Šangri-la

Hotel u Karimabadu ima nekakvu čudnu kombinaciju s Korejcima, a čak i u restoranu serviraju korejska jela. Pogotovo mi je bilo bizarno vidjeti natpis „Hunza Arirang“ (Arirang su one velike sjevernokorejske svečanosti, kao nekakvi masovni sletovi u kojima sudjeluje i publika, stvarajući slike na tribinama). No ja sam se za doručak odlučio za klasičnu kontinentalnu kombinaciju. Potom još malo surfam na terasi, pa odlazim kupiti razglednice. Nalazim ih u jednoj prodavaonici suvenira, a izgledaju kao da su ih prije donošenja u prodavaonicu držali negdje na glečeru, ili barem u vlažnom podrumu. I još su sve nekakve zgužvane. Ali to su jedine razglednice koje sam vidio u Pakistanu, izuzev onih u Mohendžo Daru. Vraćam se u hotel, pišem razglednice, pakiram se, odjavljujem i stajem pred hotel čekati prijevoz natrag do Aliabada, odakle ću pak loviti prijevoz za Passu. Čekam nekih 15-ak minuta dok se konačno ne pojavi neki kombi. Za desetak minuta sam u Aliabadu, kažem vozaču da idem dalje za Passu, ovaj me ostavlja kraj neke novogradnje i kaže mi da je to moje mjesto za čekanje. Tu čekam desetak minuta, u jednom me času jedan od besposličara s druge strane ceste dolazi pitati kamo trebam, ja mu kažem za Passu, on mi nešto krene objašnjavati, ali ga ja ne razumijem. I tu mi se opet događa situacija koja mi se već nekoliko puta dogodila u Pakistanu. Ja kažem „Excuse me?“, ta osoba zašuti. „Can you repeat?“ Ništa. „I didn't understand you.“ I dalje ništa. I onda osoba: a) otiđe (kao ovaj danas), b) kaže „Thank you“ (kao moj susjed u busu Sukkur – Lahore), c) počne odnositi netom donesenu hranu sa stola (kao onaj konobar u Larkani). Radim li ja nešto krivo, postoji li neka kulturološka razlika koju na taj način zahvaćam? Ne mogu reći da su Pakistanci komunikacijski invalidi, ali ovo stvarno zabrinjava.
Nedugo nakon toga zaustavlja se neki auto. „Hello, sir.“ „Hello.“ „How are you?“ Sad imam ovdje dvije mogućnosti – mogu ga izravno pitati „Zaustavili ste auto samo zato da me pitate kako sam?“, ili mogu… „Čujte, preskočimo formalnosti. Trebam minibus za Passu. Rekli su mi da stoji ovdje. Je li to točno?“ Tip mi kaže da nije, da moram neke dvije minute u smjeru Gilgita, i da je tamo stajalište. Eto, može se i s Pakistancima komunicirati konkretno.
Dolazim do nekog mjesta za koje procjenjujem da odatle polaze minibusevi, ali tamo se opet ništa ne događa. Štoviše, u međuvremenu prolazi jedan kombi s registracijom PS (je li to možda Passu?) i zaustavlja se otprilike negdje gdje sam ja ranije stajao. Krećem prema njemu, no on dotle odlazi. Vraćam se natrag, opet me jedan tip pita kamo trebam, kažem mu, ovaj mi pokazuje „tamo gdje stoji onih 5-6 ljudi, otamo bi trebao kretati“. Prva skupina od 5-6 ljudi koja čeka pored ceste uopće ne čeka minibus, nego je to red za bankomat. Druge skupine od 5-6 ljudi ni nema. Naposljetku mi čuvar iz banke kaže da moram još dalje. Dok hodam do tog stajališta gotovo na početku mjesta, prilazi mi neki tip s pitanjem kamo trebam. On je moj, pokazuje mi na minibus sparkiran u usputnoj uličici. Opet sam došao među prvima, ali ovaj ima podulji popis, a ubrzo počinju kapati i ljudi s njega. 20-ak ljudi. Gužva još veća nego u onom minibusu jučer. I još osim prtljage na krovu pod i među sjedala idu nekakve kutije s hrpom kupljene robe. Ja sjedim uz krajnji desni rub treće klupe (od ukupno pet, ako računamo i vozački red), nadajući se da će s te strane biti dobar pogled na Hunzu. I bio je, dok nismo mostom prešli na njenu desnu obalu, tako da najspektakularnije trenutke vožnje nisam mogao zabilježiti. I tu smo prošli jednu kontrolnu točku, na kojoj je policajac samo lijeno mahnuo da prođemo, ali onda se legalistički suvozač sjetio da bih ja trebao ostaviti svoje podatke. Budući da mi se ne da izlaziti, pokušavam mu samo dati pasoš, da ga odnese policajcu. Ali ni njega ne mogu izvaditi, jer mi je u pederuši, do koje ne mogu, jer mi je na koljenima torba, koja je pak preteška da ju sam maknem, a moj susjed još spava naslonjen na nju. Na kraju moram ipak izaći, dignuti cijeli red (troje ljudi, uključivo i susjeda kojega sam morao probuditi), dolazim do kontrolne točke, gdje jedan tip zalijeva neko cvijeće, drugi guli krastavac, a treći se pojavljuje i samo mi odmahuje rukom da je u redu. U međuvremenu se do kućice dotelio i suvozač, kojem policajac objašnjava da me već pustio ranije. Ja mrmljam u bradu „fucking idiots“ i vraćam se u kombi, razmišljajući koliko me još to puta danas čeka. Do Passua je kojih 40-ak km, mogla bi biti još koja točka…
Cesta se sve više uzdiže iznad Hunze, koja je sada duboko u dolini. Bližimo se mjestu gdje ćemo skrenuti prema sjeveru (tj. gdje Hunza, koja teče prema jugu, skreće na zapad). Tu počinje gornja dolina Hunze, koja se naziva i Godžal. Za razliku od glavnoga dijela Hunze, gdje se govori burušaski, u Godžalu se govori vahi, jezik iz iranske porodice. Govornici vahija obitavaju i u tadžikistanskoj Gornjo-badahstanskoj autonomnoj pokrajini, a dali su ime i Vahanskom koridoru, što je onaj jezičac Afganistana koji se pruža sve do kineske granice. To je tampon-zona iz vremena Velike igre, kako bi se spriječila izravna granica Rusije i Britanije. Srednjoazijski Neum.
I upravo na mjestu gdje započinje to skretanje, završava dobra cesta. Kombi skreće s ceste i vozi po sve lošijem makadamu, preko hupsera, te se pomalo spušta prema obali Hunze. Koja tu više nije rijeka, već jezero. Naime, pred nekih 5 godina potres u ovim krajevima izazvao je odron koji je pregradio dio korita rijeke i stvorio svojevrsnu akumulaciju, koja se pruža čak 21 km uzvodno, a potopila je neke naseljene dijelove i, naravno, izvornu trasu ceste. Sada se gradi nova trasa ceste (naravno, grade ju opet Kinezi), na većoj visini, s nekoliko tunela. Trebala bi biti gotova do ovogodišnjeg 14. kolovoza, Dana nezavisnosti. Dok ona ne bude gotova, tijekom svih ovih pet godina, promet na ovoj dionici Karakorumske autoceste odvija se brodovima. Bolje rečeno, velikim čamcima, ali kako je ovo Pakistan, gore stane sve, pa čak i kamionet. Postave poprečno dvije daske, metnu kamenje pod kotače i peglaj. Srećom je voda dovoljno mirna da nema ljuljanja. Svaki brod ima dva motora, na svakoj strani po jedan, te svaki ima svoj propeler.
Ono što je zanimljivo i opasno jest da, koliko sam čuo, ne postoje planovi o osiguravanju nanosa koji je pregradio rijeku, kako bi se izbjegao scenarij sličan onomu iz 1841., kada je takav jedan nanos blokirao tok Inda, pa je, kada je Ind probio branu, nastala bujica koja je ubila i ljude 300 km niže od odrona. Obrazloženje je da je voda ionako probila put, pa nema bojazni (za eroziju očito nisu čuli). Zanimljivo je da nitko ne želi zbrojiti dva i dva, iskoristiti već postojeću akumulaciju, malo učvrstiti branu, postaviti turbine i riješiti barem dio pakistanskih problema s redukcijama struje. Usto i poštedjeti središnji dio Hunze mogućeg razaranja.
Naš kombi ipak ne ide na čamac, već uzimamo stvari i sami se ukrcavamo. Nakon kojih desetak minuta priprema krećemo. Vožnja bogme traje preko sat vremena, jer je jezero dugačko, a postoje još i dvije stanice na zahtjev. Budući da sam se vozio na albanskom jezeru Koman, koje je slične konfiguracije (riječni kanjon pretvoren u jezero), mogu reći da je priroda ovdje ipak puno više divlja, s mnogo manje vegetacije i više ledenjačkog utjecaja. Zastrašujuće i istovremeno prekrasno.
Na drugom kraju jezera opet pronalazim kombi, ali kako vozač opet želi imati puno vozilo, tako čekamo skoro sat vremena (već su i drugi putnici htjeli odustati), onda ipak krećemo, iako nismo popunjeni 130%, kako bi trebao biti popunjen svaki pakistanski minibus. Kompromis će se vidjeti na cijeni – vožnju od Gulmita do Passua naplatio mi je 200 rupija, što je više nego od Gilgita do Hunze.
Krajolik Godžala je još više divlji nego onaj u središnjoj Hunzi, mnoštvo ledenjaka koji se spuštaju gotovo do same ceste, ali i široko riječno korito koje se drznulo probiti moćne planine. Moj predviđeni smještaj u Passuu je zatvoren. Izlazim iz kombija i krećem pješice cestom unazad prema selu, do hotela Passu Ambassador. I on iz daljine izgleda zatvoreno, no vidim neke ljude u dvorištu, doduše oni postavljaju šatore. No na recepciji je neki muškarac koji mi kaže da je hotel otvoren i pokazuje mi sobu. Hotel se zapravo sastoji od nekoliko bungalovčića sa sobama, koje su čiste i uredne, a imaju i toplu vodu (nakon dugo vremena). Jedino nema wi-fi. Nigdje u Passuu. Nema čak ni signala za mobitel. Ovo je doista potpuna izolacija.
Passu je tek seoce, koje je možda imalo predispoziciju postati nešto više, no ledenjačka okolina i odroni djelovali su neblagotvorno na mjesto, pa je sve vrhnje pokupio 10-ak km južniji Gulmit, u kojem je čak bila i ljetna rezidencija mira od Hunze. U Passu se uglavnom dolazi radi planinarskih tura po okolnim brdima. Zato su i smještajni kapaciteti obično izvan naselja. Ali Passu ima jedan fenomenalan restoran, koji ima odlične preporuke i u mom vodiču. Nadam se samo da nije u međuvremenu zatvoren ili ga je odnijela lavina. Provjeravam na recepciji, nije. Koliko daleko? „Nije daleko, 10-15 minuta, imate oko kilometar i pol, nakon mosta odmah imate stepenice desno u brdo.“ Hodao sam 45 minuta, jer je to kojih 3 km od mog hotela. Pakistanski osjećaj za vrijeme i udaljenosti…
Restoran se zove Glacier Breeze i izvana izgleda kao nekakvo neugledno skladište. No unutra je atmosfera ugodna, jedna glavna prostorija s desetak stolova. Jedini sam gost. I ovdje su na jelovniku hunzanski specijaliteti. Opet odlučujem započeti s juhom od marelica, koja ovaj puta ima u sebi i komadiće iskidanog čapatija. Potom sam uzeo piletinu s marelicom, za što sam očekivao pečeno meso s prilogom od marelica, no dobio sam zapravo nešto slično prethodnom jelu, juhu od marelica, s komadićima kuhane piletine i lukom. Nije loše, ali malo jednolično. Uza sve to domaći sok od višnje, a za desert neki njihov posebni kolač, koji je zapravo biskvit s medom, ima i nekog sušenog voća (nisu marelice), a vjerojatno i pekmeza (to bi mogle biti marelice). Čaj tomoro ovaj puta nemaju, tako da uzimam još jednu čašu soka od višnje. Ukupan račun ovaj puta izlazi 740 rupija, za više-manje isti opseg obroka kao i dan ranije u Karimabadu. A ovaj mi je bio čak i bolji. Ostavljam im i 60 rupija napojnice, dobit će moju toplu preporuku, jer doista, mislim da je dolina Hunze, od svih krajeva koje sam dosada posjetio na ovom putovanju, najljepša. Egzotična, divlja priroda, a opet se ne osjećate nesigurno ili u opasnosti. OK, da planinarim po glečerima, vjerojatno bi bilo opasnije.
U međuvremenu je sunce zašlo, a ja sad imam istih onih 3 km hoda natrag, po gotovo mrklom mraku (još se nazire nešto svjetlosti prema zapadu, ali kako sam u dolini, od toga nema koristi). Promet je rijedak, ljudi gotovo da i nema (iako sam se na putu mimoišao s više ljudi nego vozila), a ja si baš ne mogu ovo predstaviti kao kretanje kroz naseljeno područje. Malo me i strah. Ali mene nije strah vukova, medvjeda, nekih normalnih životinja koje bi čovjek mogao očekivati u ovakvim krajevima (doduše, medvjeda ovdje čini mi se baš i nema – zapravo bi snježni leopard trebao biti vršni predator). Ne, mene je strah susret s almom. Dakle, strah me humanoidnog kriptida koji ovdje čak ne bi ni trebao obitavati, njih su susretali na Pamiru, Altaju, pa čak i Kavkazu. Osim toga, svi očevici susreta s almama kažu da je riječ o izuzetno plahim stvorenjima, koja bježe od susreta s ljudima. Ali eto, sumrak, impresivna priroda, golema brda uokolo, i u čovjeku proradi neki primordijalni strah. Žmarci mi se penju uz kičmu i doživljavam jednu neobičnu reakciju koju ja imam u takvoj situaciji – pojačano mi počnu raditi suzne žlijezde. Da, kad me strah, i kad bi mi adrenalin trebao biti na vrhuncu, meni suze oči. Hod međutim prolazi relativno mirno, čak i brže nego do restorana, jer je dio puta nizbrdo. Jedini neugodan trenutak se događa kada prolazim kraj nekog platoa na kojem se nalaze neke servisne zgrade, možda i automehaničarska radionica, benzinska pumpa, sve jasno zatvoreno… Nalet vjetra počinje tresti metalna vrata na jednoj od kućica, taman onoj najbližoj cesti, taman u trenutku moga prolaska pored nje. Dolazim do hotela, moja soba je naravno u najudaljenijem bungalovu, odmah na rubu. Stajem pod topli tuš, što me opušta dovoljno da mi se u 9 sati već spava. Pišem dnevni zapis, iako znam da ga neću moći objaviti ujutro, sve dok ne dođem do Sosta, a potom, malo nakon 10 sati, gasim svjetlo i tonem u san.