Čamotinja

Negdje pred jutro me probudilo bubnjanje po krovu. Krasno, još mi samo kiša fali. Srećom, do trenutka kada sam se probudio, oko 7, već se razvedrilo i sunce je obasjalo Godžal. Odlazim na doručak, koji je uobičajeni kontinentalni, s domaćim kruhom (za koji bih rekao, sudeći po stanju, da je od prošlog tjedna), pekmezom i putrom, te naravno čaj. Budući da nemam osobito puno stvari za raditi u Passuu, jer planinariti ne namjeravam, želim se što prije dočepati Sosta, nadajući se da tamo postoji internet. Plaćam sobu koja košta 2000 rupija, te još 500 za doručak. 500? Puno preplaćeno, jedino ako kruh ne vode pod antikvitete. Raspitujem se kako dalje prema Sostu. Najjednostavnije je izaći na cestu i čekati da naiđe kombi. Mogu doduše uzeti i privatni auto, tip na recepciji mi to može srediti, ali za 2000 rupija. Malo mi je to preskupo, a ipak je do Sosta samo 30 km, dakle čim ulovim prijevoz tamo sam za manje od pola sata. I doista, jedva da sam izašao na cestu i odložio stvari, kad u daljini vidim da dolazi minibus. Nije ni krcat, mogu prtljagu smjestiti unutra, ne trebam ju stavljati na krov. Nakon pola sata doista stižemo u Sost. Odnosno, u Afijatabad, nazvan i Novi Sost, budući da se pravi Sost nalazi u brdu iznad ceste. Afijatabad je praktički samo jedna ulica s mnoštvom ružnih prizemnica u kojima se nalaze razne prodavaonice. Tipično pogranično mjesto. Na kraju mjesta (dugačkog 300-tinjak metara) nalazi se rampa i granična postaja. Iako odavde do prijevoja Hundžerab ima još oko 85 km, Pakistanci su svoju graničnu postaju prebacili ovamo kako bi im bilo lakše. Doduše, nakon graničnog prijelaza postoji još nekoliko naseljenih mjesta, čak i postranih dolina, tako da vam je za njih potrebna posebna registracija na graničnom prijelazu. Isto je tako na kineskoj strani – njihov se granični prijelaz nalazi u Taškurganu, 130 km sjevernije od Hundžeraba, a na samom prijevoju jest tek stražarska postaja.
Minibus me opet odrao za 200 rupija za tih 30 km (to je povlastica vožnje u polupraznom minibusu), a ja se zapućujem do hotela Riveria, koji slovi za najbolji u cijelom Afijatabadu (koji ima začuđujuće puno smještajnih kapaciteta s obzirom na veličinu mjesta). Logika je da će onda sigurno imati i wi-fi. Prijavljujem se, vode me pokazati mi sobu, OK je s obzirom na lokaciju (malo lošija od one u Passuu), ali wi-fija nema. Ni signala za mobitel, barem za Mobilink mrežu. Ostajem dakle i dalje u izolaciji, u nemogućnosti javiti se da je sve u redu. Pitam tipa na recepciji postoji li igdje u mjestu išta slično internetu, on mi kaže da na bazaru (pa cijelo mjesto je bazar!) pored banke postoji neka radnja gdje imaju internetsku vezu. Super, idem prvo nabaviti kartu za sutra, da si osiguram odlazak odavde. Natcov ured se ne može promašiti, možda je to i najveća zgrada u mjestu. Kupujem kartu, koja me košta 3300 rupija i sada je evidentno da nije gotovo s pakistanskim novcem, još ću morati podići ili promijeniti, jer više nemam za hotel. A treba mi još za večeru danas, za vodu sutra, te za ulaznicu za nacionalni park Hundžerab (obavezno svi putnici na busu za Taškurgan moraju platiti 800 rupija ulaza u nacionalni park, iako ga praktički ne posjećuju, nego se samo provezu kroz njega – naravno, nikomu nije palo na pamet praktično rješenje da se tih 800 rupija ugradi u cijenu ulaznice, pa onda autobusna kompanija to isplati nacionalnom parku. Ili možda jest pa se muljalo s brojem putnika, prijavilo manje, a razliku stavilo sebi u džep).
Odlazim do one radnjice gdje navodno imaju internet (skužio sam da je to vjerojatno to, jer je pored banke, a vani reklamira fotokopiranje, prženje CD-a i slične stvari). Unutra je ljubazan tip koji mi kaže da inače ima interneta, ali danas nešto veza zafrkava, no može mi posuditi svoj mobitel koji ima Edge protokol, da se preko njega pokušam spojiti i poslati tu jednu poruku koju sam rekao da mi treba. Obavljam to, iako čitav proces traje 20-ak minuta, budući da ima neku čudnu aplikaciju za Facebook na mobitelu, čini mi se da je riječ zapravo o mobilnoj verziji Opere. I nakon toga shvaćam da sam zaglavio ovdje do sutra ujutro, a ne mogu se baš ni previše šetkati uokolo, budući da je dolina prestrma, na jednu stranu ne mogu zbog granice, a na drugu stranu nema naselja nekoliko kilometara. Vraćam se u hotel, gdje čitam turistički vodič za Kinu, pa se opet oko 2 sata odlazim prošetati i usput uzimam razglednice koje ću poslati s pošte na samom početku mjesta (frankirali su ih preda mnom, vidjet ćemo hoće li doći – iz zabačenijih mjesta treba oko mjesec dana), zatim na bankomatu dižem još 10 000 rupija (sigurno je sigurno, a mogu ih sutra zamijeniti u juane), pa potom opet u hotel, gdje pokušavam ubiti oko. Oko pola 6 sam opet vani, krećem u šetnju nizvodno, kojih kilometar i pol, pa se opet vraćam. Prvo i zadnje mjesto u Pakistanu bili su mi kao zatvori, iako ovdje imam mnogo veću slobodu kretanja nego u Taftanu. Naravno da si ne mogu pomoći i ponovno vrtim u glavi film od one nesretne srijede, misleći kako sam već mogao biti u Kini da se sve to nije dogodilo, kako sam mogao imati mnogo više živaca…znam da tu više ne mogu ništa učiniti, ali biti sâm sa svojim mislima u izolaciji doista je mučenje. Ovo je jedan od onih trenutaka kada se pitam koji me uopće vrag tjerao na ovaj put, sva ona pozitivna iskustva, uključivo i prekrasne krajolike Hunze zadnjih nekoliko dana, padaju u vodu zbog posve pacerske pogreške kojom sam si nepotrebno zakomplicirao život. Znao sam da će biti takvih kriza, bilo ih je već i ranije, kao npr. ono kroz Beludžistan, ali to su okolnosti u kojima nisam mogao previše učiniti. Ovdje jesam, mogao sam spriječiti nesretan slučaj na masu načina, koje sam sve prevrtio u glavi već desetke puta. I što je najgore, te će me misli pratiti još 16 mjeseci, svaki puta kada na svom računu za mobitel vidim stavku „rata za uređaj“. Ako mi ga ne vrate, plaćat ću telefon nekom kretenu u Pakistanu. T-Mobile mi još nije odgovorio (možda i jest, ali to ne znam, jer nemam internet) na pitanje moram li plaćati pretplatu na blokiranu karticu ili će mi barem to ukinuti. (Nakon što sam se spojio na internet vidim da su mi dali neki diplomatsko-birokratski odgovor iz kojeg mi nije jasno je li moj broj trajno blokiran, ili privremeno suspendiran. Ako je ovo potonje, moram plaćati pretplatu.)
Bojao sam se pakistanske dionice puta radi osobne sigurnosti. Na kraju mi se ništa nije dogodilo, najveća neugodnost je bila proljev. Ali ne mogu mene talibani toliko zeznuti koliko se to mogu sâm.
S druge strane, drago mi je da ove moje zapise na Facebooku prati sve veća i veća zajednica ljudi, brojka je prešla 1200 pratitelja, od toga se preko 700 ljudi priključilo u zadnjih dva mjeseca, koliko putovanje traje. Koliko ljudi prati blog, to ne znam, tamošnje statistike nemam. Ako ništa drugo, barem me to veseli, vesele me povratne informacije od ljudi koji gledaju moje fotografije, čitaju moje tekstove, nešto korisno iz njih i nauče – jer je to isto tako jedan od motiva ovog mog putovanja. Da, naravno da sam na njega krenuo između ostaloga i zato što osobno želim vidjeti Hunzu, ali da nema ove stranice, to bi tek ostalo ono poslovično drvo koje je palo u šumi, a nitko ga nije čuo. Drago mi je također da je nekoliko ljudi osobno prepoznalo vrijednost ovih zapisa, te mi uplatilo određenu svotu na tekući račun, no financiranje čitavog putovanja još je uvijek pretežno „one man band“, tj. nitko od sponzora koji su se bili u početku najavili da bi mi mogli pomoći makar oko logistike više se ne javlja. Nije to novost. Sjećam se žalopojki koje je pisao Boris Veličan, koji se sa snimateljem Vjeranom Hrpkom pred nekih 15-ak godina zaputio istom ovom rutom, od Hrvatske do Kašgara džipom (kasnije je put ponovio skuterom, sâm, i oba putovanja opisao u knjizi Odavde do tralala), kako su sponzori naglo utihnuli kada je trebalo krenuti s isplatama. Snežana Radojičić, koja ide oko svijeta biciklom (i praktički živi na taj način, budući da nema krajnje odredište) isto je tako pričala kako je u jednom trenutku zatražila sponzorstvo od tvrtke čiju opremu koristi, pa su ju glatko otpilili – da bi joj se opet javili kada ih je pošteno obrisala na svom blogu, pitajući ju kako se usuđuje tako ih blatiti. Možda je stvar u samopromociji. Ja u principu nisam tip koji će se nametati i povlačiti za rukav. Smatram da imam određenu reputaciju kroz medije, kao i usmenom preporukom, da je to dovoljno ako je netko istinski zainteresiran za to što radim. U pripremama za ovo putovanje poslao sam dva mejla. Prvi je išao udruzi putnika Oko svijeta, i u njemu sam ukratko opisao svoje namjeravano putovanje, naveo što sam dotada obavio od priprema, te ih zamolio imaju li još kakav koristan savjet ili preporuku. Drugi je išao agenciji Da, da, da, želim putovati, koji su sponzorirali Tomislava Perka na njegovih 1000 dana ljeta na putu oko svijeta, te su se predstavljali kao mecene putnika avanturista. Njih sam ukratko upitao mogu li mi pomoći oko logistike, kao što je organizacija prijevoza između Timora i Australije i Australije i Novog Zelanda, kao i kupovina avionske karte za povratak, te možda putno osiguranje. Zauzvrat sam im ponudio neki oblik reklame. Iako ni u jednome od tih dvaju mejlova nisam tražio financijsku pomoć, nisam dobio odgovore. Znanac koji piše za jednu internetsku stranicu s tematikom putovanja pokušao mi je srediti njihovo sponzorstvo, nažalost šefovi baš nisu bili zainteresirani. Drugi znanac koji radi u jednom časopisu s tematikom putovanja bio je čak ozbiljan u početnim pregovorima oko tekstova koje bih trebao pisati za njih, sve dok nisam krenuo na put. Onda su počeli zahtjevi kako bih prvo za uvodni post trebao poslati sliku sebe negdje na cesti s ruksakom, kako bi se „dao kontekst“ (jer očito je da slika mene s ruksakom garantira da sam u Iranu, ako te slike nema onda tekstove pišem iz potkrovlja na Peščenici). Kako bih objasnio zašto je tomu zahtjevu nemoguće udovoljiti na medijski prihvatljiv način, moram opisati kako ja izgledam dok putujem (dakle, dok nisam smješten u hotelu ili u nekom prijevoznom sredstvu). Nosim dva ruksaka – veliki s odjećom na leđima, i mali sa svim ostalim (uključivo i fotoaparat) na prsima. Osim toga imam pederušu oko pojasa i torbicu s novcem ispod majice. Kada imam oba ruksaka na sebi, izgledam kao kornjača. Kada imam samo veliki, izgledam kao da imam uznapredovali tumor jetre. U svakom slučaju, niti jedna od tih slika ne bi izgledala osobito medijski atraktivno, tim više jer bih se, prema njegovom zahtjevu, trebao slikati u poluprofilu, kako bi se vidio ruksak. Da mu dokažem da ne pričam gluposti i apeliram na zdrav razum, poslao sam mu dvije takve fotografije, i dobio reakciju „možeš ti i bolje, haha“. Još jedan primjer kako ljudi koji pišu o putovanjima često zapravo uopće ne znaju kako je to biti putnik. Za idealnu sliku koju on želi za svoj časopis, ja bih kao prvo trebao naći nekoga tko će me slikati, otvoriti mali ruksak, sastaviti fotoaparat (jer je tijekom transporta rastavljen), dati ga toj drugoj osobi, skinuti torbicu s novcem i svim dokumentima, potom sve to udaljiti iz kadra i nadati se da mi dok poziram nitko neće ukrasti praktički svu moju imovinu koja je bez nadzora na otvorenom - a ja kradljivca ne mogu uloviti, jer na leđima imam 20 kg težak ruksak. Jedina osoba koju sam takvo što mogao zamoliti bio je Sadžad – ali mi se stvarno nije dalo vući ruksak tri kata dolje, pa opet tri kata gore samo radi fotografiranja. Osim toga, budući da smo se zadnji puta čuli još dok sam bio u Turskoj, nekako više ponudu od tog tipa ne shvaćam ozbiljno.
Tako da su zasada moji jedini sponzori u logističkom pogledu Udruga putnika Putopija koja mi je posudila vodič po Pakistanu i redovno objavljuje moje zapise na svojoj stranici, Hrvatski kviz savez koji mi je darovao majicu, te još nekoliko privatnih osoba čija imena neću spominjati jer me to podsjeća na slavonske svadbe i čitanje tko je koliko dao. Oni znaju koji su, i osobno sam im na tim donacijama zahvalio.
A ja tako privodim kraju i ovu večer, zadnju u Pakistanu. Sutra u 9 bih se trebao pojaviti u uredu Natcoa, potom slijedi carinski pregled, pa petosatna vožnja do Taškurgana. Budući da je Kina 3 sata ispred Pakistana, čini se da ću u Taškurgan doći već oko 7 navečer. Nadajmo se da će biti wi-fija… Spustio sam se još na večeru u hotelski restoran, trudeći se snaći u jelovniku, među stavkama kao što su „Appetaisere“ (appetizer, tj. predjelo) – a ja sam mislio da će mi kineski jelovnici biti izazov... Odlučujem se za piletinu s čilijem i medom, koju čekam dobrih 50-ak minuta, a onda je toliko ljuta da skoro plačem. Srećom je nema puno, tako da sam izdvojio čilije i pojeo ostatak. Poslije večere izlazim malo u šetnju, taman do glavne ceste. Prohladno je čak i u dugim rukavima, koje sam danas obukao. Pogled u nebo otkriva mi količinu zvijezda koliku nisam vidio nikad u životu, čak ni u Zlarinu. Pada mi na pamet prijatelj Stanko, koji je zaljubljenik u astronomiju i koji bi se ovdje vjerojatno obeznanio, iako ja mogu samo fascinirano piljiti. Kao da želi surađivati, u tom času u Afijatabadu nestaje struje, tako da i ono malo svjetlosnog zagađenja nestaje. Ubrzo međutim dolinu počinju parati zvuci generatora, a ja odlučujem povući se u svoje odaje…