Kaleidoskop

subota , 20.06.2015.

Probudio sam se u pola 7, i to zahvaljujući sobnom telefonu koji se iznenada uključio i počeo pištati. Iskoristio sam vrijeme za učitavanje fotografija od prethodna tri dana, budući da je vani još bio mrkli mrak, svanulo je negdje oko 8. Oko pola 9 se spuštam do recepcije i pitam ženu na mješavini engleskog i kineskog kada ide bus za Kašgar. Ona mi piše da ide u pola 9 (što je za nekoliko minuta) do 9 (ne znam što bi joj to trebalo značiti, jesu li posrijedi dva busa, ili se u pola 9 tek počinju prodavati karte…). Vraćam se u sobu i brzinski se pakiram, ništa od doručka, ništa od razgleda Taškurgana (ionako je samo ta tvrđava zanimljiva, a i ona samo zbog vidika koji se pruža s nje, a ne zbog tvrđave same), vraćam se dolje, odjavljujem, onda moram čekati da ona ode pregledati sobu, pa mi tek potom može vratiti depozit…srećom, kolodvor je odmah pored. I vidim da se prodaju karte za Kašgar, naučio sam odmah kako se piše Kashi (što je kineski oblik imena tog grada – inače, budući da za kineski postoji uvriježena transkripcija, za kineske ću oblike imena koristiti pinyin). No kada ja dođem na red kažu mi da nema busa (je li se popunio, ili ja kao stranac ne smijem na taj bus, ne znam), tako da ću do Kašgara morati privatnim autom, tj. međugradskim taksijem. A to košta 120 juana. Inače, juan je nešto jači od kune, to bi bilo oko 140 kn, što je za relaciju od oko 350 km solidna cijena i u Hrvatskoj. Dobivam kartu za to privatno vozilo, a onda mi pokazuju pored ulaza u kolodvor, gdje se nalaze dva auta koji čekaju putnike za Kašgar. U prvom od njih već sjede dvojica, ali to su vozač i neki njegov kompić, koji na kraju nije ni išao s nama (možda je to čak bio vozač drugog auta, ne znam). Ukupno u vozilo (to je nekakav monovolumen) stane 6 ljudi + vozač. Što znači da trebamo čekati dok se ne skupi ostatak. To će potrajati – ja sam u auto sjeo malo prije 9, a krenuli smo tek nakon 11. U početku sam malo slušao razgovor vozača i njegovog kompića. Definitivno govore turkijskim jezikom (inače im je dikcija posve drugačije od turske, ali i od one iz postsovjetskih republika, koja je često pod utjecajem ruskoga, pa imaju meki izgovor), ali ne bih rekao da je ujgurski, jer mi se čini da umjesto početnog j- izgovaraju ž- (recimo, kažu žol za „put“), što je obilježje kipčačke skupine turkijskih jezika, pa zaključujem da su vjerojatno Kirgizi. Naime, na putu od Taškurgana do Kašgara, nakon tadžičkog slijedi kirgisko, pa ujgursko područje.
Naposljetku se skupilo dovoljno ljudi (iako je jedan tip odustao tijekom čekanja), uključivo i neki par mladih Kineza, kojima se dogodila neka nezgoda dok smo čekali – nešto (nisam vidio točno što, možda mobitel) im je propalo kroz rešetku slivnika na cesti, pa su onda to pecali van, i uspjeli ispecati pomoću dvije štange. Još odlazimo u grad pokupiti jednog tipa kojeg sam ranije vidio na stajalištu, vjerojatno mu se nije dalo čekati, pa je otišao doma. Za njega bih rekao da je Tadžik, jer ima europske crte lica. I napokon iza 11 sati krećemo prema Kašgaru. Na cesti vrijedi opet isto pravilo o ograničenju od 60, a ovaj auto ima i neku vrstu tempomata, čim prijeđe rečenu brzinu, oglasi se nekakav alarm. Zato će nam do Kašgara trebati preko 6 sati, uz nekoliko kratkih piš-pauza.
Nakon Taškurgana cesta vodi prostranstvima Pamira, vrlo agorafobičnm krajolicima planinskih livada koje se prostiru unedogled, a sve bez gotovo ijednog znaka života. Priroda je međutim predivna – pašnjake uokviruju snježni vrhovi od kojih je najistaknutiji Muztagh Ata (Otac snježnih planina), 7509 metara visok vrh na krajnjem zapadu gorja Kunlun, koje sa sjeverne strane ograničuje Tibetski plato. Potom se vozimo pored jezera Karakul (ne treba ga brkati s istoimenim većim jezerom u Tadžikistanu, koje je dalo ime i posebnoj vrsti vune – to je ona od koje je bila kapa koju je nosio Džinnah). Za Karakul kažu da je vrlo slikovito mjesto, no po onome što vidim s ceste, riječ je o još jednom planinskom jezeru. Možda sam od toliko silne ljepote kojom sam okružen već lagano oguglao na senzacije, no moja prvotna ideja da jedan dan u Kašgaru poduzmem izlet do Karakula u ovom mi se času više ne čini osobito mudrom, tako da okidam jednu fotografiju i križam Karakul. Dodatno će tu odluku potvrditi ono što će uslijediti u nastavku puta. Naime, nakon Karakula dolazimo u dolinu rijeke Ghez (Ghez darja, kako ju zovu Ujguri). Na njenom se početku (iz naše perspektive) nalazi veliko akumulacijsko jezero, koje je prekrasno uklopljeno u okolnu prirodu divljih planina, uključivo i neobičnu planinu Kumtagh, koja se zapravo sastoji od velikih naslaga pijeska. Nakon toga slijedi 80-ak km dugačak kanjon Gheza, čijom čitavom duljinom se očito gradi nova trasa ceste, tako da se praktički vozi po makadamu i improviziranim šljunčanim dionicama. Nagutali smo se prašine za idućih 10 godina, budući da zapravo neprestance vozite u oblaku, tek na vrlo kratkim dionicama ostavljen je asfalt. Tu smo prošli jednu kontrolnu točku, gdje nije bilo nikakvih problema zbog toga što sam stranac, te imali jednu piš-pauzu u stravičnom WC-u, koji izgleda tako da imate niz betonskih niša (naravno, otvorenih), a ispod toga je goli otvor u podu, kroz koji ispuštate svoje proizvode. Kako je zgrada smještena na terenu koji ima pad, teoretski se s donje strane ti proizvodi mogu pokupiti i onda valjda eventualno koristiti kao gnojivo. No ovdje se ne skupljaju, već se akumuliraju u hrpice. Možete zamisliti koliko je nesnosan smrad, naročito kada krenete mokriti po takvoj jednoj hrpici, pa dodatno aktivirate olfaktorne podražaje. Da, čuo sam da su kineski zahodi užasni, iako je navodno zahod s ispiranjem prvi puta izumljen upravo u Kini.
Nakon 80 km truckanja i gutanja prašine, izlazimo prvo u krajolik koji čine guste šume topola koje se nižu uz cestu. Potom one pomalo nestaju i ustupaju mjesto suhoj stepi, gotovo polupustinji, koja je uobičajeni krajolik za srednju Aziju. I tako, negdje nakon 5 sati popodne, stižemo u Kašgar. Vozač nas ostavlja jugozapadno od centra, piše da ima 4 km do starog grada, a moj je hostel odmah preko puta džamije Id Kah, što je u centru. Prvo krećem pješice, ali onda se sjetim da je Kina uređena zemlja i da taksiji ovdje imaju taksimetre (iako ih ne koriste baš uvijek), pa me prema tome neće moći baš odrati. Samo, kako ne znam kinesku varijantu imena džamije, a ne želim izazvati incident, budući da su odnosi ovdje napeti, najbolje da zaustavim taksi s vozačem Ujgurom. Nema frke, već je prvi koji mi staje takav. Kažem mu adresu, on mi međutim ne kaže cijenu. Hm, nadam se da neće pokušavati smuljati. Ne pali taksimetar, iako ga ja to tražim. Računam, start je 5 juana, piše da je 1,20 po kilometru, za 4 km to ne bi smjelo izaći više od 10 juana. Vozač čak pokušava nešto razgovarati sa mnom, ali bezuspješno. Inače, zanimljivo je da su većina taksija, barem u ovom dijelu Kine, Volkswageni Santana, i to onaj model koji se u Europi proizvodio u drugoj polovici osamdesetih – u Kini su se očito proizvodili sve donedavno. Dolazimo na rečenu adresu, pitam vozača On juan, OK?, on kima, dajem mu 10 juana, a on mi vraća 4. Znači, naplatio mi je 6 juana, tj. samo 1 više od starta. Pozitivno iskustvo s taksistima – rijetkost.
Hostel se nalazi pored džamije, ali da bih došao na tu stranu ceste moram kroz pothodnik, budući da su cijelom dužinom cestu pregradili ogradom, kako bi spriječili nadobudne pretrčavatelje. Nalazim hostel bez puno poteškoća, osoblje je dvoje mladih Kineza, koji navodno govore engleski, premda im je izgovor (njemu pogotovo) grozan. Ona nosi kratke hlače i ja shvaćam da je to prvi puta nakon dva mjeseca da vidim golu žensku nogu. Mogu birati između osnovnog i standardnog dormitorija. Razlika (osim u cijeni - standardni je 10 juana skuplji i košta 50) jest u tome što standardni ima kupaonicu u svom sastavu, kao i klimu. Uzimam standardni, no to se neće pokazati osobito sjajnom idejom, jer dobivam krevet preko puta te kupaonice (koja je zapravo kao neki ormar s čučavcem i tušem, te umivaonikom nasađenim toliko nisko da morate čučnuti), a ostali gosti u dormu (neki Kinezi) svi mokre pored otvorenih vrata.
Nakon što sam se presvukao iz dugih rukava (ujutro sam se u Taškurganu smrzavao u dugim rukavima, a u Kašgaru je preko 30) krećem u kraći obilazak. Moram i na bankomat. Dok izlazim iz hostela primjećujem poznato lice. Zapravo, poznatu kosu, jer je lice sakriveno, budući da gleda u bilježnicu. Švicarac od sinoć, koji je odmah nakon Taškurgana produžio za Kašgar, stigavši ovamo usred noći. Mogu si samo zamisliti kako je bilo noću voziti se kroz onaj kanjon. Zapravo je smješten u drugom hostelu, a tu mu je prijatelj s kojim nastavlja put dalje u Kirgistan (koji je isto putovao, ali drugom rutom – mislim da je on iz Indije otišao u Hong Kong, pa se potom otputio preko Kine). Upoznajem i prijatelja, on je Britanac, a fizički jako podsjeća na – oprostite mi na privatizaciji, ali vjerujem da dosta mlađih ljudi iz Zagreba znade čovjeka – Franca, dugogodišnjeg konobara iz Melina, koji zna zalaziti i u Praćku. Dogovaram se s njima dvojicom ako su za otići kamo na večeru, a onda mi Franc (tako ću ga zvati, jer, vjerovali ili ne, nisam ih pitao za imena) kaže da se ovdje u susjedstvu, otprilike tamo gdje me taksist iskrcao, svaku večer održava večernja tržnica hrane. Čuo sam za to, kao i da je to odlično mjesto za probati ujgurske specijalitete. Dogovaramo se da ćemo krenuti oko pola 10, 10, premda Franc kaže da to najviše živne kada padne noć (što je ovdje oko 11 navečer). Ja ću u međuvremenu pronaći bankomat i vidjeti na što liči Kašgar.
Ono što se prvo uočava jest silan kaleidoskop etnikuma koji čine ovaj dio Kine. Hodajući po ulici vidjet ćete sve stupnjeve kosookosti, od posve europoidnih lica, preko tipičnih srednjeazijskih fizionomija (gdje su samo oči kose, ali ostatak lica je sličan europskomu, karakteristično za Ujgure, Kirgize, Kazahe…), pa do posve kineskih fizionomija. Vrlo se lako uočava tko je ovdje domaći, a tko su doseljenici. Inače, Narodna Republika Kina službeno priznaje 54 etničkih skupina, od kojih, čini mi se, Autonomna regija Xinjiang-Ujgur posjeduje najveću raznolikost. Inače, kada govorimo o nejasnom pojmu „Kinez“, važno je razjasniti razliku. U Kini postoji politički korektan naziv Zhongguoren „čovjek iz Kine“, koji označava sve stanovnike NR Kine, neovisno o etnicitetu. Od 54 etničke skupine, najveća, koja obuhvaća skoro 92% stanovništva, jest skupina Han – što su Kinezi u užem smislu, dakle ljudi koji govore kineskim. No kineski jezik također nije jedinstven, već je riječ o skupini srodnih, ali danas međusobno nerazumljivih jezika. Najutjecajniji od tih jezika jest mandarinski, koji je, kao što mu i ime kaže, bio jezik službenika carskog dvora u Pekingu, što mu je donijelo prestiž, te je kasnije poslužio za osnovicu službenog jezika NR Kine, koji se naziva putonghua (opći jezik). Kada na tečaju stranog jezika učite „kineski“, učite zapravo mandarinski. Jednako je važan i kulturološki utjecajan kantonski, koji se govori na jugu Kine, u pokrajini Guangdong (što su europski kolonizatori čuli kao Kanton), u Hong Kongu i Makau. Kako bi se stekao uvid u stupanj različitosti tih dvaju srodnih jezika, usporedimo mandarinsku riječ za broj 5 (wu), koja u kantonskome glasi ng. Osim tih dvaju najutjecajnijih kineskih jezika, postoje još i mnogi drugi, kao što su hakka, wu, junanski, hunanski, sečuanski… Ono što ih spaja jest pismo, i to je jedan od razloga zašto Kinezi ustraju na ideogramskom pismu. No ni pismo nije jedinstveno, budući da je mandarinski pravopis 1950-ih reformirao određene znakove, pojednostavio ih ili izbacio, dok se kantonski recimo još drži tradicionalnog pravopisa. (Inače, kao napomena, riječ za „čaj“ u valjda svim jezicima svijeta osim poljskog i litavskog dolazi ili od hokkienske (te) ili od mandarinske (cha) riječi za taj napitak.)
Nalazim bankomat i bez problema podižem 3000 juana, što je najveći iznos koji se može podići. Vidjet ćemo koliko će dugo izdržati. Vraćam se potom zaobilazno prema hotelu, usput kupujući neki napitak od mlijeka s okusom jabuke, kao neki jogurt. No toliko je zaleđen da ga moram neprestance mućkati kako bih barem donekle usitnio taj led. Dok to pijuckam po cesti, pada mi na pamet da je počeo ramazan i da zapravo nije pristojno to što radim, tim više jer Kašgar slovi kao dosta konzervativan grad. No onuda kuda prolazim ne vidim baš puno konzervativnosti, ni u odijevanju, ni u suzdržavanju od hrane i pića. Štoviše, na mjestu večernje tržnice se već naveliko roštilja i priprema hrana, premda ima i dosta štandova s voćem. Motam se uokolo i kupujem nešto slično bureku od jedne žene, koja je očito Ujgurka, jer mi se obratila na tom jeziku, ali kad pokušavamo utvrditi cijenu, ona uporno ne želi reći brojku, iako joj ja pokazujem da znam brojeve (više-manje su isti kao u turskome). Umjesto toga, pokazuje mi znak s ispruženim palcem i malim prstom, kao što bi se kod nas označilo da je netko popio. Tada još nisam znao da oni imaju posebnu vrstu znakova rukom kojima imitiraju kineske znakove za brojke. Ja vidim dva prsta i dajem dva juana. Ne, premalo. Onda mi ona pokazuje novčanicu od 10 juana. Dajem joj to, pa mi vraća 5, pa me još traži 1. Dakle, ono je oznaka za 6. 6 juana je zapravo dosta skupo, kad se pogleda količina. Samo pecivo nije ništa posebno, s donje strane je ostalo nešto zapečenih komadića ugljena. Uzimam i još nešto za popiti, otvaram frižider u jednom dućanu, a s najgornje police pada nepričvršćena boca i razbija se na podu, nekoliko centimetara od moje noge. Tako je i Sadžad u Lahoreu trknuo čašu koja mi je zamalo promašila nogu. Dobro je, zasad imam sreće s ozljedama, ne bi bilo dobro da se razrežem…
Vraćam se u hostel, gdje se malo vrzmam po internetu, čekam 10 sati, ne vidim Švicarca i Franca, pa dok čekam uzimam jednu pivu, očito lokalnu, budući da se zove Sinkiang (što je starija transkripcija od Xinjiang). Prva piva nakon Eskişehira. Iako ima svega oko 3,3% alkohola, ipak je ovo muslimansko područje. Budući da ovu dvojicu i dalje ne vidim, zaključujem da su otišli bez mene, no srećom ih u zadnji čas lociram na terasi, gdje obojica ispijaju po bocu Sinkianga iz obližnjeg dućana (u hotelu imaju samo limenke). Instaliram se pored njih, iako je već 10, vani je još bijeli dan, pa ćemo još malo pričekati. Oko pola 11 krećemo. Večernja se tržnica u međuvremenu pretvorila u tipični bazarski kaos, prodavači uzvikuju svoje ponude, kupci se vrzmaju uokolo… Uzimamo za početak neke rezance s umakom koji dosta podsjeća na umak milanese (rajčica, češnjak, peršin) za svega 3 juana po zdjelici. Kako bi doskočio pranju zdjelica, prodavač svaku podloži celofanom, te potom preko toga servira hranu. Kasnije samo ukloni celofan i stavi novi. Naravno, rezance u zdjelicu stavlja rukama. Ali smisao za higijenu mi je ostao u Pakistanu. Potom odlazimo po neko pecivo koje liči na minipizzu, u što nam još tutne nekakvu kobasicu. 4 juana. Zatim uzimam nešto slično ajranu kako bi mi razblažilo mast, te čašu soka od višnje. Ukupno sve te 4 stavke koštaju 9 juana. A bogme smo se najeli. Momci uzimaju lubenicu za žeđ i onda još kupuju nešto slično halvi, što im se baš ne sviđa, s obzirom da im ostaje među zubima. Nakon večere za 10 kn odlazimo u Švicarčev hostel na po još jednu pivu, te rakiju od murve iz Hunze, koju je Švicarac donio iz Pakistana, iako je morao popiti gutljaj na Hundžerabu kako bi cariniku dokazao da nije posrijedi nešto ilegalno. Na onu visinu još piti rakiju… Franc je pak izvadio pljosku nekakve kineske popularne žestice, koja ima bolji okus nego miris (malo zavlači na ribu), pa smo i toga kušali gutljaj… Sve u svemu, malo previše za moju jetru već prvu večer nakon posta (nekima je počeo ramazanski post, a meni je završio alkoholni post). Franc i ja se vraćamo u hostel malo prije 2, kada se službeno zatvaraju vrata, ja se još odlazim otuširati,, moram i navući posteljinu, što mi je jedna od najmržih stvari u hostelima… Ali dobro, ovaj mi se dan svidio, barem njegov drugi dio. Sutra mogu dulje spavati, ipak sam još dva puna dana ovdje…