Blatno ušće

Prije 160 godina poglavica Klanga, Raja Abdullah bin Raja Jafar, pozvao je kineske rudare iz mjesta Lukuta, u današnjoj saveznoj državi Negeri Sembilan, kako bi otvorili novi rudnik kositra u džungli gornje doline rijeke Klang. Rijeka je bila i jedini vid transporta, a najdalje mjesto do kojega se njome moglo ploviti bilo je ondje gdje u nju utječe rijeka Lumpur (Blatna rijeka). Stoga je na tom mjestu niknulo naselje od nekoliko koliba, nazvano Kuala Lumpur (Blatno ušće, odnosno Ušće Blatne rijeke), gdje se odvijalo dopremanje namirnica za rudare, te odakle se kositar transportirao nizvodno rijekom. Unatoč malariji koja je ubirala danak u velikom broju života rudara, rudnici su se pokazali vrlo plodonosnima, te je započeo rast sela. Stanovnici su bili gotovo isključivo Kinezi, i to Hakke. Do sedamdesetih godina 19. st. već je bila riječ o gradiću, koji je doduše često stradavao u požarima, no rast cijene kositra potkraj toga desetljeća omogućio je veće bogatstvo, solidniju gradnju, a 1880. ovamo je premješten i glavni grad Selangora iz strateški ugroženijeg Klanga. U gradu je početkom 1880-ih otvorena i ciglana, čime je sirovina za solidniju gradnju postala dostupnija. Izgrađene su i ceste kojima je grad povezan s rudnicima, a grad je dobio i prvu školu i zatvor. 1886. izgrađena je željeznička pruga između Kuala Lumpura i Klanga, čime je gradsko stanovništvo počelo strelovito rasti: 1884. Kuala Lumpur je imao 4500 stanovnika, 1890. već 20 000. 1896. grad postaje glavnim gradom novoutemeljenih Federalnih Država Malaje, a u njega se osim Kineza doseljavaju i Malajci, Indijci, a i britanski kolonijalni službenici. Otada započinje streloviti razvoj grada koji danas broji oko 1,6 milijuna stanovnika (7,5 u čitavoj aglomeraciji) i spada među alfa svjetske gradove. 1974. Kuala Lumpur je izdvojen iz Selangora i pretvoren u zasebni federalni teritorij, a iako su izgradnjom Putrajaye potkraj devedesetih sjedišta državne izvršne i sudbene vlasti uglavnom prenesena onamo (uz izuzetak nekoliko ministarstava), Kuala Lumpur ostaje sjedištem zakonodavne vlasti (malezijskog parlamenta), kao i sjedištem Yang di-Pertuan Agonga, koji stoluje u Državnoj palači (Istana Negara). Nesumnjivi ekonomski centar Malezije, Kuala Lumpur je i deveti najposjećeniji grad na svijetu s obzirom na broj međunarodnih turista – ove godine grad je dosada posjetilo preko 11 milijuna turista. (Ako nekog zanima, ispred njega su na listi Hong Kong, Singapur, Bangkok, London, Pariz, Macau, New York i Shenzhen.) Grad ima čak 66 šoping centara, a njihova najveća koncentracija nalazi se na Bukit Bintangu, Zvjezdanom brdu, dijelu tzv. Zlatnog trokuta, područja omeđenog ulicama Pudu, Ampang, te Imbi i Tun Razak. Iako je od svoga nastanka bio dominantno kineski grad, nakon neovisnosti raste broj bumiputera u gradu – nakon Drugog svjetskog rata bilo ih je 12,5%, danas ih je 45%, a udio Kineza opao je na 43%. Sve je značajniji i udio stranog stanovništva – oko 10% stanovnika KL-a su stranci, podosta njih ilegalni emigranti iz Indonezije, Nepala, Mijanmara, Bangladeša i sličnih (jutros sam ispred zgrade svjedočio prizoru gdje jedna, po mom mišljenju, Malajka prazni kantu za smeće, i skrenuo pažnju Miri kako ipak i Malajci rade niske poslove, da bi mi on objasnio da je riječ o Indonežanki). Kao mladi grad, Kuala Lumpur nema osobitih monumentalnih povijesnih građevina, izuzev nekoliko palača iz kolonijalnog doba, tako da je grad najpoznatiji po svojoj visokogradnji, brojnim neboderima koji niču posvuda. Noćna panorama grada stoga izgleda impresivno, no osjećaj hodanja po cesti i nije osobit. Nekako bih ga prvenstveno povezao s pritiskom, kako onim uslijed klimatskih uvjeta, tako i onim psihičkim koji uzrokuju svi ti neboderi i prilično uske ulice, zbog kojih se čovjek osjeća poprilično sitnim u susjedstvu tih grdosija. Zanimljivo, dolaskom pred najvišu od tih građevina, 452 metra visoke Petronasove tornjeve blizance, nisam imao osjećaj da su toliko visoki. Vjerojatno zato što se pored njih nalazi park koji ipak omogućava da ih doživite iz daljine. Ukratko, Kuala Lumpur je grad koji je zanimljivo vidjeti, prije svega radi njegove društvene i kulturne scene, ali nekakve osobite atmosferičnosti tu nema, riječ je o poprilično otuđenom velegradu, život u javnom prostoru sveden je samo na kretanje od točke A do točke B, to nije grad u kojem biste poželjeli sjesti na ulici i popiti kavu.
Plan je bio da ustanemo u pola 10, no na kraju smo ipak to pomakli za kojih 45 minuta. Nedjelja je, a ovo je Malezija. Ionako neće nikamo ništa uteći. Nažalost, Boško (onaj Hrvat koji je najavio brudet) je otkazao, tako da smo time još dodatno dobili vremena za otezanje. Miro naručuje auto preko Ubera, dotični dolazi za 15-ak minuta i vozi nas do šoping centra Pavilion, a gdje drugdje nego na Bukit Bintanu. Čudan je osjećaj izaći iz vozila koje jest neka vrsta taksija i ne morati to platiti. Sve ide preko kartice. Naše prvo današnje odredište je restoran Din Tai Fung, iz sada već čitavog lanca restorana po istočnoj i jugoistočnoj Aziji, te Australiji, koji je izvorno počeo kao obiteljski restoran s valjušcima na Tajvanu. Reputacija je s vremenom postala takva da je 1993. po New York Timesu proglašen jednim od 10 najboljih restorana na svijetu, a 2009. je dobio i Michelinovu zvjezdicu. Specijalitet restorana su valjušci različitih vrsta, pogotovo baozi, ali imaju i jiaozi i wonton (ako se netko ne sjeća, baozi su oni koji liče na ono kad vam izvade zub, pa ga zamotaju u gazu; jiaozi su polumjesečasti i liče otprilike na debeli odrezani nokat s nožnog palca; dok wonton izgledaju kao bombon u papiriću ili nešto tomu slično). Cijena nije jeftina (obrok od pet različitih jela – koja smo dijelili, u kineskom stilu – izašao nas je oko 90 ringgita), ali hrana definitivno opravdava očekivanja. Zanimljivo je vidjeti ekipu u kuhinji koja ručno izrađuje valjuške – izgledaju poput laboratorijskih tehničara, svi odjeveni u bijele kute, s kapama i maskama na ustima, kretnje su im automatizirane i brze, no ne posve bez voljne kontrole – ako slučajno koji od valjušaka ne ispadne dobro, odmah leti u zasebnu posudu za škart. Ne znam što kasnije rade s njima, pripremaju li ih za vlastiti obrok ili ih bacaju, taj dio nije jasan. Konobari su također vrlo organizirani, svi imaju u uhu bubicu (ne znam tko je na drugoj strani, da li kuhinja ili šef), stalno kontroliraju što je od narudžbe isporučeno (jer nikad ne dolazi sve odjednom), križajući te stavke na predračunu koji ste dobili.
Nakon slanoga dijela doručka, slatki ćemo odraditi u jednoj japanskoj pekarnici malo niže, uzevši nešto što se zove cronut – ne, nije u pitanju hrvatski orah (ili ORaH?), nego je to od croissant + donut, tj. američki krafn ali napravljen od lisnatog tijesta. Punjenja mogu biti razna, ja sam uzeo jedan sa slatkim sirom i jedan s Oreo keksima. Potom ćemo sjesti na kavu u susjedni šoping centar (evo, o tome sam govorio – kafići su razbacani po šoping centrima, eventualno su smješteni u njihovim prizemljima s pogledom na ulicu u razini), gdje mi Miro malo priča o iskustvima ovdje, o zategnutim odnosima dviju zajednica, ali i o drugim bizarnostima Malezije. Tako se prije nekoliko godina na Borneu dogodio potres, a nekako istovremeno na najviši vrh Bornea i Malezije uopće, Kinabalu, penjala se skupina od nekoliko europskih penjača, od kojih se dvoje Britanaca na vrhu slikalo golo. Maležani su ih optužili da je njihovo nedolično ponašanje izazvalo potres, jer su bili nemoralni na svetoj planini (nikad mi nije bila jasna logika tog razmišljanja gdje pravi krivci nikad ne budu kažnjeni, ali se Bog ili bogovi osvećuju na nedužnima. Podsjeća na tragediju od nekoliko godina na Ohridskom jezeru, kada se prevrnuo brod s izletnicima penzionerima iz Bugarske, a neki tamošnji svećenik odmah izjavio kako je to kazna zato što je par tjedana ranije u Sofiji nastupila Madonna. A naravno da vjerojatno nitko od poginulih nije bio na tom koncertu.). Dobili su izgon iz Malezije, tri dana zatvora i kaznu od 5000 ringgita svaki. Što realno i nije neka velika kazna s obzirom na djelo koje im se stavlja na teret. Spominjem Miri natpis s graničnoga prijelaza oko zabrane pušenja, on kaže da u praksi, ako imaš 50 ringgita u džepu, tebi se u Maleziji neće ništa dogoditi. Policija je korumpirana (naravno, etnički sastav policije i vojske je isključivo malajski, Kineze ne žele primiti – što je zanimljivo, budući da u mnogim područjima sa zategnutim etničkim odnosima obično državne vlasti računaju na odane policajce iz redova manjine), a sustav kaznenog gonjenja i naplate ne funkcionira. Dakle, ono što se u praksi može dogoditi u slučaju da zapalite cigaretu na ulici jest ili da imate gnjavažu oko pisanja prijave protiv vas, ili da utrapite policajcu 50 ringgita i on odjednom doživi amneziju.
Pridružit ću se još Miri do trećega šoping centra koji je sav posvećen tehničkoj robi, on mora kupiti punjač za laptop i neki kabel, a ja ću pitati mogu li mi očistiti leću fotoaparata. On je na kraju svoje uspio obaviti, ja sam dobio uputu da bih to trebao odnijeti u centralu Canona za Maleziju, koja je – u Shah Alamu. Brus. Nakon toga se Miro i ja rastajemo, dao mi je ključ od stana i karticu za javni prijevoz (teoretski bih se mogao vratiti i pješice, ali već sam objasnio podređenost novijih malezijskih gradova automobilima, što onemogućava glatki dolazak do stana), uputio me kojim otprilike putem do prve znamenitosti u nizu i pozdravili smo se. A ja ću kroz dugački niz natkrivenih hodnika i prolaza (u modernijem dijelu grada arhitektura je uzela u obzir da KL leži u području tropske monsunske klime i da od listopada do ožujka gotovo svakodnevno kiši) stići do simbola moderne Malezije – sjedišta državne naftne kompanije Petroliam Nasional (Petronas), tornjeva blizanaca koji od 1998. definiraju panoramu ovoga grada, a do 2004. su bili i najviša građevina na svijetu (danas su najviša dvojna građevina). Ujedno su i najmlađa od ikoničkih svjetskih građevina – onih čije konture već na prvi pogled može prepoznati svaka malo obrazovanija osoba i povezati ih s određenom zemljom ili gradom (to bi npr. bili Eiffelov toranj, Big Ben, Riesenrad, sydneyska opera, Brandenburška vrata, crkva Vasilija Blaženog, Koloseum, Partenon, Aja Sofija, Kip slobode…priznajem da je kriterij pomalo proizvoljan). Gradnja je trajala 4 godine, a zbog mekog tla na kojem su građeni, imaju najdublje temelje na svijetu – 104 betonska stupa, dubine od 60 do 114 metara, na kojima leži betonska ploča debela 4,6 metara i teška 32 500 tona. Arhitekt zgrade bio je Argentinac César Pelli, a arhitektura obuhvaća mnoge elemente islamske umjetnosti, između ostaloga tlocrt je u obliku islamske osmokrake zvijezde (Rub el-Hizb, dva unakrsno položena kvadrata). Ukupni trošak izgradnje bio je 5,6 milijardi američkih dolara, ukupna visina je 451,9 metara, imaju 129 razina iznad i 15 razina ispod zemlje. Mogu izdržati udare vjetra od 105 km/h, a na 41. i 42. katu nalazi se 58 metara dug dvokatni most (s visinom od 170 metara najviše smješteni most na svijetu) koji povezuje dva tornja. Most nije čvrsto pričvršćen za tornjeve već je uglavljen unutar njih, tako da u slučaju ljuljanja amortizira vibracije i čak pomaže stabilizaciji tornjeva. Većina dizala u zgradi su dvokatna, tako da donji kat dizala opslužuje parne, a gornji neparne katove. Ukupno je u zgradi čak 115 dizala. Iako se zovu Petronasovim tornjevima, uredi Petronasa zauzimaju samo jedan toranj, u drugom su uredi različitih drugih kompanija. Ispod tornjeva nalazi se Suria KLCC, luksuzni šoping centar, kao i filharmonijska dvorana. Sa stražnje je strane smješten park.
Nakon Petronasovih tornjeva krećem prema centru grada. Želio bih vidjeti i Menara Kuala Lumpur, telekomunikacijski toranj koji je smješten na brežuljku zapadnije od Petronasovih tornjeva, ali do njega se ne može tako lako, on je izoliran na tom brežuljku, pa se mora ići nekim minibusom, a on polazi boktepitaj od kamo… Preskačem. Nastavljam prema staroj jezgri grada, točnije prema onom dijelu koji još nije pregazila modernizacija. Tu su smještene indijska i kineska četvrt, a arhitektura me podsjeća na već viđenu u Taipingu i Ipohu. U tom se središtu nalaze i dvije džamije, ali posjetit ću ih sutra, kada se doličnije obučem, jer i za indonezijsko veleposlanstvo moram imati dress code u vidu dugih hlača i majice dugih rukava, a navodno ni natikače baš ne odobravaju, ali baš da ću klipsati u onim svojim cipeletinama, neću. Umjesto toga izaći ću na Dataran Merdeka, Trg nezavisnosti. Nekada je prostrana livada u središtu grada služila kao igralište za kriket, a onda je upravo ovdje 31. kolovoza 1957. službeno spuštena britanska kolonijalna zastava i podignuta zastava neovisne Malaje. Otada se svake godine na taj dan ovdje održava svečana parada za Dan nezavisnosti. Trgom dominira 95 metara visok stup za zastavu, jedan od najviših na svijetu, a uokolo su poredani manji stupovi sa zastavama malezijskih država i teritorija. Istočnu stranu trga zauzima palača Sultana Abdula Samada, podignuta 1897. u mogulskom stilu kao zgrada Državnog tajništva Selangora, kasnije Visokog suda, a danas je u njoj Ministarstvo informiranja, komunikacija i kulture. Moram priznati da sam od samog trga očekivao više, ovo je najobičnija ledina, gotovo kao zagrebački Tuđmanov trg.
Odlučujem se još posjetiti taoistički hram Sin Sze Si Yah, sagrađen još 1864. za kineske rudare, možda i najstarijeg svjedoka razvitka Kuala Lumpura. Danas je smješten u dvorištu jednoga bloka, i premda je u mom vodiču opisan kao najatmosferičniji hram u Kuala Lumpuru, meni liči na nekakvu prodavaonicu robe na metre u koju je netko tutnuo oltar i nekoliko kipova. Zidovi su puni svitaka, za koje pretpostavljam da su molitveni, a možda su i neki sveti tekstovi. U hramu se štuju dvije osobe, jedna je Kapetan Shin, Kinez koji je 1859. ubijen u sukobu s Malajcima, a za kojega je radio Yap Ah Loy, pokretač rudnika kositra na području KL-a. Legenda kaže da su Malajci Shinu odsjekli glavu, a iz tijela je šiknula krv koja nije bila crvena, već bijela (a prema malajskom vjerovanju, to znači da je osoba svetac). Nakon toga kineski rudari u Malaji su ga počeli štovati kao svoga zaštitnika, a navodno se Yapu nekoliko puta pojavio u snovima i nagovorio ga da ode na današnje područje KL-a i tamo pokrene rudnik. Druga osoba koju štuju u hramu nije toliko jasna, prema nekima je riječ o Yap Ah Szeu, koji je trebao biti glavni vođa Kineza u ovom području, ali je to odbio prepustivši tu funkciju Yap Ah Loyu.
Hram je pred zatvaranjem, a i ne vidim nigdje tu atmosferičnost, pa odlazim dalje, a kako sam time ujedno vidio i sve što sam danas planirao, te usput još čujem da se sprema oluja, odlučujem se vratiti doma. Prvo odlazim na stanicu komutera, ali tamo je na blagajni repina od kojih 20 metara. Vraćam se i pokušavam s LRT-om (lakim metroom), koji me isto tako dovozi do Mirove zgrade, ali s druge strane. Kuala Lumpur inače od tračnog javnog prijevoza ima laki metro, prigradsku željeznicu (komuter), monorail, a trenutno se gradi i novi metro koji bi više uključivao udaljenija predgrađa i gradove u konurbaciji.
Taman dok sam ušao u metro počela je kiša. Na stanici u Putri srećom me natkriveni hodnici i pločnici vode sve do kojih stotinjak metara od zgrade, kada moram pretrčati jedan dio bez ikakve strehe. Srećom da je kiša dotada dovoljno oslabjela, iako gromovi i dalje divljaju. Liftom mogu samo do četvrtog kata (odnosno do 3A kata, jer je to kineska zgrada, a oni zaziru od broja 4), za dalje mi treba kartica kojom se otključavaju viši katovi. Ja ju nemam, ali ima ju portir, kojem ću se morati prijaviti. Mjere sigurnosti su na razini, a portir je, zanimljivo, Malajac, iako su Kinezi vlasnici zgrade.
Ostatak popodneva i večeri se više nećemo micati iz stana, ja sam prvo stavio prati dio rublja (ono čišće) kod Mire u mašinu, a ono prljavije (to su naravno majice) ostavio u praonici koja je također na četvrtom katu. Usput sam razmatrao nekakve planove B ako se pokaže točnim da mi u ovdašnjem veleposlanstvu ne mogu izdati 60-dnevnu vizu. Okušati sreću u Singapuru (gdje procedura traje 3-5 dana) ili se čak vratiti u konzulat u Penangu (dotamo je 5 sati busom, viza se dobije idući dan i izdaju 60-dnevnu – a ako se magla razišla možda napokon i kristalno vidim Penang)? Ili ići na vizu po dolasku, koju ću sigurno morati produživati? Teški me izbori more…
Za večeru je salata od tune s tjesteninom, potom opet film, pa se Miro iza ponoći povlači na spavanje, dok ću ja koji sat kasnije…