Duh Couchsurfinga

S aspekta onoga što sam namjeravao obaviti, dan je bio katastrofalan, s aspekta socijalizacije, odličan. Spavao sam do iza 10, potom smo zajedno doručkovali slani sir, dinju i kandirane dunje, da bih se potom ja počeo spremati za polazak u grad, kada se javio Scott, Australac, koji je upravo ulazio u Esfahan. Stoga sam se odlučio pridružiti Mahdiju kako bih se upoznao sa Scottom i vidio koji su njegovi planovi za popodne, hoćemo li se sva trojica naći u gradu i kada. Dolazimo na kolodvor, treba malo vremena da ga pronađemo. On je Australac iz Sydneya, od kojih 39 godina, bavi se inače javnim zdravstvom i dosta putuje svijetom profesionalno. Trenutno je na dvomjesečnoj turi po Iranu, ali ovo mu je putovanje radi gušta. On se želi otići malo odmoriti i otuširati, Mahdi će mi javiti kad ćemo se naći u gradu. Ja odlazim u grad, danas želim obići palaču Čehel Sotun, otići na poštu i eventualno ručati. Opet se švercam, no u jednom času ulazi kontrolor. Vidi da sam stranac i mislim da će me pustiti, ali onda me pita „Cash?“, ja kimnem. Dajem mu 5000 riala, što je cijena jednokratne vožnje. Sve to radi na poprilično konspirativan način, polušapćući i namigujući, tako da ne znam je li to uopće legalno ili nije. Zbog cijele te petljancije s kartom na kraju silazim stanicu kasnije od planiranoga, i shvaćam da sam predaleko od Čehel Sotuna, ali dosta blizu restorana u kojemu sam mislio ručati. Stoga se ipak odlučujem na ručak, iako sam kasno doručkovao. Restoran se zove Šahrzad (Šeherezada), a u njemu smo ručali prije dvije godine. Ostao mi je u sjećanju kao restoran s dobrom hranom, ali poprilično sporom poslugom, unatoč brojnosti konobara. Budući da je vrlo posjećen, obično na ulazu treba čekati da se oslobodi stol. Ja čekam kojih desetak minuta, barem ću stići ogladnjeti. Naposljetku nalaze mjesto i za mene, uzimam juhu od ječma (ali ne aš, sličniju onoj koju sam jeo u Ghazvinu), horešt-e mast (naravno), a za glavno jelo sam poželio probati tahčin, specifično jelo koje se radi od riže koja se obično skruti na rubovima i dnu zdjele u kojoj se kuha, te postane hrskava. Navodno je to omiljeno jelo mnogih Iranaca. No nemam sreće, za danas su ga prodali. Odlučujem se stoga opet za fesendžan, ali prezasitan mi je i ne mogu ga u potpunosti svladati. Uz račun, kao neku vrstu poklona, dobivam gaz, lokalnu slasticu koja liči na neki križanac rahat lokuma i halve, s komadima badema unutra. Meni se osobno ne sviđa, dosta je ljepljiv i zapravo se treba topiti u ustima, što podosta traje.
Krećem ponovno prema trgu Naghš-e Džahan. Prvo trebam otići na poštu, ali ista je zatvorena. 4 su sata, nije mi jasno radi li dvokratno ili samo ujutro. U vodiču nalazim adresu druge pošte u relativnoj blizini, oko kilometar istočnije. To je više kao neka centralna pošta, međutim ni ona ne radi. Vraćam se natrag, mijenjam novce (trebao bih idući dan, ali nisam siguran hoću li u Na'inu naći mjenjačnicu), te odlazim još nešto potražiti na bazar. Niti to ne uspijevam pronaći, a onda dobivam poruku od Mahdija da on i Scott stižu na trg za kojih pola sata. Dogovaramo se gdje ćemo se naći, potom ja još malo lunjam bazarom, prije odlaska na dogovoreno mjesto. Mahdi mi je prvu večer spomenuo neobičnu kombinaciju koju poslužuju u jednoj obližnjoj slastičarnici – sok od mrkve sa sladoledom od šafrana. To nam je odmah iza ugla, a i Scott je zainteresiran, jer kaže da se uvijek trudi jesti lokalno. Kažem mu onda da će u Esfahanu uživati, s obzirom na broj lokalnih specijaliteta, pogotovo neobičnih lokalnih specijaliteta.
Rečena kombinacija prodaje se u već pripremljenim čašama punjenim sladoledom, po kojem se onda polije sok od mrkve. Svježe istisnut, osjećaju se i komadići mrkve u njemu. Treba se dobro promiješati i pustiti da se sladoled polako topi i otpušta okus. Scott je fasciniran (i inače mu je jedna od poštapalica „That's fascinating!“), kaže mu kako je riječ o nevjerojatnom bogatstvu okusa. Sjedimo na trgu, pijuckamo i razgovaramo. Pričamo o raznim putničkim dogodovštinama, o kulturološkim razlikama među zemljama, o hrani…kaže kako je svojim domaćinima u Mašhadu servirao neku vrstu deserta koji sâm pripravlja, voćnu salatu prelivenu jogurtom i medom, te posutu cimetom i muškatnim oraščićem. Kaže kako su isprva bili zgranuti kombinacijom, ali onda su se navukli, i baš su mu neki dan poslali poruku kako su ponovno napravili to jelo. Općenito kaže kako mu se čini da su Iranci, premda imaju bogatu kuhinju, pomalo konzervativni u pogledu eksperimentiranja s hranom.
Negdje oko 6 sati ustajemo i krećemo prema palači Čehel Sotun, kako bih obavio barem jednu od željenih stavki danas. Ništa od toga. Zatvaraju nam vrata pred nosom. Službeno su otvoreni do pola 7, ali iz nekog razloga zatvaraju ranije. Nije mi suđeno. Možda idući dan ujutro, ako se probudim dovoljno rano da jurnem do grada… Ako ne, imate na Psihoputologiji slike od Daniela koji je prije dvije godine uspio ući. Premda bih ja volio imati iskustvo iz prve ruke…
Krećemo stoga prema rijeci, točnije prema mostu Si-o se, odakle ćemo nizvodno. Scott priča neugodne priče o krađama s kojima se suočio u Južnoj Americi. Nije on bio žrtva krađa, nego ljudi koje je susretao na putu. Iako je neugodno za slušati, pomaže kako bih sačuvao budnost i oprez kako se slične stvari ne bi dogodile i meni. Priča o ljudima koje su drogirali tako da bi im ponudili čaj u koji je bilo stavljeno sredstvo za spavanje, pa su ih pokrali (pouka – ne prihvaćaj ponuđenu hranu od nepoznatih ljudi); o ljudima koje su napali na ulici i oteli im sav novac i putovnicu (pouka - nikad ne idi ulicama u kojima nema ljudi, pogotovo noću ili rano ujutro); o ljudima kojima su lopovi nožem razrezali torbe i to tijekom putovanja u autobusu – jednoj ženski su praktički razrezali torbu koja joj je bila među nogama, i to tako da se jedan od lopova podvukao pod sjedalo (pouka – provjeravaj prtljagu svako malo, pogotovo prije usputnih stajanja)… Tješim se da je situacija u jugoistočnoj Aziji ipak malo sigurnija nego u npr. Ekvadoru. Ali svejedno, opreza nikad dosta.
Nakon mosta Si-o se krećemo nizvodno, pored mosta Čubi, koji je bio privatni most šaha Abasa II. i njegovih dvorjana, te dolazimo, već u sumrak, do mosta Hadžu, možda i najcjenjenijeg safavidskog mosta u Esfahanu. Sličan je mostu Si-o Se, ali kraći, a na sredini se nalazi svojevrstan balkon u kojem je šah obožavao sjediti i promatrati rijeku. Danas je pun ljudi koji tamo sjede, druže se, razgovaraju, neki pjevaju ili sviraju…općenito je atmosfera prilično posebna za Iran. Nema puno gradova u Iranu koji imaju rijeku (makar i samo nekoliko mjeseci u godini) i gdje ljudi mogu sjediti uz rijeku i uživati (iako ima i komaraca). Sa svake se strane mosta nalazi po jedna figura lava, koje su si okrenute sučelice. Kada se s jedne obale gleda prema statui drugoga lava, izgleda kao da mu oči svijetle. Vjerojatno je riječ o refleksiji svjetala s mosta, ali izgleda kao da mu se doista cakle u mraku. Scottu je to opet fascinantno, pa pokušava prokljuviti u čemu je caka. Generalno je simpatičan, iako mi se čini da ponekad previše vremena gubi na fasciniranost jednostavnim stvarima.
Pored mosta kupujemo fallude sa sladoledom, te se potom upućujemo na most kako bismo malo uživali u atmosferi, diskutirajući o politici, o Noamu Chomskom, o tzv. Izgubljenoj generaciji aboridžinske djece… Ima mnogo tema koje smo pretresli danas. Šteta da se moj i Scottov put dodiruju samo tijekom tog jednog dana. Možda, ako razmijenimo kontakte, ga potražim u Sydneyu tamo negdje u božićno vrijeme.
Vraćamo se uz obalu natrag do mosta Si-o se, potom uzimamo taksi do doma. Sjedimo još sva trojica uz čaj na podu glavne sobe našeg smještaja, diskutirajući o tradicionalnoj medicini, placebu, zarazi HIV-om… Umorni smo, pa se ubrzo upućujemo na spavanje. Ali prije toga još i Scott i ja moramo obaviti internetske efemerilije, a usto Scott moli Mahdija za pranje rublja, te se iz toga opet razvija diskusija o tome kako je nemoguće naći javnu praonicu rublja u Iranu, a nije mogao oprati rublje ni kod nekih konzervativnijih domaćina, jer nisu željeli da se npr. njegovo donje rublje pere sa ženskom odjećom – ne zato što je posebno prljavo, već zato što je haram prati zajedno intimnu odjeću ljudi koji međusobno nisu krvno povezani. Srećom Mahdi nije konzervativan, budući da sam mu prekjučer uvalio 7 pari gaća za pranje. Onda Scott prelazi na neku drugu anegdotu, kada je bio u Kini, pa je htio posjetiti rodno mjesto Mao Zedonga, da bi tek nakon što je došao na rečenu lokaciju (za koju je imao uredno izdanu kartu za vlak) doznao da on ne smije biti u tom gradu, jer je riječ o zatvorenom gradu za strance, te kako je usred toga grada naletio na turistički informativni ured (za strance!), te je nekako tamo zaposleni mladić (koji je znao solidan engleski) uspio srediti da ilegalno prespava u njegovom studentskom domu (s tim da ga nitko nije smio vidjeti – ne samo u domu, nego ni na ulici), a potom mu je sredio i kartu za vlak, premda su karte bile prebukirane za tri tjedna unaprijed. Da, doista mi je žao da neću slušati još anegdota od ovoga tipa. Ne samo da ima zanimljive anegdote, nego ih i priča na jako živahan i smiješan način. Ha ništa, rekoh, možda u Sydneyu. Sada je stvarno vrijeme za počinak. Dan je definitivno pokazao pravi duh Couchsurfinga, ono za što sam ponekad imao dojam da me izbjegava na ovom putovanju (ali i na ranijima)…