Kod dvanaestoga imama

Noćas su komarci bili posebno inspirirani, tako da mi je ujutro koža izgledala kao marame onih bakica u Abijaneu.
Došlo je vrijeme dizanja sidra iz Kašana, a to znači da ću opet morati mijenjati lovu, jer imam manje od potrebnih 1 500 000 riala za tri noći. Ulazim u drugu polovicu novca namijenjenog Iranu, što je u redu, jer sam i u drugoj polovici vremena namijenjenog Iranu. Usto sam i u Esfahanu sredio spavanje preko Couchsurfinga, tako da ću opet uštedjeti. No na bazaru ovaj puta za 100 dolara dobivam 3 280 000 riala, što znači da je tečaj malo nepovoljniji. Ili je rial u međuvremenu ojačao. Plaćam na recepciji, a potom odlazim još pogledati kašanske gradske zidine i obližnji jahčal (spremnik za led u obliku stošca, izgrađen od specifičnog izolacijskog materijala nastalog miješanjem pijeska, gline, bjelanjaka, vapna, kozje dlake i pepela). Zidine su jednim dijelom obnovljene i učvršćene, dok su na drugom dijelu dotrajale. Legenda kaže da je Abu Musa al-Ašari, jedan od Muhamedovih drugova, u 7. st. osvojio grad i to tako da su njegovi vojnici preko gradskih zidina bacali na tisuće škorpiona iz obližnje pustinje, što je na kraju Kašance natjeralo na predaju. Inače, u Kašanu je pokopan i poznati perzijski šah Abas I., iz dinastije Safavida, koji je najzaslužniji za velika arhitektonska djela u Esfahanu, međutim njegov originalni mauzolej uništen je fetvom klerika, te je zamijenjen novom neuglednijom zgradom. Ja na kraju nisam stigao do te zgrade, morat ću još barem jednom svratiti u Kašan.
Planirao sam obići još jednu tradicionalnu kuću, onu obitelji Ameri, čiji je vlasnik bio trgovac oružjem i sagradio je svojedobno najveći dom u Perziji, kompleks zgrada koji se prostirao na preko 9000 kvadratnih metara. No u međuvremenu je kuća obitelji Ameri, u čiju su obnovu uloženi milijuni eura, pretvorena u ekskluzivni butik-hotel, tako da se može pogledati samo dvorište. Vraćam se stoga poluobavljena posla u hotel, šaljem poruku svom domaćinu u Esfahanu da upravo krećem i da bih trebao doći oko 5 sati (on radi do 5), te se upućujem na terminal, gdje upravo za nekoliko minuta polazi bus za Esfahan. Inače, većina buseva iz Kašana za Esfahan su prolazni busevi iz Teherana, imao sam stvarno sreću da sam naletio na jedan koji polazi odavde, tako da se mogu mirno ukrcati kao čovjek, umjesto da uskačem negdje uz cestu.
Vožnja do Esfahana traje koja tri sata, udaljenost je to od negdje 200-tinjak kilometara, s usputnim stajanjem u gradiću Natanzu, koji je poznat po glavnom iranskom postrojenju za obogaćivanje urana. Dok se približavamo Esfahanu, primjećujem da u gradu pada kiša. Ubrzo i mi ulijećemo u nju, poprilično jaku, no srećom se smiruje do dolaska na kolodvor. Šaljem SMS svom domaćinu, no ne biva isporučen. Zovem ga, on se ne javlja. Što sad? Kako da mu kažem da ga čekam na kolodvoru? Otvorenog wi-fija nigdje nema, ne mogu do Whatsappa, mogu eventualno zamoliti nekoga od Iranaca da mi posudi mobitel da ga nazovem ili mu pošaljem poruku. Ali kako naći nekoga tko zna engleski i bio bi to voljan napraviti? OK, voljni bi bili, to nije toliki problem, ali trebao bih naći nekog mlađeg, a tko je opet obrazovan… No ne stižem razraditi ideju, jer se u tom času preda mnom zaustavlja mladić i kaže mi „Hello, I'm Mahdi.“ Ne, nije mi se ukazao sakriveni imam osobno, nego se moj domaćin zove Mahdi i uspio me pronaći na blef. Vjerojatno po nečemu poprilično odudaram od ostatka ljudi na kolodvoru. Možda po dva ruksaka, kapi šilterici ili još nečemu što vrišti „turist“. U svakom slučaju, našli smo se. Izlazimo van, uzet ćemo taksi do njegove kuće, iako nije osobito daleko. On upada u raspravu s taksistima, iz koje nas napokon jedan od njih odvodi u svoj auto. Još se nešto raspravljaju – kasnije će mi objasniti da je taksist mislio da smo obojica stranci i htio nam je zato vožnju naplatiti više. Dakle, još jedna informacija koju nisam znao: stranci ne dobivaju poštenu cijenu. Još jedna kap više u čašu moje netrpeljivosti prema taksistima.
Za manje od 5 minuta smo na rečenom mjestu. Stan je na prvom katu i posve je prazan, uz samo malo namještaja. Mahdi i njegova obitelj žive na katu iznad, a ja imam ovaj stan samo za sebe. Točnije, budući da sam odlučio ostati tri, a ne dvije noći, imat ću ga za sebe samo prve dvije noći, treću noć dolazi još jedan couchsurfer, iz Australije. Mahdi je inače prvostupnik kompjutorskog inženjeringa, trenutno je između dva posla, no za koji tjedan bi trebao početi raditi u jednoj elektrani nedaleko Esfahana. Ima 28 godina. Dobro razumije engleski, čak ga dobro i govori, jedino mu je izgovor malo nerazumljiv. Kaže kako razmišlja o odlasku u Australiju, ta mu je opcija još na stolu, iako prvo mora položiti ispit iz znanja engleskoga, koji pomalo sprema. Kao i svi mladi Iranci koje susrećem nije religiozan, iako su njegovi roditelji vjernici, no kaže kako poštuju njegov izbor (slično je bilo i kod Marjam). Sličnih je i političkih uvjerenja kao i moji teheranski sugovornici, tako da i opet ne mogu čuti drugu, tradicionalniju stranu Irana. Pričam mu malo o svom putu, kao i o svom prethodnom boravku u Iranu. Zanimljivo je da kad Irancima kažete u kojem se mjesecu nešto dogodilo, oni se zbune i treba im vremena da to preračunaju. Naime, iranski solarni kalendar također ima 12 mjeseci, ali godina počinje 21. ožujka, na Novruz. Mi smo trenutno u drugom mjesecu ove godine, koji se zove ordibehešt. Prvih 6 mjeseci godine imaju 31, sljedećih 5 30, a posljednji 28. Godine se računaju od hidžre (Muhamedova bijega iz Meke u Medinu), tako da trenutno teče 1394. godina. Osim toga kalendara, koji je u službenoj upotrebi za računanje vremena, koristi se i islamski lunarni kalendar, za izračunavanje vjerskih praznika. Kako je lunarna godina kraća od solarne za nekih 10-11 dana, tako je po njemu trenutno 1436. godina poslije hidžre. Gregorijanski se kalendar u Iranu koristi otprilike kao i latinica – tek toliko da se znaju snaći u komunikaciji s drugima, tj. kao sprečavanje autizma. Uza sve to postoji još i zoroastrijski kalendar, koji ima 12 mjeseci od po 30 dana i još 5 dodatnih dana. Ne postoje tjedni, nego svaki od 30 dana u mjesecu ima svoga zaštitnika.
Dok smo se mi napričali, već je bilo skoro 8, tako da je bilo izvjesno da večeras neću do grada (Mahdijev stan je kojih 5 km sjeverno od centra), ali smo zato odlučili pojesti nešto u blizini stana. Mahdi me pita želim li neki fast food, pizzu, takvo što, ili bih ipak nešto iransko. Naravno da sam za iransku kuhinju, a on mi predlaže ghorme sabzi. Izvrsno, kad mi je promaknuo dan ranije, ovaj puta neće. Ghorme sabzi smatraju gotovo pa nacionalnim jelom Irana. Mislio sam da je to nešto slično đuveču, no jelo koje dobivam je tamne boje, tekuće i izgleda više kao neko varivo, npr. od leće. Poslužuje se naravno uz rižu, i to tako da se uzima žlica po žlica iz zdjelice i prelijeva se rižu. Glavni sastojak ghorme sabzija jest začinsko bilje, i to peršin, mladi luk, korijandar, piskavica, crna limeta… To se onda kuha zajedno s grahom i potom se prelijeva po pirjanom mesu. Moram priznati da je jelo ukusno i da bih mogao češće posezati za njime umjesto za dosadnim kebabima. Uz to pijemo dugh, a kao desert uzimamo horešt-e mast, jelo karakteristično upravo za Esfahan, koje se može jesti kao predjelo, prilog ili desert. Veselio sam se dolasku u Esfahan upravo zbog tog jela. Horešt-e mast priprema se na prilično neobičan način – uzme se meso (janjetina ili katkad govedina) koje se raskuha dok ne postane mekana jednolična masa. Potom se to izmiješa s jogurtom, doda mu se šafran, šećer, malo narančine kore za aromu, te naposljetku nekoliko sjemenki žutike kao ukras. Jede se hladno i zapravo je ugodnog slatkasto-kiselkastog osvježavajućeg okusa. Meso se uopće ne osjeti u okusu, osjeti se tek u teksturi jela. Prvi smo puta to probali pred dvije godine, meni se svidjelo, nekima nije, a nekima je bilo „na mahove izvrsno, na mahove odvratno“. U svakom slučaju, iskoristit ću sljedeća dva dana da još kojiput uživam u njemu.
Mahdi se izgleda informirao malo o Hrvatskoj, kaže „vidim da imate predsjednicu“, nakon što ju ja popljujem kao političarku, kaže da je vidio njenu sliku u kupaćem kostimu. :D Onda moram objašnjavati da je posrijedi zabluda, da nije riječ o njoj… Potom me pita po čemu su Hrvati poznati u svijetu. Sad, jedna je stvar zeznuta – naime, kravata se u Iranu danas smatra pomalo nepriličnim odjevnim predmetom, jer podsjeća na vrijeme šaha (navodno su u teheranskom muzeju Iran Ebrat, nekadašnjem zatvoru, a danas muzeju posvećenom brutalnosti šahove tajne policije, lutke koje prikazuju šahove operativce prikazane s kravatama). Mahdi međutim tvrdi da je to fama, da je i on sâm u nekoliko službenih prilika nosio kravatu, bez ikakvih problema.
Vraćamo se doma, ja Mahdiju dajem novu turu rublja za oprati, ovaj puta sivo, plavo i tamnozeleno. Pomalo uspijevam prati to rublje, ostala mi je još tura crvenog i narančastog, a i čarape će morati ubrzo ponovno u pranje… Kolikogod oprao rublja, čini mi se da je vreća s prljavim rubljem stalno puna. Mahdi mi još pokazuje neke glazbene spotove na računalu, potom se pozdravljamo, on je jutros ustao u pola 6, tako da je poprilično umoran, a i meni će dobro doći odmor prije sutrašnje prve ture obilaska Esfahana…