Vižljasta viza

Ujutro sam ustao rano, opra se, obuka onu košulju na cvit…majicu na #hrvatskikvizsavez (u pranju je malo apšisao crni dio majice), plave hlače, sve kako bih šarmirao osoblje u kineskom veleposlanstvu e da mi odmah s vrata daju vizu. Utvrđujem da internet i dalje raducka, nedovoljno za to da isprintam obrazac, pa ću okušati sreću u samom veleposlanstvu. Kako doći do istoga? Postoji Metrobus koji spaja Rawalpindi i Islamabad, no nakon dolaska na stanicu istoga saznajem da isti danas ne vozi. Kasnije ću vidjeti na njegovoj trasi i policijska kola, kao i hitnu pomoć, a uokolo su stajali policajci s dugim cijevima (na svim stanicama) no nije mi poznato što se dogodilo. Izgledalo je kao dojava o bombi, možda čak i deaktivacija iste. I tako umjesto 60 rupija za dva žetona (do Islamabada i natrag) uzimam taksi za 500 rupija u jednom smjeru (motorne rikše ne smiju uopće u Islamabad). Usto još postoji nekakvo ograničenje, taksiji ne smiju u diplomatsku enklavu, koja je na rubu Islamabada, tamo se mora ići posebnim shuttleom. Taksist ne zna engleski, a izgleda da baš ne pozna ni Islamabad, tako da mu kažem da trebam Embassy Road (tako se stvarno zove ulica odakle kreću shuttlei). Inače, gotovo svi taksiji u Pindiju su Suzuki Marutti, koji se ovdje zovu Suzuki Mehran. I svi izgledaju kao da su u naprednoj fazi pripreme za pretvaranje u go-karte. Tragikomično je voziti se pored velikih ploča uz cestu na kojima piše kako i vozač i suvozač moraju biti vezani, a auto nema ni tapecirung na vratima, a kamoli pojaseve.
Vozimo se prema Islamabadu. Već sam rekao da Rawalpindi i Islamabad zovu gradovima blizancima, ali podesniji bi opis bio onaj dr. Jekylla i Mr. Hydea. Islamabad je sterilan, planski, zelen, s mnoštvom slobodnoga prostora; dočim je Rawalpindi urbana i prometna džungla. Prijelaz je lako uočljiv. Nakon jednog nadvožnjaka odjednom sve kuće oko vas nestaju, a pred vama se pojavljuje bujno zelenilo. I naravno policijska kontrolna točka. Koju nažalost nisam mogao slikati (jer je to policijska kontrolna točka), ali čitava kućica je obučena u boje glavnog sponzora. Pepsija. Doista, na kućici piše velikim slovima PEPSI, a ispod toga manjima Police Checkpoint. Ne znam bih li vrištao od smijeha ili lupao glavom o komandnu ploču. Ovo drugo bih lako mogao ako vozač jače zakoči.
Na kontrolnoj me točki policajac pita kamo idem, zašto, koliko sam dugo u Pakistanu, zašto, sviđa li mi se (primijetite kako ispitivanje suptilno prelazi u zašprehavanje)…zatim me pita može li mi kako pomoći, ja velim da zasada ne, a onda on kaže vozaču da idem u kinesku ambasadu. Sad nastaje zbunjenost, jer vozač kaže da sam mu rekao da me vozi u Embassy Road, ali ispada da me on ipak s taksijem može voziti skroz do veleposlanstva, što ja nisam znao, pa sam mu zato rekao Embassy Road. Onda to moram reći policajcu, koji to onda prevodi vozaču, koji onda shvaća, ali još nije bio sasvim siguran, pa me par puta pitao želim li u Embassy Road ili u veleposlanstvo. Nakon još malo lutanja i okretanja, napokon pogađa pravi smjer.
Moram priznati da sam od Islamabada očekivao neku vrstu američkog predgrađa, široke avenije, uredno zelenilo…ovo što vidim izgleda kao Buzin. Još gore, jer u Buzinu barem postoje uređeni nogostupi. Ovo izgleda kao da ste negdje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj po poljima porazbacali veleposlanstva u obliku malih tvrđavica (3 metra visoki zid s bodljikavom žicom na vrhu, barijere, rampe i zastava na vrhu, da se zna čija je posada u tvrđavi), a okolo vam cvate ambrozija. Stvarno. Kineska ambasada je na ledini pored ceste, s druge strane je veleposlanstvo Emirata, malo dalje je Rusija…a sve vire iz grmlja.
A ja shvaćam da je u čitavom tom otezanju s internetom, traženju prijevoza, traženju prijevoznog puta i sličnome već došlo 11.25, a konzularni odjel radi do 12. A pred veleposlanstvom se nazire neki rep. Srećom, ubrzo po mom dolasku puštaju jednu tranšu ekipe unutra, pa tako i ja, premda sam do kraja ostao zadnji, ulazim negdje u 10 do 12. Unutra je naravno aerodromska procedura sigurnosti, skeniraju mi pederušu i odlučuju da ju moram ostaviti kod njih, pa tako s ostatkom dokumenata u ruci ulazim u glavnu salu sa šalterima. Objašnjavam da nemam fizički obrazac nego samo dokument na USB-u i već očekujem hladnokrvno odbijanje, no bez ikakvog krzmanja dobivam obrazac od mlade Pakistanke koja ondje radi kao službenica. Ispunjavam obrazac koji nije toliko sulud poput onoga za pakistansku vizu (na kojem su me tražili vjeroispovijest, materinji jezik i krvnu grupu – ja svoju krvnu grupu ne znam, pa sam izmislio i nadao se da mi u veleposlanstvu neće vaditi krv; srećom su mi vadili samo mast). Neke podatke međutim ne znam napamet, kao što je broj moje hrvatske osobne iskaznice (jer traže i to i broj pasoša – ali to valjda ipak samo za Pakistance), kao i telefonski broj mog poslodavca (koji mi je ostao u mobitelu u pederuši). Srećom me ona djevojka razuvjerava da će to biti od krucijalne važnosti, pa tako čekam svoj red na šalteru. Kada dođem na red slijede uobičajena pitanja, imam li rezerviran smještaj (nije mi jasno, misle li oni doista da će netko tko traži vizu biti toliko bahat da smatra da je viza puka formalnost i unaprijed rezervirati smještaj?), kada mislim ući u Kinu, kako, kojim putem mislim ići (napisao sam itinerer na obrascu, ali to je službeniku prekratko, jer sam naveo samo devet gradova – više ne stane). Potom mi kaže da mu još treba kopija mog pasoša (donio sam original i kopiju pakistanske vize), detaljniji itinerer, te moje izvješće iz banke (pokazao bih mu stanje mog računa na elektroničkom bankarstvu, ali mi je mobitel ostao u pederuši). Kaže da mu to mogu donijeti odmah, ili da dođem sutra. Vraćam se do one djevojke i pitam ju ima li negdje u blizini kopirka, nema. Kaže da bi, dok odem kopirati i vratim se, već isteklo radno vrijeme konzularnog odjela. Uostalom, shvaćam i da nemam dovoljno sredstava za cijenu vize, bankomat je tko zna gdje (u grmlju, vjerojatno), a debitnu karticu sam, debil, ostavio u hotelu. Sve vodi tomu da ću i sutra u Klinča S…Islamabad. Možda Metrobusom. Srećom mi djevojka kaže da se sutra ujutro javim policajcu na ulazu i kažem da sam bio dan ranije i da za mene jamči gđica (i sad sam zaboravio ime, ali bilo je nešto poput Anja, Sanja, Asja…), a usput ona zapisuje i moje ime, kako bi bilo vjerodostojnije.
Opet u taksi (za koji me ovaj puta traže 600 rupija, ali ja kažem da je do ovamo bilo 500 i ne odstupam, te na kraju za 500 rupija pronalazim taksi koji čak ima i pojaseve), pa do hotela. Sastavljam detaljniji itinerer, navodeći hostele u pojedinim gradovima čija sam imena pokupio s Hostelworlda (tamo ću „odsjedati“ – zapravo, možda i hoću, ali neću ništa rezervirati dok ne doznam kada ću dobiti vizu i hoću li ju dobiti), kao i način putovanja između gradova, pokoji usputni izlet… Prilično sam siguran da će sutra ovaj tek baciti letimičan pogled na to, tako je bilo i s Iranom pred dvije godine, morate imati rezerviran smještaj, ja se potrgao da nađem rezervirljiv smještaj u Iranu (s obzirom na sankcije to je jako teško, jedino dobiti neku usmenu potvrdu i onda taj mejl pokazati konzulu), a ovaj je na kraju rekao „Aha, to je to“, i odmah odložio taj papir sa strane. Čini mi se da je to više psihološka metoda provjere koliko si ozbiljan i realan u svojim planovima. Jedino bankovno izvješće ne znam kako da mu dostavim, mogu mu ga pokazati na ekranu mobitela (stanje je naravno u kunama, pa neka on preračunava u juane), ili mu mogu donijeti dolare koje imam (ali mi se baš ne nosa 2500 dolara uokolo bez prevelike potrebe). Samo se nadam da će tu biti kraj peripetijama s vizom. Po onome što znam, Kinezi nisu osobito zahtjevni u pogledu viza, a takav sam dojam stekao i danas u veleposlanstvu, čitava atmosfera je kao na bankovnom šalteru.
Popodne odlučujem istražiti neposrednu okolinu hotela u Rawalpindiju, za što mi opet treba kamuflaža zvana šalvarkamiz. Kako bih dodatno uklonio pažnju sa sebe, uzimam mali fotoaparat, žrtvovat ću kvalitetu fotografija za neprimjetnost. Ponovno dižem novce, čime sam sada već na 800 potrošenih dolara, a morat ću izgleda još jednom podići (ili promijeniti) novce prije napuštanja Pakistana. Unatoč vrućini i proljevu, koji su me spasili od jela, Sadžadovom plaćanju sokova, voda i faluda, Pakistan je ipak skuplji nego što sam pretpostavljao planirajući budžet.
Nisam se udaljavao previše, kretao sam se u krugu od kojih 500 metara od hotela, prvo u uske uličice s druge strane Murree Roada, glavne prometne arterije u Pindiju (kojom ide i Metrobus). Uličice izgledaju pomalo kao labirint starog dijela nekog od naših primorskih gradova – zavijuci, šikane među zgradama od po tri-četiri kata visine, ljudi koji gledaju kroz prozore i dovikuju se… Ono gdje je razlika jest mnogo veći nered, brojne žice koje se posvuda provlače (često su među njima uglavljeni i transformatori), uz ulicu zna vijugati kanal s otpadnim vodama, nije neobično da se tu smuca i pokoja kokoš, pa čak i koza (Rawalpindi ima oko tri milijuna stanovnika, dakle to je grad veličine Berlina)… Posebno su opasni brojni šahtovi bez poklopaca, koji su često neobilježeni. Ako imate sreće, zatrpani su smećem dovoljno da ćete samo uganuti nogu. Ako nemate, mogli biste slomiti štošta upadom u jedan takav.
Rawalpindi je smješten na krajnjem sjeveru Pandžaba, na Pothoharskom platou. Iako tragovi naseljenosti datiraju još u razdoblje od oko 1000 g. pr. Kr., a zapadno od grada nalazilo se i poznato budističko naselje Takšašila (današnja Taxilla), korijeni današnjeg Rawalpindija su u malom gradu koji je 1493. osnovao Džhanda Han, vladar klana Gahara. Nakon toga su njime vladali Moguli, Afgani i Sikhi, sve dok 1849. nije postao dijelom Britanske Indije. Kako se nalazio na Velikoj osnoj cesti (Grand Trunk Road, najvažnija prometnica sjeverne Indije, koja je spajala Kabul i Čittagong), važnost Rawalpindija s godinama je rasla. S Britancima je došla i željeznica, a Rawalpindi postaje željezničko čvorište i najveće vojno uporište Britanaca u Indiji, dijelom i zato što je bio toliko blizu divljim plemenima na sjeverozapadu i sjeveru. Ujedno je blizina planina privlačila i mnoge Britance koji su u obližnjim brdima osnivali svoja planinska odmarališta. Otkako je nezavisnog Pakistana, Rawalpindiju je dobro krenulo, ali ima poprilično nezgodnu reputaciju za političare. Liaghat Ali Han, prvi premijer Pakistana, ubijen je 1951. u parku koji danas nosi njegovo ime, navodno zbog njegove tendencije približavanja Sovjetskom Savezu (spominje se upletenost SAD-a – zar ste sumnjali?). 1979. u Rawalpindiju je vješanjem smaknut Zulfikar Ali Bhutto, kojega je uklonio njegov nasljednik, Mohammad Zia-ul-Haqq. A onda je sudbina okrutno spojila te dvije osobe, tako što je 2007. kod stražnjeg ulaza u Liaghatov park ubijena i Zulfikarova kći Benazir.
Kada je Pakistan postao neovisan, ulogu glavnog grada preuzela je njegova glavna luka Karači. No zbog specifičnog ljevkastog oblika države, Karači je bio poprilično udaljen od većine ostalih krajeva, a to je dovodilo i do nejednakog razvoja države. Karači je kao luka bio i dosta izložen mogućem napadu. Usto, Karači je bio poslovno središte, pa je postojao strah od uplitanja poslovne elite u političke odluke. Tako se 50-ih godina počelo razmišljati o premještanju glavnoga grada. Zbog relativno centralnog položaja i umjerene klime, plato pored Rawalpindija pokazao se idealnim za smještaj glavnoga grada države. Relativna blizina Kašmira trebala je osnažiti polaganje prava na taj teritorij. Odlučeno je da se glavni grad gradi posve iznova, planski, a dano mu je vrlo maštovito ime Islamabad, tj. „Grad islama“. Zadaća urbanističkog oblikovanja povjerena je grčkom arhitektu Konstantinosu Doxiadesu, koji je napravio plan grada s rasterom koji se sastoji od više sektora koji svaki funkcioniraju kao mali grad s vlastitim centrom. Radovi su započeli 1959., kada je glavni grad iz Karačija prvo premješten u Rawalpindi, jer je Islamabad još bio ledina. Tek je 1966. glavni grad postao operativan. Danas je Islamabad po svim pokazateljima kvalitete života daleko iznad pakistanskog prosjeka, a njegova demografska slika svojevrsni je mikrokozam čitave države. U njemu je sagrađeno nekoliko monumentalnih građevina, uključivo i Faisalovu džamiju, u trenutku izgradnje najveću na svijetu (danas je četvrta, jer ju je u međuvremenu pretekla Džamija kralja Hassana II. u Casablanci, a nadograđene su i Velika džamija u Meki i Prorokova džamija u Medini).
Ali i dalje izgleda kao Stupnik.
Večer opet provodim u hotelu, za večeru sam se uželio pojesti nešto kinesko, možda poboljša karmu, a možda, ako ne vidim Kinu, barem dobijem dio Kine u želudac. Zanimljivo da većina restorana u Pindiju nudi neku pakistansko-kinesku fuziju, pa tako i moj u hotelu. Ja bih običnu slatko-kiselu piletinu. Ali nemaju. Ništa, daj chow mein, jeo sam ga lani na Kubi i bio razočaran, pa da popravim dojam. I prije toga bistru juhu od povrća. Koja ima puno mrkve. Eto, dobro za moju probavu. Ali ovo je Pakistan, pa uz mrkvu ima i paprike, a na dnu je prst debeo sloj papra. To nije dobro za moju probavu.
Ha ništa, sutra drugi pokušaj s odlaskom u Brdov…Islamabad. Danas sam vidio da ekipa dolazi u šalvarkamizu u ambasadu. Pitam se ima li smisla biti pristojan i usput reklamirati #hrvatskikvizsavez, ili biti komotan i otići po vizu bez gaća.
Jer, naravno, šalvarkamiz se nosi na golo tijelo.