Matahari

četvrtak , 08.10.2015.

Kiša koja je prethodne večeri obilato zalila Teluk Intan (a možda i šire područje) rezultirala je time da se nebo ujutro dovoljno raščistilo da se čak vidjelo i ponešto plavetnila, vjerojatno prvi puta otkako sam u Maleziji. Čak je pošteno upeklo i sunce, tj. matahari, kako se to kaže na malajskome, i po čemu je poznata špijunka Margaretha Geertruida Zelle uzela pseudonim pod kojim je nastupala kao plesačica. Mata je „oko“, hari je „dan“, što znači da je sunce „oko dana“, dočim se „dan sunca“ onda kaže hari matahari.
I u ovom hotelu doručak je u obližnjem restoranu, točno preko ceste, a sada se držim tradicije i uzimam nasi lemak, budući da se to jelo u Maleziji obično jede za doručak. I opet je riža sasvim obična, nigdje ne vidim tragove kuhanja u kokosu, umak od čilija s račićima je solidan (iako račići nisu očišćeni, nego su jednostavno s oklopom ubačeni u sos), a tu su i pržene ribice slične inćunima, s isto tako prženim kikirikijem. I usto kava, također servirana onako kako ju se pije u Maleziji i Indoneziji – naime, slično tomu kako se na Zapadu pije čaj, kava se dakle stavi u filter vrećicu koja onda otpušta svoj ekstrakt u vodu u šalici. Slično je to onom vijetnamskoj metodi s kapanjem – dok zapadnjaci vole dobiti na stol instant pripremljen napitak, u ovim krajevima kava se doslovce rastvara pred vama.
Nakon doručka krećem u razgled Teluk Intana. Iako sam i u ranijim fazama itinerera imao nekoliko dvojbenih odabira što se tiče gradova koje treba posjetiti (npr. Wuwei, pa čak i Guiyang, iz kojeg sam se potom jedva izvukao), dojma sam da je dionica itinerera između Kančanaburija i Kuala Lumpura niz pogrešnih odabira i pitam se o čemu sam mislio tih dana dok sam to uvrštavao u program. Čast izuzetcima, poput Penanga ili Ipoha, ali čini mi se da sam umjesto Teluk Intana možda mogao radije otići na dva-tri dana u Cameron Highlands i uživati u svježem zraku koji nisam osjetio još od Dalata (ako ne računamo Penanško brdo). Srećom, vrijeme je takvo kakvo jest, pa je i bolje da ga trošim na bezvezna mjesta, jedino nemam baš previše štofa za pisanje. Čudno zapravo, Malezija je prilično zanimljiva zemlja, no ja dosada uglavnom uspješno zaobilazim najzanimljivije točke. Svakako, najbolje bi bilo da sam išao na Borneo, tamo bih mogao uživati i u prirodnoj raznolikosti Malezije, no ruta preko Singapura i Sumatre bolje je infrastrukturno povezana, a tu se nalazi i nekoliko prizora koje ne bih htio propustiti (između ostaloga plovidba preko Sundskog tjesnaca s pogledom na Krakatau).
Teluk Intan je grad koji ima jednu pravu znamenitost, što znači da je vrijedan možda tek sat-dva zaustavljanja. Ima oko 120 000 stanovnika i bio je prijestolnica Peraka prije Kuala Kangsara. Tijekom britanske kolonijalne vladavine grad se zvao Teluk Anson, po Archibaldu Edwardu Harbordu Ansonu, britanskom kolonijalnom činovniku koji je 1882. napravio urbanistički plan grada s pravilnim rasterom ulica koje se sijeku pod pravim kutom. Stotinu godina kasnije gradu je vraćeno izvorno ime, premda se u govoru još znade čuti i Teluk Anson (mislim da se čak i autobusna kompanija tako zove). Smješten je unutar meandra rijeke Perak, koji će vjerojatno s vremenom posve erodirati, te će se centar grada naći na otoku usred rijeke. Grad su osnovale izbjeglice iz Malake nakon njezinog pada pod Portugalce 1511., te je tako utemeljen sultanat Perak. Sve donedavna Teluk je Intan bio jedan od 4 grada koja su igrala ulogu u procesu nasljedstva na prijestolju Peraka. Naime, Perak je (prije nego što je prethodni sultan ukinuo taj komplicirani sustav) imao sustav po kojem predodređeni nasljednik nije nužno odmah imao i titulu prestolonasljednika, nego je prvo bio tek obični princ, pa prvi princ, pa prestolonasljednik, pa sultan. Svaka od tih faza podrazumijevala je život u drugom gradu u Peraku, pri čemu je Teluk Intan bio onaj početni grad, kada je prestolonasljednik bio još samo princ. Otkako je to ukinuto, bivša kraljevska palača, koja se nalazi izvan grada, zapuštena je i prepuštena zubu vremena. U vrijeme britanske vlasti Teluk Intan bio je riječna luka, prvenstveno za izvoz peračkog kositra i poljoprivrednih proizvoda. Kasnije je telukintanska luka postala glavni distribucijski centar Shella za Maleziju, budući da je rijeka bila dovoljno duboka čak i za tankere. Ovdje je inače održan i sastanak zavjerenikâ koji su kanili ubiti Jamesa Wheelera Woodforda Bircha (pisao sam o tome kad sam bio u Ipohu), a u obližnjim močvarama vodile su se i zadnje borbe između komunističke gerile i malajskih vlasti. Tijekom osamdesetih godina značaj grada počinje slabjeti, prvenstveno zato što su sve veći nanosi u riječnom koritu otežali plovidbu i učinili luku sve teže dostupnom velikim brodovima. Prvo se povukao Shell, zatim je prestalo rudarenje kositra u Peraku, te je prometna uloga Teluk Intana postala nevažna. Ukinuta je i željeznička pruga, jedna od najstarijih u zemlji. Zbog loše ekonomske situacije sve veći broj mladih ljudi počeo se iseljavati iz grada, tako da je ubrzo došlo do nestašice radne snage i na onim poslovima gdje je bila potrebna. Zato danas u gradu ima dosta useljenika iz Indonezije i Bangladeša, koji su došli tijekom devedesetih. Tek krajem devedesetih, izgradnjom dužobalne ceste koja je grad povezala s Klangom, grad je ponovno oživio. Danas je glavna industrija proizvodnja palmina ulja (inače, upravo je sadnja uljnih palmi, tj. krčenje terena za njihov uzgoj, razlog ovih velikih šumskih požara na Sumatri i Borneu zbog kojih je veći dio jugoistočne Azije obavijen dimom).
Kao što sam rekao, Teluk Intan ima jednu glavnu atrakciju, i to je tzv. Telukintanski kosi toranj (Menara Condong – inače, riječ menara je naravno arabizam koji imamo i u riječi minaret). Toranj je visok 25,5 metara i izvana izgleda kao sedmokatna pagoda, premda zapravo ima dva kata. Nalazi se na središnjem gradskom trgu, a sagrađen je krajem 19. st. kao spremište vode za čitav grad. Zanimljivo je da se glavni tank vode nalazi na vrhu zgrade, odakle su se onda posude s vodom pomoću kolotura spuštale u prizemlje. No u podrumu se također nalazi cisterna, tako da ni meni nije sasvim jasno jesu li se dva spremnika nadopunjavala ili što. Pretpostavljam isto tako da se ovaj gornji spremnik punio kišnicom, za donji ne znam. Osim cisterne, na tornju se nalazio i gradski sat, a bio je i orijentacijska točka za brodove koji su uplovljavali u gradsku luku. Tijekom japanske okupacije služio je kao izvidnički toranj. Razlog naginjanja tornja su temelji u mekom tlu, kao i težina vode u cisterni na vrhu. Na toranj se možete i popeti, premda unutra nema ničega vrijednoga za vidjeti – zanimljiviji je pogled na grad, premda ga ometaju dekorativni krovići u stilu pagode. Nagnutost se osjeti, premda ne osobito (nisam uspio naći podatak koliko je nagnut – svakako manje od onoga u Pisi, koji je osim toga i viši, a čini mi se i uži).
To smo dakle vidjeli, sada mi samo preostaje još malo šetnje uokolo, traženje zanimljivih kadrova gradske arhitekture i oko podneva povratak u hotel kako bih se odjavio. A još sam se bojao hoće li mi 2 sata biti dovoljna za razgled… Zastajem u jednoj prodavaonici i kupujem lokalni specijalitet nazvan heong peng („mirisni kolačići“), kolačiće od lisnatog tijesta punjene pekmezom od ječmenog slada i ljutike i posute sjemenkama sezama. Nikad ne bih pomislio da se od ljutike može raditi slatki pekmez (znam za američki onion jam, ali taj nije sladak), no kolačići su vrlo ukusni, dobro bi išli uz čaj. Vraćam se prema hotelu prolazeći pored Batu Tenggeka (Sjedeće gromade), ogromnog kamena koji je, prema lokalnoj legendi, ovamo postavio jedan britanski vojnik u doba kada je kamen bio veličine kutije šibica. S godinama je rastao i danas je dimenzijâ, po mojoj procjeni, 2x1,5x1,5 metara. Budući da očito nije riječ o živoj stijeni, nije mi jasna ta priča o rastu, ali pošto kupio, poto prodao. Danas su kamenčini našli nekakvu praktičnu svrhu, pa služi kao spomen-kamen (!) palim vojnicima iz Prvog svjetskog rata.
Skupljam stvari u hotelu, a kako je pripeka snažna, odlučujem se ipak do kolodvora otići taksijem. Ovaj put je na recepciji neki tip, molim ga da mi pozove taksi i pitam ga zna li možda koja bi bila poštena cijena od hotela do kolodvora. Ne zna. Taksi dolazi i to je opet onaj isti Indijac od sinoć, samo što sada još ima i sunčane naočale i doista izgleda kao neki bolivudski zavodnik. Vožnja je ovaj put 15 ringgita. Autobus za Klang mi polazi tek u pola 3, sada je pola 1, imam još dva sata vremena za ubiti, pa sjedam s prtljagom na jednu klupu i opet pišem. Ubrzo mi se priključuje još jedan taksist, također Indijac, koji mi postavlja nekoliko uobičajenih pitanja, ali i spominje kako je on prva generacija Indijaca rođenih u Maleziji, kako su njegovi roditelji još rođeni u Indiji. Dakle, kako rekoh, iako prisutnost Indijaca i Kineza ovdje postoji odavno (puno prije Europljana), velike su demografske promjene koje su rezultirale današnjom etničkom situacijom u Maleziji nastale tijekom britanske kolonijalne vladavine, kada su Britanci ovamo doseljavali jeftinu radnu snagu iz Kine i Indije, vjerojatno i zato što lokalni Malajci nisu željeli raditi za britanske interese (ili nisu željeli raditi uopće, što se uklapa u kritike o „lijenim Malajcima“ koji samo čekaju da se za njih pobrine država). Budući da ovaj taksist ima po mojoj procjeni nekih 50-60 godina, sasvim je moguće da su njegovi roditelji rođeni negdje 1920-ih ili 30-ih i doseljeni ovamo u labuđem pjevu britanskog kolonijalnog imperija. Pitam ga ima li što turista ovdje, on kaže slabo. Ionako u gradu postoji samo Kosi toranj od stvari vrijednih gledanja. Ja mu kažem „Ne, postoji i kamenčina!“, ali njemu nije jasno na što mislim. Ne zna ni što je Batu Tenggek. Pokazujem mu sliku na mobitelu. Gleda, i dalje izgleda kao da to vidi prvi puta u životu. Pita me gdje se to nalazi, ja mu objašnjavam. Dolazi i neki njegov kolega, ni njemu izgleda nije sasvim jasno gdje je to. A nalazi se na jednom od glavnih križanja u gradu i to još na pješačkom otoku. I sada kako imati povjerenja u takve taksiste? Nakon toga me ovaj prvi pozvao na piće, ali sam se ja ispričao, iz tri razloga. Prvi je da mi se nije dalo opet tegliti ruksak do nekog mjesta gdje bismo išli popiti piće, drugi je taj što sam namjeravao pisati, a treći je onaj o kojem je govorio još Scott u Esfahanu – kad putuješ, ne treba prihvaćati piće i hranu od nepoznatih ljudi. Možda su dobronamjerni, a možda će te nečime omamiti i ukrasti ti stvari. Ne bih riskirao. Ovaj tip je izgledao prijateljski, ali nitko od tih koji te iskoriste ne izgleda odbojno, jer u protivnome ne bi mogao steći tvoje povjerenje.
Idućih dva sata prosjedio sam čekajući autobus (u jednom se času pojavio i onaj moj prvi taksist, koji me vozio), a u pola 3 ulazim u bus, koji je i opet gotovo posve prazan, tako da mogu ruksake uzeti sa sobom u kabinu. Smještam se, mali ruksak odlažem na sjedala s druge strane prolaza i krećemo se voziti. Nakon nekih pola sata vožnje naš autobus staje pored ceste u nečemu što liči na službenu garažu rečene autobusne kompanije. Dolazi neki tip, nešto mrdaju, gase i pale motor… Meni sve izgleda i zvuči normalno, ali ja nisam mehaničar. No autobus ipak nakon nekih 20-ak minuta kreće dalje i stiže u gradić Sabak Bernam. Tu stojimo na kolodvoru, pa onda dolazi neki tip, očito putnik, koji ulazi u autobus, vrzma se gore-dolje (a može sjesti gotovo bilo gdje) i onda od svih sjedala sjedne točno na ona s druge strane prolaza, gdje stoji moj ruksak, koji još odguruje ustranu. Ja pružam ruku i kažem mu da mi ga doda, on mi ga daje, a meni pritom tablet s koljenâ klizi na pod. Preokrećući očima jasno ovom tipu dajem do znanja što mislim o toj njegovoj odluci da se smjesti baš onamo i tako me inkomodira pored autobusa u kojem su ukupno još možda 4 putnika. Onda mi on nešto govori, ali taj njegov engleski ja nimalo ne razumijem. Da, i taj tip je Indijac. Kažem mu da ga ne razumijem i vraćam se svom poslu. Tek tada shvatim da mi on govori nešto poput „If you have a problem, I will fuck you, you piece of shit“. Ne odižući pogled od tableta pitam ga poluzainteresirano „Are you threatening me?“, našto opet dobivam nešto slično. Procjenjujem da će ovaj tip biti naporan, promrmljam „fucking idiot“ i premjestim se jedan red sjedala iza, kako bih dobio malo mira, a i kako bih imao mjesta na sjedalu pored za odložiti tablet ako ovaj ne začepi, a ja moram postati agresivan. Mislim da je tip pijan. U svakom slučaju, vjerojatno mu nije bilo drago što sam izbjegao konfrontaciju na taj način, ali ne provocira dalje, osim ako povremeno buljenje u mene ne smatrate provokacijom. Ubrzo se premjestio naprijed, pa onda i izišao iz busa, koji i dalje stoji i nešto čeka. Nakon pola sata shvaćam što čeka – zamjenski autobus. Ipak je dakle u pitanju neki ozbiljniji kvar, pa su nas odlučili do Klanga prevesti drugim busom. Taj se konačno pojavio i odvozio u miru ostatak dionice do Klanga.
Autobusni kolodvor u Klangu smješten je nekih 8 km od centra, odvojen autocestama i petljama, tako da nije baš za pješačiti do grada. Tim više što moj hotel i nije u centru. Uzimam stoga taksi, kažem adresu, cijena je ovaj puta 25 ringgita (što znači da sam ona dva taksija u Teluk Intanu debelo preplatio). Vozačev engleski nije baš briljantan, ali naravno da me pitao odakle sam (nije čuo za Hrvatsku), kakvo je vrijeme u Hrvatskoj i jesam li musliman. Očekivao sam i pitanje jesam li oženjen, ali ono je ovoga puta izostalo.
U Klangu sam se bacio u trošak, budući da u Maleziji ne trošim puno, tako da sam uzeo sobu za 150 ringgita, ali poštenu hotelsku sobu s velikim bračnim krevetom, površine 18 m2 (dakle nominalno manju od one u Teluk Intanu, a zapravo dva i pol puta veću). No naravno da sve ne može biti savršeno – wi-fi radi na mahove, a na većinu hotelskih mreža se ne može ni spojiti. Hotel je osim toga kojih sat vremena hoda udaljen od centra Klanga, tako da večeras neću ni ići dotamo, pojest ću nešto u kvartu. Prošetao sam do obližnjeg šoping centra gdje se nalaze neki restorančići, ali to je bilo već oko pola 10 i svi su se ugostiteljski objekti već zatvarali, budući da šoping centar radi do 10. Inače, po onome što sam vidio dok sam šetao do toga centra, Klang me (barem ovaj dio) jako podsjeća na Split. Neboderi i velike stambene zgrade, palme i vegetacija slična mediteranskoj, kamene ograde…nadam se da ću fotografski uspjeti predočiti tu atmosferu moje impresije Splita.
Na kraju sam se vratio u jedan restorančić preko puta moga hotela, pojeo piletinu s đumbirom i popio čaj od limete sa slanom šljivom, otišao još malo ratovati s wi-fijem i u krpe. Ovdje sam tri noći, sutra obilazak Klanga, u petak bih mogao u Shah Alam...