Malo divljine

Malezija je ipak predominantno muslimanska zemlja i kao takva poštuje petak, što se ujutro vidjelo na food courtu kod tvrđave Cornwallis, gdje sam bio i dan ranije. Dok u četvrtak nisam mogao naći slobodni stol, u petak čak nisu ni porazmjestili sve dostupne stolove. I ponuda je bila mršavija, dosta štandova je bilo zatvoreno, tako da sam na kraju uzeo kultni nasi goreng, ikonično jelo Malezije i Indonezije. Riječ je o riži (nasi) koja se prži (goreng), a od priloga su tu jasno razni začini (ljuti), a ova moja je išla još s pilećom bocom i pečenim jajetom. Nakon toga opet cendol i sok od kokosa sa sladoledom, pa mogu lagano prema središnjem otočnom autobusnom kolodvoru, koji se nalazi odmah pored trajektnog pristaništa. Kako sam rekao da mi je Penang jedina prilika za kupanje u Maleziji, odluka je pala da to učinim danas, a i dan je bio najvedriji od dosadašnjih – čak je i sunce pošteno upeklo iako se izmaglica nije posve makla. Ulazim u bus za Teluk Bahang, mjesto na sjeverozapadu otoka, tamo gdje počinje nacionalni park. Inače, najbolje su plaže na zapadnoj obali, ali dotamo je tlaka doći, budući da ne samo da nema javnog prijevoza, nema baš ni poštenih cesta. Sjeverna je strana drugi najbolji izbor.
Treba vremena da izađemo iz Georgetowna, koji je dosta pružio svoje pipke uz sjevernu obalu, s mnoštvom modernih nebodera zapadno od centra, ondje kamo sam prvu večer klipsao do večernje tržnice. Kada se napokon izađe iz grada, cesta me dosta podsjeća na onu uz istočnu obalu Istre – brojni zavoji, cesta praktički visi nad morem, odmah pored nje je strmo brdo obraslo gustom šumom, a na drugoj strani se svako malo pojavi neka plažica u uvali, obično još ukrašena pokojim ribljim restoranom. Jedina razlika u odnosu na Istru jest da su plaže pješčane, a ne šljunčane. Prolazimo Bukit Feringgi, glavni centar plažnog turizma na otoku, te nastavljamo prema Teluk Bahangu, gdje se autobus okreće točno pred ulazom u nacionalni park. Mogao bih sada ovdje nastaviti kroz šumu, još nekih sat i pol do svjetionika na samoj sjeverozapadnoj punti otoka, mogao bih unajmiti i brodić da me vozi (naravno da i tu ima nasrtljivih brodara – što se taksista tiče, nisu toliko nasrtljivi kao u drugim zemljama, ali ipak nude svoje usluge neovisno o vašoj zainteresiranosti), ali kako je meni prvenstveno do plaže, odlučujem se vratiti duž sjeverne obale dok ne nađem nešto vrijedno kupanja.
Teluk Bahang je prilično konzervativno mjesto, što se vidi po tome da su sve žene pokrivene hidžabom, čak i djevojčice u dobi u kojoj im to još nije zakonski obavezno. I to nije iranski hidžab, nego mnogo konzervativniji, nijedna dlaka ne proviruje, a za svaki slučaj ispod rupca se nosi i podrubac. Muškarci pak često nose kape slične fesovima, obično bijele boje. Inače, muslimani u Maleziji čine oko 61% stanovništva, a osim Malajaca (koji čine oko 50% stanovništva Malezije) muslimana ima i među useljenim Indijcima.
Vraćam se cestom prema Georgetownu i potom, iza jednog gradilišta, ugledam prostranu, oko kilometar dugačku plažu, bez žive duše. Vidim doduše jednog psa kako se brčka u plićaku. Pitam se je li na plažu dopušten pristup, primjećujem puteljak koji vodi do nje pored neke zapuštene kuće i odlučujem okušati sreću. Pritom ću kuću iskoristiti kao zaklon dok se ne presvučem, iako to baš nije mjesto na kojem bih volio boraviti. Strah me da mi odnekud ne izleti onaj pas s plaže, ne znam je li agresivan. Naposljetku se upućujem na plažu i shvaćam da je pas neki benigni mješanac koji tuda luta zabavljen svojim poslom. Ni na jednu ni na drugu stranu plaže ne vidim i dalje nikoga, premda je na jednom kamenu, uz sâm rub, odložena nečija odjeća. Odabirem i ja jedan od velikih kamenova, odlažem svoje stvari i upućujem se prema valovima oceana. I tu malo zastanem. Na plaži nema nikoga. Znaju li oni nešto što ja ne znam? Je li voda možda zagađena? Uokolo nema ni naselja (Teluk Bahang je oko pola kilometra zapadnije), ni ikakvog drugog izvora ljudskog zagađenja (npr. kanalizacijskog kolektora). Ima li u vodi možda meduza? To ne znam, u ovim ih morima svakako ima, onih najopasnijih. Usto, kako je dno pješčano, voda je mutna i slabo se vidi dno, pa izgleda još prljavije. Na površini je pjena, što može biti od valova, a može biti i od zagađenja. U vodi pluta i lišće, grančice, sve je to vjerojatno naplavljeno s nekog mjesta malo istočnije. Ali onda tako može doći i kanalizacija… No s obzirom na to koliko ću ja biti u moru (OCD-ovski ću se samo umočiti da mogu reći da sam se okupao i u Maleziji) mogućnost neke kožne infekcije je minimalna. Doista, zaplivao sam, otresao se i izašao se što prije obrisati. Barem mi je temperatura vode opet bila po mjeri.
Vraćam se do autobusne stanice i upućujem prema Gurney Driveu, gdje je ona večernja tržnica od prve večeri. Bliži se vrijeme ručka, moram još probati asam laksu od lokalnih specijaliteta. No tržnica se tek otvara, polagano postavljaju štandove, trebat će vremena dok se to uhoda, a meni se ne da toliko čekati, tim više jer želim još stići na Penanško brdo. Da bih ulovio autobus dotamo, trebam se uputiti poprijeko prema jugoistoku. Georgetown inače pati od kroničnog nedostatka nogostupa. Ovdje nije problem u tome da su zauzeti automobilima i motociklima, kao u Vijetnamu i Kambodži, ovdje jednostavno nisu napravljeni. Uz ulicu recimo imate travnjak koji vam može poslužiti kao nogostup, pod uvjetom da je dovoljno uređen i nema iznenadnih rupa u koje vam može propasti noga. Kada ulovim autobus susrećem se s blesavim problemom oko kupovine karte. Naime, karta se plaća prema kilometraži, a vi novac ubacujete u škrabicu pored vozača. Ako nemate sitnog, onda vam on ne može uzvratiti. Moja vožnja košta 2 ringgita, ali imam samo 5. Naravno, njihovo rješenje je da onda ubacite 5, ali nećete imati onda pravo na neku besplatnu kartu viška, vaš je problem da nemate sitnog. Naposljetku mi je jedna od putnica u autobusu razmijenila novce u 5 novčanica po 1 ringgit. Ah da, i na svim novčanicama ringgita je jedna te ista osoba – Tuanka Abdul Rahman, prvi čovjek na čelu neovisne Malaje. Inače, značenje riječi ringgit je „narezuckan“, jer se odnosio na nekadašnji španjolski kovani novac oblika kvadrata odrezanih rubova.
Uspinjača koja vozi na Penanško brdo postoji od 1923., iako je posve obnovljena 2010. Trasa je duga skoro 2 km s križanjem na sredini. Prije obnove 1923. trasa je imala dva posve odvojena dijela, a putnici su na sredini morali mijenjati kola. Razlog je bio različita strmina dviju dionica. Putovanje je na taj način trajalo i po pola sata. Nakon obnove trasa je integrirana, napravljen je prijelom nivelete, a nova kola voze brzinom do 40 km/h i udaljenost svladavaju za minimalno 5 minuta. Na trasi se nalazi i tunel, najstrmiji na svijetu (s usponom preko 51%). Cijena povratne karte je 30 ringgita za strance (domaći plaćaju 10). Ako vam je preskupo, možete i pješice, uspon traje oko sat vremena. Kada dođete gore, shvatite da ste uludo bacili novac, budući da nažalost magluština prekriva cijeli grad ispod vas. Srećom da ću se u Penang sigurno vratiti, jer bi pogled u jasnim danima trebao biti prekrasan, vidi se grad, kopno, mostovi koji ga spajaju… To znam zato što na vidikovcu postoji fotografija panorame koja pojašnjava što je što.
Penanško brdo, ili bolje rečeno Penanška brda (na malajskome Bukit Bendera, tj. Zastavno brdo) niz je vrhova smještenih u unutrašnjosti otoka Penanga, 6 km udaljenih od Georgetowna. Za vrijeme Britanaca tu je bilo brdsko odmaralište daleko od vlage i vreve Georgetowna i malaričnih područja nižih nadmorskih visina. Najviši vrh ima 735 metara i temperatura je ovdje osjetno niža nego na obali – prosjek se penje do 27°. Na vrhu se i opet može naći majmune, iako sam ja naišao samo na upozorenja da ih se ne hrani i da se čuvaju stvari da ih ne ukradu. Tu je i muzej sova (nisam stigao, budući da je već bilo kasno popodne kad sam došao na vrh), kao i hinduistički hram i džamija (nažalost, potonja se obnavljala, tako da ju nisam dospio razgledati). Eto, na ovom je brdu očito moguć suživot religija, dok na onome u Jeruzalemu nije – jer i Al Aqsa i potencijalni obnovljeni Solomonov hram pretendiraju na čitavo brdo (a to naravno zato što su točne dimenzije hrama zapisane u Tori).
Po povratku u podnožje već je sumrak, vraćam se do hostela i potom odlazim na večeru (ručak sam dakle spletom okolnosti preskočio). Bit će to laksa – juha od rezanaca s lukom, metvicom, bujonom od piletine i kokosovog mlijeka. Malo me podsjeća na bujon koji sam miješao s bun chaom (onim vijetnamskim rezancima u Hanoiju). Nažalost nije asam laksa, karakteristična za Penang – asam je tamarind, koji se još dodaje kao začin, a i takva je juha poprilično ljuta. Možda još negdje u okolici naletim na nju… Nakon toga uzimam popiah, jelo slično palačinki ili velikom proljetnom smotuljku, ali napravljeno od pšeničnog tijesta, punjeno mesom i povrćem. I onda za desert još dobre stare i obične vafle s preljevom od čokolade i sladoledom. Općenito sam nekako dojma da u kuhinjama jugoistočne Azije kolači našeg europskog tipa nisu baš dominantni, uglavnom se stvari više svode na voće i derivate od voća miješanog s ledom, kokosovim mlijekom i sličnim.
Večer je završila opet s Hot 100, to mi je već šesti na putu (ako ne računamo još Svjetsko kvizno prvenstvo), još me čekaju četiri. I tako privodim kraju Penang. Nažalost, nema nikakvih konkretnih prognoza kada bi se nebo moglo raščistiti, a vidljivost postati normalnom – sreća je bar da u ovim sjevernim krajevima nema zagađenja u zraku iznad kritičnih razina, na Sumatri su čak morali neke gradove raseljavati. Neki najavljuju da će se raščistiti za dva mjeseca, drugi za dva tjedna… Koliko sam čuo, najgore je na Borneu. Opet, žalosti me mogućnost da čitavu Maleziju, Singapur i zapadnu Indoneziju proputujem u izmaglici, bez poštenog sunčanog dana. Današnji dan u Penangu bio je kako rekoh najvedriji do sada, ali čak je i tada izmaglica bila dovoljna da prekrije Georgetown prilikom moga boravka na Penanškim brdima. U Penang ću se sigurno jednom vratiti, vjerojatno ne u sklopu indokineske turneje, mislim da Malezija sama zaslužuje malo detaljnije posvećivanje. A nakon tri dana u njoj mogu reći da, s obzirom na životni standard, uopće nije toliko skupa koliko bi se očekivalo. Vidjet ćemo kako će biti na jugu. Srećom da postoji ulična hrana, gdje za 15-ak kn možete bogovski ručati. A tako će biti i u Indoneziji. Jedino je alkohol nažalost luksuz, ali i na to sam navikao u Iranu i Pakistanu, ovdje ga se barem može nabaviti…