Quaid-i Azam

utorak , 09.06.2015.

I današnja me vrućina, kao i kasno ustajanje, odgovorila od nastojanja da odem u Taxillu. Sutra je međutim taj dan kada moram otići.
Doručak sam preskočio već po pravilu, a javili su se i Expatriate Gentlemen, koji su preko vikenda bili negdje na izletu, blablabla, ispričavaju se, ne mogu me ugostiti, ali bi mi bili spremni platiti večeru. Stvarno mi takva kurtoazija u ovom času nije potrebna, treba mi kauč. Šaljem još jedan zahtjev nekom tipu koji je studirao u Grazu, taj će mi navečer odgovoriti da ima goste, sestra mu je kod njega. Sve mi se čini da ću do kraja odraditi svoje vrijeme u ovom užasu od hotela. Mislim, sâm hotel kao takav nije užasan, užasnim ga čini indolencija njegovog osoblja.
Oko dva sata odlučujem otići opet do centra Pindija, a kako mi se čini da je gužva na stanici Metrobusa manja, poštedjet ću se hodanja. I jest manja nego dan ranije, premda se i dalje stvaraju preveliki repovi, jer se svaki žeton i svaka kartica pune ručno (žetoni se također pune – naime, sistem je takav da na ulasku žeton prislonite na čitač koji vam onda otvori vrata za ulaz na stanicu, ali žeton morate sačuvati do kraja vožnje, jer ga morate ubaciti u otvor da bi vam se otvorila izlazna vrata sa stanice). Postoji pored blagajne i automat (i to samo jedan za cijelu stanicu), ali još ne radi. No pravi kaos je tek na stanici u centru, koja je početna, i na kojoj ja srećom samo silazim. Tamo se repina proteže od blagajne na obje strane, duž čitavog nathodnika (koji premošćuje četverotračnu cestu s pješačkim otokom u sredini), niz stepenice (a visinska razlika je nekih desetak metara) te onda još po ulici do idućeg ugla (još kojih 20 metara). Po mojoj slobodnoj procjeni, ti bi ljudi prije pješice došli do zadnje stanice Metrobusa, nego što će doći na red za kupiti voznu ispravu.
S obzirom da me se gastronomska ponuda Pindija baš nije dojmila (a ni pakistanska me kuhinja ne oduševljava), danas ću ručati u KFC-u. Doduše, i tamo imaju nekakvo pakistansko jelo od riže, naravno da je ljuto, tako da je više-manje slično onom restoranu s pilavom – začinjena riža i piletina. Poslije toga nastavljam još malo kroz centar, iako je dojam isti kao dva dana ranije. Načelno, iako se u većinu mjesta koje sam posjetio u životu poželim vratiti, mislim da za Rawalpindijem neću žaliti. Prolazim pored jednog prodavača soka od šećerne trske i mislim si hoću li okušati sreću. Ja sam nekako najviše za onaj svoj proljev sklon kriviti taj sok koji sam popio onu večer na sufijskom festivalu, iako je to možda posve neutemeljeno. Prodavača soka ima više, tražim nekoga koji ima čiste čaše na lageru. Naposljetku nalazim jednoga, daje mi čašu soka, ja ju ispijam, ali mi sok ima poznati neugodni miris – sumporovodik. Ne znam zašto i odakle, je li to do soka, do čaše, do soli (naime, u sok od šećerne trske u Pakistanu obično dodaju posebnu sol koja se okusno ne osjeti, ali očito ima neki efekt), ali već mi se priviđa WC školjka i podulji boravak na njoj. Srećom, nije bilo opravdano. Kasnije ću doznati da je doista riječ o tzv. himalajskoj crnoj soli (kala namak), ona je ta koja ima miris po trulim jajima. I, zanimljivo, ima laksativno djelovanje.
U hotel se opet vraćam Metrobusom (ušao sam na drugoj stanici, da izbjegnem gužvu – i čekao samo 20 minuta), a potom odlučujem oprati gornji dio šalvarkamiza (to bi onda bio samo kamiz), osim što je poprilično impregniran znojem, ujedno sam ga i pošpricao sosom u KFC-u. Očekujem da će to trebati ribati sapunom, no mrlje odlaze samim ispiranjem u vodi (koja čak nije ni topla, jer je u hotelu nema). Sad, je li do umaka ili do tkanine šalvarkamiza (čini mi se da je u pitanju ipak neka sintetika, a ne pamuk), ali dobro je znati da neće biti tvrdokornih mrlja.
Budući da se ovakvi dani u Rawalpindiju pretvaraju u nešto što nije uopće vrijedno opisivati, mislio sam kako je ovo dobra prilika za još jedan povijesni ekspoze. Dan ranije sam predstavio Zia-ul-Haqa, a danas bih nešto htio reći o čovjeku koji me svaki dan gleda iz novčanika, čovjeku koji je najzaslužniji za nastanak ove države, iako je, ironično, na početku zauzeo posve drugačiji put. Znam da se o njemu može naći i članak na Wikipediji, no nekako mi se čini u duhu mojih drugih putopisa, još od Psihoputologije, da je u redu ovdje predstaviti najvažnije osobe iz povijesti krajeva o kojima pišem.
Mahomedali Džinnahbhai rođen je 25. prosinca 1875. u Karačiju, u obitelji gudžaratskog trgovca. Njegovi preci prešli su s hinduizma na šijitski ismailski islam, iako će on kasnije pripadati dvanaestoimamskom šijitizmu (premda osobno nije bio praktični vjernik). Zanimljivo je da je i Mohandas Gandhi također bio iz Gudžarata, tako da su dvojica očeva nacija bili iz istog kraja. Zarana je bio načitano dijete, a priča iz djetinjstva kazuje kako je prekoravao drugu djecu da se prestanu pikulati u prašini i umjesto toga se lijepo odjenu i igraju kriket, koji je smatrao gospodskom igrom. U dobi od 16 godina na nagovor očevog poslovnog partnera odlazi u Englesku, kako bi naukovao u njegovoj trgovačkoj kompaniji. To se dogodilo unatoč protivljenju majke, koja je prije odlaska organizirala njegovo vjenčanje s dvije godine mlađom djevojkom iz sela odakle su vodili porijeklo. Tijekom boravka u Engleskoj, umrijet će mu i majka i supruga. Ubrzo nakon dolaska u Englesku odlučio je zabataliti naukovanje i studirati pravo, što je razgnjevilo njegova oca. No mladi je Mahomedali odlučio slijediti svoje snove da postane odvjetnik. Trebalo mu je tri godine da postane barrister, s 19 godina bio je najmlađi Indijac s tom titulom. Tijekom studija odlučio je skratiti svoje ime u Mohammad Ali Džinnah. Ujedno je tijekom boravka u Engleskoj permanentno prihvatio engleski kao prvi jezik svoga izražavanja, te će tako ostati do smrti. Iako se kratko vrijeme bavio i glumom u jednoj šekspirijanskoj trupi, pravo je ostalo njegova primarna vokacija. Nedugo nakon dobivanja titule barristera vraća se u Indiiju, prvo u Karači, a zatim u Bombaj, u koji se otac u međuvremenu preselio. Tamo je otvorio praksu, kao jedini muslimanski odvjetnik u gradu, te je uskoro stekao reputaciju kao izuzetno vješt govornik, neumoljive logike i vrlo siguran u sebe. Boravak u Engleskoj utjecao je i na njegov sustav razmišljanja, te je prihvatio zapadnjačke liberalne vrijednosti, naročito u odijevanju, odbacivši tradicionalnu indijsku odjeću, noseći redovno odijela i svilene kravate. U kasnijoj fazi života njegov će zaštitni znak postati kapa od karakula, ona koju nosi i na svojoj najpoznatijoj slici, koja će postati motivom na rupijama.
U dobi od 28 godina Džinnah se uključio u politički život, u sklopu Indijskog nacionalnog kongresa, gdje je pripadao umjerenoj struji. Kada su u prosincu 1906. predstavnici indijskih muslimana na sastanku u Dhaki odlučili osnovati Sveindijsku muslimansku ligu, Džinnah se tomu protivio, smatrajući da oni nemaju prava nastupati uime svih indijskih muslimana, te da na taj način povećavaju razdor među indijskim stanovništvom. No 1913. se ipak uključio u rad Lige, sveudilj naglašavajući kako je ona sekundarna u odnosu na sveindijsku borbu za oslobođenje i stvaranje jedne multikonfesionalne države. Upravo zbog svog nesektarijanstva Džinnah je bio jako cijenjen i među pripadnicima hinduske zajednice. No njegova je umjerena struja u Kongresu pretrpjela težak udarac smrću Ferozešaha Mehte i Gopala Krišne Gokhalea, dvaju istaknutih umjerenjaka. U međuvremenu u Indiju se iz Južne Afrike vratio Mohandas Gandhi, koji je propagirao politiku zvanu satjagraha, nenasilni otpor Britancima. Džinnah se s time nije slagao, kao pravnik i legalist smatrao je da do promjene mora doći ustavnim reformama i parlamentarnom borbom, ali kako je Gandhi govorio lokalnim jezikom, nosio indijsku odjeću i općenito se prikazivao kao čovjek iz naroda, njegova je retorika masama bila mnogo privlačnijom od Džinnahove. 1920. Džinnah je zbog neslaganja s takvom politikom podnio ostavku u Kongresu.
Idućih 10 godina u indijskoj se politici uglavnom događalo povuci-potegni, pa je tako Džinnah, već umoran od svega, 1930. ponovno otišao u Englesku, gdje se idućih 4 godine uglavnom bavio pravnim pitanjima vezanim uz Indiju. No na nagovor predstavnika Lige, koja je u međuvremenu postala prilično neaktivna, 1934. se ipak odlučuje vratiti u Indiju i pokrenuti novu političku borbu. No bilo je prekasno – na izborima 1937. Liga doživljava fijasko, budući da su bolje organizirani predstavnici Indijskog nacionalnog kongresa odnijeli pobjedu svugdje, čak i u većinski muslimanskim područjima, uključivo i Sjeverozapadnu graničnu provinciju u kojoj je bilo 99% muslimana. To je bilo poprilično otrežnjujuće iskustvo za Džinnaha, koji je nakon 20 godina vjere u mogućnost zaštite muslimanskih manjinskih prava uvidio da je najveći neprijatelj muslimanima njihova međusobna razjedinjenost, koja će Kongresu omogućiti da i ubuduće sastavlja vladu i odlučuje o svim bitnim pitanjima samostalno. Bio je to poziv na opću mobilizaciju Sveindijske muslimanske lige i masovno prikupljanje članstva. Ujedno je to bilo razdoblje u kojem je Džinnah odlučio poraditi i na svom vlastitom islamu, odbacivši neke od zapadnjačkih vrednota koje je bio usvojio. Alkohola se međutim nije odrekao. Kako su se provincijalne vlade koje je sastavio Kongres pokazale vrlo nezainteresirane za zaštitu muslimanskih prava, Džinnah je vidio Ligu kao jedinu mogućnost. Nekako u to vrijeme počeo je polako prihvaćati i ideju da bi se Indija čak mogla podijeliti po vjerskoj osnovi, uz stvaranje muslimanske države na njenom sjeverozapadu, nazvane Pakistan, kao i drugih manjih država na drugim područjima gdje su muslimani činili većinu. Kada je Velika Britanija ušla u Drugi svjetski rat, Kongres je odmah odbacio ideju sudjelovanja Indije u tom ratu, budući da ga nije smatrao indijskim ratom, no Liga je bila spremnija na suradnju. To je dovelo do zaokreta u britanskoj politici spram Džinnaha, koji je odjednom percipiran kao poželjan partner. U svjetlu tih novih okolnosti 23. ožujka 1940. u Lahoreu je održana konferencija u kojoj se pozvalo na osnivanje muslimanske države u sjeverozapadnoj Indiji. Gandhi je reagirao u svom stilu – tvrdeći da muslimani, kao i svi ostali stanovnici Indije, imaju pravo na samoodređenje. Ostali čelnici Kongresa bili su mnogo oštriji – Nehru je zahtjev nazvao „Džinnahovom tlapnjom“, a ostali su tvrdili da je rečeni zahtjev „proizvod bolesnog uma“. No kako je bilo jasno da Britanci napuštaju Indiju, stvari su se morale početi rješavati. Liga je polako zadobivala sve veću podršku i naposljetku na izborima za Konstituentnu skupštinu Indije osvojila sva mjesta namijenjena muslimanskim predstavnicima. Mjesec dana kasnije, na provincijalnim izborima dobili su 75% muslimanskih glasova, za razliku od samo 4,4% 9 godina ranije. Gruda se zakotrljala, a sve tvrdoglavije ukopavanje obiju strana dovelo je na kraju do nemogućnosti ikakvih kompromisnih rješenja. Čak i kada bi se pojavila ruka suradnje s jedne strane, druga bi ju strana odbila. Gandhi je tako predlagao stvaranje neovisne u početku jedinstvene Indije koja bi se kasnije podijelila, da bi Džinnah uzvratio s traženjem dviju država od samoga početka. Onda je Džinnah razmišljao o nekoj vrsti zajedničke vojske ili policije, pa bi hinduska strana rekla da podjela mora biti potpuna. U takvom ozračju u Indiju je stigao lord Mountbatten i započelo je ono što sam već opisao – razgraničenje i seoba stanovništva. Ono što Mountbatten u tom trenutku nije znao, bilo je da je Džinnah teško bolestan. Nakon što je Džinnah umro, Mountbatten će izjaviti kako bi, da mu je bilo poznato njegovo zdravstveno stanje, bio otezao podjelu, u nadi da će se biologija pobrinuti za Džinnaha prije nego se stvari obave do kraja (bezveze, kao da je podjela bila tek želja jednog čovjeka – uostalom, Džinnah je sâm tu ideju prihvatio na nagovor radikalnijih struja).
Poslije nezavisnosti, Džinnah je postao prvi generalni upravitelj Pakistana. Mlada je država imala mnoštvo problema, koje je dodatno kompliciralo opstruiranje od strane Indije oko sukcesije zajedničke imovine. Džinnah je naporno radio oko pružanja pomoći izbjeglicama iz Indije kako bi se snašli, nastojeći da se Pakistan što prije osovi na noge. On, materinji govornik gudžaratskog koji je gotovo cijeli život govorio engleski, zagovarao je urdu kao jedini službeni jezik Pakistana, što je već na samom početku razgnjevilo Bengalce. Istovremeno se njegovo zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Od početka 1930-ih bolovao je od tuberkuloze, a kako je pušio 50 cigareta dnevno uz još pokoju cigaru, bilo je evidentno da to neće dobro završiti. Naravno, dobio je rak pluća, te mu se stanje naglo pogoršalo u lipnju 1948. Radi promjene klime otišao je prvo u Quettu, zatim u obližnje mjesto Ziarat, čija mu je planinska klima trebala pogodovati. Pokušali su ga liječiti i tada novootkrivenim streptomicinom, bezuspješno (naravno, jer je već imao rak). Do kolovoza je spao na svega 36 kilograma (zapravo je i njegovo karakteristično mršavo koščato lice s portreta na novčanicama vjerojatno već bilo posljedicom bolesti). Unatoč tomu, odbijao je povratak u Karači (gdje bi ga eventualno mogli operirati i liječiti) jer nije želio da ga vide tako onemoćalog. 9. rujna razvio je i upalu pluća, te je potom odlučeno da ga se hitno prebaci u Karači, jer se više nije imalo što čekati. 11. rujna zrakoplovom je prebačen iz Quette u Karači, potom prevezen u bolnicu ambulantnim kolima, koja su se međutim putem pokvarila. Trebalo je sat vremena dok nisu došla nova kola, no već je bilo kasno. Muhammad Ali Džinnah preminuo je te večeri, 11. rujna 1948., u svom domu u gradu u kojem je i rođen, u državi koju je stvorio svojim nastojanjem nakon što su ga zapravo okolnosti gurnule u tu poziciju. Vrhunski intelektualac i čovjek vrlo britka uma, koji je zapravo dovršio posao koji je na početku kritizirao, za Pakistance je on jedna od rijetkih političkih ličnosti njihove zemlje koja je univerzalno cijenjena i poštovana, dok je za Indiju on negativac koji je razdijelio državu – premda je takva kvalifikacija poprilično nepravedna, jer, kao što se vidi, zapravo je nespremnost Kongresa na kompromise i podjelu vlasti bila ta koja je Džinnaha pogurnula k ideji Pakistana. Njegovom smrću u novostvorenom Pakistanu na površinu je opet izbilo sektaštvo, regionalne netrpeljivosti i svi drugi problemi koje je Džinnah svojom karizmom uspio suzbiti ili držati pod kontrolom.
Već sam spomenuo da je i Gandhi bio Gudžaraćanin. Osim toga, i Gandhi je ubijen početkom 1948., i to, paradoksalno, pod optužbom da ide na ruku muslimanima. Tako su dva velikana suvremene povijesti Indije svoj životni put završili iste godine, jedan doduše nasilno, a drugi prirodnim putem. Obojica su inače po profesiji bili i barristeri. Kada razmišljate o očevima nacija poput Gandhija i Džinnaha, nesumnjivim povijesnim, intelektualnim i moralnim veličinama, ne može vas obuzeti osjećaj ironije kada se prisjetite isto takvih očeva nacija poput Heydara Źliyeva ili Saparmurata Nijazova, sovjetskih aparatčika koji su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu i od toga izgradili vlastite kultove ličnosti. Ali sic transit gloria mundi.
Muhammad Ali Džinnah pokopan je u mauzoleju u Karačiju. Pogrebu je prisustvovalo milijun ljudi, a proglašena je žalost u objema državama. Kao što je rekao američki indolog Stanley Wolpert u Džinnahovoj biografiji: „Rijetki pojedinci značajno mijenjaju tijek povijesti. Još rjeđi mijenjaju kartu svijeta. Gotovo da nema nikoga komu se može pripisati osnivanje nacionalne države. Muhammad Ali Džinnah napravio je sve troje.“
Evo, time sam obradio dvije značajne političke ličnosti u povijesti ove zemlje. Ako mi ostane još koji slobodan dan – i ako vam se uopće dadne o tome čitati – obradit ću i Zulfikara Ali Bhutta, ako ne, ima na Wikpediji. :D