Orhideje i kružni tokovi

Budući da je bio petak, a highlight dana je trebala biti posjeta džamiji, morao sam tempirati dolazak s obzirom na džuma-namaz. Rješenje je dakle bilo ili rano ujutro ili nakon 3 popodne. Kako sam kasno legao, jutro je otpalo, obavio sam doručak, vratio se u sobu, nakačio „Do not disturb“ na vrata i prionuo na pisanje i još malo drijemanja. Moje popodnevno odredište bio je obližnji Shah Alam, smješten desetak kilometara istočnije od Klanga, kao dio konurbacije koja se pruža duž čitav doline rijeke Klang, od Port Klanga do Kuala Lumpura. Čovjek bi očekivao da je konurbacija dobro povezana javim prijevozom, ona to donekle i jest, ali ne baš najpraktičnije. Naime, autobusni je promet Shah Alama orijentiran prema istoku, prema Kuala Lumpuru, a prigradski vlakovi (komuter), koji spajaju Port Klang s Kuala Lumpurom idu prugom koja se nalazi i daleko od moga hotela i daleko od središta Shah Alama. Stoga sam se odlučio za taksi. Zbog razvlačenja nisam krenuo prije 4, taksija nema nigdje blizu hotela, nego tek kod onog šoping centra, srećom odmah pronalazim jedan, koliko do džamije u Shah Alamu, 20 ringgita. Zasad su cijene prilično konzistentne međusobno, zbog čega mi izgledaju pošteno. Vožnja doista traje kojih desetak minuta, duž glavnog autoputa koji čini kičmu doline rijeke Klang, ali ujedno raspolavlja Shah Alam. Željeznički je kolodvor južno od autoputa, sve zanimljive stvari sjeverno. Taksi me dovozi do džamije koja me zanima, pritom koristeći jedan od čak 18 velikih kružnih tokova koji obilježavaju ovaj grad, toliko da mu je čak i nadimak „Grad kružnih tokova“.
Shah Alam je glavni grad države Selangor, tu je funkciju preuzeo 1978. od Kuala Lumpura, koji je u međuvremenu postao federalni teritorij. Riječ je o prvom u nizu planski izgrađenih gradova u području uokolo Kuala Lumpura. Ima oko 650 000 stanovnika, a izgradnja je započela 1963. na području bivše plantaže kaučuka i uljnih palmi, nazvane Sungai Renggam. Otada je područje grada nekoliko puta proširivano. Grad je podijeljen na 56 sektora (seksyen), odijeljenih međusobno brzim gradskim prometnicama. Kako obično biva u planskim gradovima, ne postoji nekakav raspoznatljivi centar grada, već se život grupira u izdvojene jezgre u pojedinim sektorima. Iz toga razloga meni vjerojatno svi ti planski gradovi izgledaju sterilno, nema neke središnje gravitacijske točke. Prema zamisli prvoga gradonačelnika Shah Alama, grad bi trebao biti razvijan kao „malajski grad“ (Bandaraya Melayu), demonstrirajući postignuća Malajaca u svim područjima. U tu je svrhu Shah Alam proglašen i prvim gradom na svijetu bez mjesta za zabavu, kako bi se spriječile poročne aktivnosti. Ukratko, u cijelom gradu nemate čak ni kino. Ono čega međutim ima, to su brojni šoping centri. Očito Mamon nije na listi nepoželjnih osoba u ovome gradu. Ime je grad dobio po Hisamuddinu Alam Shahu Ibni Al-Marhumu Sultanu Alauddinu Sulaimanu Shahu, ocu tadašnjega sultana Salahuddina Abdul Aziza Shaha Al-Haj Ibni Al-Marhuma Sultana Hisamuddina Alama Shaha Al-Haja (još par puta i naučit ću njegovo ime – ako sam mogao zapamtiti ime Bangkoka…), po kojem se inače zove i trenutna kraljevska palača u Klangu (samo što je ona Alam Shah). U današnjem gradu oko 2/3 stanovnika su Malajci i ostale bumiputere, a većina javnih zgrada izgrađena je pod utjecajem islamske arhitekture. Još jedna karakteristika planskih gradova je mnoštvo zelenila, a Shah Alam nije iznimka – središnji sektor ima nekoliko isprepletenih parkova (između ostaloga i Vrt islamske umjetnosti, inspiriran islamskom vizijom raja – premda taj element inače potječe još iz perzijske kulture) u kojima se nalaze i jezerca. Shah Alam međutim ima i industriju – svakako najpoznatija tvornica smještena ovdje jest Perusahaan Otomobil Nasional (Nacionalna automobilska kompanija), skraćeno Proton, utemeljena 1983., isprva kao proizvođač automobila po licenci Mitsubishija, da bi danas proizvodila i automobile vlastitog dizajna. Malezija je inače jedina država jugoistočne Azije s vlastitom autoindustrijom (osim Protona, tu je i Perodua – što je pak skraćeno od Druga nacionalna automobilska kompanija :D ). Inače, nadimak grada je Grad orhideja, zato ovakav naslov.
Glavna znamenitost Shah Alama svakako je već spomenuta džamija. Riječ je o Džamiji sultana Salahuddina Abdul Aziza (srećom ne navode mu puno ime), zvanoj katkada i Plava džamija, zbog boje kupole (to je već četvrta koju znam s tim nadimkom, nakon Istanbula, Erevana i Tabriza). To je najveća džamija u Maleziji i druga najveća u jugoistočnoj Aziji (nakon džamije Istiqlal u Jakarti), a može primiti 24 000 vjernika. Građena je od 1982. do 1988., njena kupola je navodno najveća kupola neke vjerske građevine na svijetu (što bi trebalo ispitati, jer mislim da ta čast ipak ide firentinskoj katedrali), dimenzija 51,2 metara u promjeru i 106,7 metara visine. Sve do izgradnje Džamije kralja Hassana II. u Casablanci njezina su četiri minareta bili najviši na svijetu, s visinom od 142,3 metra. Kupola je inače izgrađena od aluminija, prekrivena plavo-bijelom arabeskom od emajliranog čelika koja daje nadimak džamiji. U izgradnji su korišteni tradicionalni motivi i moderna tehnologija, pa tako unutrašnjost ima pokretne stepenice kojima se olakšava protok ljudi. Molitvena dvorana ima dva kata, a njezini su zidovi prekriveni prozorima od plavoga mutnog stakla, koji unutrašnjosti daju smirujući i meditativan ambijent. U sklopu džamije nalazi se i knjižnica, galerija, konferencijska dvorana i predavaonice. Smještena je u već spomenutom Vrtu islamske umjetnosti, koji na 14 hektara, osim što prikazuje islamsku viziju raja, sadrži i 9 galerija posvećenih tradicionalnom islamskom slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i kaligrafiji.
Budući da nisam želio imati okapanja oko odjeće i doći u opasnost da mi zabrane ulaz, odlučio sam iz tamnih dubina ruksaka izvući šalvarkamiz. Jest da sam na ulici dobio pokoji začuđeni pogled, ali nije bilo nikakvih daljnjih komplikacija. Osim što je šalvarkamiz bio zgužvan od uguranosti u ruksaku, pa sam izgledao kao da me krava žvakala. Iako je džuma-namaz završio oko 3 sata, izgleda da sam opet potrefio neku od dnevnih molitava budući da je taman dok sam bio unutra započeo ezan. No gužve nije bilo, ljudi koji su lutali hodnicima i terasama džamije izgledali su prilično nezainteresirano, nitko me čak nije ni upozorio da ne smijem slikati (unatoč znakovima zabrane u molitvenoj dvorani), tako da sam obavio sve što sam naumio. Dok sam fotografirao džamiju, odjednom se počelo smrkavati i čuo sam gromove. Pomislio sam kako ubrzo slijedi još jedan epski pljusak i kako će me isti vjerojatno onemogućiti u daljnjem obilasku Shah Alama (premda se ovdje zapravo nema što previše za obići, možda nekoliko slikovitih modernih zgrada, prvenstveno administrativnih), no kako je kiša oklijevala odlučio sam krenuti, valjda ću naći neku strehu ako zagusti. Nije zagustilo, iako je i dalje grmjelo negdje u daljini (možda u Kuala Lumpuru), Shah Alam je ostao suh (Suh Alam :D ).
Jedina zgrada koja mi je bila dovoljno blizu da se isplati prošetati dondje, bila je zgrada Državne skupštine Selangora. Iako monumentalna (riječ je o neboderu s 24 kata koji nadvisuje okolno zelenilo), mene nije osobito impresionirala, previše me podsjećala na neke od takvih nebodera po bivšoj Jugoslaviji, npr. na zgrade državnih institucija u Sarajevu.
Kako nisam ništa ručao, namjeravao sam se odvesti do Klanga i ponovno pojesti nešto u onom šoping centru. No tada mi je pažnju zaokupilo nešto drugo: Domino's Pizza. Ova američka franšiza prati me od Turske, preko Kambodže, sve dovdje. Nikad se nisam odlučio jesti u njoj, jer mi se na putu uglavnom nije jela pizza, pogotovo ne takva pizza. Ali opet, poželio sam provjeriti kakvi su u usporedbi s Pizza Hutom, uz racionalizaciju kako ću ovdje samo malo čalabrcnuti, a potom u šoping centru odraditi pošten obrok.
No pizza im je normalne veličine (u usporedbi s Pizza Hutom, zapravo je veličine male pizze u Hrvatskoj), daju vam naravno još i sušeni čili da si posipate, a ja sam uzeo još i neki meni u kojem je uključeno piće i slatki kruh s cimetom (cinnamon roll). Uopće nije loše, jedino što je to sve ispalo prilično skupo za ono kako sam navikao jesti u Maleziji – 31 ringgit. I da, naravno da mi je to bilo dovoljno da se najedem i izbacim jedenje u šoping centru iz plana. Domino's Pizza inače ima istu shemu kao i Starbucks, od vas prilikom narudžbe traži da im kažete ime. Budući da je moje ime premonstruozno za malezijske standarde, odlučio sam biti Peter, ali onda je trebalo malo vremena da skužim da dozivanje „Mr. Peter, your pizza!“ znači da mene zovu. :D
Po izlasku na ulicu već je sumrak, sada treba naći taksi do Klanga. Ne bi trebalo biti problema, ima taksija kod džamije, vidio sam kad sam dolazio… Naravno da kod džamije nema taksija, onaj taksi koji sam ja tada vidio vjerojatno je bio od tipa koji je svratio na molitvu i onda se pokupio. Vraćam se do ceste i taman prolazi jedan s upaljenom oznakom da je slobodan. Ne stižem ga zahaltati, ali ubrzo će valjda doći idući. I dolazi, ali taj je pun. Potom 5 minuta kasnije prolazi jedan, ali po najudaljenijoj traci od one uz koju ja stojim. Pa za daljnjih 5 minuta još jedan, ali taj je eksekutif, tj. malo kvalitetniji i skuplji. A onda 20 minuta ništa. Već zdvajam, prošlo je pola 8, znam da u ovim zemljama – a pogotovo u gradu u kojem nema ničega za zabavu – ljudi ranije liježu, moglo bi se dogoditi da više ne prođe nijedan. U jednom se času okrećem i vidim kako iz dvorišta džamije upravo izlazi jedan taksi i uključuje se u promet, mašem vozaču, no on izlazi na glavnu cestu i odlazi. U očaju skidam i aplikaciju za Uber, zaključujući da će mi se to vjerojatno ipak isplatiti, takve su vožnje jeftinije – ali nema nijednog raspoloživog vozača. Naravno, ja naivac sam mislio da Uberi samo čekaju da ih netko pokupi. Vjerojatno ih ni nema u većini manjih gradova u Maleziji, koncentrirani su na Kuala Lumpur.
Napokon, nakon preko pola sata čekanja u daljini vidim konturu auta s malom svjetlećom točkicom na krovu. Mašem, zaustavlja se. „Bukit Raja shopping centre in Klang?“ Može. Koliko? „Ja vozim na metar.“ Super, konačno ću doznati pravu poštenu cijenu vožnje i imati neku orijentaciju. Čak i uz upadanje u gužvu pri silasku s autoputa, te čekanje od kojih 5 minuta na semaforu, taksimetar na kraju puta pokazuje 14 ringgita. Dakle, vjerojatno bi bez toga bilo kojih 11-12. A meni je onaj vozač ranije naplatio 20. Dobro je znati… I sada se događa još jedna bizarna situacija: taksimetar jasno pokazuje 14 ringgita, a vozač kaže „Fifteen.“ Zanimljiv slučaj zaokruživanja, koji je dodatno olakšan time da auto ima centralno zaključavanje, pa ćete onda platiti tih 15 ringgita i izaći iz njega s gorkim okusom u ustima. Nema veze koliko je državni standard dobar, taksisti su svugdje lopovi. Vjerojatno se u Singapuru neću voziti taksijem, ali nešto mi govori da bi i tamo zakidali.
Večer provodim u hotelu, tek u jednom času otišavši do 7 Elevena i naletjevši na skupinu pasa lutalica koja se jako uznemirila mojim prisustvom. Možda ih je šalvarkamiz smeo. U svakom slučaju, uspio sam ih otjerati agresivnim nastupom kad su krenuli trčati na mene, ali definitivno nije ugodno kada prema vama trči čopor pasa koji laju. U tom času možete ili instinktivno bježati (kao moj prijatelj, koji je to napravio, pa ga je jedan od pasa na kraju i ugrizao), ili pokušati blefirati i izgledati opasno i agresivno. Meni je to upalilo onda u Phečaburiju i sada, ali što ako jednom ne upali? I što čopor lutalica radi usred kvarta? Je li uopće moj kvart na dobrom glasu? Klangom navodno vladaju oružane bande, nosim li glavu u torbi, a da to ne znam? Nebitno, boravak u Klangu je gotov, slijedi Kuala Lumpur.