Kroz pustinju (a prašuma će pričekati...)

petak , 26.06.2015.

Zaboravio sam napomenuti da sam u srijedu telefonirao g. Halidu Hanu iz islamabadske policije. Kada mi se nije javio poslao sam mu poruku. Odgovorio mi je da moj mobitel još nije bio uključivan, a da oni imaju postavljeno traženje preko IMEI broja, kada ga se uključi s pakistanskom karticom, oni će ga locirati. Zapravo se događa točno ono čega sam se bojao. Nakon što se baterija ispraznila, lopov, čak i da ga je uspio napuniti, ne zna ga više uključiti, jer nema PIN, a valjda nije skužio da je mobitel zaključan na hrvatsku mrežu. Iskreno se nadam da ga neće baciti, nego će s vremenom doznati što treba napraviti, a tada ga imamo. Osim ako nije posrijedi druga krajnost i toliko je izverziran da znade za IMEI broj i mogućnost da ga se hakira.
Ono što je meni međutim bilo nejasno jest – ja sam na početku shvatio da će oni locirati kretanje moga mobitela na dan nestanka, kako bi eventualno mogli naći kradljivca. Ali ovako je još i bolje, samo da ga ovaj konačno uključi.
Dok ujutro odlazim na internet u dvorištu primjećujem da je ovca još tamo. No dok surfam u jednom času vidim kako je donose, vezanih nogu i poliježu na pod na sredini dvorišta, iznad slivnika. Jasno je što će uslijediti. Onda donose nož. Ja odlazim u sobu spakirati se, ne mogu to gledati. Znam, reći ćete da sam licemjer, baš sam imao takvu raspravu s Jackom u Kašgaru, jer je on pričao o tome kako je planinario u Hunzi, pa je zadnju večer jedan od nosača kupio kozu i zaklao je tamo, te su onda tu kozletinu imali za večeru. Uglavnom, ja, iako jedem meso, nikada ne bih tražio da se meso kolje za mene. Svoju ulogu mesojeda racionaliziram time da su te životinje ionako mrtve i da je moje jedenje njihova mesa na neki način otkupljivanje, tj. da nisu umrle uzalud. Znam, zvuči kao racionalizacija, ali ja sebe ne doživljavam kao tržišni faktor – u smislu, zato što sam pojeo to meso, zaklat će se nove životinje kako bi bilo još mesa na tržištu – već više kao čistača, strvinara, koji jede meso zato što je već tu. Da se sutra prestane klati životinje, ja sasvim sigurno ne bih bio protiv toga, niti bih inzistirao da mi se i dalje mora pribaviti biftek ili špageti bolognese.
Dok sam izašao iz sobe ovca je već bila upokojena, a tada je počeo onaj dio koji mi se posebno gadi – tranširanje. Dobacio sam im ključ od sobe i izmarširao iz dvorišta ne želeći gledati u krvavu hrpu na podu (iako po halalu sva krv se mora iscijediti iz mesa nakon klanja, jer je krv haram). Odlazim do kolodvora, i sada shvaćam da je ulaz sa strane, tamo gdje jučer nisam gledao. Mogao sam se ranije raspitati i možda i kupiti kartu. Ovako ću ići na bus u 6 popodne, pitam žensku u koliko sati je u Kuqi, ali mi to ne zna reći. OK, imam dakle još kojih 7 sati vremena. Ostavit ću stvari na garderobi, po 5 juana je za svaku torbu, a potom, budući da više nije srijeda, odlazim u obilazak hotanskog muzeja. Prolazim opet pored ulaza u Happy Hotel, vidim kako su u međuvremenu oderali runo i sad ga peru. Pitam se gdje je Amerikanka, je li već otišla ili će ju taj prizor dočekati kad iziđe iz sobe.
Prolazim preko večernje tržnice, ali ništa mi se ne jede, a i ujutro sam imao neki blagi proljev, pa da ne opterećujem crijeva. Uzimam međutim u susjednoj ulici na štandu nešto poput torbice od tijesta punjene mljevenim mesom, čini se janjećim. Da, nakon što sam oplakao onu ovčicu iz dvorišta, sad joj tu jedem sestru. Ali ta sestra je ionako već umrla, pa da ju otkupim… Čitao sam priču o nekim indijskim guruima koji prakticiraju koprofagiju i nekrofiliju, jer na taj način pročišćuju zemlju, tako nešto. Moć racionalizacije je beskonačna…
Muzej nalazim relativno lako, nalazi se oko kilometar i pol zapadnije od glavnog trga (tek sam jučer doznao da mu ime znači Trg jedinstva – zato i spomenik na kojem se Han Kinez i Ujgur rukuju). Muzej je navodno nedavno preuređen, a ima čak i natpise na relativno dobrom engleskom, premda sintaksa povremeno „zapliva“ (o brkanju velikog i malog slova je izlišno govoriti). Iako bi se ulaz navodno trebao plaćati, mene nitko ništa ne pita. Vani je policijska kontrolna točka, evidentiraju sve koji uđu, s brojem osobne iskaznice/pasoša, točnim vremenima dolaska i odlaska… Unutra je glavna postava u jednoj velikoj prostoriji u prizemlju, gdje je prikazana povijest Hotana od neolitika do srednjeg vijeka. Navodno bi se u postavi trebalo nalaziti još toga, kao npr. tradicionalna ujgurska odjeća i glazbala, ali ja nisam uspio pronaći ulaz u druga krila muzeja, sve osim te glavne prostorije izgledalo mi je kao nusprostorije, uprava i sl. No ovo što sam vidio u biti je najzanimljivije, a opisuje povijest Hotana koju sam vam ukratko jučer izložio. Glavna atrakcija su dvije mumije, muška i ženska, s različitih lokacija – muškarac je iz Nije, istočno od Hotana, a žena s groblja Bužake. U predvorju muzeja izložena je ogromna gromada neobrađenog žada, kamenčina visoka preko metar i pol. Osim toga, tu su još i neki zapisi, uobičajeni arheološki nalazi koji mene kao laika (i kao osobu koja se toga na ovom putu već nagledala) ne bacaju u afan, te nekoliko karata koje prikazuju pružanje mreže trgovačkih puteva poznate kao Put svile.
Nakon što sam u muzeju ubio kojih 40-ak minuta vraćam se opet do glavnog trga, gdje mi opet policajci nešto viču. Izgleda da je problem moja plastična vrećica u kojoj nosim vodu, krekere i vodič. Tek kad su se uvjerili da sam stranac i bezopasan puštaju me da prođem (prije mi je frajer vikao, ali s nejasnom porukom – da li da stanem, zaobiđem, vratim se…sve dok mu nisam doviknuo „English, please!“). Budući da sam se odjavio iz klaon…hotela, a kako želim provjeriti još nešto na internetu, odlazim sjesti u onaj hamburger-bar u američkom stilu da vidim bih li dobio okladu sa samim sobom. Naravno da bih, ne znaju engleski. Usto su i prilično skupi – jedan hamburger s piletinom, tri tortice od lisnatog tijesta i jaja (egg tarts) i jednu kumkvatadu (limunadu od kumkvata) plaćam ukuno 42,5 juana. Ali da, to su valjda cijene kad ne jedeš po večernjim tržnicama…
U restoranu sam ostao skoro tri sata. Već su me mrko gledali, jer nisam ništa drugo naručivao (inače se na katu iznad brzogriza nalazi normalan restoran, a oni imaju wi-fi, pa sam se uvalio tamo). Pokušali su me nagovoriti na narudžbu, ali sam se ja iz toga izvukao panično mašući kako ništa ne razumijem. :D Petnaestak minuta kasnije sam se pokupio, uputivši se lagano prema kolodvoru, zastavši usput još na večernjoj tržnici na jedan pilav (obično je s piletinom, ali ovaj je bio samo s povrćem, iako gore ubace i jedno tvrdokuhano jaje – tim su jajima opsjednuti). Nakon toga još razmišljam da li da uzmem i tangzazu kod one svoje, opet je tamo, ali mislim kako ne želim opterećivati crijeva. Ponovno prolazim pored hotela, nema više tragova zločina, vjerojatno se ovčetina sada već termički obrađuje, možda su ju i ručali. Kupujem vodu u jednoj prodavaonici, jer se svugdje preporučuje za prekopustinjski put dobro se opskrbiti hranom i vodom, i događa se jedna od onih iritantnih stvari koje me znaju pratiti na ovom putu. Unutra je prodavačica koja razgovara s nekom svojom poznatom. U času kada ja uđem unutra, bez obzira što još nisam uzeo ono što želim, nego tek biram, razgovor prestaje. Imam osjećaj kao da sam u onoj noveli „Pas“ (je li to bilo od Vjekoslava Kaleba?) u kojoj pojava gospodskog lovačkog psa na vratima seoske kuće uzrokuje opću konsternaciju u seljačkoj obitelji – a taj pas želi samo malo leći uz ognjište i nakon nekoliko minuta ustane i odšeće. Tako i ja samo želim vodu, drage gospe, ne prekidajte svoga razgovora, molit ću.
Vraćam se na kolodvor, trebao bih na WC, mala nužda, ništa strašno, ali ipak, prije puta bi bio red da to obavim. No WC nije u zgradi, nego mi pokazuju nekamo neodređeno van. Uzet ću stvari, staviti ih u autobus, pa onda trknuti. Inače jedna dobra stvar na autobusnim kartama u Kini jest da na njima piše i registarska oznaka autobusa. To sam skužio tek nakon Jarkanda, tako da sad više neću morati pitati koji je bus moj, samo ću ga potražiti na parkiralištu. I sada vidim svoj bus parkiran vani, ljudi se već skupljaju oko njega, ali nema još vozača, a bunker je zaključan. I da, po onome što vidim, to je spavaći bus, a na mojoj mi karti i piše da imam donje sjedalo broj 2 (znakove za „gore“ i „dolje“ se nauči među prvima, jer su relativno jednostavni – znaka za „gore“ se sjećam još iz japanskih kanjija).
Vozač se napokon pojavljuje, ali odmah kreće ukrcavanje, ali mene je strah da ne krene, pa neću sad na WC, ionako vidim naljepnicu da ima WC u busu. Naravno, na ulazu je potrebno skinuti cipele, dobivamo vrećicu u koju ćemo ih staviti… Sad je vrijeme da opišem na što liči spavaći bus. Riječ je dakle o standardnom autobusu koji je pregrađen tako da su u njega stavljeni kreveti na kat, i to u tri niza, ukupno njih 6 u svakom nizu. To znači da se u autobusu može voziti 36 putnika. Mislim da su zadnji kreveti postavljeni poprečno, a svi ostali su u nizu. Kako bi se uštedio prostor, kreveti su uski, i još ulaze uzdužno jedan pod drugi – tj. uzglavlje jednog kreveta je podignuto (kao npr. na bolničkom krevetu), a ispod tog podignutog uzglavlja nalazi se dio u koji stavlja noge spavač iza vas. Ukratko, kao da liježete u onaj autić u lunaparku, malo rastegnut. Naravno, po pravilu se morate i vezati. Dobijete prekrivač, jastuk ne (iako su neki na prednjim krevetima imali). Prolazi su uski, a ako imate stvari, nemate ih kamo odložiti, osim upravo na prolaz. Dosad sam najsardinastiji osjećaj spavanja imao u boutique hostelu Forum u Zadru, gdje su kreveti doista oblikom slični konzervama, ali ovo tu je još gore, zato što se osoba mojih gabarita (a ja sam visok 190, dakle ne nešto natprosječno) ne može normalno ispružiti u tom tuljcu.
Čim smo krenuli, meni počinju raditi crijeva. Ovo neće biti dobro. WC-a naravno nema nigdje osim na naljepnici, po onome što vidim kad se okrenem, odasvud mi samo mašu razdragani Ujguri. Da odem vozača pitati za WC, vjerojatno bi me poslao u vražju mater zašto nisam otišao na kolodvoru. Vozimo se kroz grad, to dolazi u valovima, pa popusti…ali ne znam što mogu očekivati. Negdje stojimo i čekamo nekoga kraj ceste, bavim se mišlju da trknem van i krenem tražiti toalet (ili cesuo kako je na kineskom), ali taman dolazi taj netko koga smo čekali, pa nastavljamo… Borim se s vlastitim drobom i onda spas! benzinska pumpa! Izlijećem van, navlačim cipele, pitam vozača gdje je zahod, pokazuje mi, trčim tamo i onda zbunj – koji je koji? Preskačem kineski, krećem čitati ujgurski, ali mi srećom neki ljudi ispred pokazuju da sam odmah odabrao pravi. WC je ovdje zapravo kanal koji se proteže kroz sve kabine, vjerojatno s nagibom prema zadnjoj, iako nije baš ugodno ako ispod vas teku fekalije nekoga smještenog „uzvodno“. Obavljam svoje, a onda još malo čekam da mi se sve smiri, jer možda bude „aftershockova“, pa da ne bih morao za 5 minuta opet… A onda čujem izvana trubež autobusa. Jednom kratko, pa dulje…nema dvojbe, to su moji. Nabrzinu se ispirem, izlijećem van i shvaćam da moj autobus još flegmatično stoji sparkiran ondje gdje sam ga ostavio, a da trubi neki drugi koji je već na izlazu s pumpe. Što sad? Vraćam se prema busu, ali razmišljam da odem još jednom vidjeti hoće li se stvar opet zahuktati ili da riskiram. Vraćam se u WC, pa opet natrag do busa. Odlučio sam riskirati. Valjda sam sad miran neko vrijeme, a možda bude još koje stajanje…
I točno, nakon kojih desetak minuta opet se zaustavljamo kod neke prčvarnice. Tražim WC, iako mi se probava smirila. Na kraju me upućuju prema WC-u, koji nije ni W, a ni C – riječ je o daščari u koju se uspinjete ljestvama (dakle svojevrsna sojenica), koja je iznad razine pojasa posve otvorena, a na dva su mjesta uklonjene daske kroz koje ispuštate produkte. U času kada to vidim, peristaltika mi se od užasa posve zaustavlja i mogu biti siguran da ću to Kuqe biti miran s time. Vraćamo se u autobus i napokon krećemo u pustinju. Kako je oblačno, pejzaž izgleda još jezivije – u nedogled beskonačan niz pijeska, koji je tek uz samu cestu prekriven zasađenom trskom kojoj je cilj vezati dio pijeska i spriječiti njegovo nanošenje na cestu. No to ne uspijeva, jer je cesta svejedno prekrivena pijeskom koji je ovamo napuhao vjetar iz drugih smjerova. U autobusu se pušta film, neki s Jackiejem Chanom sinkroniziran na ujgurski. Autobus ima nekoliko plazmi, kako bi svi mogli pozorno pratiti film, bez obzira na kojem se katu i kojem stupnju udaljenosti od vjetrobrana nalazili.
Iako izgleda kao krajolik iz Mad Maxa, u pustinji ipak postoje oaze života – benzinske pumpe (što sam ono rekao za Mad Maxa?), a naravno tu su i kontrolne točke. Na prvoj izlazim van, iako neki ostaju spavati. Prilika mi je to da provjerim radi li mi još probava. Vani je začuđujuće toplo, s obzirom na vjetar i oblake. Naravno da sam samo mahnuo putovnicom i više privukao pažnje jer sam stranac nego zato što bih bio sumnjiv. Vraćam se u autobus i, budući da sam u sredini busa i ne mogu baš gledati van (a i nije da se baš ima puno za gledati), tonem u san, iako je još dan (ali je već oko 11 sati). U nekoliko sam navrata još čuo muving po busu, zbog novih kontrolnih točaka, ali ostajao sam spavati. U nekom trenutku, negdje usred noći, autobus se zaustavio na nekom parkiralištu i ostao ondje stajati neodređeno vrijeme (spavao sam, tako da ne znam koliko). Vjerojatno rastezanje vremena kako ne bi prerano došao u Kuqu (jedino mi nije jasno zašto onda ne krene kasnije). Ono što sam međutim primijetio jest apsolutni nedostatak ikakve uviđavnosti ostalih putnika za one koji spavaju. Razgovarali su normalnim glasom, hihotali se, dovikivali... Pitam se kažu li i Ujguri Sikter! i jesam li to trebao upotrijebiti usred noći, u pustinji, u busu punom Ujgura. Ipak sam uspio zaspati unatoč dernjavi.
Budući da putovanje završava iduće jutro u Kuqi, a kako ovaj post ne bi bio prekratak, evo još tri opservacije iz ovih prvih tjedan dana u Kini.
U Kini još uvijek živi običaj šišanja djece na ćelavo, bilo muške ili ženske. Ne znam je li to zbog ušiju (kukaca nametnika, ne slušnih organa), ili jednostavno uštede (tako se naime ja šišam – jednom godišnje skidam svu kefalnu vegetaciju, tako da se vidi razlika između „prije“ i „poslije“, a ne ono kad vam ženska kaže „Ne vidiš da sam se šišala?“, a uklonila je 2,5 cm s vrhova), tek, potrebna je dobra percepcija da skužite kojeg je spola dijete pred vama.
Druga stvar, Kinezi su ludi za energetskim napicima. Prije svega, tu je sveprisutni Red Bull (koji u Kini ima drugačiju ambalažu od one koju mi znamo – nije u uskoj srebrno-plavoj limenci, već u širokoj zdepastoj zlatnoj), ali i sijaset drugih, domaćih i uvoznih. Ne znam je li to zbog stresa suvremenog života ili iz pukog pomodarstva, ali svi ih loču. Morao bih ja probati barem taj njihov Red Bull da vidim je li različit…
I treća stvar – prosjaci (kojih u Kini ima, unatoč tomu što država i dalje nominalno proklamira socijalizam) i njihov prikupljen novac. Kako je većina novca u Kini papirnata (i juani i jiaoi su papirnati, navodno postoje kovanice jiaoa i čak mislim 1 juana, ali ja ih nisam sreo – postoji kovanica od 5 fena, ali to je posve bezvrijedno), prosjaci su zapravo, čak i kad imaju sitniš, opremljeni podebljim svežnjem novčanica, te ako ga drže u ruci, to izgleda neozbiljno, jer se samo vidi kvantiteta, ne i apoenaža. Stoga su se neki prosjaci dosjetili jadu, pa tako svoju stečevinu drže pred sobom u sitnim svežnjevima, što izgleda kao da drže banku u Monopolyju (a doista novčanice od jednog jiaoa izgledaju kao novci iz Monopolyja).

Eto, to su tri crtice iz svakodnevne Kine, s kojima bih zaključio današnji post.