Jezda po Jazdu (i okolici)

petak , 15.05.2015.

Rekao sam da je jedan od trojice mojih cimera u podrumu bio onaj kvazihipi. Drugi je bio neki Japanac, koji je prvi otišao leći. Dok sam se tuširao, vidio sam u dvorištu i neku dvojicu Šveđana (zapravo sam ih zamijetio već i ranije). Kad sam se vratio s tuširanja, jedan je Šveđanin ležao na četvrtom madracu, dok je drugi Šveđanin zbunjeno gledao, jer je Japanac ležao na madracu koji su obećali njemu. Kažem mu da ode pitati ove iz osoblja, oni su očito napravili pogrešku. On odlazi i ubrzo se vraća, rekli su mu da legne na krevet od kvazihipija, a on će već nekamo drugamo. Šveđanin liježe, svi tonemo lagano u san. No nakon kojih 20-ak minuta otvaraju se vrata i u sobu ulazi kvazihipi, zbunjeno šarajući baterijom po sobi gleda 4 popunjena madraca. Naravno, njemu očito nitko nije rekao za promjenu. Budi Šveđanina, njih se dvojica nešto objašnjavaju, Šveđanin ga šalje onom drugom odgovornom tipu (vjerojatno ga usput šalje i u vražju mater, skupa s onim drugim tipom), potom kvazihipi odlazi, ali se ubrzo vraća i počinje iznositi svoje stvari. Još se nešto objašnjavaju, ne razabirem najbolje jer se intenzivno pravim da spavam, da još mene ne digne. Napokon cijela priča završava, i sad mogu zaspati. Tj. imam dopuštenje zaspati. Nije da mogu. Prevrćem se veći dio noći po krevetu, ne znam zašto, valjda nisam dovoljno umoran. Eto što ti je putovanje. Jednu si noć u bračnom krevetu za 50 dolara, drugu si noć na madracu u podrumu za 5 dolara. I opet je tu neki komarac. Jasno, hotel je tradicionalna perzijska kuća i ima bazenčić u dvorištu, a tamo se valjda lijegu komarci.
Ujutro se budim oko 8, u podrumu ne znam ni koje je godišnje doba, a kamoli kakvo je vrijeme vani. Srećom, sunčano je (naravno, biseru, kakvo će biti usred svibnja u pustinji?). Doručak je mnogo rudimentarniji nego ga pamtim od dvije godine ranije – ni datulja, ni rajčica, ni maslina, tek kruh, pekmez od mrkve, maslac i sir. I čaj iz samovara. E, i tvrdo kuhano jaje, za koje mi žena koja poslužuje velikodušno donosi i sol. Solim, ne izlazi ništa. Uviđam i zašto – donijela mi je praznu soljenku, nema ni poklopca na dnu. Mogu ju eventualno koristiti kao dalekozor.
Prva postaja jutarnjeg obilaska Jazda – pošta. Ponovno onaj nevjerojatan sistem koji sam prvi puta vidio u Albaniji – dođete na šalter, prodaju vam markicu, platite, ali onda morate sami uzeti pošiljku i ubaciti ju u poštanski sandučić pred ulazom. Jer oni valjda ne mogu zaprimiti poštu preko šaltera. Ili to ide tako samo za razglednice?
Potom mjenjačnica. Lonely Planet preporučuje dvije, no ona s boljim tečajem je udaljena oko dva kilometra hoda. Bolji tečaj je vrijedan te šetnje. Mjenjačnica se nalazi nasuprot Ateškade, zoroastrijskog hrama vatre, jednog od rijetkih u Iranu koji je još danas u funkciji. Jazd ima drugu najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu, nakon Teherana. Razlog da su se ovdje očuvali leži u izoliranosti Jazda, tako da se osvajačima nije dalo gubiti po pustinji. Na rubu grada nalaze se i njihovi Tornjevi tišine, mjesto gdje su zoroastrijci izlagali svoje mrtve (oni naime vjeruju da ukapanje zagađuje zemlju, a spaljivanje zagađuje zrak, pa su sve do 1960-ih izlagali tijela da ih pojedu lešinari – danas ih pokapaju u rake obložene betonom, kako ne bi došlo do zagađenja tla; neki zoroastrijci, poput Freddieja Mercurya, su i spaljeni). Za detaljnije o ovoj drevnoj vjeri pogledajte moj post o Jazdu na Psihputologiji.
Sad konačno mogu započeti šetnju gradom. Vraćam se do hoseinije Amir Čahmagh, ali i opet se ne mogu popeti na nju, zatvorena je. Odlazim stoga u obližnju zurhane, kuću snage, smještenu u bivšem ab anbaru. Zurhane je naziv za mjesto, ali i za aktivnost, koja je mješavina sufističkih mističnih rituala, elemenata zoroastrizma i perzijske nacionalne kulture. Riječ je o svojevrsnoj mješavini sporta, rituala i kazališne predstave, gdje muškarci s utezima razne veličine izvode ritualizirane figure uz pratnju bubnjeva i recitiranje nekog velikog djela perzijske poezije, poput Firdusijeve Šahname ili neke Hafezove pjesme. Na predstavu u zurhani neću stići, ona je u popodnevnim i predvečernjim satima, ali se mogu spustiti u podrum, gdje se još vide ostaci izvornog ab anbara. Ostajem u điru s vodom, te odlazim u obližnji Muzej vode, koji je posvećen tehnologiji kopanja ghanata i upotrebi vode u pustinjskim krajevima, uz izloženu bogatu zbirku parafernalija vezanih uz vodu i kopanje ghanata. Uglavnom se sve više-manje svodi na ono što sam jučer napisao.
Nastavljam dalje prema staroj jezgri, usput plaćam izlet za popodne (ipak idem sâm, nitko se drugi nije javio), a potom uspijevam ući u mauzolej Sajjeda Roknaddina, lokalnog islamskog dostojanstvenika. Većina mauzoleja izgleda isto – u sredini je zarih, metalni kavez koji sadrži lijes, a u koji vjernici obično ubacuju novce kao neku vrstu zavjeta.
Ostatak jutra šećem atmosferičnim ulicama starog Jazda, prolazeći kroz uske natkrivene sjenovite prolaze u kojima izgleda kao da je vrijeme potpuno stalo. Navraćam u kuću Lari, još jednu tradicionalnu perzijsku kuću, ali u usporedbi s onima u Kašanu, ova je truba. Zastajem u Aleksandrovu zatvoru, neobičnoj građevini koja je zapravo bila vjerska škola, a nazvali su je Aleksandrovim zatvorom zato što se ispod dvorišta nalazi podzemna prostorija za koju se vjeruje da datira iz doba Aleksandra Velikog i da je imala funkciju tamnice. Danas se u njoj nalazi kavana u kojoj uzimam tradicionalni iranski sladoled.
Vraćam se do hotela Kohan, još jednog tradicionalnog hotela u jezgri, u čijem bi restoranu trebalo biti kebaba od deve. Pred dvije sam godine jeo gulaš od deve, ali u kebabu se ipak meso bolje osjeti. No nisam siguran je li njihov restoran otvoren za ne-goste hotela. Dok se vrzmam oko recepcije, pozdravlja me jedno poznato lice – Michael, Švicarac iz Ghazvina. Ipak smo se uspeli potrefiti, poslao mi je poruku dok sam bio u Kašanu, ali sam mislio da je u prevelikom zaostatku i da se nećemo naći. Došao je u Jazd danas, ostaje kao i ja do subote, ali onda ide u pustinju, vraća se u Jazd, ide u Širaz i Bandar Abbas, odakle leti za Dubai. Dakle, nakon Jazda nam se putevi definitivno razdvajaju. On je smješten u hotelu Kohan, u njihovom deseterokrevetnom dormitoriju za 10 dolara. Ali su to kreveti, a ne madraci. Pozdravljamo se, uz dogovor za večeru kad se ja vratim s izleta. Potom ja odlazim u Silk Road na ručak, a onda ću pričekati pola 4 i polazak na izlet.
U Silk Roadu imaju buffet ručak, uzimam opet neko varivo od patlidžana s lećom, te dvije Stele od limuna (Stele iz Tabriza, ne Stelle Artois). Dok čekam da se pojavi moj vozač, imam osjećaj da mi se upalila tetiva na desnom stopalu, već dva dana osjećam bol dok hodam, a pod prstima, dok mičem nožne prste, osjećam kako mi na ristu nešto struže i zapinje. Morat ću to razgibati. Ne znam je li to od previše hodanja ili od predugog sjedenja u busu, mnogi su faktori mogući…
U pola 4 dolazi moj vozač, auto je i opet Saipa Saba. Izlet bi službeno trebao ići na tri lokacije, ali mi zapravo idemo na četiri. Vozač ne priča baš dobar engleski, a na komandnoj mu ploči ispod retrovizora stoji fravahar, zoroastrijski simbol u obliku starca s krilima i krunom, koji u ruci drži obruč, a iza njega vijore dvije vrpce. Mnogi misle da je to prikaz Ahure Mazde, vrhovnog božanstva u zoroastrizmu, ali on je bestjelesan. Fravahar prikazuje čitav habitus zoroastrijske vjere, vrijednosti kojima treba težiti i poroke koje treba odbacivati. Pitam se je li moj vozač zoroastrijac, ali ne znam kako bi reagirao da ga to otvoreno pitam. Neki zoroastrijci kriju svoju vjeru, iako ona, za razliku od baha'izma, nije zabranjena u Iranu, dapače, mnogi su običaji današnje iranske kulture, uključivo i sâm Novruz, izvorno zoroastrijski.
Prva postaja na našem putu je Fahradž, selo 30-ak km jugoistočno od Jazda, u kojem se nalazi jedna od najstarijih ciljano građenih džamija u Iranu – dakle, da nije posrijedi konvertirani hram vatre – koja se naravno zove džamija Džame, tj. Kongregacijska džamija. To je uvijek naziv za glavnu džamiju u nekom mjestu, čak i ako je neka druga džamija poznatija i veća. Naravno, kao i sve u ovim krajevima, sagrađena je od ćerpiča, a minaret je dodan kasnije, te je služio kao svojevrstan svjetionik za karavane koje su tumarale pustinjom. Uspinjem se na krov i bacam pogled uokolo. Sve je u jednoličnoj smeđecrvenkastoj boji ćerpiča, a uokolo se prostire negostoljubiva pustinja. Budući da se nema puno za vidjeti, ubrzo krećemo dalje, prema gradiću Mehrizu, u kome se nalazi 2500 godina staro drvo čempresa, kako kaže ploča, drugo najstarije živo biće u provinciji Jazd. Ne kažu koje je prvo. Pred nekoliko desetljeća oluja ga je raskolila, ali su ga potom nekako skrpali te i dalje stoji u gradskom parku. Zasad izlet izgleda prilično neozbiljno – džamija, drvo… I za to sam platio 1 800 000 riala? Srećom, Sarjazd („glava Jazda“, jer se nalazio na dan hoda od Jazda i označavao da je kraj puta blizu) popravlja dojam. Prvo odlazimo obići sasanidsku tvrđavu sagrađenu od – pogađate – ćerpiča, no ona je zatvorena, pa vozač kaže da će pozvati svog prijatelja koji ima ključ. No za to ćemo vrijeme obići neobičnu građevinu na rubu sela koja izgleda kao nekadašnja gradska vrata, ali to nije posve razjašnjeno, te obližnji karavansaraj. Dok sam izlazio kod gradskih vrata, puca mi ručica za otvaranje vrata. Ne znam što se dogodilo, je li od vrućine plastika omekšala, jesam li ju krivo uhvatio, tek, šteta je počinjena. Ispričavam se višekratno, iako je to vjerojatno kvar koji se sredi začas, ne volim kad mi se nešto potrga pod rukama.
Vraćamo se do tvrđave, a nakon nekih 15 minuta dolazi i prijatelj s ključem. Tvrđava je impresivna, iako ruševna, unutra se i dalje vide hodnici i prostorije, kao i spremišta u kojima su seljani skladištili žito, vodu i ine resurse. Doista je riječ o pravom labirintu uskih hodnika i prolaza, no kako ipak nemam cijeli dan, odabirem nekoliko nasumičnih zanimljivijih prolaza kroz koje se provlačim i dokumentiram fotografski unutrašnjost. Posve sam se poletičio (= pretvorio se u Leticu, tj. počeo manijakalno peglati memorijsku karticu fotoaparata), strah me i pomisliti što će biti dok dođem u Angkor Wat…
Moj posjet tvrđavi ubrzava mlađi babinjak na ekskurziji koji također ulijeće unutra (sve u čadorima, izgleda kao da je u tvrđavu uletjelo jato šišmiša), pa se stoga brže bolje izvlačim iz tvrđave i kidamo prema posljednjoj postaji puta. Primijetivši da žeđam, moj vozač staje i u usputnoj prodavaonici kupuje narančin sok. Sada možemo nastaviti dalje autoputom put juga, do posljednje točke puta, udaljene 60-ak km od Jazda. Riječ je o karavansaraju Zein-od-Din, sagrađenom usred ničega, inače jednom iz mreže od ukupno 999 karavansaraja koje je šah Abas I. sagradio diljem Perzije kako bi potaknuo trgovinu. Ovaj je samo jedan od dvaju sagrađenih koji je kružna oblika, te je i danas u funkciji – no kao luksuzno konačište za otmjene goste (trenutno su to neki Britanci). Budući da je u pustinji, bez ikakvih naselja uokolo, idealan je za noćno promatranje neba. Nakon što sam ga poslikao izvana, ulazim unutra, te stradavam na jednom od najpodlijih izuma koje je čovječanstvo stvorilo. Znate one stepenice koje su visoke možda 5 centimetara? Pa, ja sam na istoj nastradao dvaput. Prvo sam zakoraknuo u prazno i osjetio neugodan trzaj u kralježnici (srećom bez posljedica), a onda sam na povratku svom silom opalio nožnim palcem u istu, raskrvarivši palac, oštetivši nokat…strah me infekcije, ipak je to otvorena rana. Nešto slično mi se već jednom dogodilo u Iranu pred dvije godine, kada sam pao na pokretnim stepenicama na aerodromu (ne pitajte zašto ni kako). Tada su mi odmah na aerodromu pružili pomoć sterilizacije rane jodom, ali sada sam u karavansaraju usred pustinje. Mogu jedino oprati ranu toplom vodom i nadati se najboljem, a onda ju u hotelu pošpricati Bivacinom.
Penjem se na krov i još se malo divim krajoliku, koliko mogu s krvavim palcem, a potom se vraćam u taksi (moj je vozač u prvi mah mislio da ostajem ovdje i htio se vratiti bez mene u Jazd – pa što, to je samo 12 sati hoda, stignem na doručak u Jazd), da bi potom uslijedilo još jedno iznenađenje. Jedan od osoblja karavansaraja traži da platim ulaznicu za razgled, koja iznosi 100 000 riala. Nema mi druge, iako je i vozaču nejasno, toliko da po polasku telefonira nekomu (valjda u agenciju) i raspituje se otkad se plaća ulaznica. Ne obavještava me međutim o ishodu razgovora.
Na povratku u Jazd stajemo na kontrolnoj točki gdje nas legitimiraju. Obično su takve policijske kontrolne točke istočnije, u Beludžistanu, gdje prolaze glavne krijumčarske rute, ali ovo je valjda zadnja prije središnjeg Irana. Srećom da su mi u hotelu vratili putovnicu. Policajac nas zaustavlja, pregledava moju putovnicu, naravno da pita odakle sam i naravno da mi ne pada na pamet odgovoriti mu (neka traži, policajac je), na što on pita mog vozača odakle sam. Lukavac glupi. Srećom smo čisti i nastavljamo dalje nakon možda minute čekanja. Stižemo u Jazd koji izgleda ogromno dok u njega ulazimo, nikako doći do centra. Grad inače ima oko pola milijuna stanovnika, ali se zbog mnoštva slobodnog prostora uglavnom širi horizontalno – visokih zgrada gotovo uopće nema. Na rastanku ostavljam vozaču 100 000 riala kao bakšiš, ali i za trošak popravka kvake.
Šaljem poruku Michaelu za večeru, on kaže da je zaglavio u iranskoj obitelji, ništa od njega večeras. I bolje, stignem srediti slike. I sutradan idem na izlet, taj je cjelodnevni, ali krećem već u pola 9. Stoga je bolje da se spremim na počinak. No prije toga tuširanje, pranje kose, dezinfekcija noge, prebacivanje slika, pražnjenje dijela hard diska, večera, upload slika na FB, pisanje putopisa… Pola dva je, a ja još nisam u krevetu. Hm. Malo preozbiljno shvaćam to putopisanje. Možda bih trebao manje pisati, više uživati i onda se pisanju posvetiti kad se vratim. Ali dotad ću pola toga pozaboravljati…