Islamska turneja

Prva stvar koja me čekala ujutro bila je zapravo formalnost – otići u indonezijsku ambasadu i vidjeti ima li ikakve šanse da dobijem 60-dnevnu vizu. Taksijem stižem pred zgradu ispred koje vlada popriličan kaos, žene u saronzima, muškarci koji besposleno čekaju, djeca koja trčkaraju uokolo…prizori koji više liče na izbjeglički kamp nego na diplomatsko predstavništvo. Time cijeli kodeks odijevanja koji traže (nema kratkih hlača i suknji, nema kratkih rukava, a čak ne bi smjelo biti ni sandala) izgleda deplasirano. Ja sam obukao šalvarkamiz. Kroz prilično uzak prolaz dolazim u prijemnu dvoranu koja po kaosu i gužvi koja unutra vlada podsjeća na glavnu dvoranu u zagrebačkoj policiji u Petrinjskoj u najboljim danima. Stajem u red na prvi šalter, gdje se dijele formulari, te nakon nekoliko minuta dolazim na red: „Dobar dan, trebao bih 60-dnevnu turističku vizu, postoje li uopće šanse za to, ili izdajete samo 30-dnevne?“ Žena me traži putovnicu, aha vi ste iz Hrvatske, vi ne možete dobiti vizu po dolasku (pokazuje mi popis na staklu – popis nije ažuriran, jer na stranicama ministarstva vanjskih poslova Indonezije piše da Hrvatska jest među zemljama čiji državljani mogu dobiti vizu po dolasku, ali ne bih se time zanosio – a i viza po dolasku također vrijedi 30 dana), morate ju zatražiti ovdje, dobit ćete ju na 30 dana, pa ju možete produžiti u Indoneziji… I tu mi ona kreće pisati što mi sve treba za to, izvješće iz banke, na engleskom… „Čekajte, znači nema šanse da dobijem na više od 30 dana odjednom?“ „Pa možete probati, o tome ne odlučujem ja, nego službenik, možda vam daju…“ Da, vi lijepo platite, ostavite putovnicu, a kada mi zakelje naljepnicu s oznakom na 30 dana mogu se lijepo žaliti gradskom vodovodu. „Ništa, hvala vam.“ „Nećete onda pokušati?“ „Neću.“
Izlazim iz veleposlanstva i odvagujem iste one opcije o kojima sam razmišljao večer ranije i imao s Mirom raspravu trebam li unaprijed razmišljati o planu B. On je naime smatrao da se trebam prepustiti razvoju događaja jer isti nisu unutar moje kontrole. Ali opet, trebam odraditi logistiku za bilo koju od alternativa, budući da je ovakav razvoj stvari bio prilično izvjestan. Mogu nastaviti s putom po planu i aplicirati u Singapuru. Oko tamošnjeg veleposlanstva nemam baš jasne informacije izdaju li 60-dnevne vize ili ne. Načelno bi trebali, ali možda su i oni u zadnjih godinu i pol promijenili tu politiku. Mogao bih se javiti Vedranu (kolegi kod kojega ću odsjesti u Singapuru), da ih on proba nazvati i doznati informaciju, no njega ovaj tjedan nema u Singapuru. Ili se vratiti u Penang, za koji sigurno znam da izdaju 60-dnevne vize. Odem navečer oko ponoći, prvim trajektom doplovim na Penang, čekam da se konzulat otvori u 9 ujutro, predam zahtjev, drugi dan ujutro pokupim vizu i u popodnevnim satima sam već u Kuala Lumpuru, ostanem još jednu noć tamo i idući dan nastavim po planu za Malaku. Ta mi se mogućnost čini sigurnijom, te se nakon dugog odvagivanja odlučujem za nju. Mogao sam doduše i kombinirati te dvije mogućnosti, otići u Singapur, vidjeti izdaju li 60-dnevnu vizu, ako ne izdaju vratiti se u Penang – ali to je onda skuplje, traje dulje, a podrazumijeva i dodatne ulaske i izlaske iz tih dviju država, što je gnjavaža i nepotrebno opterećivanje putovničkih stranica.
Odlazim na doručak u onaj kafić koji prodaje cronute, uzimam i matcha ledenu kavu (dakle, kavu sa zelenim čajem) i ponovno se susrećem s jednim zanimljivim konceptom na koji sam već negdje ranije naletio, mislim još u Tajlandu – uz kavu ne dobijete šećer, već šećernu otopinu u vodi, te si onda time zaslađujete. Kad sam to prvi puta dobio, bio sam zbunjen jer sam mislio da su mi donijeli limunov sok, pa sam oprezno liznuo i začudio se. Dobra je stvar što onda nije potrebno miješati žličicom, samo malo provrtite slamku. Nastavljam šetati prema centru grada, prošavši usput pored središnjeg autobusnog kolodvora, što je dobrodošla informacija za sutradan navečer. Poprilično je iznenađujuće da se autobusni kolodvor nalazi u središtu grada, budući da je u ovim zemljama praksa njihovo smještanje na rubove gradova, kako se ne bi gubilo previše vremena oko ulaska u grad i zapinjanja u gradskoj gužvi.
Moj prvi današnji cilj je džamija Jamek, tj. Kongregacijska džamija, sagrađena 1907. u maursko-mogulskom stilu na samom Kuala Lumpuru, tj. na ušću Blatne rijeke u Klang. Arhitekt je bio isti onaj Hubback koji je sagradio i željezničke kolodvore u Ipohu i Kuala Lumpuru. Džamija je sagrađena na mjestu prvog malajskog groblja u Kuala Lumpuru. Nažalost, zbog radova koji se trenutno u njoj izvode, iduća tri dana nisu dozvoljeni turistički posjeti, otvorena je samo za vjernike, tako da ću ju moći samo poslikati izvana, a moj vodič kaže da je najbolja atmosfera u njenom dvorištu, smirujućoj oazi podalje od gradske vreve koja vlada izvan zidova džamije. Doduše, moj je vodič i onaj taoistički hram od dan ranije nazvao najatmosferičnijim u Kuala Lumpuru, tako da je pitanje koliko je to plauzibilno.
Krećem na jugoistok, prešavši iz indijske u kinesku četvrt (ironija da centar glavnoga grada Malezije čine dvije nebumiputranske četvrti), točnije u Jalan Petaling, glavnu ulicu Kineske četvrti, ukrašenu na objema krajevima tradicionalnim lukom kakvim se obično označavaju ulazi u kineske četvrti po svijetu, natkrivenu i krcatu kineskim prodavaonicama i štandovima s hranom. Iako bih načelno mogao nešto pojesti, ne privlači me nijedan od štandova, a apetitu ne doprinosi ni smrad kanalizacije koji se širi negdje oko sredine ulice. Na drugom kraju ulice Petaling skrećem desno i opažam prodavaonicu fotografske opreme, specijaliziranu za Canon i Nikon, te s natpisom „lens cleaning“. Ulazim i pitam mogu li riješiti moj problem, tip mi čisti leću, ali izvana. Ja mu kažem da je voda vjerojatno prodrla unutra i ostavila mrlje. On kaže da nije problem u tome, nego u abraziji. Dakle, ja sam brisao leću od vode po onom pljusku u Sihanoukvilleu. Brisao sam ju onime što sam tada imao dostupno – vlastitom majicom i kasnije papirnatim ubrusom u restoranu. I čini se da je to oštetilo staklo. Načelno, leću bi trebalo brisati isključivo posebnom krpicom za staklo, isto kao što se brišu stakla naočala – samo što ja i svoje naočale cijeli život brišem pamučnim majicama, ručnicima i sličnime. Dakle, on tvrdi da mrlja na mom staklu nije sasušena voda, već vrlo fina abrazija leće i da oko toga nema puno pomoći (ja pak smatram da bi trebalo rastaviti cijeli objektiv i vidjeti je li to točno, ali on to očito ne može), ali budući da to čini se ne smeta slikanju, nema smisla oko toga se uzrujavati. Kažem mu da znade biti čudnih mrlja kada snimam prema suncu, onda mi on kaže da je to moguće, ali da mi u tu svrhu može prodati UV filter koji bi to trebao spriječiti. I ako kupim filter, onda mi neće naplatiti čišćenje leće. Ne znam koliko košta čišćenje, filter košta 45 ringgita. Procjenjujem da ne mogu puno izgubiti (osim 45 ringgita) i kupujem ga. Trenutno je vrijeme oblačno, pa se efekti filtera ne vide, morat ću pričekati neki sunčaniji dan. Je li me smuljao? Možda, ali ako ništa drugo filter će barem zaštititi leću od daljnje moguće štete.
Odmah iza ugla je hinduistički hram Sri Mahamariamman, izgrađen prvi puta 1873. kao obiteljski hram jedne istaknute tamilske obitelji, postao javni hram 1920-ih, a obnovljen 1968., kada je dodan i gopuram (ulazni tornjić, karakterističan za južnoindijsku hramsku arhitekturu). To je najstariji aktivni hinduistički hram u Maleziji. U hramu se nalazi i srebrna kočija pomoću koje se kip Muruge (Kartikeje, hinduskog boga rata) tijekom Thaipusama (hinduističkog praznika koji se obično slavi krajem siječnja i početkom veljače, a posebno ga slave Tamili) prevozi do spilja Batu, kompleksa hinduističkih spiljskih hramova na rubu grada. Mariamman, po kojoj se zove hram, je inače južnoindijska boginja majka, koju često povezuju s Parvati, personifikacijom Majke Zemlje. Budući da je hram 1968. gotovo posve sagrađen iznova, izgleda poprilično sterilno i moderno hladno. Nekako mi dosada nijedan od hinduističkih hramova na putovanju nije bio osobito privlačan (nisam ih doduše puno ni obišao iznutra), budistički mi ipak izgledaju mnogo dostojanstvenije.
Nastavljam na zapad, pored željezničkog kolodvora, koji je, kako sam već spomenuo, vrlo sličan onomu u Ipohu, sagrađen 1910. Također u svom sklopu ima hotel, a otkako je 2001. otvoren novi kolodvor KL Sentral, oko kilometar južnije, glavni je kolodvor izgubio većinu svojih funkcija. Danas većina daljinskih vlakova polazi s KL Sentrala, eventualno zastajući ovdje, ali većinu prometa čini prigradska željeznica. Dio zgrade služi i kao željeznički muzej (barem što se tiče onoga dijela koji se ne odnosi na vozni park).
Na brdu ponad željezničke stanice, gdje počinje uspon prema Jezerskim vrtovima (Lake Gardens), nalaze se dvije znamenitosti koje još danas želim posjetiti. Prva je Državna džamija (Masjid Negara), sagrađena 1965. u modernističkom stilu, na mjestu na kojem je od 1922. stajala crkva. Džamijom dominira njezin 73 metra visok minaret, a čitav se kompleks prostire na 53 000 m2, obuhvaćajući vrt, brojne fontane, kao i Mauzolej heroja (Makam Pahlawan), gdje su pokopane istaknute državne ličnosti. Do 1987. glavni je krov bio ružičaste boje, danas je zamijenjen decentnijom plavom i zelenom. Da biste ušli u džamiju, potrebno se registrirati na ulazu, pa me službenik, čim sam došao, pita jesam li iz Pakistana. Kažem mu da je samo moja odjeća iz Pakistana. :D Uspinjem se na kat, gdje se nalazi glavna molitvena dvorana i impresivno predvorje. Kapacitet čitave džamije je 15 000 ljudi. I tu je upravo obrnut osjećaj nego s hinduističkim hramovima – dok izvana džamije znaju izgledati hladno i spartanski, glavna molitvena dvorana uvijek odiše nekom toplinom. Vjerojatno tomu podosta doprinosi i tepih na podu. Nažalost, u samu molitvenu dvoranu se ne može, ona je rezervirana za vjernike. Još jedna interesantna stvar – iako na nekoliko mjesta uokolo stoje upozorenja da je džamija mjesto molitve, a ne ljenčarenja (što je ovdje čest slučaj i među muslimanima – dođu i zalegnu na pod, možda tako meditiraju o dubokim vjerskim pitanjima), u to mi se nikako ne uklapaju masažne fotelje u predvorju, kao ni oznaka „Free wi-fi“.
Grmljavina me upozorava da bih se morao pokrenuti ako ne želim pokisnuti, srećom da je iduća stanica obilaska praktički s druge strane ceste. Riječ je o Muzeju islamske umjetnosti, koji mi je preporučio i Miro, iako sam isprva bio skeptičan, pogotovo zato što sam se dosada već stvarno nagledao islamske umjetnosti. No kako i moj vodič kaže da je riječ o nečemu posebnomu, hajde da vidimo. Otvoren 1998., ovaj je muzej zadnje dvije godine među 10 najboljih muzeja u Aziji po odabiru samih turista, a obuhvaća fundus od preko 7000 izložaka i to iz sljedećih područja: kineska islamska umjetnost, indijska islamska umjetnost, malajsko-indonezijska islamska umjetnost, islamske knjige i rukopisi, islamska keramika i staklo, nakit, tekstil i oružje, islamska arhitektura (s maketama najreprezentativnijih građevina pojedinih građevinskih stilova), kao i privremene tematske izložbe, od kojih je ovoga puta u pitanju bila izložba posvećena egipatskoj umjetnosti gradnje šatora, točnije, izrade tkanine za šatore. I sama zgrada muzeja je impresivno arhitektonsko djelo, iako modernog stila, krovom dominira nekoliko tradicionalnih kupola u perzijskom stilu. Zadovoljan sam, ulaznica se isplatila, šteta samo da ponedjeljkom ne radi restoran u sklopu muzeja.
Čini se da je danas odlučilo samo grmjeti, budući da pljuska nije bilo, ni dok sam bio u muzeju, ni kasnije. Vraćam se prema kolodvoru, odakle ću prigradskim vlakom prema doma. U jednom trenutku shvatim da troje ljudi s druge strane ceste govore jezikom koji mi zvuči poznato. Da, na sličan način je započela cijela priča u vijetnamskom autobusu radi koje sam sada ovdje, ali ovo su prolaznici na drugoj strani ceste, čak nisam ni utvrdio jesu li Hrvati, Srbi ili Bosanci (premalo riječi da raspoznam), a ja uostalom izgledam kao Pakistanac i ne znam što bih im rekao, tako da ću se samo nasmiješiti sebi u brk i otići dalje svojim poslom. Opet, s obzirom na broj turista u KL-u, ovo je ipak vjerojatnije od načina na koji sam upoznao Miru i Sanju.
Povratkom u zgradu uspijevam u nju ući ilegalno. Naime, kako sam ušao kroz garažu i krenuo liftom na četvrti kat da se prijavim, odlučio sam testirati što bi se dogodilo da potom jednostavno pritisnem 30. Ne događa se ništa, gumb ne želi prihvatiti (treba mi kartica za otključati gornje katove), ali dok ja to izvodim zatvaraju se vrata lifta. Stišćem gumb za otvaranje, no lift kreće uvis. I ne staje, ide do zadnjega kata (koji je ipak 37., prošli put sam krivo rekao broj katova). U jednom sam času pomislio da sam u Zoni sumraka i da će lift izletjeti kroz krov, no srećom staje na zadnjem katu, netko ga je pozvao. Izlazim iz lifta da ne budem sumnjiv glede svoga ostanka u njemu, i sada bih se mogao spustiti do 30. kata stepenicama. No njih ovdje nema. Ne znam gdje su u čitavom kompleksu, no ne želim vršljati uokolo i ispasti sumnjiv, pa pozivam ponovno lift koji ovoga puta, za divno čudo, prihvaća 30. kat. Očito kada nekako zamaknem iza barijere 4. kata imam cijelu zgradu na svom raspolaganju. „The building is my oyster“ rekli bi Englezi. Miro je negdje otišao (kasnije ću doznati da je bio u teretani), ja ću se raskomotiti, otuširati, dok se on ne pojavi…a onda započinje veselje. Susjedi u stanu preko puta (stan br. 4, tj. zapravo 3A, iz već objašnjenih razloga), neki Arapi, imaju klinca od godinu i pol, koji se zaključao ma balkonu, slučajno pomaknuvši bravu dok je bio vani. Ironija je da jedino on sâm sebe može otključati, jer je brava s njegove strane (to su brave bez ključa, samo na okret), ali ga je uhvatila panika i ne može napraviti ništa, samo se dere i plače kao da ga netko kolje. Susjedi pitaju Miru ima li on nekakvu opremu za obiti bravu, Miro odlazi s odvijačem i tijekom idućih 15-ak minuta (ja sam ostao u stanu jer nisam baš mogao puno pomoći, a bilo mi je neuljudno da samo promatram) slušam kakofoniju udaraca i histeričnog plača, dok konačno ne uspije razvaliti bravu i osloboditi maloga. Komentiramo kasnije kako je zapravo ljudska mladunčad nemoćna. Da je na balkonu bio orangutančić, on bi se otključao u roku od nekoliko minuta, ili bi svakako reagirao konstruktivnije od toga da isplače pluća. Kažem mu kako mu sada ne gine nekoliko poziva na falafele, tagine, kuskus, čaj od metvice…
A kad smo već kod toga, naš večernji program obuhvaća odlazak na Jalan Alor, glavni kualalumpurski food court u večernjim satima. Iako se restorani nižu s obiju strana ove nekoliko stotina metara duge ulice, Miro i Sanja imaju omiljeni restoran s ribljim plodovima, pa idemo tamo. Miro je rekao kako mu se gadi ideja da Kinezi piju pivu na ribu, pa stoga stajemo prvo kupiti vino. Prednost toga da si redovni gost u nekom restoranu jest i to da možeš donijeti vlastito piće. Nakon malo dvoumljenja prodavač nam preporuča neko čileansko crveno vino (nažalost nisam zapamtio ni ime ni sortu). Budući da je Miro ovdje već dio inventara, znade i točno što valja, pa tako uzimamo lignje u soli i papru (s malo čilija, jasno, da ne bude preblago), neku ribu koja se na engleskome zove chickenfish (ne znam o čemu je riječ, ali po količini mesa i ustroju kostura – mnoštvo debelih kostiju, nijedna sitna bodljikava riblja kost – doista liči na piletinu), te naposljetku škampe s paučinasto preprženim putrom, koji izgleda kao vrlo vrlo sitni rezanci i još je slatkastog okusa, tako da nam to dođe kao desert. Uzet ćemo još i pravi desert, sladoled od kokosa poslužen u polovici kokosove ljuske s komadima kokosova mesa i dodacima poput crvenog graha, kukuruza i mljevenih keksa, a zatim ćemo još na autobusni kolodvor, kako bih ja kupio kartu za sutradan za Butterworth. Kolodvor iznutra izgleda kao garaža, uredi su razbacani po pojedinim katovima, a usput nam se prikrpao i neki tip koji nam želi pomoći da nađemo šalter odgovarajuće kompanije, ali čak ni nakon što mu kažemo da znamo kamo idemo i što trebamo, tip se ne želi maknuti. Traži li proviziju od prodaje karte? Inače izgleda kao neko spadalo i besposličar. Nalazimo šalter, kupujem kartu, ovaj cijelo vrijeme stoji pored. Dobivam kartu, sve je u redu, sutra u 11.59, krećemo natrag, a ovaj je i dalje tu pored nas. Napokon ga se uspijevamo otarasiti jednim manevrom, ali i dalje nam nije jasno koja je bila njegova namjera. Očito proviziju nije dobio, barem u smislu toga da se na karti pojavio neki fantomski trošak, sve mi izgleda regularno. Osim ako sustav nije takav da oni mogu proizvoljno upisati koju god hoće cijenu na kartu.
Dakle, sutra sam još tu, pa opet Penang. Stvari ću ostaviti kod Mire, nema smisla tegliti veliki ruksak na dva dana.