Na raskrižju četiriju najviših svjetskih gorskih lanaca

Premda je bilo prognozirano da će vožnja trajati 18 sati, ovo je Pakistan, pa je trajala 21 sat. Djelomično je to i zbog mene, jer sam na dvije kontrolne točke morao izlaziti iz busa, upravo zato što nisam imao one dvije fotokopije. Prva je bila bizarna, budući da se nalazila u blizini Čilasa, mjesta koje ima nezgodnu reputaciju (ne vole strance, a ni šijite), a ulazak u zgradu u kojoj je policija vodi kroz portal u kojem je sa svake strane po jedna prostorija koja je zapravo zatvor. I unutra rezignirano sjede zatvorenici, ne vidi se koliko ih ima, jer je tama, vidio sam samo one najbliže vratima. Sudeći po hrpi cipela koja se nalazi nedaleko vrata, rekao bih da ih je 15-ak.
Inače, nakon dubokog kanjona Indskog Kohistana krajolik odmjenjuje široka dolina Inda pored Čilasa, koja je okružena golim stijenama, što u ljetnim mjesecima daje vrlo užarenu atmosferu, unatoč tomu što se nalazimo visoko u brdima. Štoviše, izgleda da je taj kotao bio prilično strašan i za putnike na Putu svile, budući da su uokolo Čilasa na mnogim mjestima pronađeni petroglifi zavjetne tematike. U Čilasu je opet pauza za ručak. Ja se odlučujem za krekere koje imam još od Lahorea. Nakon Čilasa cesta vijuga lijevom obalom Inda ispod masiva Nanga Parbata. Nanga Parbat je deveti najviši vrh na svijetu, visok 8 126 metara, a godišnje se izdiže za 7 mm, brže od bilo koje druge planine. Čini zapadni rub Himalaje, a ujedno je poznat i kao „Planina ubojica“, budući da ima najgori omjer pokušaja i stradanja od svih važnijih svjetskih vrhova. Nikad se nitko nije uspio na njega popeti zimi, a njegova južna strana – Rupalska stijena – najviša je kontinuirana okomica na svijetu, visoka 4600 metara. Toliko je strma da se na njoj ne zadržava snijeg, odakle dolazi i ime čitavoj planini, što na urduu znači Gola planina. Sjeverna strana pak ima visinsku razliku 7000 metara, jer se spušta prema kanjonu Inda, tek nešto manje strmo nego južna strana. Na Nanga Parbatu je život nesretnim slučajem izgubio i Günther Messner, brat čuvenog alpinista Reinholda. Prije nepunih dvije godine, 23. lipnja 2013., talibani u uniformama Gilgitskih skauta izveli su napad na alpinistički bazni kamp ispod Nanga Parbata, ubivši 10 stranih alpinista i domaćeg kuhara i ranivši još jednu osobu. Bio je to prvi napad u dotad prilično mirnoj – štoviše, najmirnijoj pakistanskoj – regiji Gilgit-Baltistan.
Nakon Nanga Parbata cesta prelazi Ind mostom Raikot i nastavlja drugom obalom, te naglo postaje vrlo dobra, s novim novcatim asfaltom, iscrtanim linijama (kojih se nitko ne pridržava) i slično. Dotada je bila makadam s povremenim proplamsajima betona. Moj se susjed konačno probudio, pa mi više ne pada glavom na rame, što je radio većinu vožnje. S druge pak strane meni je u visini sljepoočice nekakva štanga koja se proteže čitavom duljinom busa, tako da ne mogu normalno nasloniti glavu na prozor, nego se isto moram snalaziti s neudobnim naslonom stolca (naravno da je razmak među stolcima opet premalen). No zadnjih 60-ak km do Gilgita konačno Karakorumska autocesta liči na nešto. Vozimo se još uvijek uz Ind, sve dok se on kojih 30-ak km prije Gilgita ne odvoji od nas (ili, budući da ipak on ide nizvodno, priključi), a cesta prema sjeveru nastavlja dolinom rijeke Hunza. Iako se može činiti neobično, ali ovo je također jedan od vrtova Pakistana, ovdje se uzgajaju breskve, marelice, murve…
Gilgit je malo odvojen od glavne karakorumske autoceste, kojih 10-ak km uzvodno uz rijeku Gilgit, koja je desna pritoka Hunze. Ima oko 250 000 stanovnika i zapravo je jedino gradsko središte u ovom dijelu Pakistana. Ma zapravo i svijeta, jer je najbliži veći grad Srinagar u indijskom Kašmiru, koji ima preko milijun. Dalje na sjever nema ničega skroz do Kašgara. Autobusni je kolodvor na rubu grada, gdje odmah uzimam taksi do hotela koji mi je preporučio još Sadžad. Hotel se zove Madina. No postoje dva, kako mi kaže taksist. Madina je stari hotel, jeftiniji, malo ofucaniji, bez wi-fija. Križam to. Madina 2 je noviji, malo skuplji (sobu ću platiti 1500 rupija), ali ima wi-fi, koji nije baš bajan, ali uz malo pritiska na recepciji uspijevam izboriti konfiguriranje nove veze koja je stabilna. I da, još jedna stvar je da Madina 2 ima generator. Taksist (koji je ujedno i turistički vodič) mi je pokušao izreklamirati svoj smještaj, koji također nudi, no nije išao u detalje, jer sam ja ustrajao na Madini.
Budući da sam satrven od vožnje, a i imam sutra cijeli dan u Gilgitu (što bi trebalo biti dosta, s obzirom da grad nije prevelik i nema puno znamenitosti), popodne provodim u hotelu, koji liči na tipičnu britansku vilu u brdima – u sredini je vrt, okolo je veranda s koje se ulazi u sobe. Imaju i večeru, uzimam piletinu na mandžurski. Kulinarski sam se već prebacio u Kinu, ali ova pakistanska ljutina hrane mi nikako ne paše.
Kako rekoh, Gilgit je smješten na mjestu gdje se dodiruju četiri najviša svjetska planinska lanca. Južno i istočno od Inda je Himalaja („majka snjegova“), koja se odavde pruža u blagom luku koji prvo ide prema jugoistoku, a onda sve više zakreće na istok, sve dok se ne izgubi tamo na sjeveru Mijanmara i u kineskoj provinciji Yunnan. Karakorum (po kome je nazvana i autocesta) pruža se sjeverno od Inda i istočno od rijeke Gilgit. Ime mu je turkijskog porijekla i znači „crni šljunak“, iako je to prvotno bilo ime samo jednoga prijevoja, izvorno turkijsko ime mu je Muztagh, tj. Ledena planina (turski bi bilo Buz da1), što i nije netočno, s obzirom da se na Karakorumu nalazi najviša koncentracija ledenjaka izvan polarnih krajeva. Tu su i drugi i treći najdulji ledenjak izvan polarnih krajeva. Taj drugi po redu je Siačen u istočnom Baltistanu, koji je ujedno i najviše bojno polje na svijetu, budući da njime prolazi linija razgraničenja Indije i Pakistana. Obje strane drže svoju posadu na ledenjaku, a katkada dolazi i do razmjene vatre (što zbog rijetkog zraka nema osobite svrhe, budući da se putanje projektila ponašaju nepredvidljivo). Zapravo, veći broj vojnika stradava od hladnoće nego od konkretnih bojnih akcija.
Treći planinski masiv koji se smuca u ovim krajevima je Hindukuš. On se proteže zapadno od kanjona Inda, pa dalje u Afganistan. Naposljetku, sjevernu granicu ove planinske zavrzlame čini gorje Pamir, sjeverni nastavak Hindukuša, koji obuhvaća i nekad najviše vrhove SSSR-a, danas u Tadžikistanu. Eto, ta impresivna klika pazi na Gilgit, iako se ovdje baš i ne osjeti neka planinska atmosfera. Većina ljudi ovdje su trgovci kojekakvom kramom, koji dolaze iz okolnih krajeva, što znači da u Gilgitu vlada i poprilično lingvističko šarenilo. Izvorni jezik Gilgita je Šina, jezik iz indoarijske porodice, no kako Gilgitu gravitira područje od Hundžeraba do Indskog Kohistana, i od Čitrala do Kašmira, ovdje osim drugih indoarijskih jezika (npr. hovsarskog, hindka) nalazimo i jezike iz iranske porodice (paštunski, vahanski – koji je zapravo jedna varijanta tadžičkog), nešto nuristanskih jezika (treća grana indoiranskih jezika koji se govore u dolinama na granici s Afganistanom, jedan od njih je i jezik Kalaša, naroda koji za sebe tvrdi da su izgubljeni potomci Aleksandrovih vojnika, a inače su još jedini pogani u ovom dijelu svijeta), ali i dva jezika koja ne spadaju u indoeuropsku porodicu. Jezik balti govori se izvorno u Baltistanu, na istoku ove regije, i zapravo je dio tibetskog jezičnog kontinuuma, s tom razlikom da su njegovi govornici muslimani, dok su Tibetanci budisti. Na sjever i sjeverozapad od Gilgita, u središnjoj dolini Hunze i malo zapadnije govori se jezik burušaski (ovo –ski je izvorni dio imena jezika, hrvatski bi onda trebalo biti burušaskijski), koji je lingvistički izolat, tj. nema poznatih suvremenih jezičnih srodnika. Izolati su uvijek veliki izazov za lingviste, budući da je riječ o poprilično neobičnom stanju u genetskoj lingvistici, koje implicira dugotrajnu jezičnu izoliranost kompaktne populacije bez bliskih srodnika, te se vrlo mali broj dobro opisanih jezika stvarno pokaže pravim izolatima. Najpoznatiji slučaj jezičnog izolata je baskijski, kojemu unatoč bogatoj suvremenoj i povijesnoj građi nije utvrđen nijedan srodnik (izuzev akvitanskoga, koji mu je predak). Poznati izolat je i ainu, jezik prastanovnika Japana. Među povijesno potvrđenim jezicima izolata ima više (npr. sumerski, možda i etruščanski), ali to se može pripisati i manjku pronađene građe eventualnih srodnika, pa to treba uzeti s oprezom.
Ovime bih geografsko-lingvističkim ekspozeom želio završiti zasada priču o Gilgitu, a u idućem ću se nastavku baviti konkretnim razgledom grada.