Hinduisti i šišmiši

Kako je bio praznik, nismo se ujutro pretjerano žurili s ustajanjem. Miro je pripremio svojevrsni domaći lassi, u blenderu izmiješanu bananu i mango s jogurtom, a potom smo obojica krenuli iz stana oko podneva. On je otišao na penjanje (i inače se bavi adrenalinskim aktivnostima, sportskim penjanjem, ronjenjem, biciklizmom – mislim, nisu to sve adrenalinske aktivnosti, ali za mene jesu :D ), a ja sam krenuo prema spiljama Batu, na sjevernom rubu grada. Ali ne prije nego smo svratili na usputni gablec, koji je u mom slučaju bio bak kut teh – ipak sam odlučio probati rečeno jelo (to su ona svinjska rebrica u gustom bujonu), unatoč zazoru koji sam osjetio nakon pročitanog opisa. Ne može biti toliko loše, ipak ljudi to jedu i smatraju specijalitetom. Doduše, ljudi jedu i ovčje obraze, prženu pileću krv, goveđi timus, crijeva… Jelo dolazi u glinenoj zdjeli, u kojoj pliva nekoliko komada tofua (redovno spužvasto bezukusnog), svinjetine i povrća. Prilog je riža. Budući da je svinjetina bez kosti, to mi se ne uklapa u koncept bak kut teha, čije ime znači „meso, kosti, čaj“. Osim toga, rebrica JESU kosti. Ne bunim se – čak i ako su mi uvalili lažni bak kut teh, nije loš, moguće i bolji od originala. Nije za pjevati mu hvalospjeve, ali nije ni za odbaciti ga s gnušanjem. Uz to ne uzimam pravi crni čaj, već uobičajenu malezijsku kombinaciju čaja (zapravo vrućeg soka) od limete s medom i usoljenom šljivom. Fascinantno mi je to bogatstvo okusa: slatkoća meda, kiselost limete, slanost šljive. Fali još samo nešto gorko, da okus bude potpuno harmoniziran. Dobro, i umami, famozni peti okus.
Razdvajamo se, Miro odlazi na metro, a ja ću na komuter, ali ne prije no što podignem drugu tranšu novaca za Maleziju. Pokušat ću izdržati s 1000 ringgita preostalo vrijeme ovdje, trebalo bi dostajati.
Moje prvo današnje odredište su spilje Batu, koje se nalaze na sjevernom rubu grada, unutar jednog od izoliranih kraških brda, karakterističnih za pojedine dijelove Indokine (sjetimo se brdâ u sjevernom dijelu Vijetnama). Dok sam dosada u takvim spiljama – bilo umjetnim, bilo prirodnim – susretao uglavnom budističke hramove, ove su spilje hinduističke. Glavni hram posvećen je bogu Muruganu (bogu rata), čiji se 42,7 metara visoki pozlaćeni kip – drugi najviši hinduistički kip na svijetu – nalazi ispred stepenica kojima se uspinje u glavno spiljsko svetište, Hramsku (ili Katedralnu) spilju. Kip je relativno nov – dovršen je 2006., a za njegovu izgradnju bilo je potrebno 1550 kubnih metara betona, 250 tona čeličnih greda i 300 litara zlatne boje. 15 kipara radilo je na njemu skoro tri godine. Sam spiljski sustav bio je dugo vremena relativno nepoznat široj javnosti, koristili su ga pripadnici naroda Temuan (jedan od narodâ orang aslija) za svoja skloništa, a 1860-ih u spilje su počeli zalaziti Kinezi koji su ovdje skupljali guano od šišmiša za gnojivo. No 1878. spilje je opisao američki prirodoslovac William Hornaday, čime se konačno proširio glas o njima. K. Thamboosamy, istaknuti kualalumpurski Tamil, koji je ranije utemeljio i hram Sri Mahamariamman, inspiriran ulazom u najveću spilju, koji ga je podsjetio na vel (Muruganovo bojno koplje), odlučio je promovirati spilje kao hinduističko svetište, te je ovdje posvetio hram Muruganu. Kako se ulaz u najveću spilju nalazi oko 100 metara iznad tla, visoko na postraničnom zidu brda, dotamo je isprva vodila uska i opasna staza. 1920-ih sagrađeno je drveno stepenište, u međuvremenu zamijenjeno betonskim, s čak 272 stepenice (podatak se može pronaći u literaturi, ali nemojte ni sumnjati da sam brojao. :D ). Sama spilja, iako impresivna kao prirodna pojava, nije ništa posebno u smislu vjerske arhitekture. Po njoj su razbacani raznoliki hramići i kipovi pojedinih bogova, ali se to sve u tom ogromnom prostoru zagubi, tako da prevladava osjećaj praznine. U stražnjem dijelu, u jednoj kraškoj jami, nalazi se glavni hram i taj je ponešto veći. Do njega je pak potreban još mali uspon iz glavne spilje.
Kao što je čest slučaj u hramovima u ovim krajevima, i ovdje sve vrvi od majmuna makakija. Oportunistički kradljivci, često posjetiteljima otimaju stvari za koje posumnjaju da bi mogle sadržavati hranu ili piće. Iako u okolici ima sasvim dovoljno hrane, neki ih posjetitelji hrane unatoč zabranama, što ih samo potiče da se i dalje smucaju oko ulaznoga dijela. Majmuni su, posebno u hinduizmu, svete životinje, vjerojatno zbog povezanosti s Hanumanom, bogom majmunskoga obličja, koji se pojavljuje u Ramajani. Hanumanov kip je također smješten pored postraničnog ulaza u kompleks, iz smjera željezničke stanice.
Iako se u kompleksu još nalaze i Spiljska vila (svojevrsna galerija hinduističke likovne umjetnosti) i Ramajanska spilja (u kojoj se kronološki u slikama prikazuje fabula Ramajane), mene je prvenstveno zanimala tzv. Tamna spilja, koja se nalazi pored glavnog stepeništa do Katedralne spilje, a za razliku od drugih spilja u kompleksu, ova ne samo da nije hinduistička, nego nije ni pretvorena u nabožno mjesto. Tamna je spilja uvid u to kako su i ostale spilje izgledale do sredine 19 st. Izuzev betonskog putića po kome se kreću turisti i jedne klupe postavljene duboko u unutrašnjosti, ova je spilja svojevrsni biološki rezervat u kojem obitavaju prvenstveno šišmiši (biljojedi i kukcojedi), ali i razna druga speleofauna. U spilju se može ući isključivo u sklopu organizirane vođene ture, a takve se organiziraju svakih 20 minuta. Ulaznica je 35 ringgita, a tura traje oko 45 minuta. Pritom se prođe 400-tinjak metara od ukupno kojih 2 km spilje. Svaki posjetitelj dobije kacigu (iako su svi prolazi uglavnom vrlo široki) i baterijsku svjetiljku. Vodič je neki duhoviti tip koji s lakoćom i vrlo spontano izbacuje fore. Jedan od boljih na ovom putovanju. A usto je i dobro stručno potkovan, pokazuje nam pojedine primjerke spiljskih životinja, koje su sve vrlo malene (izuzev šišmiša, no oni se nalaze na stropu i upozoreni smo da ih ne uznemiravamo, čak ni da svjetiljke bez prevelike potrebe ne usmjeravamo bilo kamo osim u pod). Neke su vrlo rijetke ili čak endemične – upravo u Tamnoj spilji živi najrjeđa dosad otkrivena vrsta pauka. Tu je zatim i spiljski cvrčak, koji nema krila, pa ne može cvrčati, a građa tijela i duga ticala podsjećaju kao da ima 8 nogu, pa više liči na pauka. Inače, njegova adaptacija na život u ambijentu u kojem je hrana rijetka i teško dostupna, jest mogućnost da si pojede jedan par vlastitih nogu. Spiljski cvrčak samojed. Iako u spilji uglavnom vlada tama, na jednom mjestu postoji krovni otvor kroz koji dopire tanak snop svjetlosti. Mene uvijek takvi prizori (svjetlost u spilji koja dopire odozgo, kroz vegetaciju) podsjećaju na daleku geološku povijest Zemlje, i očekujem da ću u daljini čuti dinosaure. Osim faune, spilja je zanimljiva i zbog geoloških formacija, spiljskih stupova, siga, slijevnih kamena i sličnog. Sve u svemu, mnogo zanimljiviji doživljaj od hinduističkih hramova u susjedstvu.
Možda bih još zavirio i u preostale spilje da nije već bilo prošlo 4, a imao sam još nekog posla i u središnjem dijelu Kuala Lumpura. Sjedam tako na komuter i odlazim da glavnog željezničkog kolodvora (budući da se on jednostavno i dalje zove „Kuala Lumpur“, smiješno zvuči kada kupujući kartu kažete „Do Kuala Lumpura“, naročito ako ju kupujete na nekoj stanici koja je također u gradu). Upućujem se ponovo uzbrdo, ulicom pored Državne džamije i Muzeja islamske umjetnosti, te u nastavku Kualalumpurskog ptičjeg parka (Miro mi je i to preporučio, no nisam vremenski stigao, a i nisam toliki entuzijast glede ptica). Čitav ovaj kompleks su zapravo već Jezerski vrtovi, velika zelena oaza zapadno od centra grada, kojom na vrhu dominira Nacionalni spomenik (Tugu Negara), posvećen svima palima u borbi za slobodu Malezije. U podnožju je svojevrsni park skulptura na otvorenom, ispunjen kiparskim djelima iz pojedinih zemalja ASEAN-a, kroz koji se uspinjem do platoa, na kojem je 1966. podignut 15 metara visok brončani kip na granitnom postolju koji prikazuje skupinu sedam vojnika od kojih jedan drži nacionalnu zastavu. Tih sedam vojnika simboliziraju vodstvo, patnju, jedinstvo, budnost, snagu, hrabrost i žrtvu. Autor spomenika je austrijski kipar Felix de Weldon, koji je napravio i spomenik američkim marincima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Svake godine na Dan nezavisnosti, 31. kolovoza, pred spomenik se polagao vijenac, sve do 2010. nije donesena fetva po kojoj se takva ceremonija smatra potencijalno idolatrijskom i kao takva neislamskom, te ju je potrebno reorganizirati, a novo mjesto obilježavanja će biti tzv. Trg ratnikâ u Putrajayi. Nakon što je netko postavio pitanje zašto se onda preko 40 godina svečanost održavala na rečenom mjestu, aludirajući na nepotrebnu islamizaciju još uvijek nominalno sekularne Malezije, odgovor je bio prilično neodređen.
Iza spomenika se nalazi polukružna galerija s trima lukovičastim kupolama, kojoj je u sredini nešto što bi moglo ličiti na grob neznanog junaka, premda nema groba (riječ je o ograđenom prostoru koji očito služi za neku ceremoniju, ali pobližih informacija nemam). Iza toga, na vlastitom platou, smješten je kenotaf posvećen palim vojnicima u oba svjetska rata, koji su podigli još Britanci i to prvenstveno za svoje kolonijalne vojnike, a koji je ovamo premješten 1964. s lokacije nedaleko željezničkog kolodvora. Kasnije je još dodano i razdoblje borbe protiv komunističkih gerilaca, tako da se danas na kenotafu nalaze tri označena razdoblja.
Iako se sada mogu spustiti skroz do glavnog kolodvora i uzeti vlak do doma, odlučujem naručiti Uber i vidjeti kako to izgleda kada ga sâm naručim, trebam li još nešto naučiti prije nego počnem ozbiljnije koristiti uslugu. Ne trebam, sve podatke o sebi sam unio već za vrijeme registracije. Jedino što se malo mimoilazim s vozačem, jer sam ja u trenutku traženja usluge još bio u parku, pa je njemu poslana ta lokacija za mjesto na kojem će me pokupiti, ali uspijevamo se naći nakon što me nazvao. Za manje od 5 minuta smo kod zgrade, a čitava vožnja ispada nekih 4,5 ringgita. Iako je u prvi mah teško povjerovati, sve štima, dolazi mi na mejl izvješće o troškovima, sve je transparentno i, što je najvažnije, korisnički jeftinije od običnog taksija. No taksistički lobi uz pomoć određenih zakonskih procedura štiti svoje interese, tako da je Uber – koji bih ja opisao kao internetski umreženi autostop uz određenu naknadu – zasada poprilično ograničen što se tiče zemalja u kojima je dostupan, a čak i ondje gdje je dostupan, uglavnom se javlja samo u većim gradovima (stoga ga onu večer nisam mogao dobiti u Shah Alamu). Kakogod, čini se da je takva vrsta prijevoza budućnost, jedino kada bi postupak odabira vozača bio stroži u pogledu kvalitete (ali onda bi opet trpjela dostupnost) – doduše, ne mogu reći da sam u ovih nekoliko dana u KL-u što sam se vozio Uberom primijetio nekakvu neprofesionalnost ili neugodnost. A cjenovno zakidanje nije moguće, osim ako cijela firma ne krene podizati tarifu, ali time bi pilili granu na kojoj sjede.
Za večeru Miro priprema zeleni kari s tempehom, nije ga previše zaljutio, a moram priznati da mi je tempeh okusom mnogo draži od tofua. Tofu je praktički bezukusan, kao da žvačete spužvu, dok je tempeh već neobrađen slankastog okusa (inače izgleda kao mesni sir – za razliku od tofua, koji je glatke teksture, u tempehu se vide sojina zrna), a ako ga se još spari s nekim drugim povrćem ili umakom, postaje izuzetno ukusna namirnica. Dok tofu i većina drugih sojinih derivata potječu iz istočne Azije, tempeh je porijeklom upravo iz ovih krajeva (točnije, s Jave).
Oko 11 sati krećem na autobusni kolodvor. Uzimam samo mali ruksak, ako stvari budu išle po planu, iz Penanga se vraćam već u petak popodne. Autobus je Transnasionalov, jedne od respektabilnijih kompanija, s prilično udobnim sjedalima u iranskom stilu. Sjedala su neobično postavljena – prva polovica autobusa ima uobičajeni 2-2 raspored, a u drugoj polovici raspored je 1-1-1, tako da praktički postoje dva uzdužna prolaza. I također ima samo nekih 9 redova sjedala, kao i u iranskim V. I. P. busevima. Inače, s obzirom na smiješno niske cijene letova unutar Malezije, najelegantnije i vremenski najbrže bilo bi mi da sam letio do Penanga, ali to je suprotno politici ovoga puta, a isto tako ne bi ubrzalo sâm postupak izdavanja vize, koji traje jedan dan kolikogod ja brzo stigao u sâm Penang.
Odrijemat ću koliko uspijem, srećom da je autobus poluprazan, a suputnici također skloni spavanju…