Život pod restrikcijama

Doručak u hotelu u Afijatabadu posebna je priča. Naručujem kontinentalni doručak, koji je ovaj puta još dodatno proširen kukuruznim pahuljicama. Njih i dobivam, kao i čaj. Nakon toga, budući da sam završio s pahuljicama i čekam da mi donesu kruh i pekmez, dobivam upitni pogled od konobara kojemu nije jasno zašto ne pijem čaj. Kažem mu da čekam pekmez, ali njemu to očito nije jasno. Nakon dobrih 15-ak minuta pitam drugog konobara gdje je taj pekmez, te mi ga on nakon još 5 minuta čekanja konačno donosi. Potom mi onaj prvi konobar donosi još jedan čaj, valjda je mislio da sam to naručio drugi komplet doručka. Vraćam mu to, uz nadu da mi valjda neće naplatiti oba doručka. Naplatili su mi čak i manje od jednoga. Rješavam račun za sobu, odjavljujem se i dolazim u ured Natcoa. Odvajam 800 rupija za ulaznicu za nacionalni park, a preostalih 7111 rupija odlučujem promijeniti u juane. Za to ću morati pričekati sat vremena, dok ne otvore mjenjačnicu, da bi mi na kraju promijenili u nekakvoj prodavaonici. Za taj ću iznos dobiti 413 juana i 5 jiaoa (jiao je desetina juana – juan se naime dijeli na 10 jiaoa i 100 fena, ali feni su praktički bezvrijedni), što znači da su me zakinuli za 20 juana. Ali to ću doznati tek u Taškurganu.
Skuplja se ekipa koja putuje za Kinu, uglavnom lokalni Pakistanci, dva Kineza i jedan tip za kojeg bih po fizionomiji rekao da je Šveđanin, iako ću kasnije doznati da je Švicarac iz Ženeve. Debelo je već prošlo 9 kada nam konačno daju dozvolu da krenemo prema carini. Zgrada carine i imigracije nalazi se odmah pored rampe na kraju mjesta. I tamo moramo još čekati neko vrijeme, pa se upuštam u razgovor s nekim tipom iz Karačija, koji je zapravo živio dosta u Europi, a ima i australsko državljanstvo. I obaviješten je, znade za Hrvatsku, Srbiju, BiH… Kriteriji stvarno padaju kada kreneš putovati. U Pakistanu je uspjeh kada je netko uopće čuo za tvoju zemlju. Zanimljiva kulturološka razlika pojavila se odmah na početku, kad sam ga pitao znade li kad će početi carinski pregled. „Uskoro, za 10-15 minuta.“ Dakle, njemu je to uskoro, meni je „pa dobro, kog vraga toliko otežu?“. I doista, uskoro (po pakistanskim mjerilima) započinje carinski pregled, a moj australsko-pakistanski prijatelj je prvi na redu. Detaljno mu pretresaju svu prtljagu, mora otvoriti kupljene pakete kreme za ruke i pokazati da je riječ doista o kremi (carinik to provjerava njuškanjem), zagledaju mu čak u japanke (ne znam što bi tamo mogao sakriti i gdje)…mislim si što li će tek meni raditi kad krenu s pretragom odjeće, kamere, toaletne torbice… No kada na mene dođe red, tek malo zavire u manji ruksak, prepipaju i mogu dalje. Isto tako i Švicarcu. Očito prljavi bekpekeri nisu sumnjivi.
Nakon kojih 20-ak minuta možemo ostaviti stvari u minibus, pa potom idemo na imigraciju. Tamo je policajac opet zbunjen nad tom Croatijom, pa traži, pa nađe Kostariku, pa valjda zaključi da ipak nije to…treba dobrih desetak minuta da poobavlja moj izlazak iz Pakistana. Napokon je i to gotovo, izlazni je žig u putovnici, a ja se ukrcavam u minibus, među posljednjima. Začudo, krećemo! Već je debelo prošlo i 10 sati, bliži se čak 11.
Dolina Hunze nakon Afijatabada postaje kanjon u kojem je jasno zašto ovo gorje nazivaju Crni šljunak. Stijene su doista smeđe do crne boje, s puno morenskih nanosa. 30-ak km nakon Afijatabada dolazimo do ulaza u nacionalni park. Stranci plaćaju 800 rupija, domaći 40. Kakva besramna diskriminacija. Onaj Paki-Australac se ovdje vodi kao stranac, naravno, zašto ne šišati ovcu koja je već naišla. Nekoliko kilometara dalje je redovna kontrolna točka, na kojoj samo mi stranci izlazimo van (ona dvojica Kineza u minibusu očito imaju pakistansko državljanstvo). I tu po prvi puta nailazim na budalastog policajca koji ne zna čitati vizu. Dotični mi naime kaže da mi je pakistanska viza istekla. To je dodatno bizarno zato što su me već ionako pustili van iz zemlje, pa on tu ionako ništa ne može. A zašto je „istekla“? Naime, pakistanska viza ima stavku „Good for journey up to“, i tamo je datum koji označava do kada se najkasnije može UĆI u zemlju. Meni je taj datum 27. svibnja. No viza nakon toga vrijedi 30 dana, bez obzira jesam li ušao 4. travnja ili 26. svibnja. To mu objašnjavam, a onda mu i kolega skreće pažnju na to, pa srećom ne dolazi do daljnjih komplikacija.
I to je bila zadnja kontrolna točka u Pakistanu. Postojala je još jedna, ali kroz nju smo samo prošli. Zadnjih 15-ak km ceste čine serpentine kojima se uspinjemo prema prijevoju Hundžerab, ispod kojega sutokom rijeka Hundžerab i Ghudžerab nastaje Hunza. Na jeziku vahi hun džerab znači „dolina krvi“ ili „kanova dolina“. Oba naziva odgovaraju, budući da su u 18. st. Hunzanci s ovih područja otjerali Tadžike i Kirgize (naravno, krvlju), te potom to proglasili „kraljevskim pašnjacima“. Po drugoj teoriji, ime dolazi od hun džerav „dom voda“.
Mijenja se i krajolik. Dok dolinu Hunze i okolno područje obilježavaju duboki klanci, sada se pojavljuju široke ledenjačke doline, čiji je lokalni naziv – pamir – postao naziv za čitavo gorje koje se ovuda pruža. Po širokim livadama pasu stada jakova, a vidim i nekoliko zlatnih svizaca kako pretrčavaju cestu – slatka debeljuškasta bića s vjeveričastim repovima. U nacionalnom parku Hundžerab obitava i tzv. ovca Marka Pola, poznata po svojim dugačkim zavinutim rogovima, koje danas ima još samo nekoliko stotina primjeraka u divljini.
Prijevoj Hundžerab je dugačak i relativno ravan, riječ je zapravo također o jednom pamiru. Nalazimo se na visini od 4730 metara, i pomalo osjećam posljedice visine, iako ne pretjerano – malo mi se ubrzava dah, a kasnije ću vidjeti i da se brže umaram tegleći ruksak. To je dakle najviši asfaltirani međunarodni cestovni prijelaz na svijetu. Ima i viših, ali nemaju asfalt. Nasred prijevoja nalaze se monumentalna vrata u kineskom stilu, ali pored njih je pakistanski policajac. Kinezi su nekih dva kilometra niže. Na samom vrhu naš minibus prelazi na desnu vožnju, iako je već većim dijelom puta od Afijatabada vozio desnom trakom, zbog odrona kamenja.
Stižemo na kinesku granicu, te premda znamo da je imigracija i carina u Taškurganu, oni će pregled obaviti i ovdje. Prvo će nas pustiti desetak minuta da čekamo u kombiju, eto, tek tako, jer im se može. Potom će nas konačno izvući i krenuti detaljno pregledavati cijelu prtljagu – meni su upalili laptop, pregledavali slike na fotiću, listali Lonely Planetov vodič po Kini (bojao sam se da ga ne konfisciraju, jer sam čuo priče da su to nekima napravili, budući da je na karti Tajvan prikazan samostalno)…ali srećom je sve bilo relativno brzo gotovo, jer sam surađivao i pokazao da tu stvarno nema ničeg sumnjivog. Švicarac je međutim prošao puno lošije, njemu su rastavili cijelu prtljagu, a vjerojatno im je bio sumnjiv jer je dijabetičar, pa ima sa sobom nekakvu aparaturu poput inzulinske pumpe i prijenosnog kontrolera šećera u krvi. Naravno, i Paki-Australca su opet masirali. Osjećao sam se kao Mujo u onom vicu „a meni neugodno“ što sam tako lišo prošao. Odlazim u čekaonicu, gdje se na zidu nalaze pričvršćene bočice s tekućim kisikom. Očito ima dosta onih koji ne podnose baš tako lagano ovu visinu.
Pregled prtljage traje još kojih 45 minuta, onda nas puštaju u kombi. Gdje sjedimo još sat vremena, bez ikakvog konkretnog pojma što se događa i dokle ćemo još čekati. Tu je i drugi minibus, PTDC-ov (Pakistan Tourism Development Corporation), pa valjda čekaju da oba budu spremna. Ali čak i tada se još nešto čeka. Budući da smo na granici prebacili vremensku zonu 3 sata unaprijed, sada je već 6 sati, a mi još nismo krenuli s Hundžeraba. I onda, mašala, krećemo. Ali. Ograničenje brzine je 60 km/h i toga se svi jako striktno pridržavaju. To ima još smisla na serpentinama kojima silazimo s prijevoja, ali u nastavku je cesta ravna, automobila nema u krugu od 20 km, a jedini znaci života su udaljena stada jakova i pokoja jurta. No vozač se striktno pridržava ograničenja. Ukratko, u Taškurgan smo stigli oko pola 9. Vrijeme mi je proteklo u razgovoru sa Švicarcem. On radi nešto slično meni, ali se vraća doma. Radio je naime 7 mjeseci u nekoj nevladinoj organizaciji u Bangaluruu (Bangalore, grad na jugu Indije), a sada se vraća preko Pakistana, Kine, Kirgistana, Tadžikistana, Uzbekistana, Kazahstana, Azerbejdžana, Gruzije, Turske, Bugarske, pa kroz ex-Yu republike (još ne zna točnu rutu), Italiju do Švicarske. Mora se vratiti do početka listopada. I zanimljivo, izgleda da je uspio ponabavljati pozivna pisma za sve ove četiri postsovjetske republike.
Budući da je čitava Kina jedna vremenska zona, a ona je naštimana prema Pekingu, ovdje na dalekom zapadu dan traje do 11 navečer. Istovremeno zimi sunce izlazi u 10 ujutro. Stoga ovdje postoji i neslužbeno „ujgursko vrijeme“, koje je dva sata iza pekinškog, pa to znade stvarati konfuziju među nevježama koji nisu navikli na sistem. Ako sam svladao riale i tomane, ovo ću začas. Uostalom, ako se držim pekinškog vremena, neće biti neke štete, osim što ću eventualno doći dva sata prerano.
Taškurgan je inače glavni grad Tadžičke autonomne oblasti, što znači da ćemo ovdje još viđati dosta ljudi europoidnih crta lica. Takvi su bili i prvi službenici koji su nas dočekali na graničnoj postaji u Taškurganu. Budući da naš minibus dolazi iz prljave čerge zvane Pakistan, potrebno je prvo ga izložiti sanitarnoj inspekciji. Dolaze jedan tip i ženska, ona s maskom na licu, te uzimaju uzorke s oplate kombija, kako bi utvrdili da smo čisti. Potom prolazimo kroz dezinfekcijski tuš, i tek tada možemo napustiti vozilo. I tu će nas prepipati, pregledati nekakvom spravicom koja očito traži viruse, jer su istom spravicom pregledali i prtljagu, potom prtljagu skeniraju i vučjakom…i onda napokon možemo na pregled prtljage i putovnica. Tu se Švicarac i ja razdvajamo, njegova je putovnica ostala kod vojnika koji je bio u pratnji PTDC-ovog busa, zajedno s još nekoliko drugih putovnica. Mi ostali možemo na pregled. Začudo, Kinezi znaju što je i gdje je Kolodia (što je njihov izgovor imena Hrvatske). Prvo me traže potvrdu da sam cijepljen protiv dječje paralize. U Pakistanu inače vlada epidemija dječje paralize i svi pakistanski državljani moraju imati potvrdu o cijepljenju. Ja ju nemam, naravno, jer sam cijepljen još u djetinjstvu. Traže me žutu knjižicu, gledaju, dobro je. Potom me tip na pregledu putovnice zagleda, nije mu jasno, u putovnici mi je slika bez brade, a sada izgledam kao medvjed. Pita me imam li stari pasoš. Nemam, istekao je prije 5 godina. Imam li osobnu? Srećom, imam, a na njoj mi je čak slika s bradom. Izgleda da sam ga uvjerio. Potom pregled prtljage rentgenom. Nema problema, ali me pitaju imam li kakvih knjiga. Imam, vodiče. Opet isti strah. Pitaju me imam li kakvu knjigu o Tibetu ili Xinjiangu. Ne, osim odgovarajućih dijelova u vodiču. Puštaju me. I sad sam slobodan ići kamo god poželim, a to je u hotel. Ipak je već pola 10, premda se to ne bi reklo s obzirom na sunce. Dok hodam od zgrade graničnog prijelaza prema glavnoj ulici, još me jedan Pakistanac zaustavlja s pitanjem odakle sam. Odgovaram mu, a onda me pita što radim ovdje u Pakistanu. „Ovdje u Kini, misliš.“, blago ga prekoravam, i kažem što tu radim. On, valjda u želji da spasi obraz, kaže „Ovaj dio je nekad pripadao Pakistanu.“ Ja mu ironično odgovaram „Nekad, prije 1947.?“ Nemoj se samo još dublje ukopavati, ovo nikad nije pripadalo Pakistanu, a ni ičemu sličnom, čak ni Mogulskom Carstvu.
Tražim hotel, koji bi trebao biti relativno blizu autobusnog kolodvora. Krivo skrećem, pa malo vidim na što liči Taškurgan. Zapravo je poprilično bezveze, kineski urbanizam je zahvatio nekadašnje tadžičko selo. Bezlične škatuljaste prizemnice, drvoredi u nekoliko glavnih ulica, neuređeni pločnici…i sve poprilično pusto. Iako se bliži 10 navečer, grad već napola spava. Nalazim hotel, žena na recepciji naravno ne zna engleski, iako ga vjerojatno ipak razumije, jer se uspijevamo sporazumjeti. Cijena sobe 100 juana plus još 100 kao depozit za ključ. Wi-fi postoji, ali samo u predvorju, te je naravno cenzuriran. Pokušavam probiti blokadu i uspijevam nakon nekog vremena, vidjet ćemo kako će biti u ostatku države. No u ponoć se internet gasi (ili barem ruter, jer mi i dalje pokazuje da sam povezan), kao i svjetla u predvorju. Ha, ništa, pokušat ću ujutro ustati ranije i malo pronjuškati po Taškurganu, ako sunce izađe na vrijeme…bus za Kašgar bi mi trebao ići oko 9, srećom kolodvor nije daleko, odmah iza ugla. U Taškurganu se zapravo, osim eponimne građevine (taš kurgan je turkijska sintagma koja znači „kamena tvrđava“) ni nema što za vidjeti, tako da bi mi ustajanje oko pola 7 trebalo biti dovoljno. Dovršavam ovaj post u pola 2 u noći, a grad je vani mrtav. Nema nikakvih zvukova, osim što povremeno prođe neki auto. A ja se idem odmoriti nakon ovog dana koji je uglavnom otišao na selidbu s točke A na točku B.