Pogled u Indiju

utorak , 02.06.2015.

Danas sam malo dulje spavao, potom još pisao dnevni zapis, tako da sam tek negdje oko 11 pristupio doručku, za koji mi je Sajid danas nabavio nekakvu lepinju punjenu krumpirom i začinima. Ljuto za popizditi. Uz to i omlet, također s nekim ljutim dodacima. Taman za jodlanje prilikom jela, te idući dan na WC-u. Srećom da je tu opet lassi da ublaži posljedice.
Iako je program popodnevni, Sajid mi kaže da bismo trebali krenuti već u 2, tako da nemam puno vremena za omuhavanje, ipak još želim obaviti nekoliko stvari. Prvo moram otići na bankomat. Kolikogod ti Sajidovi izleti bili ugodni i korisni, onaj jučer je koštao 9000 rupija, današnji će koštati 5000, tako da ću sve skupa na te izlete ostaviti 200 dolara u 4 dana. Pa nije baš ni jeftino… Nakon bankomata uzimam jedan šejk od manga, a potom nastavljam šetnju niz The Mall, prema jugoistoku, gdje se nalazi lahorski zoološki vrt i Džinnahov park s botaničkim vrtom. Tu ima i dosta vladinih zgrada, kvart je vrlo zelen i poprilično dobro čuvan, s bodljikavom žicom, ježevima i betonskim blokovima. Vraćam se drugom stranom The Malla natrag, i konačno doživljavam prvi uspjeh šalvarkamiza – neki tip me zaustavlja i pita nešto na pandžapskom, što nije iskazivanje interesa za mene, nego me traži neku informaciju. U prijevodu – izgledam kao lokalac. Konačno. Taman kad sam se konačno uspio uklopiti, ubrzo ću prijeći u Kinu i odonda se dalje neću više nikako moći uklopiti sve do Australije.
Promičem dalje, pored Pakistanaca koji sjede ili leže na ulici. Jedan leži nauznak, bez ikakve podloge, raširenih ruku. Kada dođem bliže shvaćam i razlog – pored ruke mu je šprica. Pitanje je je li uopće živ. Pored stoji neki stariji tip i vjerojatno se pita istu stvar, ali nitko ne zove hitnu. Zanimljivo – na Zapadu, gdje su ljudi otuđeniji, svejedno bi netko u takvom trenutku pozvao vozilo hitne pomoći. No ovdje, gdje te gnjave za banalnosti poput odakle si i mogu li se slikati s tobom – neka narkomančina crkne nasred ceste.
Vraćam se do hostela i shvaćam da se cijedim, tako da se taman imam vremena otuširati do 2, prije nego krenemo dalje. U 2 dolazi naš vozač, isti onaj od jučer, te krećemo na današnji program. Vozimo se The Mallom prema jugoistoku, vidim da onaj još uvijek tamo leži. Skrećemo potom uz gradski kanal, čini mi se da je riječ o nekom oteretnom kanalu rijeke Ravi, u čijoj se prljavoj vodi djeca bez pardona kupaju. Pa ako se u Istanbulu kupaju u Zlatnom rogu, ne vidim zašto bi ovo bila iznimka.
Naša prva današnja stanica je vrt Šalimar, zapravo sustav od tri stepenasto položena vrta koje je dao sagraditi Šah Džahan u 17. st. To je jedini preživjeli mogulski vrt u Lahoreu. U vrtu se nalazi ukupno 410 fontana koje osvježavaju okolni zrak, a točna izvedba i hidraulička tehnologija kojom su izvedene ni danas nisu sasvim jasne, iako postoje nacrti. Vrt je inače, zajedno s lahorskom tvrđavom, upisan na listu svjetske baštine UNESCO-a. Sajid i ja šećemo vrtom, razgovaramo o islamu, o mojoj mogućnosti uklapanja u Pakistan…stvarno drag i dobrodušan čovjek koji je doista sažetak pakistanskog gostoprimstva.
Budući da park danas izgleda poprilično ofucanije nego u vrijeme Mogula, nakon nekih pola sata šetnje krećemo dalje, na istok od grada. Ali ne prije još jednog soka od šećerne trske.
Naše današnje odredište je selo Waga, koje se nalazi na samoj granici s Indijom. Razlog je čuvena ceremonija zatvaranja granice. Naime, sve dok 1999. nije otvoren granični prijelaz Aman Setu u Kašmiru, ovo je bio jedini otvoreni granični prijelaz između Pakistana i Indije, kojim je prolazio sav promet između dviju zemalja. Dakle, ako ste iz Karačija trebali u Džaipur, morali ste ići obilazno preko ovog graničnog prijelaza, iako bi vam poprijeko bilo valjda trostruko kraće. Od 1959. svaki dan, oko dva sata prije zalaska sunca, započinje svečana ceremonija kojom se granični prijelaz preko noći zatvara. Ujutro ga bez prevelike pompe otvore. Ceremonija je zanimljiva zbog vodviljskog ugođaja, uniformi obiju vojnih jedinica, te paradnog stupanja koje kao da je izašlo iz montypythonovskog Ministarstva smiješnog hoda.
Dolazimo na granicu dovoljno rano da je još otvorena za promet i upravo prolazi autobus indijsko-pakistanskog prijateljstva, koji spaja Lahore i Delhi. To je jedina spona između dviju država. Postoji i željeznička pruga, ali mislim da prometa nema, barem ne putničkog. Potom se moramo sjesti u vlakić koji će nas odvesti do same granice. Kontrola je pojačana, budući da je u studenom prošle godine došlo do bombaškog napada u kojem je ubijeno 60 ljudi. Ni dan-danas nije posve jasno tko je odgovoran za napad, iako mnogi upiru prstom u talibane. No i ta pojačana kontrola je sasvim pro forma. Svi prolaze kroz detektor metala koji pišti, onda vas oni onako reda radi prepipaju, ali možete komotno unijeti plastični eksploziv u gaćama, nitko neće skužiti.
Odlazim na WC prije početka ceremonije, teža kategorija. A pogotovo postaje teža kada shvaćam da ovdje nema uobičajenog vodenog tuša, nego obična kanta za ispiranje. U tom slučaju čišćenje se obavlja - rukom. I to lijevom, koja se smatra nečistom. Trebate uzeti malo vode u šaku i isplahnuti si stražnjicu. Pa tako više puta. OK, to sam gađenje još nekako i savladao, ali novo me iznenađenje čeka kad izađem van – u umivaoniku nema sapuna. U Iranu, o kakvoj god da je rupčagi bila riječ, uvijek se u WC-u nalazio sapun, no ovdje ga nema. Stoga prvo perem vodom što se dadne, a zatim istiskujem popriličnu količinu gela za suho pranje ruku. Još jedno životno postignuće otključano.
Smještamo se na sjedala odmah pored ceste (postoje i tribine, no odavde se bolje vide sama vrata). Uokolo prolazi prodavač koji prodaje grickalice i pakistanske zastavice. Općenito čitavo vrijeme s razglasa ide patriotska glazba, ljude se nabrijava nacionalističkim parolama… Ne znam kako je s indijske strane, jer ne čujem, zaglušuju me Pakistanci (to je i cilj). Još treba vremena da se ljudi skupe, ali osjeća se patriotski zanos u kojem protječe svaka ceremonija. Uokolo se šetkaju pakistanski rendžeri u maskirnim uniformama, ali i oni u svečanim odorama tamnoplave boje, s kapom ukrašenom krijestom od perja. Sličnu odoru imaju i Indijci, samo njihova nije u tonu – uniforma je sivkasta, a pokrivalo za glavu jarkonarančasto. Potom s pakistanske strane dolazi neki šehid koji nema jednu nogu, kreće se uz pomoć štake. Ubrzo odbacuje štaku i započinje svoj program, koji se sastoji od skakutanja na jednoj nozi oko svoje osi, držeći pakistansku zastavu kojoj je koplje dugačka trska. Razmišljam da li da budem ciničan i kažem Sajidu da ga ode pitati pošto je sok od šećerne trske, ali odustajem. Ipak su to patriotski osjećaji, ne treba se s time previše poigravati kod drugih ljudi.
Nakon nekih pola sata zagrijavanja konačno se s indijske strane čuje nešto što zvuči kao trubljenje slona. S pakistanske strane odmah uzvraća dugi otegnuti uzvik koji liči na pjev mujezina. Pojavljuje se i bubnjar, a potom se polako okupljaju pakistanski vojnici. Slijedi bizarna ceremonija u kojoj se vojnici (vjerojatno s obje strane, no Indijce nisam vidio jer su vrata zatvorena) brzim maršom zaletavaju prema vratima, mašući rukama prijeteći prema „onima preko“, usto udarajući nogama kao da gaze paukove. Još imaju i metalne pločice na potplatima, tako da to marširanje zvuči kao da plešu step. Bubnjanje se pojačava, toliko da ljudi već padaju u trans. Uzvikuje se „Pakistan zindabad!“ (Živio Pakistan), pa „La illaha ill'Allah“ („Nema boga do Allaha“, prvi dio šehade, muslimanskog svjedočanstva vjere), a frenetično bubnjanje čak i mene, koji sam totalni pacifist i anacionalna osoba, nuka da dohvatim oružje i gonim tu indijsku stoku dok se ne potopi u Gangesu. Vrata se nakratko otvaraju, zapovjednici si salutiraju u tren oka, te se potom opet zatvaraju. Nadam se da to nije to, no srećom ih ubrzo opet otvaraju (sad dobro vidim da s indijske strane ima više ljudi), a vojnici se redaju uz samu graničnu crtu. Još tu ima malo grožnje, mahanja rukama i gazećih pokreta, no potom dohvaćaju užad kojom se spuštaju zastave i nakon kratke pauze, uz zvuk fanfara dvije se zastave polako počinju spuštati. U trenutku kada dođu do visine ramena vojnikâ oni ih brzom kretnjom skidaju, slažu i potom ih trijumfalno, kao da je riječ o rijetkoj svetačkoj relikviji, a ne o najobičnijoj krpetini, nose u svoje središte. Potom slijedi još vrlo kratko rukovanje zapovjednika, uz govor tijela koji jasno pokazuje da je to isključivo protokolarna zadaća, a potom se vrata agresivno zalupe. Doduše, Pakistanci su ih malo preagresivno zalupili, a kako su to vrata na tračnicama, jednostavno su se dva krila međusobno odbila i ponovno se otvorila. :D Iz drugog ih pokušaja zatvaraju i potom je ceremonija gotova. Doista, iako smjene straže i slične događaje smatram ultimativnim kičem i pravljenjem budala iz tih ljudi (sjetimo se grčkih evzona u štramplicama ili onih jadnika s duplo većom kapom od glave pred Buckinghamskom palačom), zanimljivo je to vidjeti kao sociološki fenomen, pogotovo tu psihologiju mase koja zavlada kada ceremonija krene. A ovdje pogotovo postoji taj neki retro-šarm, čovjek samo očekuje da odnekud izroni Rudyard Kipling i zauzme svoje mjesto na tribini.
Još jedna od svjetskih atrakcija na to do listi je maknuta. Vraćamo se do auta, sada je plan ovakav: idemo natrag u hostel, gdje ću se ja malo odmoriti (vraga, uploadat ću slike), a potom kad nestane struje, oko 8.15, idemo na još jedan sufijski festival u obližnjem gradiću.
Festival je posvećen Valiju Sarkaru, poznatom kao Nuri Bori, sufijskom mistiku. Odvija se pored njegovog hrama, iako je meni najzanimljivije doći tamo zbog koncerta ghawwali glazbe, tradicionalne sufijske mistične glazbe s područja Pakistana i Indije. Koncert bi trebao početi kasnije navečer, sada se trenutno dijeli hrana. Ljudi ima gomila, kako u hramu, tako i po okolnim ulicama, gdje se prodaje hrana (tj. dijeli se za novčanu protuvrijednost). Sajid me pita želim li probati komad nečega što najbliže podsjeća na pizzu, nekakve lepinje s povrćem i mesom, a koja čak po okusu ne ispada ljuta. Dobivam jednu krišku, zamotanu u novinski papir. Iako, moram priznati da mi se čini da je tiskarska boja ovdje kvalitetnija, ne ostavlja tragove na koži, pa valjda ni na hrani. Zatim naravno još odlazimo na faludu (niste valjda mislili da će promaknuti dan bez nje?), a potom se uspijevamo ubaciti u dvorište hrama. Prvo odlazimo u hram, gdje se nalazi grob, koji je prekriven haljama i ružinim laticama, a vjernici se sa strahopoštovanjem klanjaju i iz prostorije s grobom izlaze natraške kako mu ne bi okrenuli leđa. Ovo toliko nije u skladu s učenjem islama da je to nevjerojatno. Ne čudi međutim da je toliko cijenjenje pirova (svetih ljudi) prisutno u Pakistanu – ipak je ovo indijski kulturni krug, a tamošnji respekt prema učiteljima je bezgraničan. I sad dođe islam i kaže vam da nema nikoga između Boga i vas. Jednostavno je moralo doći do sinkretističkih elemenata.
Ghawwaliji sigurno neće još pola sata, pa tako lunjamo velikim dvorištem, tražeći mjesto za sjesti. U daljini se opet čuje grmljavina i vide bljeskovi. Nadam se da to neće značiti da ću morati testirati otpornost šalvarkamiza na vodu. Napokon se smještamo na jedan tepih gdje sjedi čovjek za kojega mi Sajid kaže da je sufi. Promatram ga, izgleda tako. Ima kojih pedesetak godina, prosijedu bradu, dugu kosu koja mu je pretvorena u dredove (sufiji si ne režu kosu, kao i sikhi – s tim da si sikhi ne režu ni nokte), blagi osmijeh na licu…ili je sufi, ili je hipi. Ne zna engleski, tako da baš ne možemo razgovarati, razmijenio je par rečenica sa Sajidom, spominje i da ima bhang lassi u blizini, a vidim ga i da puši cigaretu…malo sam skeptičan prema tom sufiju. Baš sam danas sa Sajidom komentirao kako se muslimani pozivaju na to da su sve upute za život dane u Kur'anu i da samo treba znati čitati s razumijevanjem. Kur'an zabranjuje alkohol, kocku i drogiranje. O duhanu ne kaže ništa, jer je duhan stigao u Stari svijet 900 godina nakon Kur'ana. No tko čita Kur'an s razumijevanjem bit će mu jasno da to implicira i zabranu duhana, jer je to također droga. Recimo, nitko ne spori da su amfetamini haram, iako ih Kur'an ne spominje. Čemu onda vrdanje oko duhana? Ovaj bi sufi toga također trebao biti svjestan.
Budući da koncert glavnih zvijezda kasni, a ionako će trajati cijelu noć pa im se ne žuri, vrijeme je za povratak u Lahore, imam još posla prije spavanja. Prije povratka još jedan putni sok od trske…koji mi je vjerojatno ozbiljno poremetio probavu, jer ću noćas dobiti najteži slučaj proljeva dosada. Ako se oporavim do podneva, po prvi puta ću na putovanju odstupiti od načela da je svaki idući grad istočniji od prethodnog…