Krkanje

petak , 02.10.2015.

Ujutro sam doznao da magla nažalost ima veze s požarima, što znači da je prilično izvjesno da će me pratiti i u nastavku puta kroz Maleziju. Kiša doduše pomaže djelomičnom raščišćavanju, ali neusporedivo je to s gledanjem Penanga po suncu. A i ja sam odlučio uglavnom uživati u šetnji slikovitim penanškim ulicama veći dio dana, prolazeći rutom od jedne do druge tržnice hrane, uživajući u kulinarskim bogatstvima. Kineski hramovi, džamije…uglavnom su već viđeni ili će još bit viđeni, no slikovitost drugih mjesta po Maleziji i Indoneziji (osim Malake) teško da će odgovarati penanškoj. Nažalost, kiša u predvečerje skratila je moj predviđeni program, taman u času kada se počelo razvedravati i vidljivost postala dovoljna da bi se isplatio posjet Penanškom brdu, najvišem vrhu otoka koji, osim što je dobar vidikovac, ima i blagotvorniju klimu od Georgetowna. To je nažalost jedna od stvari koja se u Georgetownu teško izbjegava – vlaga je konstantna, a pravo sušno doba godine ne postoji. I još sam ja došao na prijelazu iz rujna u listopad, dva najvlažnija mjeseca godine…
Malajsko ime Penanga je Pulau Pinang, tj. otok areca oraha (to je orašasti plod – zapravo vrsta šuplje koštice – koji se često žvače zajedno s lišćem betela, pa ga se katkada pogrešno naziva i betelovim orahom, riječ je o blagom stimulansu koji zbog mnoštva alkaloida može uzrokovati kancerogene promjene u ustima, a njegovo dugotrajno uživanje se očituje u crvenilu zuba i sline), a bio je dugo u vlasti sultanata Kedah, sve dok se na njemu 1786. nije iskrcala britanska posada predvođena kapetanom Francisom Lightom i prisvojila otok u ime britanske krune. Kako to ipak ne bi bila tek drska pljačka teritorija, formalno su pristali plaćati godišnji najam kedaškom sultanu. Zauzvrat su se Britanci obvezali štititi Kedah od napada Sijamaca i Burmanaca. Penang je zakratko bio preimenovan u Otok Princa od Walesa, ali to ime nije nikad bilo šire prihvaćeno. Bio je to inače prvi britanski posjed u jugoistočnoj Aziji (zanimljivo je da su i Britanci i Francuzi na Aziju krenuli tek kad su dobili po nosu u Americi). Glavnim upraviteljem Penanga postao je Charles Cornwallis (onaj isti koji je potpisao konačnu predaju za Britance u Američkom ratu za nezavisnost) koji nije ništa znao o tajnoj klauzuli o zaštiti Kedaha koju je dogovorio Light. Sultan od Kedaha se osjetio izdanim i pokušao 1790. vratiti otok, ali je to završilo pobjedom Britanaca i povećanjem godišnjeg najma. Nakon toga Penang postaje slobodnom lukom i na taj način preuzima promet od obližnjih nizozemskih luka na Sumatri. U to vrijeme obranu otoka koordinira još jedna slavna ličnost – Arthur Wellesley, kasniji Vojvoda od Wellingtona, koji će se istaknuti u napoleonskim ratovima. Tada je kupljen i teritorij na malajskom kopnu nasuprot otoku, koji će biti nazvan Provincijom Wellesley, a godišnji je najam povećan. Zanimljivo je da savezna država Penang i dan-danas plaća 18 800 ringgita godišnje sultanu od Kedaha.
1826. Penang postaje glavnim gradom novoosnovane vlade Tjesnačnih naselja, tada samo proširenja Britanske Indije. 1837. tu je čast izgubio u korist Singapura, koji se zbog svojeg boljeg geografskog položaja mnogo brže razvijao. Britanci su Penang odlučili razviti kao alternativu nizozemskim Molučkim otocima u pogledu trgovine mirodijama. Osim toga izvozio se opijum, areca orah, riža i kositar. U početku su Britanci na otok doseljavali stanovništvo iz južne Indije, prvenstveno Tamile, a kasnije, s razvitkom trgovine, ovamo se naseljava sve veći broj Kineza. Čitavo vrijeme stanovništvo Penanga ovisilo je i o kažnjenicima iz Indije, koji su obavljali ono što bismo danas nazvali društveno korisnim radom, uglavnom angažirani oko infrastrukturnih radova koji su poduzimani radi poboljšanja zdravstvenih uvjeta (isušivanje močvara, gradnja kanalizacije…). Velik broj Kineza u Penangu odigrao je ulogu i u borbi kineskih republikanaca za rušenje dinastije Qing – Sun Jatsen je često boravio u gradu, a 1910. je ovdje održana i konferencija na kojoj je odlučeno konačno pokretanje revolucije kojom će se srušiti carska vlast.
Tijekom Prvog svjetskog rata kod Penanga se u listopadu 1914. odvila kratkotrajna bitka u kojoj je njemačka krstarica Emden potopila rusku krstaricu Žemčug i francuski razarač Mousquet. Dotična krstarica je oko mjesec dana pustošila po istočnom dijelu Indijskog oceana, pritom, osim dvaju potopljenih brodova, zarobivši njih još 20, sve dok se početkom studenog nije nasukala tijekom bitke za otočje Cocos. 19. prosinca 1941. Penang su zauzeli Japanci, koji su u gradu počinili nekoliko masakara lokalnih Kineza, a otok je ujedno bio i baza za njemačke podmornice u Indijskom oceanu. Pretkraj rata otok je stradao u teškom bombardiranju Saveznika, pri čemu je oštećen i lokalni arhiv, a nestali su mnogi dokumenti važni za penanšku povijest. Britanci se na Penang vraćaju 1945., no već 1948. nastaje Malajska Federacija u koju ulaze i dotadašnja Tjesnačna naselja. Kako je neovisnost Malaje postajala sve izvjesnijom, u Penangu se javio snažan secesionistički pokret koji su predvodili lokalni Kinezi i Indijci, uplašeni mogućnošću da u novoj državi postanu manjinom. No Britancima je bilo svejedno – kada bi pregrmjeli da ostaju bez neke kolonije, nikad ih nisu zanimali budući međuetnički odnosi u novonastalim državama. Penang je 1957. postao dijelom neovisne Malaje, a 1963. saveznom državom Malezije. 1969. grad je izgubio svoj status slobodne luke, ali je nekako u isto vrijeme ekonomija doživjela novi uzlet otvaranjem velikog kompleksa elektronske industrije u Bayan Lepasu, na jugoistoku otoka. 2001. opozvan je zakon kojim se onemogućavalo vlasnicima zgrada u Georgetownu proizvoljno podizanje cijena najma, što je zatim rezultiralo odseljavanjem mnogih obitelji koje su generacijama živjele u pojedinim kućama, njihovim propadanjem, te rušenjem i izgradnjom modernih stambenih i poslovnih zgrada u staroj jezgri (slobodno tržište, jej). Budući da je Georgetownu ozbiljno prijetila devastacija, grad je 2008. uvršten na UNESCO-v popis svjetske baštine čime je daljnje urbanističko divljanje ograničeno. Prema definiciji UNESCO-a, Georgetown ima „jedinstven arhitektonski i kulturalni krajolik bez usporedbe igdje u južnoj i jugoistočnoj Aziji“. I doista, šetajući ulicama Georgetowna prolazite pored džamija, budističkih, taoističkih i hinduističkih hramova, katoličkih i anglikanskih crkava, tu je i židovsko groblje (iako danas židova više uopće nema), a i imena ulica odražavaju nekadašnje etničko šarenilo: postoje Sijamska, Burmanska, Ačeška, ali čak i Armenska ulica. Na sjeveroistočnom se rubu Georgetowna nalazi i utvrda Cornwallis, danas nažalost tek skup zidina uokolo velikog parka, u koji se svejedno naplaćuje ulaz. Nisam ulazio. Jedna – zapravo, možda i jedina – dobra stvar kolonijalnog nasljeđa upravo je arhitektura i multikulturalnost ovakvih naselja. Daleko od toga da branim kolonijalizam, no bez njega Penang bi vjerojatno ostao tek osamljena otočna kasaba, ili bi izgledao kao mnogi high-tech moderni gradovi današnje Malezije.
A multikulturalnost se očituje i u već spomenutoj kuhinji. Za gablec/ručak odlučio sam se na mee goreng, pržene rezance kojima se dodaju razni mesni dodaci, začini, luk, paradajz, jaja i neizbježni čili, pogotovo ako ga kao ja jedete kod Indijaca. Za desert uzimam cendol, jelo koje se može opisati kao nešto između sladoleda i pudinga. Glavni je sastojak mrvljeni led preliven kokosovim mlijekom, s dodatkom palminog šećera i posebnih gumastih rezanaca od rižina brašna, obojanih u zeleno prirodnom bojom (od graška ili palme Pandanus), a može se dodati još crveni grah, kukuruz i slični dodaci. Kasnije tijekom dana probao sam i sok od muškatnog oraščića – ne, nema halucinogeno djelovanje ako se netko zapitao, zapravo je vrlo osvježavajućeg okusa – dok sam za večeru, uz juhu od gorke buče (koja mi je promakla u Vijetnamu) uzeo još i lor mee, rezance s plodovima mora i tvrdo kuhanim jajetom, prelivene gustim tamnim umakom od octa, soja sosa, tamarinda i začina. I sok od longana. Toliko mnogo bogatstva okusa, toliko malo vremena u Maleziji. Srećom, malajska se kuhinja velikim dijelom nastavlja i u Indoneziju, tako da nije toliko kritično. Iako je Malezija muslimanska zemlja, svinjetinu je moguće nabaviti, upravo zahvaljujući Kinezima. Nije da mi to puno znači, ionako ju ne jedem…
Zanimljiva lokacija na koju sam nabasao u svojoj šetnji Georgetownom jest i mačji kafić. Nekoliko takvih postoji u Japanu, a otvorili su ga svojedobno i u Beču. Riječ je o kafiću u kojem možete vrijeme provesti gladeći mačke budući da je dokazano da njihovo predenje umanjuje stres. Jedini je problem što od 7 raspoloživih mačaka u kafiću nijedna u to vrijeme baš nije bila raspoložena za maženje i predenje, jer su sve spavale. A ni kafić nije baš jeftin – minimalna konzumacija je 15 ringgita, za što na drugim lokacijama možete dobiti pošteni obrok, a ovdje sam dobio dvije hrenovke umotane u pečeno jaje.
Preostali dan u Penangu pokušat ću iskoristiti za obilazak sjeverne obale otoka, tamo se nalazi nekoliko plaža, čini mi se da mi je Penang jedina prilika u Maleziji da se okupam u koliko-toliko čistom moru, kada krenem južnije, uz obale Malačkog tjesnaca, bojim se da mogu zaboraviti na čistoću. A i u Singapuru isto tako. Naravno, još trebam kušati asam laksu i popiu prije nego što napustim Penang… Stvar s penanškom kuhinjom je da čak i ono čega ima u ostatku Malezije, ovdje je drugačije, bogatije, razrađenije. Još da se pokaže sunce, pa da uživaju i ostala osjetila… No već i po ovome što sam dosada vidio (a i vi na slikama), mislim da mogu Penang preporučiti svakomu tko se zatekne u ovim krajevima.