Glavno predgrađe

Opet preskačem doručak. Boravak u Rawalpindiju sve više unosi apatiju u moj život, ovo je izgubljenih tjedan dana života. Odlazim pod tuš i shvaćam da nema tople vode. I nakon tri minute čekanja, voda je i dalje na kojih 29-30°C. A ja – nazovite me razmaženim šonjom – jednostavno na svom torzu (na rukama i nogama da, ali na torzu nikako) ne mogu osjetiti vodu hladniju od svoje tjelesne temperature, izuzev kad je jako vruće, poput ono neki dan u Lahoreu. Isto vrijedi i za kupanje u moru. Kada netko kaže da je more toplo, a temperatura je 29, ja samo odmahujem glavom u nevjerici. Za mene su isključivo tropska mora.
Glavu još nekako i uspijevam oprati (ipak je jutro i OK mi dođe da me razbudi), ali ostatak tijela ću morati podapirati nad umivaonikom, tamošnja mi se voda čini pinkicu toplijom. Ali sramota je da hotel od tri zvjezdice nije u stanju omogućiti redovni dotok tople vode. Točno znam što bi mi na recepciji rekli: „This is Pakistan“. Ujutro ne radi ni internet u sobi. Srećom radi u prizemlju, pa provjeravam ima li što od Expatriate Gentlemena, nema. Predivno.
Odlučio sam se danas otputiti Metrobusom do Islamabada, da konačno vidim na što on doista liči, neovisno o veleposlanstvima. Ponovno pokušavam na stanici Metrobusa nabaviti žeton, opet je gužva, ali ovaj puta uspijevam bukirati vožnju. Redar me upozorava da ne smijem slikati, pokazujući na moj fotoaparat. Nisam ni mislio slikati, ali podsjeća me malo na onaj vic „imate svu potrebnu opremu“.
Rawalpindsko-islamabadski metrobus jest sustav brzog autobusnog prijevoza na izdvojenom kolničkom tijelu ukupne duljine 24 km, s 24 stanice. Gradnja je započela 28. veljače 2014., a pušten je u promet 4. lipnja 2015. To je ujedno i objašnjenje zašto nisam mogao u četvrtak njime do Islamabada – naime, bio je to dan otvorenja, a ja nisam ni znao. Silno osiguranje bilo je zbog Navaza Šarifa, premijera koji ga je došao otvoriti. To je inače drugi funkcionalni metrobus u zemlji, nakon onoga u Lahoreu.
I Pakistanci su zbunjeni, novo im je to još sve, pa uokolo sve vrvi redarima koji im pomažu i usmjeravaju ih, ali i snagama sigurnosti.
Vozim se skoro do kraja, otprilike pola trase je u Pindiju, pola u Islamabadu. Silazim na pretposljednjoj stanici, zatičem se na širokoj aveniji, koja me podsjeća na bulevare po Novom Beogradu. Kako je još nedjelja, baš i nema prometa, pa tako čitava ulica izgleda još prostranije. Krećem u šetnju, bez neke posebne rute. Ionako me zanima prvenstveno Faisalova džamija, a što vidim usput, dobro je. Skrećem u jednu pokrajnju ulicu, prolazim među zgradama koje me podsjećaju na Mertojak ili tako neki socrealistički kvart s primorskim đirom, a potom slijedi široka zelena avenija s koje se odvajaju pokrajnje ulice koje liče na zagrebačko Cvjetno naselje. Dolazim potom do centra sektora – svaki od rezidencijalnih sektora u sredini ima dio s prodavaonicama i ostalim zajedničkim službama (npr. bankom, poštom…), uz nekoliko zgrada za stanovanje, a uokolo se nalaze ulice s obiteljskim kućama i vilama. U tom pogledu Islamabad doista i liči na američko predgrađe. Ovaj centar sektora je dosta ofucan, no nalazim jednu radnju gdje rade šejkove, pa uzimam jedan od manga. Usput mi dolazi neki tip, koji valjda radi u restoranu, pa me malo ispituje uobičajena pitanja (predstavio mi se, ali se ja ne mogu sjetiti kako se zove) i traži me da ga fotografiram. Kažem mu da mi nije jasno što ima od toga, ali mu ipak udovoljavam (sliku možete vidjeti u mom albumu).
Nastavljam dalje, pored vila od kojih se u nekima nalaze i veleposlanstva koja nisu završila u diplomatskoj enklavi. Dojam je nekako zbunjujuć. „OK, gdje je tu grad, osim pokojeg elementa?“ Definitivno izgleda nepakistanski, urednije, čišće (ali je i to samo donekle, zato što se u zelenilu prljavština lakše zagubi), ali ne kao ozbiljan grad. Zbog dobroga je urbanizma izgubio urbanost. Gradskog prijevoza nema (izuzev Metrobusa), ovdje se svi oslanjaju prvenstveno na svoje vlastite kotače. Tu i tamo vidim pokoji kombi, kao i u Pindiju (zapravo, ni u Pindiju ne postoji organizirani gradski prijevoz), no kao da i ovdje vlada amerikanizirana kultura prijevoznog individualizma.
Ožednio sam, pa skrećem prema jednom od centara sektora, onoga F/7. Ironično, to je upravo sektor u kojem žive Expatriate Gentlemen. Kupujem đumbirovo pivo u jednoj prodavaonici, ali vjerojatno sam došao u vrijeme redukcije, jer ništa u frižideru nije hladno. Odmah pored je afganistanski restoran, maštovito nazvan Kabul. Pa da probamo što jedu Afganistanci. Na jelovniku se uglavnom nudi roštilj (čak i ulazite u restoran kroz oblak dima koji se širi s roštilja pored vrata), ima i ponešto birjanija i pilava, ali se ja odlučujem za mantu, već poznate i spominjane valjuške od tijesta punjene mesom – spominjao sam ih u Turskoj, kada sam rekao da je to jelo koje je rašireno po cijeloj srednjoj Aziji. Naravno, kako Afganistan ima utjecaja Potkontinenta, onda su i podosta začinjeni. Usto uzimam i jogurt, kako bih malo razblažio začine, afganistanski nan (kruh), te limunadu. Čak ispada i dosta jeftino, s poslugom 550 rupija.
Nastavljam dalje, pored restorana je neki ekskluzivni i lijepo uređeni šoping centar, u kojem se prodaje odjeća i kozmetika. Jedini detalj koji se ne uklapa jest što se sa svake strane zgrade nalazi po jedno mitraljesko gnijezdo, zaklon od vreća s pijeskom u kojemu sjedi tip s kalašnjikovom. Nadrealno, s obzirom da se pored toga mirno šeću urbani Islamabađani. Na benzinskoj pumpi kupujem vodu i sok od dinje, pa potom nastavljam prema Faisalovoj džamiji, koja je sad već prilično blizu. Već ju vidim iz daljine, no onda moram sjesti i predahnuti, jer mi je iz nekog razloga sok od dinje teško sjeo na želudac, pa imam osjećaj da ću se raspuknuti. Naposljetku, nakon nekih pola sata disanja na škrge, dolazim do Faisalove džamije. Džamija je građena od 1976. do 1986., prema projektu turskoga arhitekta Vedata Dalokaya. Dizajn je inspiriran beduinskim šatorom, s ukupno četiri vitka minareta (prema urbanoj legendi, CIA je tražila inspekciju minareta, bojeći se da je zapravo riječ o nuklearnim raketama – doista liče). Smještena je u podnožju Margallskih brda, koja sa sjeverozapada omeđuju Islamabad i zapravo su najzapadniji izdanak Himalaje. Džamija nosi ime saudijskoga kralja Faisala, koji je većim dijelom financirao njenu izgradnju. Mnogi konzervativniji muslimani isprva su kritizirali izgled džamije, zbog nedostatka kupole, no kada je dovršena i kada se vidjela njena veličina (koja se u potpunosti može spoznati tek iznutra – prima oko 10 000 ljudi u glavnoj dvorani i još oko 65 000 u dvorištu), kritike su povučene. U sklopu džamijskog kompleksa nalazilo se i Islamsko sveučilište koje je kasnije premješteno na vlastiti kampus.
Došao sam u vrijeme namaza, no ionako ne bih mogao unutra – tj. mogao bih, ali od toga ne bi bilo prevelike koristi, budući da je najstrože zabranjeno svako fotografiranje, unošenje mobitela i bilo čega sličnog, tako da dojmove iznutra ionako ne bih mogao vizualno prenijeti. Fotografiram ju stoga izvana, pa se potom otpućujem preko okolnih poljana (na kojima se može smjestiti još 200 000 vjernika), te dolazim do mauzoleja Muhammada Zia-ul-Haqa, nekadašnjeg pakistanskog predsjednika i generala.
Zia je kontroverzna ličnost u pakistanskoj povijesti. U zasluge mu ide što je Pakistan u vrijeme njegove vlasti ostvarivao gospodarski rast kao nikad prije (a ni kasnije). No taj rast zapravo nije imao nikakve veze s njegovim konkretnim potezima, već je uglavnom bio posljedicom povećanja iznosa koji su pakistanski radnici u inozemstvu slali u domovinu. Zia se nije bavio ekonomijom, te čak nije dirao u nacionalizaciju industrije koju je sproveo njegov prethodnik Bhutto (svega tri čeličane su vraćene svojim ranijim vlasnicima, jedna od njih je bila i ona obitelji Šarif). Ujedno je odgovoran i za islamizaciju dotada relativno sekularnog Pakistana, budući da je pojačao ulogu šerijata u zakonodavstvu, iako je već i Bhutto započeo s određenim proislamskim mjerama. Zia je smatrao da su dotadašnje Bhuttove socijalističke mjere uništile moralno tkivo pakistanskog naroda, a kako je islam raison d'ętre Pakistana, na njega se morao staviti veći naglasak. Stoga je poticao otvaranje medresa (u njegovo se vrijeme broj istih utrostručio) koje su s vremenom izrasle u paralelni školski sustav, ujedno odgovoran za sve kasnije negativne posljedice islamizacije, poput talibana. Niti jedan kasniji predsjednik nije uspio više stati na rep medresama, pa je čak i Mušarraf, koji se ozbiljnije uhvatio sekularizacije, također radi dobrih odnosa izdvajao velika proračunska sredstva za financiranje medresa. Ujedno je posljedica otvaranja medresa bio i rast vjerske netrpeljivosti diljem zemlje, posebno na sunitsko-šijitskoj liniji.
Zia je na vlast došao vojnim udarom nakon što su diljem Pakistana izbile demonstracije protiv Bhutta. Jesu li te demonstracije bile spontane, ili je bila riječ o već provjerenom potpisu rušena nepoćudnih režima od strane CIA-e, ostaje otvorenim pitanjem, tek, činjenica je da su se SAD bojale približavanja Pakistana i SSSR-a koje se odvijalo za vrijeme Bhuttove vlasti, kao i da su kasnije davale vrlo izdašnu pomoć Zijinom režimu, ne mareći pritom za kršenja ljudskih prava koja je isti sprovodio. Kako je 1979. došlo do sovjetske invazije na Afganistan, Zia je odjednom postao vodeći saveznik i „faktor stabilnosti“ u regiji (iako je i on bio „šaren“ – navodno je šurovao i s Homeinijem u Iračko-iranskom ratu), te su mu dane odriješene ruke u misiji preotimanja Afganistana natrag za kapitalistički svijet, pri čemu su velike količine novca (između ostaloga onoga ostvarenog uspješnim gospodarskim rastom) upumpane u financiranje afganistanskih mudžahedina.
Na domaćem polju Zia je sve više konsolidirao vlast u svojim rukama, želeći uspostaviti polupredsjednički sustav, odgađajući izbore u početku „jer nije bilo vrijeme“, pa je tako skupio ukupno 11 godina na dužnosti pakistanskog predsjednika – dulje od bilo kojeg drugog. Pritom nije štedio političke protivnike, pogotovo obitelj Bhutto (Zulfikar je obješen, njegov najstariji sin otrovan, a ostatak obitelji je morao otići u progonstvo kako bi se spasio). 17. kolovoza 1988. Muhammad Zia-ul-Haq poginuo je u nikad posve razjašnjenoj avionskoj nesreći, zajedno s još nekoliko vodećih vojnih čelnika i američkih diplomata, a sva je prilika da je uklonjen (najpopularnija je tzv. „mango-teorija“, o bombi skrivenoj u kištri manga u avionskom spremniku). U nasljeđe mu je ostao polupredsjednički sustav koji je u Pakistanu ukinut tek 2010.
Poprilično ljigav lik, čak i fizički, izgledao je kao neki gušter (čekaj…pa možda David Icke i nije posve u krivu?). Indira Gandhi je jednom izjavila kako se, za razliku od Bhutta, kojemu se na licu vidjela iskrenost i dobronamjernost, Zia-ul-Haqu s lica čitalo da je šuft koji će ti zabiti nož u leđa. Gromiku se zaklinjao kako su Pakistanu prioritet dobri odnosi s SSSR-om, istovremeno im stavljajući guje u njedra po afganistanskim gudurama.
Uglavnom, nisam ulazio u njegov mauzolej. :D
Vraćam se lagano prema Metrobusu, za što moram prepješačiti čitavu širinu Islamabada (što i nije toliko puno, oko 2 km). Uz Faisalovu aveniju nalazi se ograđeni prostor u kojem obitava nekoliko srna s mladuncima. Dovršavam onaj svoj sok od dinje i opet se događa isto – iz nekog mi razloga teško pada na želudac. Dolazim do Centaurusa, poslovnog kompleksa od triju nebodera pokraj kojega mi je najbliža stanica Metrobusa, silazim u pothodnik i ostajem šokiran, jer se unutra proteže repina od kojih 50 metara. Koja se pomiče vrlo sporo. Stajem u red, ali nakon desetak minuta odustajem i odlučujem se okušati sreću s taksijem. Pitam jednog vozača koliko bi bilo, računam ako je 500 do kineske ambasade, a ovo je kraće, moralo bi biti 400 ili manje. On traži 600. Velim da ne dolazi u obzir, da je to kraće od….ponavljam ovu svoju prethodnu rečenicu. On kaže da cijena ne ovisi o udaljenosti nego tako, o slobodnoj inspiraciji, kojiput će za istu udaljenost tražiti 800, a kojiput 400. Samo što mi nije rekao „ti si ovca koju mislim strizati“. Pita kolegu, taj mi nudi 500. Neću ni to, mora biti manje od 500. Nudim mu 450, on ne želi. Ništa, onda ću pješke dalje. Metrobus je 20 rupija, a ovima je 400 premalo. Nastavljam hodati po aveniji i sine mi najočitija ideja, koja mi dotada nije bila ni u primozgu – a da odem jednostavno na iduću stanicu Metrobusa? Na Centaurusu je gužva zbog nekog događanja, na idućoj valjda neće biti. I doista, tamo je u redu manje od 10 ljudi, otvorene su dvije blagajne, sve ide brzo. Na jednoj blagajni radi neki tip, mene usmjeravaju na drugu blagajnu, na kojoj nema nikoga. Tj. mislim da nema nikoga, sve dok iza šaltera ne izroni ruka i uzme mojih 20 rupija. Ruka pripada ženi koja nosi burku. Dakle, ne nikab (ono s prorezom za oči, takve sam već viđao da rade na šalterima), već doslovce burku. Kao da je na stolcu s druge strane stakla nasađena bala tekstila. Bizaran osjećaj, jer obavljam poslovnu transakciju s humanoidom bez lica.
Na stanici dakle nema gužve, ali svi autobusi koji dolaze su dupkom puni, jer su pokupili onu gomilu s ranije stanice. Napokon se uspijevam ugurati u peti ili šesti po redu, te nakon skoro pola sata stižem na Commitee Chowk. I tu je gomila ljudi koja čeka na ukrcavanje, morat će nešto poduzeti da se te gužve riješe, inače će prijevoz postati posve nefunkcionalan.
Večeri u hotelu postaju trening za umiranje. Srećom sam dovoljno iscrpljen da sam već oko ponoći bio u poluzombi stanju, tako da spuštam zavjesu na još jedan dan u Rawalpindiju. Još stotinjak sati…