Sine, dođi da ti Ćiro nešto kaže...

ponedjeljak , 18.05.2015.

Kao i većina ljudi koji su u Hrvatskoj čuli za Kerman, i ja sam za njega čuo tek kada je 2011. Miroslav Blažević došao na klupu nogometnog kluba Mes Kerman. Dotad sam sam bio čuo za Kermanšah, ali to je na posve drugom kraju zemlje, na rubu Kordestana. Sjećam se da se Tomislav Židak sprdao kako je Ćiro završio u iranskoj provinciji, 1000 km zračne linije jugoistočno od Teherana. Mislio sam si da Židak opet lupeta u svom stilu, jer sam po drugim izvorima vidio da je riječ o velikom i značajnom iranskom gradu.
Nakon današnje šetnje Kermanom moram se ispričati Židaku (Žitkom?), jer je (iako vjerojatno jest lupetao) pogodio opis Kermana. OK, bila je nedjelja, a u ovim krajevima je nedjelja kao i petak (doduše, u petak nisam bio ovdje, pa ne znam kako je), grad je bio pust, ali sve u svemu me ponajviše podsjetio na neke gradove po Albaniji. Dobro, ima par zanimljivih spomenika, što se i vidi na fotografijama, ali sveukupno je dojam poprilično osrednji.
Jutros sam se s likom na recepciji (koji izgleda kao sin jednog od dvojice braće – osim ako on nije mlađi brat) dogovorio oko dvaju izleta koje sam planirao izvesti u sljedećim danima boravka ovdje. Prvi je gotovo cjelodnevni, od 9 do 5 popodne, a drugi je zbog specifične lokacije predviđen da bude u sumrak, pa tako tek u 5 krećemo iz Kermana. Teoretski sam mogao oba izvesti u jednom danu, ali taj bi dan onda bio jako naporan. Ovako mogu puno ležernije, a mogu se malo i odmoriti prije ludnice koja me čeka idućih desetak dana, sve dok ne dospijem do Lahorea. Istina da taj odmor ima poveću cijenu – 50 dolara po noćenju – ali što se može. Barem su večere u hotelu sjajne. Ujedno sam dogovorio i pranje bijelog rublja, to bi trebalo biti sutra gotovo. Sâm sam ručno oprao čarape.
Dakle, Kerman. Riječ je o gradu s poprilično razvučenim centrom koji se proteže od trga Azadi do trga Šohada, koja spaja 2 km duga avenija. Uokolo te arterije nalazi se gotovo sve zanimljivo u ovom gradu. Kerman inače ima oko 800 000 stanovnika, te je deseti najveći grad u Iranu. Smješten je na rubu pustinje Dašt-e Lut i tvori svojevrsnu kulturološku granicu između Perzijanaca i Beludža. Odavde na istok zapravo već počinje Potkontinent, ako ne u geografskom, onda u etničkom smislu. Mnogo je veći broj tamnoputih ljudi na ulicama, odjevenih u šalvarkamiz, odjeću karakterističnu za Potkontinent: široke vrećaste hlače i dugu košulju, zapravo tuniku. Čak bih si to mogao kupiti, kad bi mi stalo u ruksak, mnogo je ugodnije kod vrućine, a ispod toga možete biti i goli.
Kerman je grad bogate prošlosti, smješten na važnom čvorištu trgovačkih puteva između Indije, Perzijskog zaljeva, središnjeg Irana i centralne Azije. Osnovao ga je u 3. st. Ardešir, utemeljitelj dinastije Sasanida, kao obrambeno uporište na rubu Dašt-e Luta. Relativna izolacija omogućila je da se u gradu dugo zadrže zoroastrijci, iako ne u tolikoj mjeri koliko u Jazdu. Grad je već u 8. st. bio poznat po proizvodnji kašmira i ostalih tkanina. S obzirom na rubni položaj, nijedna centralna vlast iz udaljenih krajeva nije bila jaka u Kermanu, pa je često mijenjao gospodare, sve dok nije procvjetao pod Safavidima. U to vrijeme, Kerman je bio središte iz kojeg su se perzijskim tepisima opskrbljivale Engleska i Njemačka. Krajem 18. st. Lotf Ali Han preotima grad Ghadžarima, ali ga za njih ubrzo ponovno osvaja Agha Mohammad Han. No kako je stanovništvo i dalje podržavalo Lotf Ali Hana, Agha Mohammadova osveta je bila strašna – prvo je dao pobiti ili oslijepiti sve muškarce u gradu (kažu kako je napravljena hrpa od 20 000 iskopanih očiju i predstavljena Aghi Mohammadu), potom je sve žene i djecu dao odvesti u roblje, a grad je razrušio. Novi grad Kerman sagrađen je kasnije u 19. st. na mjestu sjeverozapadno od nekadašnjeg. Tada je konačno i posve integriran u Perziju i došao je pod punu kontrolu središnje vlasti. Današnja se ekonomija bazira na poljoprivredi (Kermanska je provincija najveći svjetski proizvođač pistacija) i rudarstvu (ovdje se nalazi drugi najveći rudnik bakra na svijetu, nakon jednog u Čileu). Zanimljivo, unatoč rudarskoj tradiciji, Kerman je proglašen jednim od 1000 najčišćih gradova svijeta. Moram priznati da nisam primijetio tu osobitu čistoću…
Dao sam se u potragu za mjenjačnicom, jer sam imao još samo 700 000 riala, ali sve je bilo zatvoreno. Danas ću još izdržati, ali za izlet ću morati razmijeniti novce, sutra nema razloga da ne rade. Ulazim na bazar, koji se pruža od trga Tohid i ima nekoliko različitih sektora, premda je načelno prilično pregledan i moguće ga je cijelog proći u jednoj liniji. Zato se i zove „Bazar od jednog do drugog kraja“ (Bazar-e Sartasari). Preglednosti doprinosi i to što je većina radnji zatvorena. Na drugom kraju bazara, kod trga Šohada, nalazi se kermanska džamija Džame. Specifična je po tome što je jedna od rijetkih u Iranu koje nemaju ni minareta ni kupole, samo tornjić sa satom iznad glavnog ulaza. Tamo se upuštam u razgovor s jednim tipom, koji baš ne zna sjajno engleski, ali ipak uspijevamo nekako iskomunicirati stvari. Naravno da je razgovor počeo s „Where are you from?“ i onda mojim novim odgovorom na to: „I hate that question.“ :D Zanimljivo, tako odmah skužim tko uopće znade dovoljno engleskoga da bi se s njim moglo komunicirati, jer se oni koji razumiju krenu ispričavati, onda ja spustim gard i olabavim malo, a onda me oni dokrajče aperkatom zvanim „What do you think about Iran?“ Ovaj se jadnik morao dvaput ispričavati. :D (Nota bene, neki klinci na bazaru su bili primjer ovog drugog slučaja, kad ne kuže engleski. „Hello, what is your name?“ „Not important.“ I onda oni to ponove, jer misle da se zovem Not Important. :D )
Moj sugovornik iz džamije mi je postavio nekoliko općih pitanja, ja sam mu ukratko obrazložio zašto sam uopće ovdje i koji me vrag nosi u Iran, onda je on počeo priču s time kako mnogi Iranci zapravo ne vole vladu (valjda u smislu „nismo mi toliko loši koliko drugi misle zbog naše vlade“), našto sam mu ja odgovorio da valjda nijedan narod ne voli svoju vladu i da me stvarno čudi što se narod toliko bogate i duge povijesti opterećuje time što drugi misle o njima, a sve zbog idiotâ na vlasti. Nisam siguran koliko je dobro razumio tu moju elaboraciju. Potom me pitao koliko imam godina, a moj odgovor „si-o pandž“ ga je toliko oduševio da mi je odmah dao pandž-e boland (high five). Nevjerojatno, ti Iranci su kao djeca, kažeš im nešto na njihovom jeziku, makar i brojku, oni padaju u afan. A onda te netko drugi masira verbalnim eskapadama na farsiju i čudi se kako ne razumiješ, tim više jer očito znaš farsi kad si mu upravo na farsiju rekao da ne razumiješ farsi.
Onda me moj sugovornik pita jesam li kršćanin, pa ja sad tu njemu moram objasniti što sam ja zapravo, ali zadovoljavam se maglovitim objašnjenjem o tome kako cijenim mnoge vjere i proučavao sam svete spise, pa onda spominjem i sufije, na što se on oduševi i spomene mi jedan lokalitet na koji idem na sutrašnjem izletu, koji je zapravo mauzolej jednog sufijskog mistika. Na kraju razgovora mi želi sve dobro i kaže da pošaljem sve najbolje želje ljudima u Hrvatskoj (smatrajte da sam ih ovime poslao). Ja mu kažem da se nadam da ću još kojiput doći u Iran, inšallah (opet oduševljenje!) i potom se rastajemo.
Planiram navratiti u još jedan mauzolej na trgu Šohada, no on je u ovo doba zatvoren. Otići ću u utorak. Vraćam se na bazar i sjedam na jedan fallude kermani. Ono što sam dosad zvao fallude zapravo je fallude širazi, dok se kermanska verzija razlikuje po obliku tvorevina, koje više liče na neku vrstu tarane od riže, a preliju se šećernom vodom s dodatkom metvice i unutra se još ubace kocke leda. Kad to nabubri, zapravo imate osjećaj da jedete slatku rižu u šećernoj vodici. Ali osvježava. Usto uzimam i poseban napitak koji se često prodaje u onim mješačima pića na štandovima (znate ona čuda koja se kod nas koriste za limunadu). Napitak se zove šarbat-e tohme šarbati i zapravo se sastoji od zrnevlja uljne kadulje (chia) koje se ubacuje u vodu i zašećeri. Napitak ima okus sličan nekom biljnom čaju i vrlo je osvježavajuć, a navodno i zdrav za jetru. Pio sam ga u više navrata po Iranu, ali nikad ne znam kako se zove. Postoji i šarbat-e hakšir, vrlo slično piće, sa sjemenkama druge vrste. Iranci čak i uvoze neka takva flaširana bezalkoholna pića sa sjemenkama bosiljka, koja izgledaju strašno unapetitlih: po boji liče na urin, a te sjemenke bosiljka imaju crnu jezgru sa sivom ovojnicom, tako da izgleda kao da unutra plutaju nekakve alge. Ali sva su ta pića izvrsna i osvježavajuća.
Ostatak popodneva posvećujem posjeti sablasno praznoj Imamovoj džamiji, a potom odlazim vidjeti i kermanski jahčal, koji navodno danas povremeno služi za koncerte (akustika je iznutra sjajna, zbog stožastog oblika), iako na vratima piše da je unutra zurhane. Pored jahčala je i Kermanska nacionalna knjižnica, sagrađena u impresivnoj zgradi koja je prvo trebala biti tvornica tekstila, što je s obzirom na stil i monumentalnost izgleda totalno promašena namjena.
Ispijajući bezalkoholnu pivu s okusom manga (da, stvarno su pretjerali i ne, nije baš dobra) vraćam se prema hotelu, nedaleko trga Azadi. Nakon prvog dana ostao mi je još onaj mauzolej, jedan vrt i jedna građevina malo dalje od centra. I time sam više-manje pokrio Kerman. Postoji navodno negdje još neki muzej zoroastrizma, to bi možda bilo zgodno škicnuti, morat ću se raspitati.
Inače, ovdje bih mogao spomenuti jedan kuriozitet koji je općeprimjetan u Iranu, ali nisam ga dosada adresirao. Kada hodate ulicom, vidjet ćete dosta ljudi koji hodaju s flasterom na nosu. Naime, o čemu je riječ – Iranci i inače imaju antropometrijski gledano prilično velike nosove. No iz nekog razloga postoji želja za manjim nosom, te se stoga mnogi Iranci odlučuju na estetske zahvate. Štoviše, Teheran se može nazvati svjetskom prijestolnicom rinoplastike, jer u gradu djeluje čak 3000 plastičnih kirurga, od kojih najkvalitetniji naplaćuju zahvat i po 4000 dolara – više od prosječne godišnje plaće u Iranu. Neki na operaciju idu i više puta, ako nisu zadovoljni prvim zahvatom. Ukupno se računa da se svake godine u Iranu preinači oko 90 000 nosova. No dok će na zapadu ljudi negirati bilo kakvu estetsku intervenciju čak i ako ih suoče sa slikama „prije“ i „poslije“, kriveći pogrešan kut snimanja, igru svjetla i sjene ili čak otvoreno optužujući novinare za upotrebu Photoshopa, u Iranu je zahvat remodeliranja nosa toliki statusni simbol da mnogi ponosno hodaju ulicom s flasterom. Većinom je riječ o ženama. Štoviše, oni koji si ne mogu priuštiti operaciju, još uvijek mogu samo staviti flaster na nos i pretvarati se da su bili na operaciji. Neki to stvarno i rade. U državi u kojoj na bazaru imate posebnu ulicu posvećenu prodavačima prišivaka s poznatim markama kako biste dodali pedigre svojoj majici s tog istog bazara, ideja da netko blefira s flasterom na nosu uopće ne čudi. Iako vjerujem da Kir, Darije i šah Abas odmahuju glavom u nevjerici kad vide kakvim idiotima su ostavili zemlju…
Večera u hotelu je opet buffet, a ovaj puta uz juhu, popečke s mrkvom, neko varivo od patlidžana i leće, drugo od gljiva i paprike, pileći kebab i jogurt za desert dobivam kolompe (ne klompe!), lokalni desert koji sam danas već špehao po gradu. Riječ je o keksima od prhkog tijesta, okrugla oblika, koji na gornjoj strani imaju dekoraciju u obliku zatvarajuće blende fotoaparata (nekoliko sinusoida koje se sve dodiruju u središnjoj točki), a punjene su datuljama. Prilično fino, iako imaju okus kao bilo kakvi keksi od prhkog tijesta punjeni pekmezom.
To je bio prvi dan Kermana, a sutra je vrijeme za prvi izlet iz Kermana…