Vizni bumerang

Vožnja je doista trajala neka 4,5 sata, s time da je autobus prvo preko mosta prešao na Penang, ostavio dio putnika na tamošnjem autobusnom kolodvoru, a potom se vratio natrag na kopno, u Butterworth. Nakon 12 dana, evo me opet na istom mjestu, poprilično neočekivano. Ono što sam primijetio prelazeći most jest da izmaglice više nema, barem ne onoliko koliko je bilo pred 2 tjedna. Doduše, noć je, i to sudim samo po svjetlima u daljini. U času dolaska u Butterworth je 4.30, prvi trajekt polazi u 5.20, ne mogu čak ni do pristaništa, jer se vrata nathodnika koji spaja autobusni i željeznički kolodvor s pristaništem otvaraju u 5. U ovakvim situacijama mi se činjenica da sam izgubio mobitel ne čini toliko lošom, jer da sam i dalje u roamingu sada ne bih imao kako ubiti vrijeme, ovako pregledavam lekcije malajskoga na internetu.
Kako sam sada već prilično blizu ekvatoru, tako je i trajanje dana i noći približno 12 sati svaki. Ako sunce zalazi oko 7 navečer po ovdašnjem vremenu, znači da će i izaći za kojih dva sata. U međuvremenu ću konačno preploviti na Penang na polupraznom trajektu, a zatim sablasno pustim ulicama Georgetowna prošetati do Love Lane i svoga starog hostela. Još je prerano da bih se prijavio, kako pikiram na dorm ne želim se nekomu ubaciti u sobu u sitne jutarnje sate i probuditi ga svojim manevrima. Dok hodam prema hostelu započinje prvi jutarnji ezan, onaj koji je dulji od ostalih, zato što ima jednu rečenicu više: „Molitva je bolja od spavanja.“ Heh, zašto je Allah onda stvorio potrebu za snom i umor? Da, znam, kušnja. Ideja kušnje u islamu je još izraženija nego u kršćanstvu. Zapravo, možda je umor šejtansko djelo, pravi vjernik nikada nije umoran… U nekim ulicama se već vide tragovi života – prvi prodavači hrane, voća i povrća već postavljaju svoje štandove. Kinezi, ne muslimani. Kinezima ne treba ezan da ih probudi i izvuče na posao. Na uglu Love Lanea jedna djevojka u minici i s torbicom preko ramena nešto čeka. Pretpostavljam mušteriju. I ona je Kineskinja, izgleda. Osim ako nije imigrantica. Dolaskom pred hostel vidim da su vrata zatvorena, vjerojatno netko od osoblja unutra spava, ali kako rekoh ne vidim svrhe u buđenju, pa sjedam na verandu, vadim tablet i pišem. Nakon desetak minuta stiže neki dostavni kamion, nešto iskrcava i zvoni na vratima hostela. Nakon što je tip s kamionom otišao, kužim da na vratima hostela stoji Indijka koje se sjećam otprije dva tjedna kao jedne od osoblja u hostelu, i znatiželjno me promatra. Objašnjavam joj zašto sam ovdje, da sam već bio tu ranije, sjeća me se. Kažem joj da trebam krevet u dormu za jednu noć, ali da prijavu mogu obaviti kasnije. Zapravo također želim izbjeći to da dobijem krevet sada, jer bih iscrpljen zaspao i probudio se tko zna kad, možda i prekasno da odem u konzulat (a spavati samo 2 ili 3 sata, pa se probuditi budilicom bilo bi još mučnije). Radije ću istrpjeti dok ne obavim konzulat, a onda se strovaliti u krevet i spavati do daljnjega, ionako ovdje nemam nikakvih drugih obaveza.
Oko 8 sati se konačno prijavljujem, dobivam isti dorm u kojem sam bio, čak i isti krevet, ali donji kat – dorm je, koliko vidim, prazan. Dakle mogao sam u njega i ranije. Budući da indonezijski konzulat ima isto tako striktan kodeks oblačenja kao i veleposlanstvo, oblačim šalvarkamiz, na nogama imam stare kožne sandale (one vijetnamske natikače su mi se toliko izlizale da ću ih ubrzo morati baciti, nakon samo dva mjeseca), te krećem pješice, budući da sam po adresi zaključio da je to kojih 15-ak minuta hoda. Međutim, to je na drugom kraju rečene ulice, 4 km od pristaništa i oko sat vremena hoda od moga hostela. S obzirom na sparinu šalvarkamiz mi je debelo natopljen znojem, što vjerojatno izgleda neugodnije nego da sam došao u majici kratkih rukava i kratkim hlačama. Napokon stižem pred konzulat, no prije toga još u kopirnici preko puta moram kopirati stranicu s podacima iz putovnice, u dva primjerka, te isprintati izvještaj o stanju računa (screenshot s moga e-bankarstva), budući da to zahtijevaju u slučaju da nemate povratnu kartu, kako biste im dokazali da ste sposobni financirati svoj izlazak iz zemlje, kao i to da nećete ilegalno raditi u Indoneziji. Naravno da je to čista forma, nitko to ne provjerava, važno je samo da mogu staviti kvačicu pored toga kao predanog dokumenta. Konzulat se nalazi u zgradi koja stilom podsjeća na watove, jedino što na rubovima krovića nema repova naga. Ispred je rep (ljudski, ne nagin) koji se proteže na ulicu, srećom se brzo kreće, to je samo za sigurnosnu provjeru. Pretpostavljam da su svi ostali u repu Indonežani, ne vidim nijednog očitog turista. Ali vidim da izgledaju poprilično različito od Malajaca – fizionomije su tamnije, oči manje kose, neki liče i na Papuance…naravno, sve ovisi odakle su. Javanci i stanovnici zapadne Indonezije trebali bi biti fizički slični Malajcima, a onda bi prema istoku sve više trebali prevladavati elementi bliži Oceaniji. Bit će zanimljivo pratiti te fenotipske razlike, uostalom, to radim još od Kine.
U konzulatu dobivam formular na kojem piše da mora biti ispunjen crnom tintom. Ja imam plavu, ali naravno da to nije problem, još jedna od glupih birokratskih začkoljica. Na formularu nigdje ne piše na koliko dana tražite vizu, zato pod namjenu vize pišem „tourism – 60 days“ i još to dodatno napominjem službenici. Dotična će pak podatke o dokumentima koje sam predao uz vizu zabilježiti – zelenom tintom. Valjda zato što su muslimani… Plaćam još 190 ringgita i dobivam potvrdu na kojoj piše da vizu mogu pokupiti sutra između 2 i 4 popodne. Naravno, viza se može pokupiti od 10 ujutro. Već vidim da će Indonezija biti poprilično fleksibilna oko nekih stvari, onako kako sam naučio u Pakistanu.
Odlazim još nešto kupiti u dućan preko puta (Kit Kat s okusom zelenog čaja!) i potom se autobusom vraćam u hostel gdje ubrzo tonem u nirvanu. Prenuo sam se u jednom času kad sam shvatio da sam dobio cimere, neke Kanađane, ali sam nastavio spavati…do 3 popodne. Budući da sam legao nakon 11, to i nije bilo osobito dugo, ali sam morao ostaviti dovoljnu količinu umora da ne ostanem budan dokasna, jer bih ujutro htio što prije pokupiti vizu i zapičiti nazad za KL. Kako ništa nisam jeo od sinoć (izuzev onog Kit Kata), a ipak sam na Penangu, popodne/predvečerje/večer iskoristio sam za komprimiranje svih triju dnevnih obroka. Obišao sam tri glavna food courta u gradu, na svakome se počastivši drugim jelima, čak i drugom vrstom kuhinje. Prvo sam otišao do Esplanade Food Centrea, pored tvrđave Cornwallis, na mee satang (rezance s lignjama), kod Indijaca. Suvišno je spominjati ljutinu. Razblaživši to šejkom od kokosa produžio sam busom do Gurney Drivea, daleko na zapadu (a relativno blizu konzulata), gdje sam pojeo rojak i ais kacang, da bih se potom Uberom vratio u centar i malo odmorio u hostelu prije večere. Vozač Ubera, mlađi Kinez vrlo nekineskog imena Memphis, iznenadio se kad sam mu spomenuo svoje putovanje, rekavši kako mi se iskreno divi i kako se i inače divi ljudima koji na taj način uživaju u životu, izrazivši žaljenje kako je u kineskoj kulturi, kojoj i sâm pripada, sve podređeno zarađivanju novca, već od malih nogu, i kako to nitko ne preispituje. Doista, čemu zarađivanje bez uživanja u životu? A kako ćeš pak uživati ako je kulturološki uvjetovano da to uživanje promatraš kao distrakciju od daljnjeg zarađivanja? Razumijem još kalviniste, gdje je uspjeh u poslu svojevrsni pokazatelj Božje milosti i predodređenosti za spasenje, ali ne znam koliko se to podudara npr. s Konfucijevim učenjem. Vjerojatno je to kao u onom eksperimentu s majmunima koje su polijevali hladnom vodom i zatim mijenjali jednog po jednog – ljudi usvoje da se nešto tako oduvijek radilo, ne pitajući se o etiologiji toga postupka. A kada makroekonomija čitave države ovisi o tome, onda su si ljudi važni i nastavljaju zgrtati novac koji nemaju kako trošiti. Ne znam što je tužnije – nemati dovoljno novca za ispuniti potrebe, imati dovoljno novca, ali nemati potrebe (kao ovi Kinezi), ili si pak moći ispuniti sve potrebe novcem, ali ne odustajati od daljnjeg zgrtanja. Ovo posljednje nije samo tužno, to je i opasno jer takav obrazac često posredno uzrokuje i onu prvu skupinu.
Večeru odlučujem odraditi u Red Gardenu, food courtu koji je najbliži mom hostelu, a koji servira uglavnom kinesku i indokinesku (vijetnamsku, tajlandsku) hranu. Uzimam kod Vijetnamaca pirjani patlidžan u onom ribljem sosu, za piće sok od limete, cijeli food court je kao hotelska terasa, bend na sredini izvodi razne popularne hitove, zapadne i azijske, sve vrvi ljudima…a onda po podu nedaleko mog stola prošiša jedan štakor. Nije rijetkost vidjeti štakore uokolo restorana u ovim krajevima, kao uostalom žohare oko pekarnica kod nas. Ako se netko toga gnuša, onda je jako naivan – hrana po Europi nije imuna na neželjenu faunu, samo se to bolje prikriva. A ipak, kao što vidimo, nema nikakvih osobitih zdravstvenih posljedica. Ni ranije nisam bio osobito gadljiv, ali ovo mi je putovanje posve uklonilo tragove gadljivosti spram hrane, mjestâ jedenja, WC-â, ispiranja stražnjice rukom, prljavštine, hodanja u natikačama kroz blatnjavu vodu, spavanja po raznim mjestima… Nužno je samo postupno razvijati otpornost i navikavati se. Jer vas gadljivost inače može omesti u mnogim prekrasnim iskustvima samo zato što niste spremni spavati u nedovoljno čistom krevetu, probati hranu sa štanda upitnih higijenskih standarada, otići na WC koji vam se gadi (pače, tu suzdržavanje može biti opasno po vaše zdravlje)… Ja nisam tip osobe koja previše uživa u kampiranju, volim imati određen nivo udobnosti glede mjesta gdje spavam – ali ako nemam izbora, neću se libiti spavati i na podu. A s obzirom na svoju sklonost isprobavanju novih gastronomskih iskustava, smatram da bi me gadljivost i izbirljivost u tom pogledu poprilično osujetile. Uostalom, osobno više vjerujem čistoći hrane kada vidim da ju pripremaju preda mnom, nego kada mi donesu gotovo jelo iz kuhinje, gdje su se možda loptali sastojcima, gdje ne znam gdje se i kako pere suđe, gdje ne znam je li kuhar ranije oprao ruke („Well, Poppy's a little sloppy“)…
Prije nego ću se konačno povući u hostel odlazim još na jednu popiu i sok od karambole (ponovno serviran u najlonskoj vrećici podvezanoj flaksom – vidio sam ranije toga dana jednog tipa na motociklu kako jednom rukom vozi, a u drugoj drži najlonsku vrećicu sa slamkom, obješenu tim flaksom o njegove prste), a potom se smještam u predvorje hostela, još se malo baveći svojim internetskim obavezama prije odlaska na počinak. Ako sve bude u redu, sutra ujutro pokupim vizu, popodne sam već u KL-u, navečer idemo na oproštajnu večeru na Petronasove tornjeve… A ujedno je to i zadnja vizna saga na ovom putu, zahvaljujući pozitivnoj odluci Istočnog Timora o ukidanju viza za državljane Hrvatske. Od ukupno 16 zemalja na ovom putu, točno pola ih traži vize. Tri sam nabavio prije polaska na put (tursku preko interneta, iransku u Zagrebu i pakistansku u Sarajevu), dvije sam vadio osobno u veleposlanstvima/konzulatima (kinesku u Islamabadu, indonezijsku u Penangu), dvije sam riješio preko hostela/agencije (vijetnamsku u Nanningu, tajlandsku u Phnom Penhu – iako sam za ovu potonju morao ići u veleposlanstvo), jednu sam tijekom puta nabavio preko interneta (kambodžansku). Striktno govoreći, morat ću zatražiti i australsku e-Visitor potvrdu, ali to nije viza i mislim da je posrijedi samo formalnost, no ovo me putovanje naučilo da obično stvari koje smatramo formalnostima ispadnu najzeznutije. Glavno da će putovnica izdržati i možda poslužiti za još pokoje bliže putovanje. Iako već izgleda kao da je preko nje prešao parni valjak…