Oasis hopping

srijeda , 24.06.2015.

Ujutro sam se probudio u 7, ali sam bio preumoran i zaspao do iza 9. To je već naknap, imam buseve za Hotan u 11 i 12, a ima navodno i vlak u pola 2, ali s vlakovima u Kini nisi siguran hoće li biti mjesta, pogotovo na lokalnim linijama. Stoga ću ipak pokušati vidjeti mogu li stići na bus u podne. Ne zamaram se s upitom ima li doručka, vjerojatno nema, a ako i ima, nije osobito kvalitetan. Krećem ponovno glavnom avenijom prema mjestu gdje bi trebao počinjati stari dio grada, za koji kažu da je pod stalnim udarom kineske urbanizacije. Navodno bi za orijentaciju trebala poslužiti jedna džamija, pored koje je i jedan mauzolej, ali ni ja ni Google Karte ne vidimo ni džamiju, ni mauzolej ni išta drugo. Stari grad je atmosferičan, izgleda autentičnije od onoga u Kašgaru, ali je to sve poprilično bezveze ako ste očekivali ikakvu turističku atrakciju. Kašgar je bio njima siromašan, ali u odnosu na Jarkand (a i Hotan, kako ću kasnije utvrditi) ponuda je iznimno dobra. Ovo su tipski kineski gradovi u kojima možete slikati stambene novogradnje i tek pokoji prežitak neke džamije, hamama, obrtničke radionice ili slično.
Nakon kruga kroz dio starog grada sjeverno od glavne avenije, pokušavam s južne strane, tamo čak i nalazim jednu džamiju smještenu u vrtu, poput džamije Id Kah, ali to nije ona koju tražim. Uokolo nema ni mauzoleja. Tumaram još malo uokolo, bilježim par prizora gradskog života (bio je jedan koji nisam zabilježio, jer nisam znao bi li to moglo izazvati probleme – u dvorištu neke bolnice okupljaju se medicinske sestre i potom, uz revolucionarne pjesme koje se puštaju sa zvučnika, ulaze u zgradu na posao), a potom se vraćam na glavnu aveniju i krećem prema hotelu. Usput kupujem doručak, neki slatki biskvit koji liči na sendvič sa sasvim malo kreme između i jogurt s okusom oraha. Nije loše iako je biskvit suh.
Na bus u 11 neću stići, ali na onaj u podne bih mogao, iako imam manje od pola sata u trenutku kad izlazim iz sobe. Još odjava, provjera minibara, oduzimanje troška minibara od pologa i mogu van. Srećom je kolodvor dovoljno blizu, karata ima, jedino je mali problem oko toga da nađem bus, jer mi svi pokazuju rukom gdje stoji, a u svakom trenutku se u smjeru u kojem pokazuju nalaze barem dva busa. Kineski autizam. No uz propitkivanje nalazim pravi bus, prtljagu si naravno moram sâm staviti, te se smještam na sjedalo pored kojega je drugo s pojasom koji se ne da raskopčati (da, u Kini, kao i u Iranu, inzistiraju na zakopčavanju pojaseva za sve putnike u autobusu). Gledam to s pozitivne strane – budući da se pojas ne da raskopčati, na sjedalo je nemoguće sjesti, pa sam tako siguran da ću imati dva mjesta samo za sebe. Odlažem stvari, vadim tablet i krećem pisati. Dolazi neki tip (ispostavit će se da je to kondukter), prodaje kartu nekom tipu iza mene, i onda primjećujem kako staje iza mene i viri mi preko ramena što to radim. Demonstrativno sklapam laptop i pogledam ga preko ramena. On odlazi, a ja odmahujem glavom u nevjerici. Takvo prelaženje granica osobne slobode mi ide na živce. Čitati nekom novine preko leđa u tramvaju je jedno, to je javni tekst, buljiti preko ramena nekomu u osobni tekst, pisan na jeziku koji ne razumiješ, na pismu koje vrlo vjerojatno također jedva čitaš, to je jednostavno suludo. I poprilično iritantno.
Inače Kinezi (i pritom mislim na zhongguoren, ne nužno samo na Han) vole zuriti u vas ako ste stranac. I radit će to besramno. Prolazite pored skupine ljudi koja staje i okreće se prema vama, tako da u prvi mah pomislite da vas žele nešto pitati. Ali ne, oni samo bulje u vas. Tomu sam doskočio jednostavno tako da ja počnem buljiti u njih. To ih posrami, pa odmah okreću glavu.
Autobus je poluprazan, ali svejedno još neki ljudi ulaze kroz grad, tako da treba gotovo pola sata da izađemo na autocestu. Do Hotana bi nam trebalo šest sati (trebat će nam i sedam), iako je to tek koji centimetar na karti Kine. Užasne su to relacije, Xinjiang je velik gotovo poput Irana. Put nas vodi iz jarkandske oaze, preko rijeke Jarkand, pa kroz pustoš Taklamakana do iduće oaze, hotanske. Put sam proveo u pisanju, ljenčarenju, čitanju vodiča…a na televizoru se u početku vrtio nekakav kineski italo disco, koji je potom prešao u nekakav film, pa u neki drugi film, užasno loše slike i intenzivnog tona u kojem osim toga oko 80% vremena nekakve ženske cmizdre. Povremeno bi put bio prekinut pokojom kontrolnom točkom, na kojima ja uglavnom nisam izlazio, osim jednom, kada me policajac izvukao, a ja mu pogledom jasno dao do znanja što mislim o takvim glupostima i koliko je besmisleno provlačenje hrvatskog državljanina kroz nekakvu kontrolnu točku u Xinjiangu. Kao bonus sam dobio pitanje odakle sam, i to od policajca koji je detaljno pregledao moju putovnicu (uvijek iz nekog razloga svi prvo bulje u iransku vizu, jer je prva na redu). Nakon te kontrolne točke u bus se ukrcalo još ljudi, pa je tako i mene dopao neki tip kojemu sam pokazao da se remen na sjedalu ne da otkopčati, nadajući se da će odustati. Ma kakvi. Sjeo je preko njega. Srećom nije išao skroz do Hotana.
Pustinja Taklamakan (oko imena postoje razne teorije, od pučke etimologije „uđeš i ne možeš izaći“, do one iz arapske sintagme „napušteno mjesto“, ili pak turkijskog „mjesto ruševina“) jedna je od najsuših svjetskih pustinja, budući da leži u kišnoj sjeni Himalaje. Ujedno je i druga najveća svjetska pustinja koja se sastoji od pomičnih pješčanih dina. Površina joj iznosi oko 337 tisuća km2, što znači da je otprilike veličine Finske. Zbog izuzetno malih količina vode u prošlosti je bilo vrlo opasno prolaziti izravno kroz nju, tako da su se karavane redovno upućivale njenim sjevernim ili južnim obodom, a prve prave ceste kroz nju počele su se graditi tek na prelasku iz 20. u 21. stoljeće, i to radi eksploatacije naftnog bogatstva koje leži ispod pustinje. Pustinja Taklamakan dio je veće zemljopisne cjeline koja se zove Tarimska zavala, a koja obuhvaća i močvarno područje Lop Nur istočno od Taklamakana. U Lop Nuru se inače nalazi kineski poligon za testiranje nuklearnog oružja. Ujedno, budući da je riječ o endoreičnom području, rijeka Tarim, koja skuplja veći dio vode s područja zavale, završava upravo u lopnurskim močvarama. Ujgursko ime Tarimske zavale je Altišahr, Šest gradova. Kojih 6, nije nikad sa sigurnošću utvrđeno. Zavalu sa sjevera omeđuje Tian Shan, s juga Kunlun, dok je prema sjeveroistoku pustinja Gobi.
Inače, autonomna pokrajina Xinjiang-Ujgur najveća je kineska administrativna jedinica. U njoj živi oko 22 milijuna ljudi, što je posebno impresivno kada se zna da je samo oko 4,3% teritorija naseljivo. Oko 46% stanovništva čine turkofoni Ujguri, oko 40% Han Kinezi, koje država uporno naseljava kako bi promijenila demografsku sliku i čvršće vezala ovo područje za sebe. Glavni grad je Ürümqi (na mandarinskom Wulumuqi ili Wushi), što na mongolskom znači „idilični pašnjak“, danas dvoipolmilijunski grad u kojem se iz prve ruke može pratiti rapidna sinizacija ovog prostora. Moja ruta ne uključuje Ürümqi, tako da ću ostati u idiličnijim predjelima, gdje je ujgurska prisutnost jača. Inače, Ürümqi se diči i epitetom svjetskog grada najudaljenijeg od mora – najbliža obala udaljena je 2250 km. Ime Xinjiang znači „Nova granica“, a regija je od izuzetne strateške, ekonomske i prometne važnosti za Kinu – svi transkontinentalni željeznički i cestovni pravci iz Kine prema srednjoazijskim republikama i Europi idu preko Xinjianga. Iako u imenu nosi pridjev „autonomna“, riječ je prije o orvelijanskom obratu – jedina autonomija odnosi se na pravo upotrebe ujgurskog jezika u javnom prostoru, premda je visoko obrazovanje i dalje na mandarinskom, a doseljeni Kinezi izbjegavaju učenje ujgurskoga. Geografski, Xinjiang obuhvaća dvije prostrane zavale koje su do njihovog administrativnog spajanja 1884. imale različitu povijest. Riječ je o već spomenutoj Tarimskoj zavali na jugu, te Džungariji na sjeveru. Dok je jug danas turkijski, a ranije ga je nastanjivalo više indoeuropskih naroda, sjever je bio mongolski, sve do genocida počinjenog sredinom 18. st., kada je po zapovijedi cara Qianlonga pobijeno oko 80% Džungara, mongolskog stanovništva koje je ispovijedalo tibetanski budizam, a činili su posljednje veliko nomadsko carstvo u srednjoj Aziji. Nakon genocida slika je promijenjena, budući da je dinastija Qing osnivala državne farme na koje je već tada počela doseljavati Han Kineze, ali i Ujgure, Huije (Kineze islamske vjere), Kazahe i ostale. Ironično, genocid nad Džungarima pomogao je širenju islama na ovo područje. U doba kinesko-sovjetskih zategnutih odnosa, nakon 1962., SSSR je koristio propagandu preko svoga Radio Taškenta kako bi potakao Ujgure na separatizam (SSSR je već ranije sponzorirao stvaranje Druge Republike Istočni Turkestan, što je Mau odgovaralo dok nije došao na vlast, da bi potom pozvao vođe Istočnog Turkestana u Peking na sastanak, a prilikom puta se avion misteriozno srušio, čime je istočnoturkestanski pokret za nezavisnost bio obezglavljen i ubrzo propao, a Kina usisala Istočni Turkestan), a u vrijeme invazije na Afganistan Kina je potpomagala mudžahedine iz straha da ih SSSR želi okružiti. Danas su kinesko-ruski odnosi sve bolji, a Ujguri se pak okreću Turskoj kao velikoj majci svih turkijskih naroda. Često ćete u Turskoj vidjeti zastave Istočnog Turkestana, identične turskima, ali s plavom umjesto crvene boje. Nažalost, u posljednje je vrijeme počeo jačati i islamski ekstremizam u Xinjiangu, a šuška se i o povezanosti s ISIL-om.
Put do Hotana naposljetku je trajao 7 sati. Preko Tripadvisora sam vidio da postoji hotel Taxina koji je relativno dobar, pa namjeravam tamo odsjesti. Dok uzimam stvari iz bunkera, jedna mi se djevojka obraća na engleskome, i pita me govorim li ga. Ona je Amerikanka, stigla je istim busom, iako se ukrcala kasnije, u Karghiliku. Pita me znam li što za hotele ovdje, spominjem joj Taxinu. Ona kaže da joj se ta cijena (180 juana) čini malo previsokom, i da je mislila otići pogledati u Happy Hotel, koji se navodno nalazi blizu kolodvora. Kako rekoh, ja od smještaja tražim samo dvije stvari – topli tuš i wi-fi, pa ću joj se pridružiti da vidim ima li toga možda u tom Happy Hotelu (znam da sam vidio to ime na Wikitravelu). Ona (nije mi se predstavila, tako da ne znam kako se zove) inače govori mandarinski i ujgurski, tako da se može na ulici raspitati za hotel, ali ljudi ne znaju gdje je to. Krećemo u pravcu jugoistoka, jer se meni čini da sam pročitao da je to od kolodvora prema sajmu. I doista, nakon kojih 200-tinjak metara nalazimo hotel. Naravno da ne govore engleski, ali sad ću se šlepati uz Amerikanku. Dobivamo dvije sobe za po 100 juana po noći svaki. Doduše, nije baš idilično – wi-fi postoji, ali cura koja je trenutno tamo ne zna lozinku (tj. kaže mi niz brojeva, koji je prekratak – treba biti minimalno 8 znakova, a ona mi ih kaže 6), tako da ću morati čekati njenog brata koji iz škole dolazi za sat vremena. Kreveti su opet tvrdi, kupaonica kako-tako čista, jedan ručnik prljav, drugi polučist…ali dobro, neću sad biti izbirljiv. Nakon što odlazim na WC shvaćam da nema ni vode u kotliću. Pokušavam otvoriti ventil za vodu, ništa se ne događa. Odlazim to reći ovima na „recepciji“ (cijeli hotel je zapravo nekakvo dvorište, oko kojega ovi iznajmljuju sobe, recepcija je neka prostorija u prizemlju gdje je inače njihov stan), potom se na kat uspinje jedna sredovječna gospođa (rekao bih mama od one cure otprije), pa potom i ona i ja shvaćamo da sam zatvorio vrata od sobe, a da nemam ključ, pa se ona mora vratiti dolje po svežanj ključeva, i onda, kada joj napokon pokažem da vode nema, ona onako flegmatično sliježe ramenima i kaže „Jok.“ („nema“) Pokušava mi reći da mogu natočiti vodu iz umivaonika u vrč koji je pored, pa time zaliti WC, što sam uostalom i učinio ranije, ali to ne želim, ne želim odsjedati u faličnoj sobi ako se kvar može relativno brzo riješiti. Ona odlazi, te se ja kojih desetak minuta pitam hoće li išta učiniti ili ne. Učinit će, dolazi s nekim tipom koji problem rješava kako sam ga i ja pokušao riješiti – odvrtanjem ventila. Samo što njemu iz nekog razloga to uspijeva, a ja mislim kako će sad sigurno misliti da sam nesposobnjaković. Zaboli me.
Amerikanka je u međuvremenu otišla na željeznički kolodvor, ona isto ostaje dva dana ovdje, ali onda ide vlakom za Ürümqi, 32 sata traje ta vožnja (autobusom je brže – samo 26 sati – ali kaže da joj je dosta kontrolnih točaka). Po povratku kaže da je već bilo zatvoreno i da će pokušati sutra. Prilično je jasno da joj se baš ne da hengati sa mnom i da ima svoj program, malo kurtoazno razgovaramo, ona je inače studirala mandarinski, onda je prošle jeseni bila na tromjesečnom tečaju ujgurskoga u Ürümqiju i sada također misli biti ondje do studenog, ali u međuvremenu malo putuje. Čak ima i dobar naglasak u ujgurskom, iako joj malo izbija američki izgovor.
Konačno se pojavio i taj famozni brat, dobivam lozinku za internet, potom obavljam prijavu (rekao sam da želim prvo vidjeti kakav je wi-fi, pa ću onda odlučiti ostajem li), a potom se već lagano i smrkava, pa ja odlazim u večernju šetnju Hotanom. Iako je riječ o jednom od najstarijih gradova na Putu svile, i on je razočaranje – opet ga je kineski urbanizam uništio do neprepoznatljivosti. Odmah pored hotela, na kojih stotinjak metara, započinje večernja tržnica, tako da oko toga ne moram brinuti. No otići ću prvo do centra, kojim dominira ogromni trg, Tuanjie Guangchang, koji po mojoj procjeni ima oko 300x300 metara. Na trgu nema puno ljudi (odnosno, kolikogod da ih ima, na toj se ogromnoj površini izgube), opažam prisutnost vojske, kao da su neki nemiri iminentni, ali ljudi su opušteni, neki šeću, dvoje čak igraju badminton… Cijelim trgom odzvanja nekakav šlager koji se pušta iz zvučnika, a koji liči na glazbu koja se pušta u mom omiljenom zagrebačkom kineskom restoranu Peking. Imam pavlovljevski refleks da dohvatim soja-sos i polijem ga po riži kad čujem takvu glazbu. Onda šlager prestaje, a trgom odzvoni zvuk gašenja Windowsa XP, te sve utone u tišinu. Šetam uokolo, osim ujgurske večernje tržnice trebala bi postojati i kineska, samo ju ja ne vidim. Prolazim pored nekog hamburger-bara u američkom stilu fast-food restorana, svira neka američka glazba, u stilu Backstreet Boysa…spreman sam se okladiti sâm sa sobom da bi se, da uđem unutra, ispostavilo da nitko ne zna engleski. Jer furanje na Ameriku naravno ne uključuje znanje engleskoga.
Vraćam se do ujgurske večernje tržnice i uzimam langman – rezance slične špagetima (jeo sam ih prvu večer u Kašgaru), ovaj puta s nekakvim ljutkastim umakom koji ima i krumpira. Okus pomalo podsjeća na grenadirmarš. Prodavač je tipični orijentalni bukač koji čitavo vrijeme neumorno uzvikuje ponudu. U jednom času čujem kako nešto govori „Amrika“ ubačeno u svoj uobičajeni reklamni monolog, što izaziva smijeh prisutnih. Premda ne znam o čemu se radi, mogu pretpostaviti. Netom me poslužio, pa je pretpostavljam rekao nešto u stilu „Toliko su dobri da ih i ljudi iz Amerike dolaze jesti.“ Naravno, u ovim krajevima je Amerika – slično kao recimo u sjevernoj Africi, ali i u jugoistočnoj Aziji Francuska (usp. fereng i farang) – zemlja iz koje se smatra da dolaze svi ljudi europoidnog tipa. U stvarnim okolnostima, Amerikancima se poprilično otežava putovanje Kinom, za njih je skuplja viza i slično.
Od langmana sam se već poprilično najeo, tako da uzimam samo još neko pecivo slično samosi, ali punjeno špinatom, te onda jogurt, pa tangzazu koju ovaj puta dobivam posluženu i sa sirom, te je to onda prava stvar – sir, med, riža i višnja, mljac, sve mi je draža tangzaza – i naposljetku razrijeđeni sok od naranče ili tako nečega, iz one improvizirane fontane. Uzimam i repete, u istu čašu, ali to ne utječe na cijenu, i dalje je 1 juan.
Vraćam se u hotel, još treba uploadati slike od prethodnih dana, pa na počinak. Zanimljivo, u sobi pored su opet neki Pakistanci. Pa koji je ovo vrag?