Odrada

nedjelja , 28.06.2015.

Po prvi puta u Kini imam doručak u hotelu. Dolazim na recepciju, pitam za zaofan (doručak), iako je sada tamo i jedna ženska koja zna engleski. Upućuju me u susjednu prostoriju, gdje ja sjedam za stol i čekam. Onda na drugom kraju prostorije vidim švedski stol, tj. one posude-grijače, u kakvima vam obično poslužuju jaja ili kobasice kada imate švedski stol za doručak. Odlazim dotamo i počinjem trpati. Uglavnom povrće, rezance,, valjuške…kineski se doručak po svom sastavu ne razlikuje previše od ručka. Nema tu pekmeza, maslaca, meda… I onda me u tom krcanju prekine konobarica koja me pita imam li bon za doručak. Kakav sad bon? Pokazuje mi komadić papira (da, tako obično bonovi izgledaju) i kaže mi da ga mogu uzeti na recepciji. Dakle izgleda da se to valjda dodatno plaća… Dolazim na recepciju, traže me samo broj sobe i daju mi bon. To je dakle to. Ništa se dodatno ne plaća, nego samo još jedna birokratska formalnost. Valjda da ne bi slučajno netko tko nije gost hotela uzeo ovdje doručak. Jasno, kakva bi to bila sramota da netko u zemlji koja je nominalno i dalje socijalistička pojede višak hrane koji će se inače vjerojatno baciti ili dati svinjama. Ne, neće svinjama, ovo je muslimansko područje.
Nastavljam s trpanjem hrane na drugi tanjur, a naposljetku uzimam i juhu. Imate 4 temeljne vrste juhe, u koju si onda metnete rezance i čili. Dobijete i čaj, ali si ga vrlo nekineski točite u čašu. Sjedam za stol i prianjam na hranu. Netom sam završio s juhom, kad mi konobarica donosi još jednu zdjelicu juhe, sličnu našoj ajmpren juhi, sa sjeckanim mladim lukom unutra. Ni uz najbolju volju ne mogu pojesti dvije zdjelice juhe. Ostatak, s izuzetkom jednog malog dijela salate koji je bio preljut, uspijevam pojesti, ispostavit će se da mi je to bio jedini obrok toga dana. Imam i neku vrstu deserta, kolač, neki biskvit s voćkom za koju zaključujem da je žižula (jujube, kineska datulja – vidiš, možda je to zapravo voće koje sam dosada jeo u tangzazi ili tako još čemu, a ja sam to gurao u Prokrustovu postelju šljiva i višanja), te dvije šnitice kakija (to sam srećom ranije već jeo tako da znam prepoznati, iako je okus malo trpkast i nisam baš oduševljen).
Na recepciji pitam kad je odjava. Naravno da je ona koja zna engleski u međuvremenu nestala, tako da mi druga na kineskom pokazuje da je odjava u 2 sata po pekinškom vremenu (ne ide bez te opaske…). OK, imam oko tri sata, to bi trebalo biti dovoljno. Kiša i dalje visi u zraku, ali trenutno ne pada. Krećem pješice, prolazim pored škole u kojoj je upravo veliki odmor. Ali čekaj, pa danas je 27. lipnja, do kad tim Kinezima traje škola? Pustite jadnu djecu na praznike…
Onaj spomenik koji sam dan ranije fotografirao prikazuje nekog tipa s instrumentom sličnim tamburi. Možda je to neki lokalni bard, šteta da se nisam raspitao… Nastavljam prema zapadu, ali sada južnijom cestom u odnosu na dan ranije, onom koja prolazi kroz srce ujgurskog dijela grada. Tu se nalaze ruševine staroga grada Kuqe (Qiuci), od kojih nije ostalo puno – tek ponešto zidina koje se protežu kroz kukuruzišta i privatne posjede. Ništa posebno atraktivno. Sva sreća da ne naplaćuju ulaz. Mnogo mi je zanimljivije susjedno mezarje, gdje osim normalnih sarkofaga nalazim i grobove kakvi su uobičajeni u Kini, toliko neugledne i zapuštene da imate osjećaj da je tu zakopan kućni ljubimac (i to ne previše omiljen), a ne čovjek. Jedino po čemu se kuži da je tu grob jest ogradica oko grobnog mjesta, ali unutra je jedva razaznatljiv humak iz kojega buja korov.
Kroz ulice ujgurske četvrti vraćam se na glavnu cestu i nastavljam prema zapadu. I sad napokon dolazim do one rijeke koja je označena na karti. Bogme, to jest poštena rijeka, korito je široko kojih stotinjak metara, nije to onaj potočić s kojim sam ju prethodni dan zamijenio. S druge je strane bazar, a ja skrećem prema Velikoj džamiji, drugoj najvećoj džamiji u Xinjiangu, nakon džamije Id Kah. Dok hodam dotamo primjećujem da je već prošlo sat i 10 minuta otkako sam krenuo. Pa kad prije? Morat ću ubrzati, još mi samo fali da premašim vrijeme odjave, pa da me oderu za dodatnih 280 juana.
Velika džamija u Kuqi je sagrađena 1559., kasnije je još proširivana, a 1925. je stradala u požaru. Obnovljena je 1932., da bi ponovno bila oštećena u potresu 1998. Može primiti 3000 ljudi, a stupovi u molitvenoj dvorani napravljeni su od drveta, kao i u drugim džamijama u ovom području. U sklopu džamije nalazi se i medresa, sagrađena 1990-ih. Upad je 15 juana, ali se zapravo ne može vidjeti puno više od dvorišta, jer je glavna molitvena dvorana zaključana, mogu se samo naviriti kroz rešetku.
Time sam riješio dvije stvari, ostala je još palača kučanskih kraljeva. Njezina je adresa ispisana pomalo nejasno u vodiču, ali nastavljajući onom glavnom cestom izlazim direktno na nju. Ona je nedavno obnovljena, a sve do ranog 20. st. u njoj su živjeli kraljevi Kuqe (kao i u Hunzi, iako je kraljevina formalno ukinuta ujedinjenjem s Kinom, svejedno je titula ostala). Ulaznica je 50 juana, a u kompleksu se nalazi muzej s arheološkim nalazima iz povijesti Kuqe, s posebnim dijelom posvećenim budističkoj umjetnosti (nažalost nema nikakvih spomenika toharskih jezika), te etnološki dio u kojem su prikazani neki tradicionalni ujgurski obrti, poput tkanja, lončarstva i sl. U stražnjem je dijelu kompleksa kraljevska palača s vrtom, gdje se može zaviriti u način života kučanske kraljevske obitelji i njihovih gostiju. Vrijeme mi ubrzano curi, pa moram juriti. U času kada izlazim iz muzeja već je pola 2. Morat ću taksijem. Zaustavljam jedan, pali taksimetar i krećemo. Za manje od 10 minuta sam pred hotelom, cijena 7 juana. Da, onaj tip dan ranije me odrao. Ulijećem u hotel, penjem se do svoje sobe, prislanjam karticu – javlja mi grešku. Okrećem karticu na drugu stranu, mičem ju uokolo brave – stalno greška. To je čula sobarica (koja je stalno na tom katu, u kojem god času da sam prolazio hodnikom, pred nekom sobom su bila sobaričina kolica), pa dolazi do mene. Pokazujem joj broj sobe, kao dokaz da ne provaljujem, potom mi ona otvara svojom karticom. Ne znam što se dogodilo, jesu li ovi na recepciji već blokirali karticu ili nešto drugo, u sobi vidim da sobarica još nije ulazila. Pakiram se i spuštam na recepciju, odjavljujem, a potom smještam u predvorje na internet. U svakom slučaju imam drugu polovicu dana slobodnu. Vlak za Turpan mi polazi ili u 9.15 navečer, ili tek iza 1 sat u noći, gdje već bude mjesta. Gledam na internetu, za ovaj u 9.15 ima još samo sjedaćih mjesta. Inače, kineski vlakovi imaju sljedeće vrste karata: „meki“ krevet (što odgovara našim spavaćim kolima, samo što su ovdje 4 u kupeu), „tvrdi“ krevet (što je slično ruskom plackartu, tj. vagon bez pregrada s trokatnim krevetima), sjedala i stajanje. Ovo potonje je karta bez rezervacije koja vam omogućuje putovanje, ali bez garantiranog mjesta za sjedenje. Možete sjesti ako nikog nema, ali budite spremni da će vas dignuti. To svakako nije opcija za cjelonoćno putovanje, ali sjedalo ću već prihvatiti.
Prosjedio sam tako u predvorju od 2 do pola 8, obavljajući raznorazne poslove na netu prije nego sam se uputio na kolodvor. Nihao! Huochezhan? – pitam vozača taksija, iako je opet Ujgur, pa sam mogao tražiti i pojiz biketi. Ova će vožnja ispasti 12 juana i 2 jiaoa, a kolodvor je nekih 7 km jugoistočno od centra. Da, onaj tip me DEFINITIVNO odrao. U međuvremenu se razvedrilo, granulo je i sunce, tako da Kuqa više ne izgleda onako depresivno. Premda kad vidim te neprekidne nizove jednoličnih novih zgrada koji se izgrađuju…
Na kolodvoru su opet mjere sigurnosti na najvišoj razini. Prvo je na ulazu u područje kolodvora kućica s detektorom metala. Tu su me pustili bez osobite sumnje. Potom ide pregled dokumenata i karte. Kažem da kartu nemam, pa me policajac (koji čak zna engleski) upućuje prema blagajnama. Koje su u posebnoj zgradi. Kroz koju se ulazi kroz detektor metala i skener prtljage. Na zidu je veliki displej koji pokazuje raspoloživa mjesta za pojedine vlakove. Za moj večerašnji još ima 88 sjedaćih mjesta. Znači, nema zime. Dolazim na blagajnu, propetljam to što želim, žena razumije ali sad ona još postavlja nekakva potpitanja. Razumijem da me traži pasoš, pa onda ukucava moje ime, pa nema dovoljno mjesta za cijelu kobasicu, pa traži da to provjerim da slučajno nije fulala, a ljudi iza mene su vjerojatno već nestrpljivi (tj. bili bi u nekoj normalnoj zemlji, ovo je Kina, gdje je konfucijanska etika poslušnosti i „znanja gdje ti je mjesto“ jaka, pa svi disciplinirano čekaju, makar se red 40 minuta ne pomaknuo ni za centimetar – ja bih recimo u takvim okolnostima počinio masakr). Napokon dobivam kartu na kojoj mi piše i broj pasoša i ime, s time da su dvije zadnje znamenke i dva zadnja slova zamijenjeni zvjezdicama, valjda radi tajnosti podataka – evo, tu je mogla napraviti tipfeler, ne bi se skužilo. :D
Sad opet do policajca, koji me pita iz koje sam zemlje (Držiš. Moj. Pasoš. Idiote.), pa u glavnu zgradu, gdje je opet detektor metala + rendgen. I uvijek se svi kontrolori zakvače za moju torbicu s novcem koju nosim ispod majice (tumor jetre, sjećate se), i pitaju me što je to. Ovdje kontrolorke nisu bile zadovoljne ni kad sam im pokazao, traže da i to provučem kroz rendgen. U međuvremenu se još par ljudi proguralo preko reda i sada postajem nervozan. Torbica će proći kroz skener relativno brzo, a onda ju netko relativno lako i neprimjetno može zdipiti, a tamo mi je preko 2000 dolara. Napokon dolazim na red, ali sad me ova detaljno prepipava, zagleda mi u pederušu, pregledava papire unutra…a ja na iglama. Onda hlače, novčanik je valjda skužila po obliku, ali onda napipa pasoš, pa joj nije jasno što je to, prepipava mi taj džep. Iznervirano vičem „passport“, izvlačim ga i samo što ne kažem „Skini mi se i pusti me više da pokupim stvari.“ Konačno me pušta. Jebale vas sigurnosne provjere. Jeste li uspjeli spriječiti bombaški napad neki dan? Niste. Onda kog vraga gnjavite pošten svijet? Ako netko hoće napraviti teroristički napad, napravit će ga, kolikogod vi maltretirali nedužne s legitimiranjima, kontrolnim točkama, rendgenima, pretresima, detektorima metala… Izgleda da je i nekom Kinezu puknuo film, jer također urla na policajca, iako ga djevojka pokušava ušutkati. Stvarno su naporni preko svake granice.
Napokon izlazim na peron. Moj vlak dolazi iz Aksua i ide za Ürümqi. Vagon broj 5, sjedalo 103. Da, u svakom vagonu je 118 sjedaćih mjesta. S jedne strane 3+3 oko stolića, s druge strane 2+2, također oko stolića. Naravno, kad vlak dođe, ne možete ući prije nego vam kondukter (ili bolje rečeno pratitelj vagona) ne pregleda kartu i uvjeri se da ste doista upravo u tom vagonu. Smještam se na svoje mjesto, već vidim da neće biti udobno za spavati, čak je i stolić premali za komotno odspavati na njemu ako je sve puno. Srećom ja sam dopao u sektor 2+2, mjesto uz prozor je bilo prazno, tako da sam se pomaknuo tamo, dijagonalno preko puta mene je bio neki mlađi tip (on se nije pomaknuo na prazno mjesto pored sebe – konfucijanska etika), a pored mene se uvalio neki tip sa stajaćom kartom (vidiš, možda je to psihologija – da se nisam pomaknuo do prozora, možda se ovom ne bi dalo uvlačiti unutra, pa bih imao dva mjesta za sebe…makar, s obzirom na autobuse, to nije nikakva garancija). Srećom se taj pored mene maknuo na nekoj od usputnih stanica, tako da sam koliko toliko uspio zaspati upotrijebivši mali ruksak kao jastuk u poluizvaljenom polufetalnom položaju. Predviđeno vrijeme dolaska u Turpan je oko pola 6 ujutro…