U gradu bugenvilija

utorak , 06.10.2015.

Prilično skučen recepcijski prostor moga hostela nije ostavljao puno mjesta za eventualno serviranje doručka, no kako je isti bio označen u ponudi sobe, upitao sam ih što je s tim. Doručak se servira u jednom od dvaju obližnjih ugostiteljskih objekata i to preko vaučera iz hostela. Moje je samo da odaberem želim li tost ili mee (rezance), a ovisno o tome mijenja se i lokacija gdje mogu realizirati doručak. Odabirem tost, odlazim u prčvarnicu na uglu susjedne ulice, gdje se servira sve, od meea, preko pečenih pilića, do čaja s mlijekom i tosta namazanog pekmezom od, rekao bih, ananasa. No očito njihov mee nije dobar kada za taj tip doručka imaju drugog podizvođača. Po povratku u sobu vidim da je onaj hrkač još tamo, iako će se pokupiti nakon još malo vremena. Nije imao nikakve prtljage, osim odjeće i onoga što je imao u džepovima. Drugi se cimer pokupio još rano ujutro. I tako ostajem sâm u sobi i mogu mirno pisati svoje sve do negdje 1 sat, kada konačno krećem u razgled Ipoha. Vrijeme nepromijenjeno.
Ipoh ima oko 670 000 stanovnika, u metropolitanskom području i do milijun i pol, te je četvrti najveći grad u Maleziji, nakon Kuala Lumpura, Penanške konurbacije i Johor Bahrua. Od 1937. glavni je grad savezne države Perak. I njegov je bum vezan za kositar, čija su bogata nalazišta pronađena uzduž rijeke Kinte, koja je nekada činila istočnu granicu grada, sve dok početkom 20. st. jedan lokalni tajkun koji se obogatio na kositru, imenom Yau Tetshin, nije financirao razvitak grada i preko rijeke, čime je stvorena podjela na Stari grad i Novi grad (premda se to po stilu gradnje ne vidi, tj. kuće u Novom gradu su uglavnom slične starosti i stila kao i one u Starom gradu, jedino su ulice malo šire). Moj se hostel nalazi u Novom gradu, ali na samoj obali rijeke, tako da je bilo logično krenuti isprva u Stari grad, gdje uostalom ima i više zanimljivih stvari za pogledati. Ipoh inače zovu i Gradom bugenvilija (premda ja nisam vidio nijednu – doduše, nije da znam prepoznati bugenviliju), ali i Gradom milijunaša (nekad bilo, sad se spominjalo). Rudarenje kositra završilo je osamdesetih godina 20. st., kada je nakon duge agonije uslijed poplavljenih rudnika i pada cijena kositra na svjetskom tržištu ta grana industrije postala posve neisplativa. Bile su to godine kada je Ipoh životario, iako je restrukturiranje malezijske ekonomije pomoglo u njegovom osovljavanju na noge. Danas se grad ipak više povezuje s hranom nego s kositrom. Upravo je gospodarska kriza u drugoj polovici 20. st. pomogla da grad izbjegne arhitektonski pogrom u vidu izgradnje nebodera i inih modernih zgrada koje su u ostatku Malezije bile povezane s gospodarskim napretkom, a dijelom je pomoglo i ograničenje visine zgrada zbog lokalnog aerodroma, tako da je Ipoh ostao uglavnom grad niskogradnje i zadržao svoj šarm kolonijalnog grada. Većina stanovnika u gradu danas su Kinezi (Kantonci i Hakka), a ima i dosta Tamila. Općenito, dosada sam po ulicama malezijskih gradova viđao mnogo više Indijaca nego što bi ih po postotku trebalo biti (Indijci čine oko 7% malezijske populacije).
Na zapadu Starog grada nalazi se ipoški monumentalni željeznički kolodvor, nazvan „Ipoškim Tadž Mahalom“, koji je u današnjem obliku sagrađen 1935. po projektu Arthura Bennisona Hubbacka, već spomenutog arhitekta koji je zaslužan i za izgradnju džamije Ubudiah u Kuala Kangsaru. I on je sagrađen u već spomenutom indo-saracenskom stilu, koji podsjeća na mogulsku arhitekturu (zato uostalom i poveznica s Tadž Mahalom). Zgrada je temeljito obnovljena 2007., prilikom elektrifikacije željezničke pruge do Ipoha, kada su uklonjene i stare drveno-čelične pasarele preko perona. U sklopu zgrade se nalazi i hotel Majestic. Nasuprot kolodvora nalaze se dvije neoklasicističke zgrade u kojima su smješteni ipoška gradska vijećnica i Visoki sud. Tu je i džamija sultana Idrisa Shaha II., službena džamija države Perak, sagrađena šezdesetih godina, što se vidi u njenom modernističkom stilu gradnje, ali isto tako i po nekim danas retro-elementima koji su tada vjerojatno bili moderni. Tako recimo džamija ima satove kojima se označava vrijeme dnevnih molitava, što se danas često viđa u mnogim džamijama (nekada se ta informacija nije morala otkrivati vjernicima, znalo se, kada mujezin pozove, tada ideš na molitvu i ostavljaš sve drugo; no kako je društvo – posebice ekonomija – postajalo sve složenije, postalo je potrebno unaprijed planirati zastoje zbog vremena molitve), no dok su u drugim džamijama takvi satovi u obliku displeja dodanih mnogo kasnije, ovdje su već uklopljeni u izvornu arhitekturu džamije, a kako je riječ o šezdesetima, satovi su analogni, pa to znači da se svaki dan moraju namještati kazaljke.
Dok Taiping ima St. George's Institution, Ipoh ima St. Michael's Institution, srednju školu osnovanu 1912. (dakle čak i stariju od taipinške) pod vodstvom Kongregacije školskih fratara (poznatih i kao lasalijanci). Uz srednju školu, tu se nalaze i dvije osnovne škole, a cijeli je kompleks smješten na sjevernoj strani Padang Ipoha (Ipoške poljane), velike travnate površine sjeverno od zgrade Visokog suda, na sjeverozapadnom rubu Starog grada. Interesantna je ta koegzistencija katoličkih škola u većinski muslimanskoj zemlji u kojoj osim toga postoje značajna budistička i hinduistička manjina. Zapravo, jedina značajnija kršćanska zajednica u Maleziji živi na Borneu, gdje je riječ o konvertiranim urođenicima, bivšim animistima. Ali obrazovni sistem Malezije zacrtali su upravo katolici i anglikanci.
Ipoški toranj sa satom nalazi se odmah pored džamije Idrisa Shaha II. i oglašava se poznatom sekvencijom osam tonova koju znamo s Big Bena. Posvećen je Jamesu Wheeleru Woodfordu Birchu, prvom britanskom namjesniku u Peraku, kojeg je dao ubiti Dato Maharajalela, lokalni vođa i malajski nacionalist. Razlog ubojstva je pomalo dvojben, ovisno o tome na kojoj ste strani političkog spektra. Naime, Birch je bio prilično netaktična osoba, koja nije uvažavala lokalne običaje (npr. ulazio je u sultanovu palaču ne skidajući cipele – sasvim dobar razlog za likvidaciju; s druge strane, možda su „lokalni običaji“ ipak prvenstveno oni iz druge teorije koju ću navesti), te ga je to učinilo problematičnim za peračke vlasti i lokalne borce za slobodu, koji su ga potom uklonili, što se smatra izrazom antikolonijalne borbe. Međutim, ta teorija zvuči previše nacionalromantičarski, a meni osobno vjerojatnijom izgleda ona druga, prema kojoj je Dato Maharajalela imao određene lukrativne poslovne interese u trgovini robljem, prodajući Orang Aslije (naziv za predmalajsko stanovništvo Malajskog poluotoka, uglavnom animističke lovce i sakupljače koji žive po brdima i džunglama unutrašnjosti), a Britanci su to pokušali zabraniti. Naravno, teorija kako su Malajci trgovali Orang Aslijima je striktni no-no u suvremenom nacionalističkom malajskom tumačenju povijesti, a kada je Malaja postala neovisna 1957. nekadašnja Bircheva ulica u Ipohu postala je ulicom Dana Maharajalele, koji se i danas smatra nacionalnim junakom i mučenikom (jer su ga Britanci, naravno, kada su utvrdili njegovu odgovornost za ubojstvo, smaknuli). Birchev toranj međutim i dalje stoji, a na njemu se nalazi i friz koji prikazuje 44 važne osobe iz svjetske povijesti – iako ih je danas 43. Naime, na onoj strani okrenutoj džamiji (iako je toranj sagrađen šezdesetak godina ranije) nalazila se i slika Onoga koga se ne smije prikazivati (Proroka, naravno), pa je taj lik uklonjen.
Budući da sam kasno krenuo u šetnju, bliži se i vrijeme ručku, pa ću stoga kušati jedan lokalni specijalitet – usoljeno pile. Nije to bogznakakva ekstravagancija, čitavo pile se umota u rižin papir i peče se u velikom woku punom soli. Naravno, nije moguće uzeti pola pileta, samo cijelo. Cijena – 19 ringgita. Unatoč mojoj poslovičnoj nesklonosti jedenju mesa rukama i oglabanju kostiju, ovdje sam se pripremio na to i studiozno počistio čitavu lešinu, ostavivši tek toraks, tu mi je bilo malo previše petljanja s rebrima, a uostalom, tamo se i vide konture životinje, pa mi postane jasno da jedem ubojstvo, a kako ne volim imati grižnju savjesti tu sam se zaustavio. Da, svjestan sam koliko je to cinično i da bi možda bilo svrhovitije da sam onda počistio sve meso, ali…nemam što reći u svoju obranu. Homo sum, nihil humani a me alienum puto. Za desert uzimam ice ball, poprilično blesav slatkiš napravljen od mrvljenog leda čvrsto nabijenog u kuglu i potom prelivenog sirupom po želji (moj je bio od sarsaparille, one biljke koju sam već spominjao u Vijetnamu, koja ima okus pomalo kao Dr. Pepper). Tu kuglu vam nabodu na dvije dugačke čačkalice i posluže vam ju na pladnjiću, a vi to onda ližete i isisavate sirup iz toga, povremeno okrećući da vam pod utjecajem gravitacije ne iscuri s druge strane. Probao, stavio kvačicu pored životnog iskustva, idemo dalje. Mislim da su takvi slatkiši prežitak iz predsladolednih vremena, kao i oni ledeni prutići kakve se još tu i tamo znade zateći po provincijskim prodavaonicama čak i u Hrvatskoj.
Dok šetam Ipohom šokira me jedna spoznaja – da ja zapravo od Pakistana nisam imao ozbiljnu diskusiju s lokalnim ljudima, analizu političke, kulturne, društvene situacije u nekoj zemlji. U Kini sam o tome razgovarao s Javierom i Chrisom, ali oni su također izvanjski promatrači, premda žive ondje. Razgovarao sam i s Miki, recepcionerkom u Xi'anu, koja mi je pričala o opasnim Ujgurima i lijenim Tibetancima. I predrasude su dio analize, naravno. Ali u Kini je bio podosta problem jezika, kao i nevoljkosti lokalaca da analiziraju političku situaciju (gotovo da mi je više u tom pogledu rekla Ting, premda ni ona nije baš bila jako razgovorljiva o tome – a dojma sam i da ju baš ne zanimaju takve teme). U Indokini sam pak lokalce uglavnom susretao u ulozi ugostiteljskih djelatnika, pa nije bilo prilike za ozbiljniju analizu. I eto me sad u Maleziji, o kojoj mi je isto nešto rekao Miro, ali to nije insajderski pogled. Makar bi ovdje insajderski pogled dosta ovisio i o tome kojoj etnoreligijskoj zajednici pripada sugovornik.
Kada čitam svoje ranije tekstove u ovom putopisu, dojma sam da su nekako informativniji, kao da sam izgubio dah oko kulturoloških i povijesnih začkoljica, pogotovo u posljednje vrijeme. Razlog je nažalost i taj da je povijest Malezije i Tajlanda (a zapravo i Kambodže i Vijetnama prije 20. st.) mnogo teža za kratko i komprimirano objašnjavanje, primjereno ovoj formi, a osim toga je i čitav kontekst drugačiji, praktički od prapovijesti razvitak je neovisan. Perzijska je povijest povezana s judeokršćanskom i islamskom, čak je i Pakistan imao donekle veze…ali Kina i jugoistočna Azija do kolonizacije su bile posve zasebno područje, s moćnim kraljevstvima o kojima se u Europi ne uči ništa. Da, čuli smo za Angkor, ali tko je od vas (uključujući i mene) prije ovoga puta čuo za Funan, Čampu, Ajutthaju, Srividžaju i slična moćna kraljevstva jugoistočne Azije? S druge strane, ako i ne znamo tko je koga klao u Sedmogodišnjem ratu, barem smo čuli za taj pojam. Povijest, bez obzira na sav trud, ne samo da nije objektivna u pogledu tumačenja pojedinih događaja, nije objektivna ni u geografskom tretmanu pojedinih područja. Svakako, za Europljane je Sedmogodišnji rat važniji događaj od napada Burmanaca na Ajutthaju, ali gdje je granica? Sjećam se kada sam pred 15-ak godina razgovarao s jednom Njemicom koja je bila iznenađena što znam toliko puno o određenim povijesnim događajima. Rekoh joj da smo to učili u školi. Njoj je to bilo neshvatljivo, oni su u školi učili samo njemačku povijest. Ali dojma sam da smo i mi ostali na pola puta – zašto bi nam španjolska rekonkvista bila važna, a Irokijska konfederacija ne bi? Ili učimo samo nacionalnu povijest, ili pak učimo doista svjetsku povijest – gdje su i kraljevstva Kongo i Ashanti jednako značajna kao Poljsko-litavska unija. U protivnome ćemo Afriku i veći dio Azije smatrati tek pukim rezervoarom jeftine radne snage, religijskog i političkog ekstremizma i izvorom jeftinih sirovina i bofl robe.
Odlutao sam u kontemplacijama, a poante zapravo nemam, osim da sam u zadnje vrijeme postao poprilično autističan, samo jedem i pišem o hrani. Nastavak popodneva proveo sam lunjajući ulicama Staroga grada u potrazi za Zacharevičevim muralima, kako bih vidio oko čega je čitava fama. Zgodni su mu murali, jedino je problem da su zidovi na kojima su postavljeni vrlo često jako trošni i vape za obnovom, a obnova bi značila nestanak murala. Ali valjda je u tome i dio ljepote, prolaznost njihove egzistencije. Negdje oko 6 sati prelazim u Novi grad, ali ovdje zapravo nema nikakvih znamenitosti, tek slikovite kolonijalne kuće s arkadama, ulična tržnica, pokoji taksist koji dobacuje (iako je to ništa prema Kambodži, čak i prema Tajlandu)… U predvečerje se vraćam u hostel. Još sam uvijek sâm u sobi, no to će se promijeniti kada kasnije navečer, iza 8, stigne neki Indijac. Ubrzo je otišao na večeru, dok je mene još držalo moje pile. Pustilo me tek oko pola 11, kada sam se prošetao uz rijeku do obližnjeg restorana koji ispred sebe ima nekoliko štandova. Takva je simbioza uobičajena u Maleziji – restoran zapravo poslužuje pića i daje konobare, koji onda narudžbe raspoređuju po štandovima koji su specijalizirani za pojedina jela. Naručio sam wan tan mee i čekao da stigne. Prvo je stigla juha s rezancima i nečim što liči na muzgavce, i neko drugo jušno jelo s tofuom. Plaćam to, očekivao sam da izgleda drugačije (očekivao sam dakle rezance s wan tan valjušcima), ali dobro. Nakon još nekog vremena dolaze još dva jela – 5 wan tana u bujonu i rezanci sa sojinim klicama i svinjetinom u nekoj slatkoj marinadi. I to košta još 5 ringgita – ukupno sva 4 jela koštaju 11,5 ringgita. Pokušavam konobaru objasniti da je vjerojatno nešto pobrkao, zar sam ja to stvarno sve naručio – međutim, on ne kuži, ili se pravi da ne kuži. Platit ću to, nije skupo, a i uspjet ću pojesti gotovo sve (ostavio sam rezance sa svinjetinom), iako nije bilo baš nešto spektakularno. Odlučujem se uzeti i pivu, prvu u Maleziji, i to Anchor, starog znanca iz Kambodže. Pola litre pive košta više nego ova 4 jela zajedno – 13,5 ringgita. Da, islamska zemlja. Fotografirao sam ranije toga popodneva natpis na frižideru u dućanu kako je zabranjeno prodavati pivu kupcima islamske vjeroispovijesti. I sad si ja mislim – ako musliman već želi piti nešto što je haram, onda je to njegova osobna odluka, i koji je tu prodavač faktor da intervenira u nešto što je naposljetku stvar između samoga kupca i Allaha? Kao i u onoj poznatoj izreci koja se tiče druge religije, ali iste logike: „I don't have problem with Jesus. It's his fan club I can't stand.“ Vjera i vjerski zakoni tiču se međuodnosa pojedinca i Boga. Ako netko odluči sagriješiti, onda znači da je već u svojoj glavi napravio alibi za to, ili ne ferma vjerske zakone. Prijetnje ili zabrane pomoću tih istih vjerskih zakona tada nisu ništa drugo nego zlostavljanje cirkularnom logikom pri čemu je žrtva onaj tko je već izišao iz toga kruga. Ako ne vjerujem da će me Allah kazniti zbog jedne pive – ili me nije briga za to, bilo zato što sam Iblisov sluga, ili zato što smatram da je Allah iluzija – onda opetovano uskraćivanje pive od strane posrednika koji me čuva od Allahove srdžbe može rezultirati samo time da će posrednik osjetiti moju srdžbu, mnogo konkretniju i neposredniju od Allahove. Ista logika vrijedi i za ono struganje Muhameda s friza – islam zabranjuje prikazivanje ljudskih likova zato što zazire od idolopoklonstva, ali idolopoklonstvo se neće razviti samim postojanjem ljudskoga prikaza, već stavom onih koji bi se tom liku klanjali. Znači, ako je netko toliko u zabludi da bi se išao klanjati Muhamedu kao Bogu, to se neće riješiti uklanjanjem Muhamedovih slika, jer je problem individualne naravi. Jedna od stvari koje sve vjere uče jest i samokontrola, obuzdavanje niskih poriva. Ali poanta samokontrole nije u potpunoj zabrani tih poriva – samokontrola je moći popiti pivu, ali odabrati da ju se ne popije; samokontrola je moći vidjeti privlačnu ženu u odjeći koja naglašava njenu ljepotu, a ipak ju ne gledati kao objekt zadovoljenja vlastite požude. Ovo drugo je obična kontrola, kontrola tuđeg uma, misli i želja. I guranje iskušenjâ pod tepih kako se naš slabi um ne bi morao s njima suočavati. Lako je biti pobjednik nad iskušenjima kada su sva iskušenja uklonjena. To je kao Dinamo u domaćem nogometnom prvenstvu. :D
Ostajem dokasna, ispijajući polako pivu, vraćam se u sobu oko 1, Indijac spava, kraj upaljenog svjetla za čitanje. Možda se boji mraka…