Sanacija štete

petak , 12.06.2015.

Ustao sam već oko pola 7, nervoza je bila dovoljno jaka da se probudim u zoru. Spremam potrebne dokumente i izlazim pred hotel, gledam je li onaj moj taksist od jučer tamo. Rekao sam mu u 7, on je nešto spominjao 9. Pa dobro, neka on dođe u 9, ali ja želim otići tamo što ranije. Upućujem se prema jednom drugom taksiju, ovaj puta doista ispred hotela, ovaj čak i govori solidan engleski. Za pakistanska mjerila, naravno, kriteriji su davno opali. Ukratko mu izlažem u čemu je stvar, dogovaramo se za 1000 rupija tamo i natrag, uz čekanje koliko treba. Krećemo, ja mu pričam svoju tužnu priču, on je suosjećajan. Dolazimo do diplomatske enklave, on ulazi na parking, a ja se upućujem u glavnu zgradu. Tamo nema nikoga od prethodnog dana, pa kažem što je na stvari nekoj ženski, službenici, koja me potom odvodi do jednog drugog tipa u odijelu, koji stvarno govori jako dobar engleski, čini mi se da je glavni zaduženi za sigurnost. Sluša to što mu govorim, malo kima glavom u nevjerici, kaže da ne zna koliko će moći učiniti, istovremeno mi na ekranu pokazujući kako izgleda to s videonadzorom. Ulaz se vidi prilično dobro, auti koji ulaze se razaznaju. Ja mu kažem da bi mi trebala snimka s točno te kamere, kažem koji je auto u pitanju i u koje otprilike vrijeme, tako da bih trebao samo saznati registraciju. Inače postoje i dvije kamere koje pokrivaju sâm parking i izlaz, ali one kao za vraga baš ne rade. Ovaj poziva nekog svog IT stručnjaka, kaže mu što tražim, u vremenu između 10.40 i 10.45 (on je prvo rekao 9.40, pa sam se zbunio je li možda neka caka s ljetnim i zimskim računanjem vremena, što kamere ne prepoznaju, ali je samo bila riječ o omašci). Nakon toga IT stručnjak odlazi, a i ovaj me otpušta iz ureda, kaže da će to sad neko vrijeme potrajati, a on ima nekog drugog posla, pa da pričekam u predvorju. Pripremam se opet na užasno dugo čekanje u neizvjesnosti, no za manje od 10 minuta se pojavljuje rečeni IT stručnjak, kaže mi „Vi ste rekli crveni auto?“ Potvrđujem. Ovaj kaže da nije to, ali da su nešto našli. Odlazi usput to izreferirati i šefu, a potom obojica odlazimo u sobu gdje se vrti ta snimka. Dakle, na slici doista prolazi jedan jarkocrveni Suzuki Khyber, ali nekoliko autiju kasnije, u 10.42 pojavljuje se Suzuki Mehran bijele boje, sa službenim natpisom Taxi. Što znači da nije bijeli, već vrlo vjerojatno jako svijetložut (službena boja svih taksija), samo to kamera ne razaznaje. Ja sam skeptičan, ali mi onda on kaže da gledam suvozačko sjedalo. A tamo sjedi neka bradata prilika s majicom na kojoj se definitivno razaznaje da je riječ o majici Hrvatskog kviz saveza. Kada se auto dovoljno približi, a vozač pomoli glavu kroz prozor, vidim i njegovo lice i prepoznajem ga. Da, čovjek izgleda kao manje podbuhla verzija Pavla Vuisića. I nosi tamnu odjeću – plavi šalvarkamiz. Nema sumnje, to smo mi, ali kako sam ja uspio to pretvoriti u jarkocrvenu boju, ne znam. E sad, registracija. Auto se polako primiče i registracija ulazi u fokus kamere. Taman kada treba ući u fokus, kroz kadar prođe službenik osiguranja koji se približava vozaču, te tijelom prekriva registraciju. Kada ga auto prođe, registracija je već izišla iz fokusa. Vraćamo sliku naprijed natrag, pitam ga može li zumirati, ali ili ne može, ili ne shvaća što ga tražim. Ono što vidimo liči na razaznavanje tamo negdje petog, šestog reda na onoj ploči kod okulista. Prvo slovo je definitivno L, dakle auto je registriran u Lahoreu (ništa čudno, mnogo autiju u Pindiju i Islamabadu registrirano je drugdje). Drugo je po njegovu mišljenju H, a po mojem D, O ili Q. Zadnje je P ili F. Nakon toga slijede 4 brojke, od kojih bi prva mogla biti 8, a zadnje dvije su prilično izvjesno 87 ili 89. Nismo baš puno suzili broj mogućnosti, premda bi se možda moglo nešto naći preko registra službenih taksi vozila, budući da je ipak u pitanju pravi taksi. Ne znam što sad dalje, s tom bih informacijom morao na policiju, možda ga oni nađu. Izlazim van do svog taksista, kojemu kažem da bi me sad trebao odvesti na islamabadsku policiju i ukratko mu izlažem što sam saznao. On je prilično skeptičan, a onda mi kaže još jednu sumanutu stvar – budući da taksiji ne smiju do zgrade islamabadske policije, on predlaže da me vrati do Pindija, pa da ja otamo uzmem privatni taksi do policije. To mi se čini gubitkom i vremena i novca. Kažem mu da me onda ostavi tu, pa ću ja pokušati ustopati privatno vozilo. Ali oni će me odrati, to su loši ljudi… Pa što onda da radim? Nema smisla vraćati se u Pindi. Da odem pješice, navodno je to blizu? Vozač, koji je u međuvremenu već došao do glavne ceste, vraća se do policijske kontrolne točke i kaže „Idem pitati što da napravim.“ Razgovara s policajcima, spominje i to za taksi, on kaže da s obzirom na broj dvojbenih informacija šanse nisu baš velike i da nema smisla gnjaviti se s policijom. Ja mu kažem da bih svakako uz to još prijavio i nestanak mobitela i upitao mogu li ga nekako naći kombinirano, s obzirom na registraciju, vrijeme, činjenicu da se netko na njega javio, IMEI broja…kažem da nemam što izgubiti. I tada, valjda uvjeren mojom odlučnošću, on kreće u sektor koji mu je navodno zabranjen. Kaže da tamo dalje ima još jedna kontrolna točka i da ćemo otamo obojica uzeti taksi do policije.
Vozimo se kroz onaj dio Islamabada koji liči na Donju Lomnicu, potom skrećemo i dolazimo do nekog parkirališta koje izgleda prilično trećesvjetski: uokolo teče voda, koze su tu, neki bazar i klinci koji prodaju nekakve slatkiše, ali je zapravo riječ o unaprijeđenoj verziji prošnje. I sve to na rubu Islamabada, koji inače ni po čemu nema takvih tragova. Tu za samo 300 rupija tamo i natrag uzimamo taksi do policijske stanice. Ulazimo, prvo izlažemo problem na ulazu (zapravo je taksist postao moj glasnogovornik, što mi baš i nije drago, jer ne znam što sve točno govori i koliko su te informacije točne) potom odlazimo u prostoriju za izvještaje. Tamošnji službenik je prvo zauzeo prilično skeptičan gard: „Jeste li sigurni da se to dogodilo pod našom jurisdikcijom?“ Nisam. Ako mi je ispao prilikom izlaska iz auto, onda jest. Ako mi je ispao u autu, onda možda da, možda ne. No kažem da je tu nekoliko podataka koje se može pronaći – vozačevo ime, npr. Usput dodajem da su me jučer ovi u postaji Waris Han preveslali. Ovaj nešto odmahuje glavom u nevjerici, slično onom zapovjedniku sigurnosti ranije ujutro, ali mi onda daje čisti list A4 papira da sastavim izvještaj. Sastavljam prilično detaljan izvještaj, što, gdje, kako, kada, spominjem i Faisala, na kraju dajem svoje detaljne kontaktne podatke, kao i sve podatke koje imam o mobitelu. Ovaj potom dolazi i čita izvješće naglas, i to dvaput, kao da želi biti siguran u sve što sam napisao. Malo se hrva s mojim krumpirastim slovima, ali pogađa bit. E sad, ili vraški dobro glumata, ili se stvarno zainteresirao za slučaj. Potom mi kaže da će oni od vojske zatražiti ispis kretanja mobitela, utvrđen preko satelita, te da će potrajati nekih 7 do 10 dana dok to ne dobiju, da ga nakon toga kontaktiram i on će mi reći što su našli. Pomalo je zeznuto što ću ja u međuvremenu napustiti Pakistan, i prema tome ovisiti isključivo o dobroj volji ovdašnjih službenika. On mi daje službeni broj telefona, kao i svoj privatni, te mi kaže da mu dam svoj broj mobitela. Ukazujem mu na to da je upravo taj mobitel izgubljen i da nemam drugi mobitel, iako ga planiram kupiti, vjerojatno kasnije danas. Onda mi kaže da mu javim broj. Čovjek se zove Halid Han. Informacija u koju sam polagao najviše nade, registracija taksija, nekako mu je proletjela ispod radara. Pitam ga ima li iskreno kakve šanse, opet dobivam „We'll do everything, inshallah.“ Malo previše ovise o inšalahu. Vraćamo se potom privatnim taksijem do onoga parkirališta, te u autu dijelim svoju skepsu s vozačem. On kaže „Ako ide preko vojske, oni će ga naći. Moraju. Policija je nesposobna, ali vojska zna svoj posao.“ Pitam ga zašto su uopće angažirali vojsku za to, a on kaže da je to zato što sam strani državljanin.
Stajemo na benzinskoj pumpi, ja još uvijek analiziram kako se to dogodilo. On kaže da je uvjeren da je taksist lopov. Kaže kako je po pravilu taksist nakon svakog klijenta dužan pregledati vozilo da klijent nije nešto ostavio, te potom nađene stvari valjda predati na policiju, takvo što. Ali što ako on nije skužio da mi je ispao mobitel? Sjećam se kako je odmah po mom izlasku već krenuo paliti motor, možda ga je to preokupiralo, i onda je kasnije uzeo nekog drugog putnika koji je našao moj mobitel. On mi kaže da sam sâm kriv. Toga sam svjestan. Uvijek govorim kako je stalno pipanje džepova najbolja kontrola, a sinoć baš kao da je sve vodilo toj katastrofi. Prvo nisam zakopčao džep, jer mi se nije dalo, teško se ti gumbi zakopčavaju, a i smješten je nisko, pa je nezgrapan za zakopčavanje. Onda sam mobitel stavio u isti džep s papirima, koji su skliski. I onda se čitavo vrijeme vožnje nisam pipkao po džepu, dapače, u jednom mi je času palo na pamet izvaditi ga, ali na kraju se uopće nisam mašio za džep. Nemam racionalnog objašnjenja, osim da mi je pored desnog džepa mjenjač, a nisam htio previše ulaziti u taksistov osobni prostor – što također nije racionalno objašnjenje.
Vraćamo se u hotel, plaćam taksistu 2000 rupija, radi pomoći i dodatne vožnje. Dogovaramo se da me kasnije vozi i na Pir Wadhai, moram kupiti kartu za Gilgit, moram konačno krenuti dalje. Trebam nabaviti i mobitel. Odlazim se malo odmoriti u sobu, dan je rano počeo, pa još nije ni podne. Malo me ovo što mi je rekao vozač umirilo, prvi se šok smirio, dosta informacija se može povući iz drugih izvora, jedini problem su kontakti, za koje ne znam kako drugačije doći do njih. I da, Zaba m-token. Ne zbog krađe, već zato što to znači da idućih 8-9 mjeseci neću ništa moći plaćati preko e-bankarstva, budući da mi treba token za ulazak u isto. A tamo potkraj godine mi dolazi nekoliko velikih računa na naplatu…Svaka informacija oko toga kako da to riješim bit će cijenjena.
Oko 1 sat se spuštam dolje, moj vozač je i dalje tamo. Prvo idemo u centar, tamo bi trebala biti Sonyjeva službena prodavaonica. Moj vozač se čini se aktivno angažirao u želji da pronađe tog jučerašnjeg taksista, kaže kako će ga svakako čekati kada se opet pojavi na Committee Chowku, a mora… Ja smatram da se neko vrijeme neće vraćati na mjesto na kojem je napravio pičvajz – ako ga je uopće on napravio. Za mog vozača nema dvojbe. Dolazimo do centra, on se zaustavlja pred jednom zgradom, nazvanom Singapore Plaza, u kojoj su gotovo isključivo prodavaonice mobilne opreme. On kaže da je to možda tu (kasnije ću utvrditi da nije, nego nekoliko stotina metara niže), na vanjskim reklamnim panoima ne kažu ništa o Sonyju, ali vidim jednu drugu zanimljivu stvar – u prizemlju se nalazi prodavaonica Faisal Mobiles. Pada mi na pamet luda ideja, iako je možda još prerano… „Dobar dan, imate li Sony Xperiu Z2?“ Imaju, pokazuju mi jedan model, i taj izgleda kao da je vjerojatno negdje mrknut, a cijena to potvrđuje – 33 000 rupija, inače je cijena novoga 40 000. Inače liči prilično na moj, no kad se upali shvaćam da ipak nije, da je taj očito pripadao nekom Korejcu, jer su neki podaci unutra na korejskom, vremenska je zona naštimana na korejsko vrijeme, a tu je i korejska tipkovnica. Mislite da nisam po povratku u hotel provjerio traži li ga tko preko IMEI-ja? Ne traži, ali to samo znači da nije prijavljen. Iako je to loša karma – imam ukradeni mobitel i nadam se da će mi vratiti moj koji je također otuđen. Mobitel plaćam karticom, za što moram otići u prodavaonicu s druge strane ulice, oni imaju terminal. Prodavač je uzeo moju karticu, gleda u nju, pita je li to međunarodna (pa MasterCard je), potom ju daje kolegi koji ide na drugu stranu ceste. I ja krotko za njim, ne smijem ni u jednom času pustiti da mi kartica izađe iz vidokruga. Srećom nije. Za nešto malo više – provizija radi kartice, pa je 34 500 rupija – postajem vlasnik blizanca svog mobitela. Sad još trebam nabaviti SIM-karticu. Odlučujem se za Mobilink, oni su najveća i najstabilnija mreža, s najboljom pokrivenošću, što će mi u brdima biti jako važno. Iako ju kupujem za još svega 6 dana.
Poslovnica Mobilinka je blizu. Tamo nalijećem na jako ljubaznog prodavača, koji zna dobar engleski i koji me naravno tijekom procedure registracije dospio zapitati koje je moje mišljenje o Pakistanu i njegovim ljudima. Kažem mu da su većinom prijateljski i hoće pomoći, ali da je jedan događaj jučer sve to zasjenio. Dobivam karticu, bez PIN-a, s 30 rupija na njoj (što je dovoljno za nekoliko domaćih poziva – posve sam zaboravio kako je to kad moraš nadoplaćivati bonove…). Još Xperia ima dosta zeznutu ladičicu za SIM-karticu, a ja ću to morati svakodržavno mijenjati… Čak se i ovaj pošteno namučio s njom. Kaže mi da bi za maksimalno 2 sata trebala biti aktivirana. Sjećam se kako je meni u Hrvatskoj ta aktivacija trajala 2 dana, dok se nisam pojavio u poslovnici i verbalno im općio s majkom (nosio sam kao idiot dva mobitela te dane, jer nisam znao kada će isključiti prvi), a onda je bilo sređeno u roku od 10-ak minuta. A ovo je Pakistan… Srećom, ovi znaju znanje, bila je aktivirana za manje od sat vremena.
Pir Wadhai. Vrućina je užasna, gužva također, dok milimo kroz promet. Prolazimo pored Liaghat Bagha, tamo je plakat s likom Benazir Bhutto i čini mi se njenog oca. Komentiram to s vozačem, a on kaže kako je ona baš tamo ubijena i kako je bila jako dobra žena. Ne znam, njene ekonomske mjere mi se baš ne sviđaju, a i ta korupcija… Sad dok smo u autu, i budući da imam identični mobitel, pokušavam napraviti test. Stavljam mobitel u otkopčani džep, malo okomitije postavljam nogu i tresem ju, kao što bi podrhtavala na pakistanskoj cesti. I da, mobitel doista klizi iz džepa i završava među sjedalima. Tako je vjerojatno i jučer.
Dolazimo na autobusni kolodvor, idem kupiti kartu u poslovnicu firme Natco (North Areas Transport Company), koja je najbolja za prijevoz po tom dijelu države. Inače, od Rawalpindija do Gilgita put traje nekih 18 sati, tako da je nemoguće izvesti ga za dana. Ranojutarnji bus ide u 8, i za njega nema karata. I bolje, bio bih u Gilgitu u 2 ujutro. Postoje dva večernja busa, u 10 i u 8. Ja sam za ovaj u 10, kako bih se dulje vozio rijekom dana, međutim tip na blagajni mi kaže da je možda bolji ovaj u 8, ovaj u 10 ima samo još jedno mjesto slobodno. Doduše, vjerojatno će i ovaj u 8 biti dupkom pun do trenutka polaska, nadam se da autobusi ipak više liče onomu koji me vozio od Lahorea do Pindija, a ne onom čudu iz Larkane do Lahorea. Ne znam u kojem trenutku sviće, koliko ću vidjeti od krajolika. Velik dio sigurno hoću, no početak ne. Svanut će valjda taman na najdramatičnijem dijelu, u Indskom Kohistanu. Tip na blagajni mi kaže da napravim 6 kopija putovnice i vize, vjerojatno za kontrolne točke putem. Inače, Karakorumska je autocesta u prošlosti bila poprištem nekoliko gadnih incidenata, kao npr. onoga iz 2013., kada je zaustavljen bus, iz njega izvučeni svi šijiti i pobijeni. A mi putujemo noću. Tu je naravno i prozaična opasnost slijetanja u provaliju, ali računam da vozači Natco-a ipak ponešto znaju o vožnji u takvim uvjetima. No nije ugodno – ovih dana došlo je opet do vala nasilja u Pakistanu, u Quetti je izvršen napad na policijsko vozilo, četvorica mrtvih, u Pešavaru je eksplodirala bomba, dvojica policajaca mrtvi… A sve to zbog neke akcije u Sjevernom Vaziristanu, gdje se opet čiste teroristička uporišta. Umjesto da traže moj mobitel. I sad još ja idem na taj put. Znamo da vrag sere na veliki kup, ali ja se nadam da mi je nakon proljeva, mučnog čekanja na vizu i izgubljenog mobitela sada stvar riješena i da me neće još ubiti i talibani.
Ponovno se vraćam u hotel, mislim si koliko će mi taksist naplatiti za sve to, ipak je trajalo koji sat i pol, s tri čekanja…920 rupija. Dajem mu 1000 i mirna Bosna. On mi inače daje svoj broj mobitela, da mu pošaljem svoj kako bi me mogao obavijestiti ako locira onog taksista. Kaže da je on čovjek od riječi i da kad nešto obeća, to će i napraviti. A morat će se sresti s njim prije ili kasnije… Usput mi kaže da sam trebao sjediti otraga, da je suvozačko mjesto nesigurno… S druge strane, da sam sjedio otraga, onda bi mi isto tako mogao ispasti, a to bi bilo još teže skužiti… Po ulasku u hotel nalijećem na onog recepcionara koji je jučer uspio dobiti vezu s mojim mobitelom. Prepričavam mu što se dogodilo i pitam ga jednu stvar – sjeća li se možda na temelju glasa, je li taj Faisal mogao biti netko od 50-ak godina ili mlađi. On kaže da mu je po glasu zvučao mlađe. Hm, to ide u prilog mojoj teoriji da vozač nije kriv.
Kasnije popodne odlazim na bankomat banke HBL (jedine za koju sigurno znam da mi prima karticu) podići novac za plaćanje hotela. Ali na bankomatu nema dovoljno novca za isplatu. Ostatak popodneva provodim u traženju bankomata, bezuspješno. Nakon što sam konačno našao još jedan HBL-ov, taj ne radi. Vraćam se do centra Pindija, tamo je Bank Road, moralo bi biti banaka… I ima ih, ali ili nemaju bankomate, ili imaju pa ne rade, ili ne primaju Visu Electron. Naravno, na stanici Metrobusa u centru je opet stravična gužva, a dodatno ju pojačava neka žena koja je došla do pokretnih stepenica i sada skuplja hrabrost da stane na njih. I uredno blokira pola pristupnog koridora za druge.
U centru otkrivam postojanje Pizza Huta, pa se odlučujem tamo večerati. No niti je večera nešto posebno ukusna, a cijena je nepravedno visoka. Nakon večere još malo lutam uokolo u potrazi za bankomatima, ali ništa se ne mijenja. Morat ću sutra ujutro izvidjeti, valjda će ih napuniti, iako je petak.
U međuvremenu, zahvaljujući frendici koja je nekoć radila u T-Mobileu uspijevam isposlovati blokiranje mog izvornog broja za daljnje pozive. Odnosno, broj će se i dalje moći nazivati (bar još neko vrijeme), ali se više neće s njega moći pozivati. Po povratku u Hrvatsku mogu tražiti odblokiranje broja, pa tako neću morati izgubiti svoj već srcu prirasli broj. Jedino što, ako dobijem mobitel natrag, neću moći s njime puno. Pretpostavljam da će mi ratu za uređaj i dalje naplaćivati…
Umoran sam jer sam rano ustao, tu je i umarajuća vrućina, a i stres. Mislim da ću u krevet… No taman prije odlaska u krevet još dolazi do bizarne situacije u kojoj u moj hotel dolazi policija koja po mom katu nešto traži, lupajući okolo po vratima soba. Dolaze i do moje sobe, sumnjičavo me gledaju, ispituju me nešto na urduu, ja im kažem da ne razumijem i da mi se izvole obratiti na engleskome, oni i dalje po svome, onda odustaju. Među njima nema nikoga iz osoblja hotela, tko bi im (ili mi) mogao objasniti o čemu se radi… Iscrpljen tonem u san,