Sajmovi

Krenuli smo oko podneva. Britanci su se već raspitali za buseve prema Nedjeljnom sajmu i sajmu stoke, tako da smo Nizozemac i ja došli na gotovo. Autobusno je stajalište kod našeg hostela, točnije kod večernje tržnice. Prvo odlazimo do Nedjeljnog sajma, ali samo kako bismo presjeli na drugi bus za sajam stoke. On se u međuvremenu premjestio na posve drugu stranu grada od one u mom vodiču. Cijena svake gradske autobusne karte je 1 juan, s time da se uopće ne dobiva karta, nego se taj novac ubacuje u kutiju pored vozača. Kod Nedjeljnog sajma uzimamo drugi bus, za koji nismo sigurni u kom smjeru treba ići, ali kako je to ionako početna stanica, može ići u samo jednom smjeru. U busu su samo Ujguri, različita galerija likova, ali svi izgledaju kao da bi mogli ići na stočni sajam. Unatoč tomu, James dvoji, tim više kada autobus krene i kreće se pravcem koji ne izgleda da se ocrtava na karti. Vožnja traje kojih 20-ak minuta, izlazimo iz naseljenog područja, pa se vozimo kroz neko kvazipredgrađe, pa opet kroz šume i polja. Periodično ovi pitaju nekoga u autobusu ide li ovo na mal bazar, i uvijek je odgovor potvrdan. Napokon dolazimo do nečega što liči na zaobilaznicu, gdje se nalazi zadnja stanica. Izlazimo i uokolo već primjećujemo ljude koji dovlače, odvlače ili prodaju različite primjerke stoke ili stočnih proizvoda. Iako je prvenstveno riječ o trima vrstama stoke – govedima, ovcama i kozama. Moramo hodati zaobilaznicom nekoliko stotina metara do glavnog ulaza u sajam, koji je zapravo jedan veliki ograđeni prostor sličan nekakvom parkiralištu, poput Hrelića. Pored nas promiču ljudi koji odvoze pune prikolice ovaca, ili tek po jednu životinju, kao neki tip na skuteru koji između nogu vozi poprečno svezanu kozu koja se trza i otimlje. Blejanje, meketanje i mukanje dopiru odasvud. Ulazimo, ali primjećujemo da je glavna akcija očito bila ranije ujutro, jer je zasad već poprilično slobodnog prostora, iako se transakcije i dalje odvijaju. Štoviše, s jednog kamiona upravo iskrcavaju prilično agresivnog bika, kojeg njih nekolicina mora obuzdavati i privezati uz jednu od metalnih šipki koje su postavljenje posvuda u sektoru s govedima. Iza toga su ovce, a ono što me čudi, jer nikad dotada nisam primijetio, jest da ovce sve imaju prilično izbočene stražnjice, kao da imaju steatopigiju. Ne znam je li to samo kod ovdašnjih ovaca, ili je riječ o općenitoj pojavi koja mi je dosad promakla jer baš ne mjerkam ovčje stražnjice. Ima i nekoliko ovnova, s impresivnim rogovima, ali i testisima. U stražnjem se dijelu sajma nalaze konji i kiangi (kineski magarci koji dosegnu veličinu konja). Nekoliko konja upravo razjahuju, i to jednog poprilično divljeg tip jaši bez sedla. Trči gore-dolje po šljunku, približavajući se nama, pa natrag. U jednom času, dok se okreće nedaleko nas, konj se oklizuje i pada, a zajedno s njim i jahač. No obojica se brzo dižu, te se jahač, ni trena ne ispuštajući uzde, pentra na konjeva leđa, i to tako da se potrbuške bacio gore, a potom se nabrzinu okreće i spušta noge. Razmišljamo što bi bilo da se konj oteo i krenuo među nas… U sljedećoj rundi konj je već pitomiji, pa još pitomiji…polako ga lome.
Pitamo se gdje su deve, ali izgleda da nije sezona. Mislili smo da su ih možda već prodali ranije ujutro, ali nam je Holly (ona Engleskinja iz Devona) rekla kasnije da je ona bila ujutro, ali također nije bilo deva. Tako da ona jedna koju sam vidio na trgu ispred džamije Id Kah, i koju očito iznajmljuju za kraći đir po trgu (premda nikad nisam vidio ikoga da to radi) ostala jedina koju sam vidio u Kašgaru.
Pomalo razočarani vraćamo se do ulaza, odakle bismo sad opet trebali do Nedjeljnog sajma. Ja sam za to da podijelimo taksi, autobus će se opet taljigati. Ali dečki nalaze nešto još bolje – tipa s trokolicom, koji će nas za 3 juana po osobi prebaciti do Nedjeljnog sajma. Nije baš brzo, nije ni osobito udobno, ali je doživljaj. Vjetar u kosi, drmusanje preko rupa na cesti ili ležećih policajaca, treba nam također 20-ak ili možda čak i više minuta do Nedjeljnog sajma. A tamo opet razočaranje. Vjerujem da je nekomu tko dolazi u Kašgar s istoka, iz središnje Kine, i tko nije baš naviknut na bazare, kašgarski Nedjeljni sajam vrlo živopisan. No nakon što pređete Tursku, Iran i Pakistan, ovo vam se čini kao neka malo veća i šarenija tržnica u Hrvatskoj. Da, prodaju jako puno zavjesa, kao i neke neobične stvari, poput škorpiona ili ježevih koža s bodljama, a i odjeća koje se prodaje mnogo je življih boja od one u Iranu, ali ukupni je dojam „OK, zašto je to toliko razvikano?“
Nakon sajma se razdvajamo. Ja želim vidjeti mauzolej Abaha Hodže, lokalnog moćnika, za koji kažu da izgleda kao minijaturni Tadž Mahal. Dotamo ima kojih kilometar i pol sjeveroistočno od Nedjeljnog sajma. Britanci će mi se pridružiti, a Nizozemcu se ne da, pa će on otići svojim putem. Nadamo se da se vidimo navečer. Nismo.
Mi nastavljamo na sjeveroistok, uz prodavaonice tepiha, hrane, štandove s voćem i mnoge druge, bez ideje gdje je točno mauzolej. Stajemo u jednoj prodavaonici kupiti osvježenje, a meni za oko zapinje neobičan artikl – sok od oraha. Kako pobogu možeš istisnuti sok od oraha? Jedini način da to doznam jest da ga kupim. Kao i još neki sok od limete sa šafranom, što se reklamira kao „Iran drink“, iako u Iranu nisam vidio ništa slična. Sok od oraha je zapravo kao i bademovo mlijeko, vjerojatno ga kuhaju u vodi dok ne počne otpuštati nekakve tvari, pa nastaje kremasti napitak. Nije loše. Drugi je napitak razočaranje, previše naparfimiran za moj ukus. Jack je uzeo sok od badema i oraha, a James je uzeo napitak od datulje i ne znam što još. Ukratko, zaključujemo da je to bilo zanimljivo iskustvo koje nećemo nužno ponoviti. Nastavljamo dalje, pored tržnice na kojoj se prodaju ptice, uglavnom kokoši, pure i golubovi, dok se nebo ubrzano oblači. Počinje lagana kišica, a dok ne prestane mi se odlučujemo za još jedno zanimljivo kulinarsko iskustvo koje nije vrijedno ponavljanja. Jack i ja uzimamo sladolede iz škrinje. Ja sam uzeo jedan na štapiću, s okusom kole, ali pod prstima osjećam da su unutra dva štapića. I dok očekujem nešto poput negdašnjeg Twinnyja, po otvaranju ostajem totalno zbunjen. Unutra se nalazi jedan i pol sladoled. Sladoled od kole je cjelovit, a pored toga je nekakav crvenkasti sladoled neodrediva okusa, koji izgleda kao da je netko odgrizao polovicu i onda to strpao u vrećicu. Umirući od smijeha zamišljamo situaciju gdje u tvornici pokušavaju ugurati dva sladoleda u preusku vrećicu. „Ne stane!“ „Učini da stane!“ „Dobro“, i onda ovaj odgrize pola gotovog sladoleda i ugura ga u vrećicu. Jackov sladoled je pak sličan Magnumu, samo je kornet posve anemičan, i on zapravo nije siguran je li to uopće kornet ili karton. Kaže da ima okus kao hostija. Dvoumi se da li da pojede sve (i je li uopće jestivo), na kraju ipak zaključuje da je posrijedi kornet.
U međuvremenu se vjetar pojačao, počeo je nositi i pijesak, ali kako kiša ne pada, odlučujemo se nastaviti, na idućem bismo križanju trebali skrenuti desno prema mauzoleju. Konačno ga i ugledamo, iako baš ne liči na Tadž Mahal. No tada počinje pljusak. Zaokrećemo lijevo, no čitav je kompleks s te strane zagrađen gradilišnom ogradom, tako da idemo sve dalje, kisnući i tražeći ulaz. Naposljetku se smještamo pod jednu tendu ispred neke prodavaonice. Kojih 3-4 minute kasnije kiša prestaje. Nastavljamo dalje, nalazimo ulaz u groblje, koje se također nalazi u kompleksu mauzoleja. Ulaz je zapravo urušena ograda. Ulazimo unutra, a kiša ponovno počinje. Pokušavamo se sakriti pod jedno drvo, ali kako udaraju gromovi, smatramo da to nije pametno. Krećemo između grobova, od kojih su neki sagrađeni od ćerpiča, a neki od betona, prema mauzoleju. Ali s te strane nije ulaz. Moramo nastaviti obilaziti, dok nemilosrdno kisnemo, a kiša je još pomiješana i s pijeskom, jer ostavlja žućkaste mrlje. Opet stajemo pod neki krović i taman kiša prestaje. Napokon nalazimo ulaz u kompleks. Abah Hodža bio je nekadašnji vladar Kašgara, prilično omiljen u narodu. No ono po čemu je ovaj mauzolej poseban jest da u njemu nije pokopan samo on i njemu bliski ljudi, nego se unutra nalaze grobovi još 50-ak drugih ljudi, na ovaj ili onaj način povezanih s Abah Hodžom. Zato mauzolej iznutra izgleda pretrpano. Jedna od osoba tamo pokopanih jest i Ikparhan, njegova pranećakinja (ili unuka, ne znam više), koja je poznata i kao Mirisna priležnica. Svojedobno je vodila pobunu protiv Kineza, ali je bila poražena, a kako je usto bila i vrlo pristala i odlikovala se osobito ugodnim tjelesnim mirisom, postala je carevom priležnicom, štoviše, njegovom omiljenom priležnicom. Na ploči pored mauzoleja to se opisuje kao doprinos harmoničnom suživotu dvaju naroda, iako vjerujem da se Ujguri s time ne bi složili.
U ostatku kompleksa nalaze se još ljetna i zimska džamija, kongregacijska džamija, propovjedaonica i nekoliko vrtova, voćnjaka i ružičnjaka. Ulaz u sve to je i opet 30 juana, ali kad smo već prošli onu kišurinu, onda se isplati.
U međuvremenu je ogranulo sunce, a mi se odlučujemo vratiti u grad autobusom. Dok idemo prema stanici, neki tip s trokolicom nam nudi da nas prebaci do džamije Id Kah. Cijena? 20. Ne znam je li po osobi ili za svu trojicu, ali svejedno je previše, s obzirom da je relacija slična onoj ranije, a tada smo platili 3 juana po osobi. Čekamo autobus, dolazi jedan koji nije naš, ali će nas svejedno prebaciti do centra, samo s druge strane. U busu se na displeju pokazuje vanjska temperatura, ali ona je u konstantnom rastu, otkako smo ušli u bus, kada je bilo oko 34°, da bi do izlaska već bilo 42°. Naravno, riječ je o bugu, jer je vanjska temperatura ipak niža. Jack odlazi na bankomat, potom sva trojica odlazimo u supermarket, gdje ja između ostalog kupujem sok od murve. Moram priznati da ga nisam nikad probao, ili jesam pa se ne sjećam. Pio sam rakiju od murve, i to onu koju je Jack donio iz Hunze. Zanimljivo je da zapravo Jack ne zna što je točno murva, tj. mulberry. Objašnjavam mu, kao i njegovu ulogu u proizvodnji svile, i kažem kako i sâm to voće najčešće viđam razgaženo na podu, gdje ostavlja ljepljive crne mrlje, ali da sam valjda jednom u životu jeo plod murve, a evo sad pijem murvin sok. I ugodno je kiselkast, ne bih nikad rekao. Recimo, u Pakistanu sam probao sok od voća zvanog faisa, neke bobice slične borovnici, koji je okusom više ličio na murvu od ovoga.
Odlazimo u pokrajnju ulicu, kako bi Jack i James kupili topar, tradicionalnu ujgursku kapicu. Prethodni dan je prva ponuda bila 70, pa je spušteno na 40, sada je prva ponuda 40, pa je spušteno na 30. Uzimamo sva trojica, a kako smo na natpisu o toparima od prethodnog dana vidjeli da su intelektualci preferirali zelenu boju, naravno da smo se svi pomamili za zelenima. Iako sam očekivao da će mi spadati s glave, stoji mi kao saliven, čak i dok ispijam nešto, te moram zabaciti glavu. Dok su druga dvojica to više uzeli kao suvenir, ja sam svojim odmah zamijenio šiltericu, tako da sam sada ujgurolik.
Vraćamo se u hostel. Njih dvojica su izvisili u pogledu prijevoza u utorak, jer oni s kojima su trebali ići voze bicikle, pa tako njih dvojica ne stanu u džip (zašto bicikle ne stave na krov, ne znam). Stoga se odlučuju ići u ponedjeljak autobusom, i to na drugi granični prijelaz. Naime, iz Kine za Kirgistan postoje dva prijelaza, jedan preko prijevoja Torugart, koji vodi za Biškek, te drugi preko prijevoja Irkeštam, koji vodi za Oš, drugi najveći grad u Kirgistanu. Oni su preferirali Torugart, jer moraju ići prvo u Biškek pokupiti tadžikistansku i uzbekistansku vizu, pa potom u Oš, gdje će imati dogovoren prijevoz za Pamirsku autocestu (još jedna „autocesta“ koja je zapravo jedina asfaltirana cesta u regiji). Ako bi išli prvo u Oš, pa u Biškek, zbog loših bi veza izgubili jedan dan, a oni stalno misle da im neće biti dovoljno vremena, iako imaju vremena do kraja rujna. No sada misle da je bolje ići u ponedjeljak preko Irkeštama, nego u utorak preko Torugarta – u oba bi slučaja bili u Biškeku u utorak, ali preko Irkeštama postoji normalni bus, a preko Torugarta trebaju nekakve dozvole i vlastiti organizirani prijevoz. Pokušat će se još večeras raspitati u John's Caffeu, poznatom okupljalištu turista u Kašgaru, gdje bi možda mogli pronaći neku informaciju. Potom će se oko 10 vratiti u hostel, pa idemo svi na večeru. Pridružit će nam se i Holly, a i neka dvojica koji su u međuvremenu pristigli, jedan Amerikanac (ali čini mi se filipinskog porijekla), te Kanađanin. Oni predaju na nekoj školi u Guangzhouu, Amerikanac likovni, a Kanađanin tjelesni. Putuju po zapadnoj Kini, sutra idu do Taškurgana, onda se vraćaju, pa idu u Kuqu, možda se tamo sretnemo idući tjedan… Ja pokušavam ubiti vrijeme uploadom slika, ali očito predvečerje nije najbolje vrijeme, jer su svi gatewayi u Hong Kongu, pomoću kojih se čovjek iz Kine može dočepati slobodnog interneta, zauzeti. Stoga koristim to vrijeme za tuširanje i malo nakon 10 sati pojavljuje se James s obaviješću da su ostali spremni. Nisu ništa doznali u John's Caffeu, tako da će ujutro, zajedno s Holly, krenuti na bus za Oš.
Večerat ćemo za promjenu u restoranu u sklopu nekog hotela, koji je dosta skup za kineske standarde, ali očito omiljen, jer je sve puno (vjerojatno tomu pridonosi i iftar, premda mi klijentela baš ne izgleda kao neki veliki vjernici). Čekamo na stol kojih 40-ak minuta, a potom još moramo odabirati iz jelovnika koji je samo na kineskom i ujgurskom, ali srećom barem ima slike. Odlučujemo se za narudžbu na kineski način – naručit ćemo nekoliko jela, a potom ćemo svi jesti sve. Za predjelo uzimamo neku salatu s rezancima i valjuške s umakom od octa, potom neke patlidžane, govedinu, pirjane kineske gljive, salatu od brokule…i naravno čaj. Većina jela izgleda drugačije od onoga na slikama, ali je ukusna. No tipični problem kineske hrane jest da je ona zasitna, ali si ubrzo ponovno gladan. A kako ja zapravo taj dan nisam ništa jeo (osim onog sladoleda), te tako i nehotice držim ramazanski post (ali pijem), pasalo bi mi nešto više hrane. Čitava večera ispala 261 juan, što je 43,5 juana po osobi. Potom se vraćamo u Jackov hostel, na još jednu pivu i rakiju od murve. Jack se odlučio odjaviti i tu zadnju noć spavati u našem hostelu, kako bi ujutro lakše krenuo na bus zajedno s Jamesom i Holly. Uzima stvari, vraćamo se svi na terasu našeg hostela, a tada iznenađenje – sutra je praznik u Kini i granica je zatvorena. I to neki posve nebitni praznik, čak i nije državni, ali to je prilika da se zatvori granica. Ukratko, kakogod bilo, momci moraju ostati u Kašgaru do utorka.
Otvaram još jednu pivu, crni Sinkiang, a potom Kanađanin, Jack i ja zaključujemo da bi nam dobro legao još jedan kebab. Čak smo i vidjeli jedan štand pored hostela. Ako se požurimo, možda su još otvoreni, trenutno su 2 sata, što je ponoć po ujgurskom vremenu… Silazimo, ali otkrivamo da je štand s kebabom zatvoren, a pored toga je slastičarnica. To nećemo. Ja predlažem da trknemo preko ceste, možda još ima nešto otvoreno na večernjoj tržnici. Nemamo što za izgubiti (osim života, dok pretrčavamo cestu, jer nam se ne da gubiti vrijeme s pothodnikom), a odmah nalijećemo na jedan otvoreni štand s kebabima. Daj po dva svakomu. Peče ih pred nama (ne znam koje je meso, ali po svoj prilici janjetina), potom ga još tražimo i kruh i dobivamo nešto slično pizzi ili gruzijskom hačapuriju. Zaključujemo da nam nije dosta, pa uzimamo i treći kebab (zapravo, kad govorim o kebabu, ovo bi prije bio šašlik, tj. ražnjić, nabijen na metalnu štangu), a prodavač nas upozorava da ako hoćemo još, to kažemo sada, jer će ugasiti peć. Dovoljno nam je. Ali vrhunsko iskustvo, jedna od onih spontanih radosti putovanja, kada se tako slučajno nađe ugodno društvo koje je spremno na ovakve improvizacije. Razmišljam kako, da nisam izgubio mobitel, ne bih upoznao Jacka i Jamesa, i vjerojatno bi mi program u Kašgaru izgledao skroz drugačije, jer bih svakamo stigao dan ili dva ranije. Što naravno ne znači da mi je drago zbog gubitka i da ne želim svoj mobitel natrag.
Cijena svega što smo pojeli ispada 30 juana, 10 po osobi. A u onom restoranu je individualni trošak bio 43,5. Volim jesti po štandovima, unatoč higijenskom riziku… Još se kladim s Kanađaninom u pivu, jer čovjek tvrdi da je Kina površinom najveća država na svijetu. Dodatno je bizarno što je on iz Kanade, pa nije svjestan da je i njegova država veća. Ukratko, osvojenu pivu nisam popio, jer ju nije više imao gdje nabaviti te večeri, a ujutro ga nije bilo u hostelu. Možda ga ulovim u Kuqi…
Nakon još malo druženja i pijuckanja, povlačimo se svi na počinak. Već je skoro 5 ujutro. Ali u Kašgaru sam po prvi puta osjetio onu radost bekpekerskih druženja, stranaca u stranoj zemlji, koji se oslanjaju jedni na druge i svatko donosi pokoji vrijedan podatak na toj velikoj putničkoj burzi doživljaja i iskustava… Nadam se da me u nastavku putovanja po Kini i jugoistočnoj Aziji to čeka u većim količinama…