Pola svijeta

ponedjeljak , 11.05.2015.

Jutros mi je Mahdi donio doručak koji mi je servirao po iransku – na podu, tj. na tepihu. Naime, u stanu nema stolova, osim jednog malog pisaćeg, na kojem je laptop, postoji samo dugački šank. Ali zato mi je prostro stolnjak na pod i servirao na njega nekoliko jela: prije svega aš, mnogo gušći od onoga u Abijaneu i sa slanutkom i prženim lukom. Kad sam mu spomenuo da sam jeo aš prije dva dana i da je bio kiselkast, on je rekao da ne bi trebao biti kiselkast, ali da su možda stavili octa. Tako da i dalje ne znam na čemu sam. Osim aša, dobio sam i slani sir, datulje i nešto slično tahan-halvi, tj. slatku kremu od sezama, koja je za razliku od tahan-halve bila kompaktnija. I naravno kruh i čaj. Mahdi mi je večer ranije rekao da će mi se možda pridružiti do grada, no sada kaže da ima druge obaveze i da će se kući vratiti tek oko 7 navečer. Ja ću iskoristiti dan u gradu, budući da do centra ima kojih 5 kilometara ne mislim se vraćati doma prije večeri.
Odlazim pješice do autobusnog kolodvora, to je kojih 5 minuta hoda, a tamo moram čekati bus za grad, točnije za četvrt Džolfa, južno od rijeke. Čim sam došao na stanicu, na mene navaljuju taksisti, kojima je ovdje punkt zbog autobusnog kolodvora. Pitaju me kamo idem, ja im samo kratko odbrusim „U centar, ali autobusom.“ Trudim se maknuti dalje od tih dosadnjakovića, ali jedan uporno viče za mnom „Mister, mister, mister…“ Okrećem se i proderem na njega „Shut up!“, i onda shvatim da mi čovjek pokazuje na bus kojim trebam ići do grada, liniju 91. Neugodnjak. Srećom da i bez njih znam kojim busom trebam ići…
Ulazim na srednja („ženska“) vrata, tako da ne moram proći pored vozača. Mahdi mi je rekao da nema jednokratnih karata, već samo elektronske karte s kreditom. Kao u Tabrizu. Ali mogu dati lovu direktno vozaču, to ljudi rade ako nemaju kartu. Ja se odlučujem za treću mogućnost – uvaliti se u sjedalo i praviti se blesav. Uspijeva mi, vozim se besplatno do grada, a bogme ću se navečer voziti i natrag.
Moja prva točka obilaska ujedno je i najdalja, od nje ću se vraćati prema centru. Riječ je o armenskoj katedrali Vank, službeno crkvi Josipa od Arimateje, glavnoj crkvi armenske zajednice u Esfahanu. Ona nije mnogobrojna, ima ih možda oko 4000, ali je riječ o posljednjem prežitku Armenaca koje je safavidski šah Abas I. (to je onaj koji je pokopan u Kašanu) ovamo preselio iz grada Džolfe na današnjoj iransko-azerbejdžanskoj granici. Stoga se ovaj dio grada zvao Nova Džolfa (danas se također zove samo Džolfa), a Armencima je bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti i sva prava u skladu s njihovom vjerom. No ipak su preseljeni na područje podalje od samoga grada i još s druge strane rijeke.
Rijeka Zarande, na kojoj leži Esfahan, tijekom ljetnih je mjeseci skrenuta iz svoga korita i koristi se za natapanje obližnjih polja. Stoga smo mi pred dvije godine vidjeli otužni prizor suhog korita koje nadvisuju impresivni safavidski mostovi. No danas je rijeka u koritu, te konačno mostovi stvarno imaju svoju svrhu. Čak vidim i ljude koji se voze pedalinama, ili veslaju u sandolinama.
Prelazimo rijeku i stižemo u Džolfu. Malo sam naknap s vremenom – po mom vodiču, katedrala je otvorena dvokratno, s tim da ju ujutro drže otvorenu do podneva. To je za 15 minuta. Nalazim ju relativno brzo i srećom odmah na vratima vidim da je moj vodič po 674. put u krivu. Otvorena je cijeli dan. Doduše, za ulaznicu cepaju skupocjenih 150 000 riala, ali s tom ulaznicom mogu i u muzej koji se nalazi u istom dvorištu, kao i na spomenik Armenskom genocidu, za koji ne znam gdje je točno (ima jedan u vrtu, ali ne znam je li to taj, ima ponešto i u muzeju, no ni za to nisam siguran…). Sama katedrala Vank izvana izgleda prilično neugledno, zapravo kao neka džamija. No kada se uđe unutra i vidi raskoš umjetničkih prikaza prizora iz Biblije, stvari postaju čudesne. Unutrašnja arhitektura objedinila je perzijske elemente (tirkizne pločice s cvjetnim ukrasima) i armensko zidno slikarstvo. Iako nevelika, crkva je doista očaravajuća. Nakon nekoliko minuta izlazim van i čujem nekog starijeg turista s britanskim naglaskom kako gleda u trojezični plakat o Armenskom genocidu i potom pita drugu turisticu „What's that funny language over there? I mean, the script.“ Natpis piše očekivano na armenskom, na farsiju i na engleskom. Budući da tip očito zna prepoznati latinicu, a čini se da je boravkom u Iranu stekao dojam kojim pismom Iranci pišu, pretpostavljam da mu je „funny script“ armensko pismo, što ne bi bilo čudno pitanje da čovjek upravo ne gleda plakat o Armenskom genocidu, pa bi mogao i logički zaključiti o čemu je riječ.
Pored crkve nalazi se dakle muzej u kojem ima raznih predmeta iz svakodnevne upotrebe (nakita, glazbala), slika, kopija dokumenata važnih za položaj Armenaca u Iranu, ali isto tako je jedan kutak posvećen i genocidu, prikazujući na karti mjesta gdje su pobijeni ili odakle su deportirani Armenci, popis država koje priznaju Armenski genocid, kao i nekoliko direktiva kako treba postupati s Armencima tijekom deportacija (npr. „ne štedite ni žene ni djecu“). Prikazuje se i neki film, ali previše je potresan. Odlazim stoga još pogledati drugi dio fundusa, pri čemu me zaustavljaju neke dvije iranske cure i pitaju hoću li se slikati s njima. Grrr.
Nakon kompleksa katedrale Vank odlazim prema obali rijeke, prošavši usput pored druge armenske crkve, Sveti Betlehem. Tu se ulaz naplaćuje 50 000 riala, ali mi se sad više stvarno ne da plaćati, pa preskačem ulazak. Tražim i treću armensku crkvu u kvartu, Surp Gevorg (Sveri Juraj), te ju nakon malo lutanja i nalazim, no ona se savršeno uklapa u trend ostalih armenskih crkava po Iranu – nalazi se u dvorištu iza visokog zida, a ulaz u dvorište je zatvoren. Vjerojatno se treba prethodno najaviti.
Vraćam se do rijeke i šećem uz nju. Voda je poprilično mutna i prljava, ali je barem ima i to je meni trenutno dovoljno. Prelazim rijeku mostom Si-o se, čije ime, iako izgleda kineski, zapravo znači „33“, budući da most ima ukupno 33 luka na svom prelasku rijeke. Nastavljam prema sjeveru, prema safavidskom centru grada. Esfahan je vjerojatno najzeleniji grad u središnjem Iranu (ne računam kaspijsko priobalje, jer je tamo klima posve drugačija). U gradu postoji nekoliko parkova, a ulice su obično uokvirene dugim drvoredima. Zastajem načas u vrtu kod palače Hašt Behešt („8 rajeva“). Sama palača je više kao neki veliki paviljon, ulaz se naplaćuje, a trenutno ju obnavljaju. Ja ju odlučujem preskočiti. Krećem prema legendarnom trgu Naghš-e Džahan („Slika svijeta“), za koji kažu da je drugi najveći urbani trg na svijetu nakon Tiananmena. Nekako mi to ne zvuči točno, ali trg jest ogroman i usto je uokviren s nekoliko važnih zgrada: dvije džamije (Lotfollahova i Šahova), bazarom i palačom Ali Ghapu, gdje je stolovao šah. No dok dođem do trga, vidim da se u međuvremenu sprema pljusak. Počinje prilično jako puhati i zahladnjuje, a onda se pojavljuju i prve kapi kiše. Iako nisam osobito gladan, odlazim u jedan obližnji restoran, te naručujem berjani, jelo slično turskom kokoreçu. Berjani ne treba brkati s birjanijem, što je indijsko jelo od riže. Berjani su sitno nakosane iznutrice, pomiješane sa začinima (uvijek iz nekog razloga uvale jako puno papra – tko zna kakve su zapravo te iznutrice i od čega), što se potom stavlja u kruh. Gore se metne malo limuna… Sve u svemu, nije odvratno, ali nije baš ni neko ludilo. Za desert uzimam horešt-e mast. Nakon oko dva sata provedena u restoranu izlazim van provjeriti je li kiša prestala. Jest. Skoknut ću sada do Šahove džamije, odmah mi je u susjedstvu. Ja ju nisam posjetio pred dvije godine, ali jest Daniel („manijak s fotoaparatom“). I mora se priznati da je bolje prošao, budući da unutra upravo montiraju nekakve skele i čini se da se spremaju pristupiti opsežnijim radovima. Svejedno, čak i ovakva praznjikava, Šahova je džamija impresivna. Gradila se nekih 25 godina, po narudžbi šaha Abasa I. Šah je imao 52 godine kada je započela izgradnja i bio je poprilično nervozan, jer je želio doživjeti dovršetak svoga velikog djela. Stoga je stalno naganjao arhitekta, koji je želio da se temelji prvo propisno slegnu, a zatim je minuciozno razradio detalje gradnje, čitavo to vrijeme izbjegavajući šaha, budući da je isti imao malo neugodan temperament pod stare dane (dao je ubiti dva svoja sina, a trećega oslijepiti). Da, hvatale su se krivine, pa su tako korištene tipske unaprijed oslikane pločice nazvane haft rangi (sedam boja), umjesto dotadašnje prakse oslikavanja svake pločice ručno. Abas je dočekao dovršenje džamije i svečano pomilovao arhitekta.
Ah da, jesam li napomenuo da ulaznica košta opet 150 000 riala? I onda vidite radnike koji montiraju skelu. Doista ću ono što uštedim na spavanju moći potrošiti na ulaznice. Zapravo, postoji zanimljiva poveznica – ja putujem preko pola svijeta, a Esfahan je po staroj izreci „pola svijeta“ (riječ je zapravo o rimi: „Esfahan nesf-e džahan“, premda je Esfahan bio važan grad na Putu svile i doista su se u njemu okupljali ljudi iz pola ondašnjeg svijeta).
I dalje puše i nije baš vrijeme za lunjati uokolo, pa odlučujem degustirati još jednu lokalnu slasticu, po imenu fereni. Riječ je o pudingu koji se radi od riže, mlijeka i ružine vodice. Zapravo je poprilično bezukusan, barem dok se ne prelije karamelom, koji to malo zasladi. Dok sam pojeo fereni, vrijeme se opet mijenja, tj. pojavljuje se sunce, koje je već dosta nisko, ali je barem prestalo puhati. Vrzmam se još po trgu Naghš-e Džahan, tražim razglednice (inače je to u Iranu dosta rijetka roba, no ovdje je ima), a onda odlazim prema rijeci, želim uloviti most Si-o se u sumrak, kada sunce sa zapada osvjetljava njegov profil koji bi se u idealnom slučaju trebao ogledati u vodi, no ona je preprljava za to.
Nakon foto-sessiona uskačem u autobus broj 91 i krećem prema terminalu. Opet sam se prošvercao, srećom gužva je, pa se to ne primijeti. Dolazim pred kuću i zovem Mahdija (dao mi je inače svoj drugi mobitel, kako bih ga mogao jeftinije nazvati ako nešto trebam dok sam u Esfahanu) da mi otvori vrata. To traje neko vrijeme, već mislim odustati i početi očajavati, no onda se konačno javlja. Dogovaramo se što ćemo večeras – ja zapravo ne bih imao ništa protiv i da mi ostavi vrijeme za mene, večerati neću, jer me ručak još drži… No njemu se očito ide nekamo, pa ja predlažem neku čajanu, a on me pita jesam li ikad pušio nargilu. Ja sam inače zakleti antipušač, ali nargilu sam probao dosad u tri navrata. Mogu i četvrti. Onda on dolazi s idejom da uzmemo auto i odemo na jedno od brda s južne strane rijeke, odakle se pruža prekrasan pogled na grad. Za to sam svakako. Bolje od sjedenja u nekoj smrdljivoj čajani uz dim nargile. Mahdi odlazi obaviti nešto svoje, ja se odlazim istuširati, nalazimo se u pola 9, ali on kaže da danas ništa od brda, da će to ipak napraviti sutradan, kada još dođe i Australac. Može i tako. Ali to znači da me ovu večer čeka pušenje nargile. Čajana je blizu terminala i zapravo izgleda dosta moderno. Unutra su sami muškarci (žene teoretski ne bi ni smjele pušiti nargilu), a Mahdi me pita želim li novu ili staru nargilu. Na moj zbunjeni upit u čemu je razlika, kaže kako je nova ona koja koristi duhan s okusom, a stara ona koja koristi običan duhan. Prepuštam njemu na izbor, on uzima staru. Probavam, ali više to odrađujem nego mi se stvarno da, duhan bez okusa je smrdljiv i ne ostavlja dobar okus u ustima. Stoga ga ispirem dvjema šalicama čaja. Nakon nekih sat-sat i pol krećemo natrag do stana, gdje se on još dolazi malo družiti u stan, pa razgovaramo o politici, o Iračko-iranskom ratu, o povijesti, o Irancima…i tako sve do pola 2. Opet ću izgubiti pola noći na pripremanje dnevničkog zapisa. Teško je socijalizirati se i biti redovit putopisac. Ne zamjerite stoga ako koji od budućih dana jednostavno preskočim. A sada se idem izvaliti u krevet i odspavati jednu poštenu. Možda do podneva, kada bi Australac trebao stići…