Turizam

Današnji izlet, iako ne prvi na ovom putovanju na koji sam otišao preko agencije, bio je prvi u kojem sam bio dio grupe (ono s Ramom i Kineskinjama ne računam). U pola 9 u Silk Road Hotelu osim mene su se pojavila još dvojica Belgijanaca i dvoje Kineza. Kad smo se ukrcali u kombi pristigao je još jedan Belgijanac i četvero Mađara. Primijetio sam te Mađare još dan ranije, u Silk Roadu na ručku. Smišljam kako da im spontano uletim, ali na kraju će splet okolnosti odraditi svoje…
Prva točka obilaska jest selo Haranagh, smješteno kojih 70 km sjeverno od Jazda. Selo je pred 40-ak godina napušteno, zbog nedovoljne sigurnosti kuća, te je preseljeno ciglih 20-ak metara dalje, odmah pored zadnjih kuća starog sela. Staro selo je ostavljeno da se polako urušava, a kuće su naravno, kao i svugdje u ovim krajevima, od ćerpiča. Dok hodamo prema selu, jedan od Mađara, zagledan u fotoaparat previđa ghanat koji presijeca trg na kojem se nalazimo, te upada izravno u njega. Srećom, kako ima košulju s dugim rukavima, samo si je natukao lakat, a nije mu stradao ni fotoaparat.
Selo se prostire iznad plodne doline, hranjene vodom iz ghanata. Okrenuto je prema jugu, na obronku brda. Jedina još funkcionalna zgrada u selu je džamija, čiji se minaret trese. Ta fora s tresućim minaretima postoji i drugdje u Iranu, a zapravo je riječ o minaretima koji „rade“ s potresom, tj. u slučaju potresa se gibaju zajedno s tlom i tako preživljavaju. Navodno je postojala ideja da se cijelo stanovništvo sela sakrije u minaret u slučaju potresa. Ranije su turisti mogli u minaret, no pred par godina su ga zatvorili, tako da ćemo o trešnji samo slušati.
Osim fotografiranja i padanja u ghanat, u Haranaghu se nema što puno za raditi, tako da ubrzo krećemo dalje, u pravcu Čak Čaka. No dok radimo jednu piš-pauzu, meni se oglašava mobitel, s nekom obaviješću. A svatko tko je ikad čuo moj mobitel, znade da mi je zvuk za pozive i obavijesti karakteristični signal Mađarskih državnih željeznica. Naravno, to ne promiče ni Mađarima, pa im pojašnjavam što sam i tko sam. Oni su dva bračna para: Péter (to je onaj iz ghanata) i Emese, te Dávid i Alexandra. Oni su u Iran došli samo na 8 dana (to je ludost, toliko kratko vrijeme za ovako ogromnu zemlju), te večeras idu natrag, noćnim vlakom za Teheran. Kažu da im se čini puno što vlaku treba 8 sati do Teherana, koji je od Jazda udaljen kojih 1000 km. Pričam im o svom putovanju, čude se i dive istovremeno, kako putovanju, tako i činjenici da su usred Irana sreli Hrvata koji zna mađarski, te me upozoravaju da se čuvam u Pakistanu (doduše, mnogi su me upozoravali da se čuvam i u Iranu, a to je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, najveća opasnost prijeti od prometa i od stepenica).
Kroz priču stižemo do Čak Čaka. Lokalitet je to smješten među brdima na rubu pustinje Dašt-e Kavir, a jedno je od najsvetijih mjesta zoroastrijaca (naš vodič kaže „Što je Meka za muslimane, to je Čak Čak za zoroastrijce“. Ipak je to donekle pretjerano.) Legenda kaže da je Nikbanu, kći Jazdegerda III., posljednjeg predislamskog vladara Irana iz dinastije Sasanida, bježeći pred progoniteljima zašla među ova brda. No kako se našla u okruženju, počela je moliti Ahuru Mazdu za pomoć. Nato se planina čudesno otvorila i sakrila Nikbanu u svojoj unutrašnjosti. Na mjestu gdje se to dogodilo nalazi se izvor iz kojeg neprestance izlazi voda („čak čak“ znači „kap-kap“, tj. onomatopeja kapanja), za koju se vjeruje da su suze koje planina lije za Nikbanu. Smještaj izvora jest neobičan, budući da se nalazi visoko u stijeni, dok se većina drugih izvora obično nalazi u podnožju planine. Pored izvora je i veliko drvo, za koje se tvrdi da je Nikbanin štap. Navodno se u blizini mogao vidjeti i okamenjeni šareni plašt, no to su u međuvremenu hodočasnici odnijeli.
Svake godine od 14. do 16. lipnja ovamo dolaze brojni hodočasnici iz Irana i Indije (većina zoroastrijaca danas živi u Indiji, kamo su utekli pred arapskim osvajanjima). Današnje svetište je umjetna špilja ispod izvora, zatvorena mjedenim vratima s likom Zaratustre. Unutra se nalazi nekoliko ognjišta, kao i prikaz fravahara, lika u obliku krilatog starca koji sumira načela zoroastrijske vjere. Vodič nam ukratko objašnjava povijest lokaliteta i značenje fravahara, a onda počinje mukotrpno spuštanje u podnožje. Inače, lokalitet pruža prekrasan pogled, ali je sama špilja okružena modernim zgradama za smještaj hodočasnika, zbog čega me sve podsjeća na nekakav kamenolom ili na sela pod Biokovom.
Zoroastrizam mi je kao vjera zanimljiv, ali je isto tako činjenica da su većina zoroastrijaca tradicionalni vjernici, ne znam koliko je uopće moguća konverzija na tu vjeru, budući da je većina osnovnog Zaratustrinog spisa – Aveste – izgubljena, a većina tekstova kasnije su umiješali kojekakve druge elemente unutra, poput drugih bogova uz Ahuru Mazdu, tako da je pitanje koliko bi današnji konvertit doista shvatio princip te religije.
Nakon Čak Čaka krećemo u Mejbod, grad sjeverno od Jazda, na cesti za Na'in, u kojem se nalazi nekoliko vrijednih i zanimljivih spomenika. Prvo stajemo kod tvrđave Narendž, koja je najstarija očuvana konstrukcija od ćerpiča u Iranu, a možda i na svijetu. Glavnina tvrđave potječe iz sasanidskog doba, no niži slojevi sasvim su sigurno iz razdoblja prije Krista. No u usporedbi s tvrđavom u Sarjazdu, ova mi je nekako sterilna, previše uređena. I jasno, mnogo je veća. U dvorištu tvrđave još i danas pripravljaju cigle od blata koje vjerojatno koriste i u obnovi tvrđave. Pokušavam zakoračiti na jedan niz cigli koje se suše, i shvaćam da su mekane, da je to obično blato, tako da se pod mojom nogom ta cigla na koju sam stao pretvara u kašu. Istovremeno, pored toga su izložene gotove cigle, koje su dovoljno tvrde da ih možete nekomu prodavati. Ne znam u čemu je caka, je li samo sušenje dovoljno za toliko otvrdnuće…
Sad dolazimo do pauze za ručak. Točnije, možemo birati između ručka sada i ovdje ili nastavka razgledavanja i ručka po povratku u Jazd. Pitam vodiča služi li restoran u kojem je planiran ručak i devino meso, on kaže da misli da ne. No većina glasa za ručak ovdje, tako da ću se povinovati. Ručak je u restoranu koji se nalazi u sklopu jednog tradicionalnog hotela, a ja se pridružujem Mađarima na jednom tahtu, tj. jednoj od onih platformi na kojima se i sjedi i jede. Uzimam ghorme sabzi, budući da i opet nemaju tahčin. Morat ću to nekako nabaviti u preostalih tjedan dana… Ručak se oduljuje, zbog nesinkroniziranosti konobara koji narudžbe donose kako im drago. Ja sam već pojeo svoj ghorme sabzi, a Péterov još nije ni stigao. Dávid naručuje dizi, ali malo prejako dropi svoju smjesu, u kojoj se nalazi i meso s kostima, tako da usput uspijeva zdrobiti i kosti, koje ga sad vrebaju u ćupu.
Poslije ručka opet ulazimo u minibus i krećemo u razgled obližnjeg karavansaraja, još jednog iz niza 999 Abasovih karavansaraja. Zašto baš 999? Izvorno ih je sagrađeno 1000, ali je šahov ministar rekao „Ako ljudi kažu 'Šah Abas je podigao 999 karavansaraja', to će bolje i dulje zvučati nego da kažu da je podigao 1000.“ Stoga je on predložio da se jedan karavansaraj sruši. Rečeno, učinjeno. I zato ih ima 999 (odnosno danas i puno manje, jer su mnogi stradali tijekom stoljeća).
U karavansaraju se nalazi nekoliko tradicionalnih radionica koje izrađuju zilu, posebnu vrstu pamučnih tepiha karakterističnu za Mejbod. Posjećujemo jednu radionicu i gledamo majstora kako tka tepih. Za jedan tepih je potrebno tjedan do deset dana, a uzorci na njemu ne rade se po predlošku, već sve iz glave. Naravno, daje i nama priliku da se okušamo, i to prvenstveno u zbijanju niti. Naime, svaka nit koja se utka u tepih mora pomoću specifične naprave slične velikom češlju biti posve priljubljena uz prethodnu, kako bi tepih „dihtao“. Nekolicina nas pokušava, ali to nije nimalo lagan posao, kako to izgleda kad majstor to radi. Godine prakse su to. Pače, desetljeća.
Nasuprot karavansaraju je jahčal, spremnik za led. To je ogromna konična građevina, danas posve prazna, ali ima sjajnu akustiku. U njemu se čuvao led, koji se katkad donosio s planina, ali se isto tako u zimskim noćima, kada temperatura redovno pada ispod nule, stvarao u bazenčićima ispred jahčala. Potom bi ga otpremili u jahčal, slojeve odvojili prućem i slamom, da se ne stope međusobno, te je takav led trajao čitavo ljeto. Jahčal se koristio do 1960-ih, kad je masovni dolazak struje u iranske domove i pojava hladnjaka otpremila jahčale u povijest.
Naposljetku je za vidjeti preostao još golubinji toranj, građevina kakvu sam već vidio dvije godine ranije u Esfahanu, ali svejedno. Riječ je o tornju koji je unutar sebe mogao udomiti i do 25 000 golubova, a jedina uloga tih golubova bila je produkcija izmeta (vulgo: sranje) koji se potom koristio kao gnojivo. Toranj je bio zaštićen od grabežljivaca (ne kradljivaca kakice, već životinja koje bi ugrožavale proizvođače kakice), a jedina životinja koja je mogla prodrijeti u njega bila je zmija, koja se mogla popeti po zidu. Stoga su na gornjoj trećini vanjskog zida napravili prsten od krede, koji je sklizak, pa tako zmija ne može uzgmizati po njemu do otvorâ na vrhu, Danas je toranj prazan, iako su prilikom našeg boravka u toranj uletjela čak tri goluba.
I to je to što se tiče turističke ture. Malo prodavanja muda pod bubrege, malo dobrog marketinga oko već viđenih struktura, tek tu i tamo nešto stvarno zanimljivo. Kao i uvijek. Poželio sam vidjeti Čak Čak i možda još ponešto, isplatilo se, iako ja baš ne spadam u tipičnu turističku publiku. Ali ušteda na grupnoj turi se isplati. Vraćamo se u Jazd, pozdravljam se s Mađarima, želim im sretan povratak kući, oni meni sretan nastavak puta. U hotelu mi dolazi poruka od Michaela za večeru. Budući da on kaže da u njegovom hotelu imaju devin kebab, idemo tamo. Dogovaramo se u pola 8 u predvorju njegova hotela. Iako imam dotamo kojih 5 minuta hoda, svejedno dolazim prije njega. Zanimljivo, hrana se naručuje na recepciji, a onda odlaziš sjesti u restoran i čekaš da ti donesu hranu. Michael i ja pričamo o ovom putovanju, o Iranu, o planovima za dalje. On je pravnik, ima 37 godina i nakon desetak godina rada u Švicarskoj centralnoj banci, gdje je usklađivao poslovanje sa zakonima Švicarske i drugih zemalja, shvatio je da mu se to ne da, da to nije posao u kojem se vidi cijeli život, te je dao otkaz. Ujedno je prekinuo i s curom s kojom je bio 8 godina u vezi, a svoju je ušteđevinu odlučio potrošiti na put oko svijeta, bez ikakvih fiksnih planova. Možda se usput negdje i zaposli, barem na neko vrijeme. Zna da želi sigurno otići u Japan i pokriti ga detaljno, od sjevera do juga. Razmjenjujemo adrese naših blogova, razgovarajući o putovanjima općenito. Mnogi ljudi – i u slučaju Michaela i u slučaju mene – postavljaju isto pitanje: „A što ćeš kad se vratiš?“ U smislu, gdje ćeš se zaposliti. Ispada da je to primarna briga – zaposlenje – i da čovjek ne bi smio uživati u životu dok nema sa sigurnošću riješeno pitanje zaposlenja. A kad ga ima, onda više ne može toliko ekstenzivno putovati, jer ovisi o slobodnom vremenu. Sjećam se, taj sam razgovor vodio pred 2,5 godine s majkom. Bila je to situacija kada nisam znao hoću li uspjeti doktorirati ili ne, te sam bio riješio da ako ne doktoriram svakako odem na ovo putovanje (jer bih u tom slučaju izgubio posao, budući da mi je doktorat bio uvjet za produženje ugovora). Moja majka to nije željela shvatiti: „Pa valjda buš, ak ostaneš bez posla, prvo gledal da se čim prije negdi drugdi zaposliš.“ Da, i onda kažem poslodavcu „Super da ste me primili, idem ja sad malo putovati kojih 10 mjeseci, neka plaća sjeda, a onda ću po povratku nešto i raditi za vas.“
Reći ću: ulaganje novca u nekretninu može biti pogubno – dođe potres i ode sve kvragu. Ulaganje novca u automobil, isto tako – skršiš se u zid, sretan si da si živ – ali auto totalka. Ali ulaganje novca u putovanja, to stvara sjećanja koja ti nitko nikad neće oduzeti (osim možda Alzheimera). Iskustva, znanje, novi vrijedni odnosi sklopljeni na putovanjima…sve je to kapital za nakon povratka na ishodište. Čovjek koji je istinski putnik, ne mora brinuti o zaposlenju. Ako ne u Hrvatskoj, ali u drugim zemljama sigurno. Netko će već znati prepoznati znanje i iskustvo.
U međuvremenu je stigao i devin kebab, očekivao sam nešto više, ovo što jedem izgleda kao faširanac. Usto dobivam i krumpiriće, valjda tek drugi put u Iranu da jedem krumpir – skuhala ga je Zari u prvi obrok koji mi je servirala. Michael inače večeras ima dogovor s neke dvije Iranke koje je upoznao dan ranije – zove to „spojem“ u polušali. Dan ranije bio je u društvu njih i njihovih mama koje su valjda pazile da kćeri budu čedne. Večeras odlazi do njih u hotel Dad, gdje su smještene (one su inače iz sjevernog Teherana i ovdje su na odmoru). Michael i ja nakon večere krećemo do mog hotela, koji je usput, te se na vratima pozdravljamo. Ne znamo hoćemo li se sresti u nekoj kasnijoj fazi putovanja – on bi po planu trebao biti u Indoneziji kada ju ja već napustim, ali rekao je da će mi se svakako javiti za neke praktične savjete i opće informacije. Sutra odlazi na dvije ili tri noći u pustinjsko selo Garme, gdje se planira malo odmoriti, potom se vraća u Jazd, pa ide na dva dana u Širaz, odakle leti na otok Ghešm i onda iz Bandar Abbasa odlazi u Dubai, odakle će možda u Oman, pa na Šri Lanku, pa u Tajland i onda preko Koreje do Japana… Čudan osjećaj – kao da nam je čitav svijet igralište, ili velika plesna dvorana u kojoj se načas okrznemo s partnerom prije nego nastavimo dalje ploviti sami kroz neke nove plesove do novih partnera...
A meni nakon Jazda sada doista slijedi terra incognita skroz do kraja putovanja…