Wireless infidelity

nedjelja , 07.06.2015.

Današnji sam dan zapravo planirao izlet u Taxillu, ali sam od njega odustao, iz dva razloga. Prvo, zato što je bilo užasno vruće. Drugo, zato što sam u 5 popodne morao biti u hotelu, na internetu. Razlog je poprilično bizaran.
Naime, oni koji me znaju, znaju da sam strastveni kvizaš. Ljubav je počela još u djetinjstvu s Kviskotekom, nastavila se kroz prve uspješne televizijske nastupe i redovna gledanja TV kvizova, a kulminirala kada se u Zagrebu razvila scena pub kvizova. Prošloga je proljeća u Zagrebu osnovan i Hrvatski kviz savez, čime je bavljenje tom aktivnošću dobilo i službeno tijelo koje se brine o njenoj promociji i organizira razna mjesečna i godišnja natjecanja. Tako je lani po prvi puta zahvaljujući HKS-u Hrvatska imala svoje natjecanje u sklopu Svjetskoga kviznoga prvenstva, a ja to naravno nisam mogao propustiti. Rezultat je bio zadovoljavajuć – bio sam drugi u Hrvatskoj iza Dorjane Širole (koja je već godinama najbolja kvizašica svijeta, redovno među prvih 20 u svijetu), te 101. u svijetu. No za ovu je godinu, uslijed moga putovanja, bilo prilično izvjesno da neću sudjelovati. Kako je HKS u međuvremenu počeo organizirati i Hot 100, mjesečna kvizna natjecanja od po 100 pitanja, koja se također boduju za svjetsku rang listu, u polušali sam rekao momcima iz Saveza kako bi bilo fora da dopisno rješavam Hot 100 s puta. To se načelno ne dopušta, jer nitko ne kontrolira hoće li osoba varati, npr. tražiti informacije preko interneta. No s obzirom da su se momci i dobar dio drugih igrača složili s takvim aranžmanom, uz jamstvo same Dorjane (kojoj ovom prilikom zahvaljujem) kao respektabilne članice svjetskoga kvizaštva, dopušteno mi je da rješavam kako Hot 100, tako i samo Svjetsko prvenstvo, iako još nije bilo sigurno gdje ću biti u to vrijeme. Dosad sam na putu odradio dva Hot 100, u Istanbulu i Ghazvinu (u ovom drugom sam skoro pobijedio, čega sam se zapravo bojao, jer bi moglo izazvati sumnje), a danas je bio dan održavanja SP. U tu sam svrhu morao biti u hotelu u 2 po hrvatskom vremenu, tj. u 5 po pakistanskom. Rješava se inače u dva dijela po 1 sat, između kojih je pola sata pauze. Svaki dio ima 4 rubrike po 30 pitanja, ukupno dakle 240 pitanja, s time da se najslabije riješena rubrika ne boduje. Kako je zadnja dva dana internet uglavnom radio, nije bilo bojazni da me tehnički problemi spriječe u natjecanju.
Ujutro sam preskočio doručak, ionako za tih 200 rupija dobijem grudicu pekmeza, tost koji je zapravo netostirani kruh za tostiranje, čašu soka i šalicu i pol čaja. Jest ću onda radije krekere i čokoladu koje imam još od Lahorea. Oko podneva sam se odlučio uputiti do centra Pindija, da malo vidimo na što liči taj grad. Prije toga odlazim na recepciju upitati mogu li mi kopirati onu svoju kopiju moje stranice pasoša s podacima i vizom, za slučaj da me policajci zaustave. Recepcionar mi kaže da je najčešće dovoljno pokazati onu potvrdu iz veleposlanstva da je putovnica kod njih i da onda ne gnjave, ali mi svejedno izrađuje kopiju, neka se nađe.
Put do centra nije ni lak, jer treba prijeći cestovni most bez nogostupa, srećom promet uglavnom stoji i trubi (izuzev motocikala koji prolaze između). Usto je i pripeklo, nisam očekivao ovakvu žegu u ovim predjelima, ali izgleda da se idući tjedan i ovdje očekuje do 40.
Centar Pindija izgleda malo uređenije nego dio grada gdje sam ja, pod „uređenijim“ mislim da su zgrade malo luksuznije i imaju bolje dućane. A čak je i kolnik u malo boljem stanju i nećete zateći lokvice pored ceste. Ali i dalje posvuda caruje šuma žica i transformatora, promet je jednako kaotičan i bučan i to sasvim sigurno nije grad kojim biste šetali. Uzimam jedan šejk od manga da se osvježim, radim krug i vraćam se prema hotelu drugim putem, iako opet završavam na onom mostu.
U hotelu je u međuvremenu odsjeo gospodin Murphy. Naime, u dogovoru s organizatorima, kako bi nam svima bilo praktičnije, odlučeno je da počnem pisati sat ranije, tako da mogu u miru ispraviti moj test dok ostali još pišu. I tako, skinem potrebne dokumente, otvorim ih, krenem pisati, imam sat vremena…i pred kraj skužim da greškom organizatora nisam dobio jednu sliku koja bi mi možda pomogla oko odgovora. Nema veze, nećemo sitničariti, šaljem dokument u roku. Imam pola sata pauze, taman da nešto popijem, protegnem se…kad, nestane struje. Redukcija. Nestalo je i jutros, ali hotel ima generator koji ubrzo pokrenu. Ali nestanak struje zahvaća i modeme. Kojiput se odmah vrate u normalu, kojiput to traje. Ovaj puta se oporavilo unutar desetak minuta. U pola 6 krećem s pisanjem drugoga dijela, odgovori se nižu, dolazi i moja omiljena i najjača rubrika Svijet…kad opet nestaje struje. OK, imam još 25 minuta do krajnjeg termina, sad će oni to… Završavam oko 6.15, ali struje još nema. Ne čujem ni da itko pokušava pokrenuti generator. A znam da će nakon ovolike pauze trebati i mnogo više vremena da se internet oporavi. Nemam vremena čekati, iscurit će mi vrijeme. Oblačim se i odlazim na jedino mjesto za koje se nadam da će mu internet raditi – hotel Civic. Ujedno molim Boga da oni imaju generator i da modemi cuclaju struju, jer će inače sve što sam pisao otići kvragu, budući da će kašnjenje s isporukom drugog dijela učiniti besmislenim i prvi dio ako me diskvalificiraju zbog neregularnosti. Osjećam se kao idiot dok na parkiralištu pred hotelom, među autima, ispred nekakve mehaničarske radionice, otvaram laptop i čekam da se sistem digne…srećom, internet radi! Spajam se i šaljem dokument, minutu-dvije prije roka. Bijesan sam na indolentne panjeve u hotelu od tri zvjezdice koji plaćam 2000 rupija po noćenju + 200 za doručak, koji su lijeni upaliti generator, dok sam u Lahoreu plaćao 550 rupija, imao besplatan doručak i beskrajno uslužnog Sadžada koji je za silu bio spreman čak i svoj smartphone pretvoriti u modem.
Generator su pokrenuli tek kad sam se vratio u hotel (oko 25 minuta nakon nestanka struje), internet nije došao idućih 20 minuta, tako da sam otišao na večeru u onaj restoran u sklopu hotela Civic. Bio sam tamo i u srijedu, prvu večer kad sam došao. Pokušat ću kod njih sa slatko-kiselom piletinom. Imaju ju, i to poprilično veliku porciju, tako da ju čak ni ja, koji redovito rješavam čitav pladanj u kineskim restoranima u Zagrebu, ne mogu pojesti. Ili je porcija prevelika, ili se meni apetit na ovom putovanju smanjuje. Optimistično ću se držati prve opcije. :D Za vrijeme večere me zašprehava jedan konobar koji baš ne vlada najbolje engleskim, odakle sam, što radim u Pakistanu, jesam li oženjen (to im je isto jedno od glavnih pitanja, i onda „zašto“ kad kažem da nisam – odgovor je „zato da mogu doći u Pakistan“)… Srećom se ubrzo udaljio i pustio me da jedem u miru. Meni nije problem razgovarati kod jela, ali ovaj je stajao, dok sam ja sjedio, što je značilo da moram dizati glavu prema njemu, a tada je već teže mirno žvakati. Nakon večere uzimam i jedan hir, kao neki puding od riže s bademima.
Vraćam se u hotel, internet radi, pa opet redukcija, pa ne radi, pa proradi, pa ne radi, pa… Expatriate gentlemen se ne javljaju. Nasukan sam i dalje u hotelu s ćudljivom internetskom vezom. Pakao, to je Rawalpindi.
U konačnom poretku za Hrvatsku bio sam šesti, s jednakim brojem bodova kao i peti, ali slabije riješenom najslabijom rubrikom (koja u tom slučaju odlučuje). Četvrti je imao bod više. I, naravno, najbolje riješena rubrika Svijet. Ipak neke koristi od tih putovanja…