Godot u Taftanu

Nakon standardnog iranskog doručka u hotelu nekako se nećkam s polaskom, budući da je to sad onaj ozbiljni i odlučni korak kojeg me bilo strah od početka puta, čak i ranije, od pripreme. No oko pola 12 više ne mogu odgađati, uzimam stvari i odjavljujem se. Rade inspekciju minibara i dodatno mi zaračunavaju trošak dvaju popijenih sokova i vode koju sam uzeo za put, ali to dodaju na temeljnu cijenu od 970 000 riala. Ipak. Da nisam ništa konzumirao, zanima me bi li mi vratili novce.
Do granice trebam ići savarijem, koji polazi s trga na jugoistoku grada, koji se neslužbeno zove Mejdan-e Mirdžave, po mjestu pored granice. Želim zamoliti tipa na recepciji da mi rezervira taksi, ali on je već pozvao nekog tipa da me prebaci dotamo. Petak je ujutro, zahedanske su ulice puste, ima ponešto zelenila, ali kako rekoh, grad nije baš nešto osobito atraktivan. Vožnja je to možda od kojih 2 km, a po dolasku na odredište salijeću me taksisti. Prvo da riješim ovu vožnju od hotela. Vozač mi kaže da to košta 200 000 riala. Molim!? Za 2 km vožnje? Pa mogao sam toliko i propješačiti. Realno bi to koštalo možda 30 000, prvo sam mislio da se zeza i htio mu dati 20 000, ali ne, on stvarno želi tu cifru. Ništa, ionako se moram riješiti riala, ali ovo je cijena koja bi i u Zagrebu bila skupa (50 kn). Pitam vozače koliko je do granice (riječ za granicu je još jedan stari znanac – marz, riječ kojom u Armeniji nazivaju provincije, a srodna je i s germanskom riječju mark, koju imamo u markgrofoviji, ali i u Finnmarku i Telemarku; indoeuropski korijen bi trebao glasiti *morg'-, ako se ne varam), a oni kažu 400 000 riala. To je očito cijena taksija, i ta je realnija (ipak je to nekih 90 km vožnje), ali ja riala više nemam, tj. imam ih još 230 000. Kažem da ne želim taksi, nego savari. Nastaje natezanje, pitaju me mogu li platiti u dolarima, to ne želim, pitam koliko bi uopće bilo u dolarima, kažu 30 dolara. Ni slučajno, to je milijun riala. Netko je to spustio na 10 za savari. To je bolje, iako bi po mom vodiču savari trebao koštati oko 4 dolara. Pojavljuje se neki tip koji zna engleski, koji mi pomaže u prevođenju. Taksisti su se malo zamislili, onda otvaraju prtljažnik od jednog auta i traže da metnem stvari unutra. Ja ih ne želim metnuti dok ne doznam konačnu cijenu vožnje. Onaj koji zna engleski (to je mlađi tip s brkovima, podsjeća na križanca Bronsona Pinchota i nekadašnjeg meteorologa Dražena Glasnovića) kaže da onda trebam kupiti kartu u jednoj kućici malo niže. OK, to već zvuči ozbiljnije, idem po kartu, pa ću onda staviti prtljagu u auto. Pridružuje mi se i taj brkati, koji kaže da je zapravo Pakistanac, ali živi u Iranu (ili radi, ne znam). Tu je i još neki mlađi tip, pomalo indijanske fizionomije (ne indijske, već baš indijanske – liči na Eva Moralesa), i još jedan stariji, za kojeg će se ispostaviti da je vozač. Dolazimo sva četvorica do te kućice, tamo mi službenik izdaje kartu, ali ona košta 480 000 riala. Jer je to službena cijena, koja je viša od neslužbene, budući da onda tu ide valjda neki porez, što li. Dogovaramo se ovako: ja ću dati 10 dolara i preostalih 200 000 riala. I to je to, dobio sam kartu, te sva četvorica zajedno ulazimo u Peugeot i krećemo prema granici.
Krajolik od Zahedana do granice je spržena šljunčana polupustinja s razbacanim niskim busenjem. Na jednom mjestu vidim stado (ili krdo?) deva koje pasu. Uokolo su gole stjenovite planine, s nekoliko izdvojenih brdašaca među kojima vijuga naša cesta. Uz cestu se pruža željeznička pruga koja povezuje Zahedan s Quettom i kojom dvaput mjesečno vozi mješoviti teretno-putnički vlak. Do Quette mu treba 36 sati. Vagon restoran ne postoji. Da sam došao 5 dana ranije u Zahedan, mogao sam se i ja njime voziti.
Nakon 45 minuta stižemo na granicu, gdje se nalazi obilje iranskih kamiona, u oba smjera. Tu se iskrcavamo, Pakistanci još nešto razgovaraju s drugim Pakistancima koji idu istim taksijem do Zahedana, a ja uzimam prtljagu i pješice krećem prema granici. Promet nije gust, ispred mene je samo još jedan tip, onda obrađuju mene, uz obavezno pitanje „Where are you from?“… Potom još skeniranje putovnice i vize u posebnoj sobi i spreman sam za izlazak iz zemlje. Mobitel mi već želi dobrodošlicu u Pakistan.
Hodam kroz uski koridor do granične ograde, prestižući nekog tipa koji vuče kolica puna tepiha, potom prolazim kroz vrata – i kao da sam odjednom zakoračio u drugi svijet. Pakistanska strana granice je neuređena, cesta je makadam, pored ceste je neka oronula kućica na kojoj piše da je tu imigracija. Dolazim tamo, policajac je u šalvarkamizu (zapravo, svi su u šalvarkamizu, zadnja osoba u hlačama bio je iranski granični službenik), on me šalje dublje u imigracijsku zgradu. Tu moram ispuniti papir s generalijama o imenu, broju putovnice i vize, odakle dolazim, koliko ostajem…tip je već pod nacionalnost upisao „Irani“, iako bi trebao biti upoznat kako izgledaju iranske putovnice, jer ih vjerojatno redovno viđa, i znati da moja nije iranska.
Nakon ispunjavanja formulara ulazim u drugu prostoriju, tu je šalter, imigracijska policija, opet zapisuju podatke, gledam u kameru, par humornih opaski, sve je dosta opušteno. Nakon što sam bio „Kroasi“, ovdje sam „Kroejšija“, s naglaskom na i. Policija spominje eskort (ne, ne TAJ eskort, već oružanu pratnju), što sam i očekivao. Naime svaki stranac na osjetljivoj dionici do Quette mora dobiti oružanu pratnju. Ranije je to išlo tako da bi se taj pratitelj ukrcao na autobus, ali sada, koliko sam shvatio, putnike prevoze u policijskim autima. Tj. ne u policijskim, već u levijskim. Naime, s obzirom da je Beludžistan malo opasnije područje, ovdje osim federalne policije Pakistana djeluje i lokalna paravojna policija nazvana Beludžistanski leviji. Oni su odgovorni za prijevoz i sigurnost stranaca koji putuju do Quette, a možda čak i do granice Beludžistana.
S policijom sam gotov, izlazim van i odmah mi dolaze mjenjači novca. Koliko je tečaj dolara? Po mojim informacijama 1 dolar je 100 rupija. Ovaj mi nudi 90. Stoga neću mijenjati 100, kako sam namjeravao, nego 30. Ovaj me pita zašto ne 40. Zato. A ne bi ipak? Ne. Daje mi 2700 rupija i pita imam li iranskog novca. Imam još 30 000 riala, ne znam što mogu s tim. Mogu dobiti još 50 rupija. Sjajno. Potom mi taj isti mjenjač pokazuje na obližnju kućicu u kojoj bih vjerojatno trebao dogovoriti eskort s levijima. Dolazim tamo, ulazim unutra i taman krenu uobičajena pitanja (kako sam i odakle sam), kad izvana dolazi neki drugi tip i pokazuje mi na neku kućicu još niže niz cestu. Ja ga pitam „Ali leviji?“, on mi pokazuje svoje oznake na ramenima, po kojima on pripada levijima. Odlazim dotamo, a u kućici golih zidova sjede trojica tipova u maskirnoj odjeći (začudo, ne u šalvarkamizu s maskirnim uzorkom), koji nešto bilježe u neki imenik. Kućica nema prozora (tj. ima otvorene rupe u zidovima), unutra je stol i četiri stolca, neki ormarići, te nekoliko kalašnjikova nonšalantno odloženih na zid. Cijela atmosfera je vrlo trećesvjetska. Ovaj uzima moju putovnicu, identificirao je da sam iz Hrvatske (pomoglo mu je to što sam mu rekao :D ), te potom kreće upisivati moje osobne podatke iz putovnice, s tim da je logično pretpostavio da se zovem Hrvatska, a onda se valjda prezivam Republika. Upozoravam ga na pogrešku, iako si mislim ima li ikakve svrhe to upisivanje – ne daj Bože da netko otme Republiku Hrvatsku usred Beludžistana. Nakon te papirologije, stiže onaj tip od ranije, koji je tvrdio da je levi, s motorom. Pa neće me valjda na motoru voziti do iduće kontrolne točke? Neće, samo će me prevesti do 200 metara udaljenog sjedišta levija. Uzima moju malu torbu i stavlja ju pred sebe na rezervoar, ja imam drugu torbu (koju zbog veličine zovem frižider) na leđima i još držim vrećicu u ruci. Sjedam otraga i nadam se najboljem. Srećom je cesta takva da ovaj ne može voziti brže od 20. Ovaj me još pita „First time in Pakistan?“, odgovaram „Yeah…hopefully not the last.“
Dovozi me u sjedište levija, smješta me u jednu sobu, gdje mi kaže da se odmorim, vjerojatno dok oni ne organiziraju eskort. To zna potrajati, pa tako ja krećem čekati. Uzimaju mi putovnicu, radi neke birokracije (začudo), potom mi ju jedan stariji tip vraća takvom posilnom gestom da sam još samo očekivao da će mi reći sahib. U međuvremenu primjećujem da mi se mobitel vratio na iransku mrežu. Logično – s iranske sam strane granice na pakistanskoj mreži, a s pakistanske na iranskoj.
U početku je još ponetko i navratio u sobu, nekim drugim poslom, ali onda sam ostao posve sâm, čekajući daljnje upute. Koje nikako da stignu… Stigao sam pročitati čitav uvodni dio LP-ovog vodiča za Pakistan, a onda sam se odvažio izaći na terasu ispred prostorije u kojoj sam bio smješten, jer je vrućina vani jednaka onoj unutra, s tom razlikom da unutra ventilator samo vitla taj vrući zrak. Nakon nekih 4,5 sata čekanja (već je 6 popodne), jedan od levija mi donosi čaj, pravi potkontinentski, s mlijekom i raznim začinima (u ne baš prečistoj čaši, ali eto, bolje da se počnem navikavati, a i da malo razgibam ono cjepivo protiv tifusa koje sam dobio prije putovanja), pa ga pitam kad će se konačno nešto početi događati. On mi kaže da je prekasno da stignem do Dalbandina prije noći i da večeras ostajem ovdje, a sutra nastavljam put. Naravno da je prekasno kad ste me pustili čekati 4 sata, a da mi nitko ništa nije rekao. Ako je riječ o MOM eskortu, nije li u redu da JA budem uključen u informacije o njemu, čak i ako to znači da mi kažete da nema još ničega? Takav pristup „Nemamo mu što za reći, pa mu nećemo reći ništa.“ me strahovito nervira. I nedostatak informacije je informacija.
Dakle, večeras ostajem u Taftanu. Nadam se u sobi u kojoj ću bar imati tuš i WC (internet bi bio preveliki luksuz), premda se bojim da će me strpati u neku kolektivnu spavaonicu. U jednom trenutku dolaze neka dvojica, ne znam kamo spadaju, ali jedan je očito senior jer drugomu objašnjava pojedine stavke na mojoj vizi, uzimaju moje podatke (opet), pitaju me za moju rutu po Pakistanu i način putovanja, kao i imam li prijateljâ u Pakistanu. Kažem da nemam, ali da ih možda steknem. Ha, ha. Potom me pitaju što mislim o Pakistanu. Što da mislim, vidio sam 300 metara države, i to pustinje. I unutrašnje dvorište levijske postaje, koja izgleda kao tvrđavica na Divljem zapadu, samo što u sredini nisu konji nego nekoliko Toyotinih pickupova koji su možda svi zajedno u voznom stanju za jedan auto. Oni mi također kažu da večeras ostajem ovdje (i to čini mi se baš ovdje, u levijskoj stanici, jer je „tu sigurno“). Kada kažem da želim poštenu sobu, oni mi kažu „It will be arranged.“ I kažu da se vidimo sutra. U koliko? U 9. Hm, hoće li to biti dovoljno da stignemo do Quette u jednom danu, 600 km nije mnogo za cijeli dan vožnje, ali cesta nije dobra, put zna trajati i po 16 sati…
Sada shvaćam kako je biti u samici, iako imam daleko veću slobodu i radijus kretanja. Ali nemam što raditi, a ja sam prehiperaktivan za ovakve uvjete. Najradije bih legao i zaspao, da što prije prođe to vrijeme, ali ni to ne mogu, jer nemam na što leći. Da mi je barem internet…
Negdje oko pola 8 svjedočim neobičnom prizoru. U dvorište postaje ulazi skupina od 50-ak muškaraca i svi se spuštaju u čučeći položaj točno pred terasom na kojoj ja sjedim. Bizarno. Ispada da je njima čučanje zapravo zamjena za sjedenje, te da svi čekaju neku vrstu upisa u evidenciju koji će uslijediti. Ne znam tko su, ali po nekoj logici zaključujem da su putnici autobusa koji je došao iz Quette i da idu u Iran sutra ujutro, što znači da će i oni vjerojatno noćas spavati ovdje. Različite su dobi, i različito odjeveni – stariji su svi u šalvarkamizima, a mlađi u trapericama i majicama. Ima ih i različitih fizionomija – od nekih koji liče na indijske gurue, pa do onih koji izgledaju sasvim europski. Također sam primijetio da je brit pop frizura očito jako popularna u Pakistanu, dosta ljudi ju nosi.
Pogodio sam, oni spavaju u kolektivnoj spavaonici u suprotnom krilu zgrade, a mene je za promjenu opet spopao neki tip s uzimanjem podataka. Šesti danas. Ako se po jutro dan poznaje, Pakistan će biti strahovito probijanje kroz besmislenu birokraciju. Imaju pet turista u državi, ali glavno da svaki državni službenik mora imati podatke o svih pet.
U postaji se trenutno nalazi nekih sedam levija, od kojih šestorica izgledaju kao braća Dalton s kalašnjikovima (koje neprekidno nose na leđima, iako su im šaržeri prazni), a jedan je očito neki šef, i taj mi kaže da ću večeras večerati s njim. To je inače onaj koji mi je donio čaj. Nadam se da večera znači i smještaj, da smještaj znači i tuš…pa makar i ako je u ovoj tvrđavici koja inače izgleda kao da je sama sebi mnogo veća opasnost od povampirenih belučkih separatista, talibana i tko zna tko sve ne vreba u mraku beludžistanske pustinje. Usput mi kaže da sutra s njim krećem za Quettu, kažem „Znam, u 9.“, on me pogleda i kaže „Kakvih 9, u pola 8.“ Ne znam što su ona dvojica drvili o 9 sati, ali još bolje. Do Quette navodno treba 12 sati, bit ćemo tamo u predvečerje.
Cijela se priča oduljuje do 11 navečer, kada dolazi još jedna tura putnika, ovaj put ih ne upisuju, nego traže da svi predaju mobitele na jednu hrpu. Situacija je stvarno bizarna i ne mogu pronaći nikakvo smisleno objašnjenje. Žedan sam, žudim za tušem i normalnim krevetom. Ali ne, bratko, ovo je Pakistan i danas nije tvoj sretan dan. Na moju molbu, onaj glavni levi će mi utažiti žeđ, donijevši mi čašu vode nepoznate provenijencije, ali koju sam vidio da mi ju lijeva iz vrča. Znači, po svoj je prilici ili iz pipe (a u Pakistanu takva voda nije pitka) ili iz bunara. Donijet će mi i hranu, nešto što izgleda kao gulaš s jednim sitnim komadom mesa, i to čini mi se janjetine, s kosti. Gulaš moram jesti po pakistansku – kruhom, jer žlice nema. I naposljetku, gdje spavam – na podu u sobi u koju su me na početku smjestili, a velikodušno su mi dali deku i jastuk. Zahod je na drugom kraju zgrade, u toliko mračnom hodniku da se nisam ni usudio ići pogledati. Ne trebao mi ove noći.
Hm, jesam li napomenuo da u Taftanu postoji nekoliko hotela (koji sigurno nisu bogznakako kvalitetni, ali sad bi mi i onaj iz Ankare bio super), ali je očito ovdje sigurnije? Uz ovakav komfor radije bih da me talibani odmah ubiju.
Srećom, dižem se u pola 7, a i dosta sam umoran, pa se nadam da će ovo biti kratka noć sa snom pravednika…