Rekonvalescencija

Utorak je dakle bio sasvim nezanimljiv dan. Još me tijekom noći napao poprilično jak proljev, posve vodene konstitucije (ono što ja obično zovem „pišanje na guzicu“), tako da sam već ujutro osjećao prve znakove dehidracije. Ipak, još sam vjerovao da ću se uspjeti oporaviti do podneva kada sam mislio krenuti na bus. Za doručak sam uzeo samo lassi, kako bih nadoknadio tekućinu, a i obnovio crijevnu floru, a kasnije još i zeleni čaj. Budući da sam šalvarkamiz dao Sajidu da ga opere, a ostatak robe sam spakirao, nisam baš bio pretjerano uljudan sjedeći na doručku samo u boksericama i razgovarajući s nekim Australcem koji je došao večer ranije. Njemu nije prvi puta u Pakistanu, također ide na sjever, no on će se onda preko Čitrala spustiti u Pešavar. Razgovor naglo prekida moj novi napadaj, nakon čega se povlačim u sobu. Sajid mi je pokušao pomoći tako da me izmasira, ali mislim da to nije previše pomoglo mojim crijevima. S obzirom da su simptomi dehidriranosti bili sve jači, a vode mi je nedostajalo, bilo je jasno da neću toga dana na put. Stoga sam kunjao u nekom polusnu do ranog popodneva, kada sam zamolio Sajida da mi skokne do obližnjeg supermarketa po ono što sam u tom trenutku smatrao da mi tijelo treba: veliku bocu vode, bocu soka od višnje i slani lassi. Potom sam se vratio u krevet i nastavio s kunjanjem sve do redukcije iza 5 sati, kada sam se ustao (Sajid i Australac su u međuvremenu otišli na onaj isti sufijski festival) i spustio se do supermarketa po još neke namirnice. Naravno, kada se pojavi stanje kao što je proljev, svi imaju nekakve savjete, iako su oni često nerealni, a tu je prednjačila moja majka, koja recepte protiv putnog proljeva dobiva od svoje prijateljice liječnice koja isto tako putuje po egzotičnim zemljama. Međutim, da vidite što mi je ona preporučila: da pokušam nabaviti Hippovu (!) kašicu za djecu s mrkvom (jer, jasno, mora biti Hipp, inače to nije to, i samorazumljivo je da se to može naći u prvom supermarketu u Pakistanu), da jedem čistu kuhanu rižu (što je relativno OK) i tako dok proljev ne prestane, 10 dana (ja ne znam kakve proljeve ima ta njezina prijateljica, ali meni nikad nije trajao dulje od jednog dana)… Ukratko, otišao sam pronaći bilo kakvu dječju hranu, kupio jednu kašicu od mrkve i krumpira i još jednu samo od krumpira (obje s rižom), krekere (jer dvopek nisam našao), čokoladu za kuhanje i one Digestive zobene kekse s čokoladom (da stvorim barem nekakav volumen stolice). Vratio sam se u sobu, udario po keksima, sve dok nije došla iduća redukcija, kada sam jednostavno iscrpljen zaspao. Nakon što sam se kojih dva sata kasnije probudio, shvatio sam da mi je bolje. Iako ću kasnije utvrditi da i dalje imam proljev, stanje u glavi i tijelu mi se popravilo, pa sam proveo nekih dva sata na terasi ćaskajući sa Šrilančaninom uz šalicu crnog čaja s limunom (još jedan lijek za proljev). On inače živi u Ženevi kad je u Švicarskoj, što znači da očito ima dovoljno love da bi si u Lahoreu mogao priuštiti i bolji smještaj od života u hostelu za bekpekere – barem da si iznajmi stan. Ali očito mu ovo više odgovara. Nisam uspio doznati čime se inače bavi, kao ni koja mu je životna priča – mislio sam da možda ima detalja koje ne bih želio znati. Inače simpatičan lik – fizionomija malo majmunska, kreštav glas, na prsima ima tri ožiljka koji izgledaju kao opekline, kao da mu je je netko gasio na koži, ne cigarete, nego cigare… Ne, ali stvarno je simpatičan, unatoč ovom mom opisu. Negdje oko pola 1 on se povukao na spavanje, jer spava na terasi, a to znači da ga sunce (i mujezini i promet) budi već oko 5. Ja sam se još malo muvao po sobi, skupljajući dovoljno umora da ponovno zaspim.
Ujutro su stvari već izgledale daleko bolje. Znakovi dehidracije su se povukli, čak je i stolica bila žitkija. Suprotno očekivanom, lassi pomaže u slučaju proljeva, provjereno na internetu, tako da nisam ni jutros odustao od rituala, dopunivši ga crnim čajem. Budući da sam se dobro oporavljao, bilo je jasno da danas krećem dalje, moram što prije pokrenuti postupak za dobivanje kineske vize, a za to trebam doći fizički u veleposlanstvo u Islamabadu. No kako je Islamabad dosta skup, smještaj ću ipak odabrati u Rawalpindiju, gradu koji je zapravo blizanac Islamabada, udaljen svega 15-ak km. Molim Sajida da mi pomogne oko toga, tj. da mi dadne neku preporuku, on mi ispisuje adrese i za Rawalpindi, i za Gilgit, i za Hunzu. Taj čovjek je stvarno zlatan. Budući da je danas šijitski festival sličan Ašuri (blagdanu na koji se šijiti prisjećaju muke i smrti imama Husseina, pada 10. muharrama, što je ove godine negdje u rujnu), pita me hoću li možda ostati i danas, pa otići to vidjeti. Rado bih, ali doista me stvar s kineskom vizom goni dalje. Jer ako dođe vikend, onda moram čekati idući tjedan… Pakiram se i sređujem račun za jedan dan više, a onda Sajidu dajem još 1000 rupija, za sve dodatno što mi je učinio u ovih 5 dana. Nije puno, to je 10 dolara, ali platio sam dosta i izlete, istrošio sam se u Lahoreu. Sajidu je drago, zahvaljuje mi, grli me, kaže mi „thank you, brother“…doista je on jedna od najboljih osoba koje sam upoznao, ne samo na ovom putovanju. Doista se vidi da mu je stalo do njegovih gostiju, da im želi pružiti osjećaj „doma daleko od doma“ i da je svatko dobrodošao u tu malenu oazu na zadnjem katu zgrade s pogledom na The Mall. Uostalom, nije bezveze dotični hostel već nekoliko godina zaredom proglašen najboljim hostelom u Pakistanu (nije doduše neka žestoka konkurencija, ali…). Obećajem mu da ću širiti dobru vijest o hostelu, pa to činim i ovim putem – ako vas put ikad nanese u Lahore, mislim da moja iskustva ovih 6 dana (a ipak je to dosta sažeto i skraćeno) stvarno mogu biti dobra preporuka da se tamo skrasite i prepustite iskusnom Sajidovu vodstvu, jer događanja ima, Lahore je poprilično siguran grad za pakistanske standarde, s bogatom kulturnom scenom – a vidjet ćete i pokoji festival, kao i život ruralnog Pandžaba.
I da, na koncu jedna isprika – iako sam ja njega cijelo vrijeme zvao Sajid, jer sam bio uvjeren da je Sayeed, on je zapravo Sajjad, tj. Sadžad. Tako da si retrogradno ispravite taj podatak. :D
Pozdravljam se sa Šrilančaninom, Sadžad uzima moje ruksake unatoč mojim protestima i nosi ih pred zgradu, kako bi mi pozvao rikšu da me prebaci do Daewooova terminala (da, napisao sam tri o, bez obzira kakva je trenutno važeća pravopisna norma). Još se jednom srdačno pozdravljamo, a potom ja ulazim u rikšu i kreće još jedna drmajuća vožnja kroz grad. Prema onome što vidim u ogledalu u rikši, u licu imam boje, ne izgledam kao paćenik, tako da se izgleda dobro oporavljam. Vožnja do terminala traje kojih desetak minuta i ispada 200 rupija (to zna koliko bi bila da sam sâm naručivao rikšu). Na terminalu prvo moram obaviti upis osobnih podataka u evidenciju (već sam zaboravio kako to izgleda), a potom tek mogu u zgradu kupiti kartu. Pikiram bus u 12.45, koji je luksuzniji od ostalih (iako su i ostali luksuzniji od onoga u čemu sam se vozio do Lahorea), a cijena mu je 1450 rupija za 4,5-satnu vožnju do Rawalpindija. Dolazim na šalter, službenik mi veli da malo pričekam, jer nemam rezervaciju. Nadam se da će mjesta ipak biti, premda za 15 minuta već ide drugi bus, no taj je klasu niži (i jeftiniji, pa računam da će možda više ljudi ići na njega). Napokon dobivam mjesto i krećem se smjestiti u bus. I pri ulasku u bus je sigurnost malo veća, pregledavaju me detektorom metala, traže me da otvorim torbicu koju nosim ispod majice (od milja bih ju mogao zvati škapular), a u kojoj furam dio novca, žutu knjižicu i novčanik s debitnim karticama. Dodatna mjera sigurnosti je fotografiranje svakog putnika. Bus je doista svemirski za pakistanske pojmove, a solidan je čak i za iranske. Sjedala su grupirana 1+2, imamo i stjuardesu, koja stalno nešto donosi – vodu, slušalice (koje se nalaze u velikoj sportskoj torbi, pa ako sjediš na prvom sjedalu iza „šanka“ na kojem ona to sve priprema, možeš besplatno dobiti i ručku od torbe u čašu s vodom, kao ja), Coca Colu, Fantu, Sprite, hranu… Otvaram hranu da vidim što mi lijepoga i antidijarejičnoga nude. Sendvič od bijeloga kruha s paštetom od tunjevine, kroasan s čokoladom i kekse s kuminom. Ovo prvo je s obzirom na moju probavu užas, drugo je tako-tako, treće je sjajno. No kako sam ja dobro odgojeno dijete koje pojede sve što mu se servira, tako će i tunjevina dobiti svoje mjesto u mom želucu. Ionako sam minimalno 4 dana u Rawalpindiju, mogu si priuštiti još malo proljeva.
Vožnja do Pindija (kako ga Pakistanci nazivaju u razgovoru) traje već najavljenih 4,5 sata, uz jednu kraću pauzu. Sjeverozapadni dio Pandžaba je brdovit i malo me podsjeća na onaj dio kada se iz Rijeke penjete prema Gorskom kotaru. Dok je u Lahoreu vrijeme bilo oblačno, putem se razvedrilo i granulo je sunce, ali ne pripeka. Kada gledam krajolik mogu shvatiti zašto su Britanci u ovim krajevima gradili svoje ljetne rezidencije i utočišta od vreline ravnica središnje i južne Indije, pa čak i središnjeg i istočnog Pandžaba. Klima je ovdje ugodnija, prohladnija, planine su mnogo bliže, iako sami Islamabad i Rawalpindi leže u ravnici. Kilometri se tope, na putokazima već vidim i Pešavar, što me otrežnjuje – riječ je o možda najopasnijem gradu u Pakistanu, opasnijem i od Quette, uslijed snažne talibanske prisutnosti. A u trenutku moga dolaska u Pindi od njega sam udaljen samo 150 km. Doduše, bio sam i bliže opasnim mjestima – na jugoistoku Turske, npr., gdje je preko granice ili Sirija ili Irak.
Na terminalu u Pindiju pitam prvog vozača koliko je do rečene adrese (u pitanju je taksi, ne rikša), on kaže 900 rupija. Ma da ne bi. U rikši bih tu udaljenost (za koju u tom času još ne znam koja je) platio maksimalno 300 rupija. Krećem prema izlazu iz terminala, možda na cesti ulovim rikšu…ali zaglavljujem među taksistima koji ovaj puta nude niže cijene, ali svejedno previsoke. Jedan nudi 600. Ja velim da bi u Lahoreu to koštalo 300 (malo blefa nikad ne škodi). 500! 400? 450! Odlično, prepolovio sam onu prvu ponudu.
Vožnja doista traje kojih pola sata i tek sad vidim kakav je Rawalpindi naspram Islamabada, ali i naspram drugih pakistanskih gradova, s izuzetkom Lahorea. Poprilično kaotičan i potkontinentski, a centar mu izgleda kao jedan veliki bazar. Moj hotel koji mi je preporučio Sadžad zove se Regent i nalazi se na Community Chowku (Chowk je kao neko središte, veliko križanje na kojem se susreće više ulica). Uzimam sobu, uz ogradu da ne znam koliko ću točno ostati, ali stavljam provizorij od 4 noćenja. Noćenje je 2000 rupija, dakle opet dosta skupo. Nadam se da Kinezi neće otezati s vizom…
Pokazuju mi sobu, dotrajala, ali solidna, uobičajeni inventar (klima, ventilator, televizor, frižider…). Pitam tipa koji me doveo u sobu otkad dokad je doručak. On kaže da je službeno do 10, ali „nema žurbe, ovo je Pakistan.“ :D Ono što međutim nije sjajno jest da nema interneta. Tj. ima ga, ali je neki vrag s ruterom, jer se ja uredno spojim na net, čak je i veza vrlo jaka i vrlo čista, ali ništa od prometa ne prolazi. Pokušavam urgirati kod ovih na recepciji, ali ni njima nije sasvim jasno što je posrijedi. Oni se oslanjaju na inš'allah. Pokušali su resetirati modem, bezuspješno. Frustriran, uzimam laptop, stavljam ga u mali sklopivi ruksak koji nosim za ovakve prigode i krećem u ekspediciju po kvartu, tražeći neko mjesto gdje mogu u miru odsurfati svoje. Treba mi internet zbog informacija o kineskoj vizi. Već sam spreman ušetati u neki hotel i objasniti svoju situaciju, čak biti spreman i platiti korištenje interneta, ali onda opažam hotel Civic s otvorenom mrežom. I još je u prizemlju restoran, tako da mogu I hvatati internet I jesti nešto za večeru. To i činim, a kako restoran ima natruha kineske kuhinje, moguće je čak uzeti i običnu rižu kuhanu na pari. Kako je to prilog, uzet ću za glavno jelo piletinu s đumbirom. Znam da je đumbir dobar za želudac, možda je onda dobar i za crijeva.
Skidam obrazac za vizu, prebacujem ga na USB-stick kako bih ga dao onima u hotelu da ga isprintaju (ako imaju printer). Večeras ga ispunim, sutra ga predam…oni vele da im treba 4 radna dana za obradu i izradu vize. Tim tempom bih vizu mogao imati tek u utorak ili srijedu. Postoji doduše i žuran postupak, ali on košta više. Sumnjam da je toliko više koliko i hotelska soba za tih nekoliko dana više.
Đumbir mi je prejak, pa odustajem napola jela. Vraćam se u hotel, gdje „internet sad navodno radi“. Brzim uvidom vidim da radi na jedvite jade. Puštaju me u stražnju prostoriju gdje im je kompjutor s printerom, ali vidi vraga – budući da obrazac sadržava kineske znakove, da bi ga pravilno prikazao, program mora skinuti kineski font. Što ne može, jer nema interneta. A ako printam bez toga, neće prikazati ni latinicu, što znači da printer samo prošeće 4 papira amo-tamo, a i dalje su prazni. Možda sam umjesto PDF-a trebao skinuti Word verziju dokumenta, možda tamo ne bi gnjavio s fontovima.
Ništa, sad pričekati sutra ujutro, da vidimo hoće li se internet popraviti „sam od sebe“, ili će i dalje biti kao i dosad. Tijekom večeri internet malo živne, pa opet rikne, tako da je bilo kakav kontinuiran rad na netu naporan i frustrirajuć. A ja se sad idem urediti za sutra ujutro, da mogu šarmirati Kineze. Jedino ne znam koliko je pametno ići u ambasadu u šalvarkamizu…