Glas viče u pustinji

srijeda , 20.05.2015.

Faršad mi je ujutro poslao poruku da se nešto promijenilo u vezi predavanja i da se ne može sa mnom naći ujutro, nego eventualno navečer, ako ne budem preumoran (a odlučio sam da ću biti :D ), ili sutradan ujutro. Ovo potonje je izvedivo, možemo još jedan brzinski čaj ili fallude negdje odraditi, prije nego krenem na bus za Bam (da ne kažem na Bam-bus :D ).
Oslobođen obaveze nalaska s Faršadom odlučio sam odraditi ono što mi je još ostalo neobrađeno prvi dan. Uputio sam se pješice do trga Šohada, shvativši da mi dotamo treba kojih 40-ak minuta pješačenja (uračunat jedan pit stop kako bih smlavio šir moz, tj. „mlijeko bananu“, frape od banane), što znači da centar Kermana i nije toliko malen. Kod trga Šohada nalazi se onaj spomenuti mauzolej Moštagha Ali Šaha, lokalnog sufijskog mistika koji je bio poznat po svom pjevanju, a navodno je zaslužan za dodavanje četvrte žice na setar, perzijski instrument kojemu ime doslovce znači „tri žice“ (i koji ne treba brkati sa sitarom, koji je indijski instrument). U kasnijoj fazi života došlo je do određenih razmimoilaženja između njega i lokalne vjerske zajednice, a taj je nesporazum razriješen tako da su ga kamenovali u džamiji Džame. Osim Moštagha Ali Šaha, u rečenom su mauzoleju (karakterističnom po trima stepenasto poredanim kupolama) sahranjeni još neki značajni Kermanci. U obilasku mauzoleja pomogao mi je lokalni kućepazitelj (mauzolejepazitelj), koji mi je čak ukazao na nekoliko motiva za fotografiranje (sve na mote, naravno, jer ne zna nijedan meni razumljiv jezik). Na koncu me zatražio da dadnem neki prilog, iako je ulaz formalno besplatan. Mislio sam dati nekih 20 000 riala, ali imao sam samo 100 000. On mi razmjenjuje i vraća mi 50 000. Eto, to je karma za one neke ulaznice koje nisam platio…
Muzej zoroastrizma sam uspio locirati zahvaljujući tomu što mi je tip u hotelu objasnio gdje ga mogu naći. Putokaz s glavne ulice je međutim isključivo na perzijskome, tako da se bojim da bi tako moglo biti i u samom muzeju. No ne trebam brinuti – muzej je ionako zatvoren. Najviše što mogu jest s ulice, preko zida, uslikati fasadu s fravaharom iznad vrata. Razočaran u takav razvoj situacije, vraćam se na bazar. Prvo slikam prizor koji sam primijetio još u nedjelju – u frižideru jedne mesnice uredno su poredane ovčje glave, koje izgledaju sasvim živo (samo očekujete da vam se iz frižidera oglasi Gregor s novom tarifom za Tele2), a inače su specijalitet koji mi je još Mahdi spomenuo (uz napomenu da on to jako voli – bili smo čak i blizu toga da to probamo, ali spriječio nas je nedostatak gladi). Produžujem u zatvoreni dio bazara i, posve atipično za sebe, zagledam u prodavaonice odjeće, tražeći šalvarkamiz. Nigdje ne vidim ništa slično, možda ih ne izlažu baš na modelima u prvom planu (iako čadore recimo izlažu – da, imate lutke odjevene u čadore koje reklamiraju različite modele čadora, koji se međusobno razlikuju…pa po ničemu, zapravo), a onda na jednoj prodavaonici spazim natpis šalvar. Međutim, ni tamo ne vidim ništa slično onomu što tražim. A onda shvatim – riječ šalvar na farsiju jednostavno znači „hlače“, bilo kakve. Možda oni tu odjeću uopće ne zovu šalvarkamiz. Faršad mi je, kad sam ga to pitao, spomenuo termin dišdaša, ali to je naziv za nešto drugo, za onu pidžamastu halju kakvu nose Arapi. Kako objasniti što tražim? Da uđem u prodavaonicu i kažem da tražim „Balooch style clothes“(naravno, „style“ izgovoreno kao [estajl], jer Perzijanci, kao i npr. Španjolci, ne mogu izgovoriti suglasničku skupinu koja počinje sa s- na samom početku riječi; isto tako clothes bih trebao izgovoriti kao [klos], jer oni tako izgovaraju th, pa su im u engleskom I think i I sink homofoni – mislim, dakle tonem), ili da jednostavno dograbim nekog Baludža i nakratko ga uvedem u prodavaonicu da mi posluži kao zorna ilustracija? Odlučujem se za treću varijantu – mańana. Doslovce. Sutra ću možda imati Faršada na raspolaganju. Samo da ipak ne završim s dišdašom…
Ali ipak uspijevam obaviti jednu stvar. Moj prijatelj i česti suputnik Nikola zamolio me da mu donesem šafran iz Irana, jer je tamo najjeftiniji. Kupio ga je pred dvije godine u Esfahanu, a sad mu je zaliha pri kraju. Prvo sam u nevjerici odmahivao glavom na taj zahtjev, trudeći se naći stotinu racionalnih razloga zašto je to nezgodno za izvesti (ja bih taj šafran trebao nositi deset mjeseci preko pola svijeta, pazeći da mu se ništa ne dogodi), ali budući da mi je ipak posrijedi blizak i drag prijatelj, odlučio sam to napraviti, ako slučajno usput prođem kroz prodavaonicu šafrana i jedan mi se paketić dokotrlja pod noge. Tražio sam šafran po bazaru u Esfahanu, ali ga nisam zamijetio (imali su kurkumu, međutim), a onda sam zaključio da bi u Kermanu mogao biti najjeftiniji, jer je Kerman od svih gradova na mom putu najbliži provinciji Horasan (to je ona na sjeveroistoku zemlje, uz afganistansku i turkmenistansku granicu), gdje se uzgaja glavnina iranskog šafrana. I stvarno je jeftin – 5 grama plaćam pišljivih 300 000 riala, tj. 75 kn. S obzirom da za kilogram šafrana treba obrati oko 200 000 cvjetova, jednostavnom matematikom dolazimo do zaključka da je za ovih 5 grama cvjetalo tisuću cvjetova.
Vraćam se prema hotelu i primjećujem da u Kermanu većina dućana ima mediteransko radno vrijeme – preko podneva je siesta, sve je zatvoreno. Dosta tomu doprinosi i temperatura od oko 35°. Zastajem još u vrtu Harandi, koji je nekoć, zajedno s vilom u njemu, pripadao gradonačelniku. Zgrada je sagrađena 1911., a kasnije ju je, zajedno s vrtom, kupio biznismen Abol Ghasem Harandi, koji je poslije svoje smrti vilu i vrt ostavio gradu. U vili se danas nalaze Arheološki muzej i Muzej tradicionalnih glazbala.
Vraćam se u hotel, malo osvježavam, ljenčarim, a potom dolazi 16 sati i vrijeme da krenem na današnji izlet. Vozi me isti vozač kao i jučer, opet u svojem „full injection“ Samandu. Poveo je i nekog klinca, to mu je vjerojatno sin (kasnije će se to i potvrditi, budući da ga mali zove baba). Ovaj puta idem na istok i sjeveroistok od Kermana, prelazeći gorje Paje, koje čini barijeru između Kermanske ravnice i pustinje Dašt-e Lut. Cesta kroz gorje nudi obilje lijepih pejzaža, od kojih sam mnoge uspio zabilježiti iz auta. Ujedno je u planinskom predjelu zrak ugodno svjež, za razliku od sparine u Kermanu. A onda se počinjemo spuštati u Dašt-e Lut, gdje zrak ne samo da nije svjež ni sparan, nego je riječ o jednom od najvrućih mjesta na Zemlji. Doista, na lokalitetu Gandom Berijan, gdje ćemo se mi otprilike zaustaviti, izmjerena je svojedobno najveća površinska temperatura na svijetu (dakle, ne temperatura zraka, već temperatura na tlu) – 70°. Pretpostavljam da iz tih mjerenja isključuju tlo prekriveno vulkanskim pepelom ili lavom, koje je ipak toplije od toga.
Prije nego što nastavimo dublje u Dašt-e Lut (ime joj na farsiju znači „Pustinja praznine“), skrenut ćemo u seoce Šaf Abad, u kojem se nalazi ruševni karavansaraj iz doba Seldžuka. Osim po veličini (ovo je dosad najveći karavansaraj koji sam vidio – i morao je biti, jer je ovo vjerojatno bila posljednja opskrbna postaja prije kretanja u pustinju), karavansaraj se razlikuje od drugih i po specifičnom hodniku koji povezuje sobe s vanjske strane (dakle ne s one okrenute dvorištu). Ne znam znači li to da su sobe imale dva ulaza ili što, moram priznati da sam do ovoga putovanja prilično malo znao o karavansarajima.
Sad krećemo u Dašt-e Lut, točnije prema onom njezinom dijelu koji se zove Kalut, a odlikuje se visokim stijenama oštrih bridova, nazvanima jardang („pješčani dvorac“). Takve su stijene nastale stvaranjem zapuha pijeska tijekom stoljećâ puhanja vjetra u istom smjeru, te potom erozijom. Naravno, čim se u prirodi nađu fantastični oblici poput ovih, nađu se i fantastična objašnjenja, no ovo je znanstveno dokazano. Kalut se proteže u dužini od 150-ak km i širini od 80-ak km. Praktički se možete zaustaviti bilo gdje u tom području veličine Libanona i uživati u fantastičnosti oblika koje je priroda stvorila. Moj vozač odabire jednu lokaciju, skreće s ceste, malo se uspinje i potom mi daje slobodno.
Dašt-e Lut se sastoji od pijeska pomiješanog povremeno sa šljunkom, a u nekim dijelovima postoje i naslage soli. Riječ je o vrlo suhom mjestu, s tek nekoliko oaza na njenom južnom dijelu. Zbog ekstremnih vrućina i velike suhoće, u pustinji gotovo da i nema života. Shvatio sam to kad sam se malo udaljio i stao osluškujući. Nisam naravno nikad doživio kako zvuči apsolutna tišina svemira, ali ovo je otprilike poput zvučno izolirane sobe. Jedini „zvuk“ koji povremeno čujete jest pirkanje vjetra oko vaših ušiju. Živog svijeta nema, čak ni ptica u preletu. Ali sam zato opazio malo dalje jednu skupinu turista s rent-a-carom. Stajali su kojih 200 metara od mene, a ja sam sasvim dobro čuo kako se razgovaraju (nisam mogao doduše razumjeti i smisao onoga što govore - iako su bili Britanci, ipak su bili predaleko za to). Ako dođete bliže cesti, onda možda povremeno prođe i neki auto, pa poremeti tišinu. A kasnije, kad su turisti otišli, pojavile su se odnekud i neke muhe. Vjerojatno su ovamo dospjele s turistima.
U svakom slučaju, Kalut je jedno fantastično mjesto, a vjerujem da je poseban doživljaj doći noću i kampirati ovdje, što se u Kermanu reklamira kao „hotel od milijun zvjezdica“. U potpunom mraku, bez opasnosti od divljih životinja, okruženi čudesnim formacijama stijena, gosti se vjerojatno mogu u potpunosti odmoriti. Meni bi, moram priznati, bilo malo sablasno. Ali svakako vrijedi vidjeti…
Nakon kojih 45 minuta krećemo natrag, treba još doći do 110 km udaljenog Kermana. Stižemo taman u doba večernjeg namaza, mrak se već spustio. Mislio sam da će vozač, još kad smo išli u pustinju, proći pored Gonbad-e Džabalije, zanimljive zgrade na rubu grada za koju se ne zna koja joj je točno bila svrha, a koja je jedna od prepoznatljivih vizura Kermana. Ništa, pokušat ću to sutra ujutro, ugrabiti taksi, odjuriti tamo, poslikati, naći se s Faršadom, kupiti šalvarkamiz, trknuti se do kraja spakirati u hotel i pravac Bam. Poduzetna ekipa iz hotela nudi mi „jeftini“ taksi do Bama za 35€, ali ja preferiram udobniji autobus za 3,5€. Brzina ovaj put nije važna, Bam je bliže Kermanu nego Kerman Jazdu. Dovoljno je da dođem u sumrak, da pogledam citadelu kad je najspektakularnija…
O večeri u hotelu nemam ovaj puta što napisati – sve je već viđeno: juha, popečci s mrkvom, ghorme sabzi, varivo s gljivama i ona piletina s dunjom i onim šljivicama (a tu su i neke trešnje ili nešto tomu slično). Eto, i boravak u Kermanu se približio kraju, te iako je bio sličan duljinom onomu u Teheranu, vremenski je puno brže prošao. Vjerojatno je i do organizacije vremena, socijalnih kontakata, itd. Još dva grada u Iranu, s tim da je ovaj drugi samo nužno zlo…