U oazi srednjeperzijskoga

Taksist od dva dana ranije, g. Mansuri, pojavio se na recepciji u 10 sati. Nisam ništa htio prepustiti slučaju, pa sam još jednom provjerio cijenu i zamolio mladića na recepciji da prevede taksistu da se ja odričem bilo kakve odgovornosti ako slučajno vozaču naplate kaznu za prebrzu vožnju ili bilo koji drugi prekršaj. Rekao sam „Možda zvuči čudno, ali to mi se dogodilo.“ Nakon što mu je preveo, taksist je žustro reagirao s otprilike „Ne, ma kakvi!“ OK, hajdemo vidjeti kako vozi…
Čim se izađe iz Kašana, počinje pustinja. Ali to nije pustinja kako si ju zamišljamo u romantičnoj predodžbi, kilometri pijeska unedogled. Zapravo je to teren koji više izgleda kao mjesto na koje se navaža zemlja i šuta. Uglavnom su to hupseri šljunka i zemlje, koji bliže gradu imaju i pomiješanog smeća. Ukratko, teren izgleda poprilično negostoljubivo, posve suprotno zelenim ulicama Kašana. Mansuri vozi dobro, poprilično brzo, budući da je teren uglavnom ravan, povukao je i do 120. Ne priča previše, svjestan je da ne zna engleski i ne pokušava govoriti ono što mu ne ide. Jedino se ima potrebu derati u mobitel. Nije da auto nešto previše buči (opet sam u Saipi Sabi), nego je to ona osobina primitivnih ljudi koji vjerojatno smatraju da mobitelska veza ima oblik neke fiktivne cijevi, pa što je sugovornik dalje, treba glasnije govoriti.
Nakon nekih 55 km skrećemo s glavne ceste prema brdima. Ulazimo u krajolik izbrazdan kanjonima i kamenim gromadama. Zapravo, kad se god prisjetim neke lokacije u središnjem Iranu, to je uvijek visoravan uokvirena visokim planinama. Ovo je neki odvjetak gorja Zagros, koje počinje tamo na turskoj granici i onda se pruža u pravcu jugoistoka, odvajajući iranski Kurdistan i Huzestan od središnje visoravni, da bi potom skrenuo prema istoku, pružajući se otprilike paralelno s Perzijskim zaljevom, u nekoliko usporednih lanaca, te se prema jugoistoku sve više snižavao, dok se ne izgubi u pustinji Beludžistana.
Poslije 20-ak km vožnje, ukupno 80-ak od Kašana, stižemo u Abijane. Trenutno je 11.20, dogovaram se s Mansurijem kod auta u 1 sat.
Abijane je malo zabačeno selo smješteno na padini rečene planinčuge, okrenuto prema istoku, kako bi maksimaliziralo količinu sunčeve svjetlosti, te kako bi bilo zaštićeno od vjetrova sa zapada. Temperatura je i sada prilično ugodna, dok je zimi prilično hladno – ipak je selo na kojih 2200 metara nadmorske visine. Većina kuća sagrađena je od crvenkastog ćerpiča, a neke veće svojim stilom gradnje podsjećaju na poznate višekatne zgrade od ćerpiča u jemenskom glavnom gradu San'i. Abijane zapravo ne nudi previše sadržaja osim atmosferičnosti i slikovitosti, a kako je danas petak, poprilična je gužva, jer su mnogi turisti nahrupili diviti se atmosferičnosti i slikovitosti. Naravno, većina turista su domaći. Jedni se čak žele slikati sa mnom. Na moje jednostavno pitanje „Why?“ ne dobivam odgovor. Očito je to prekomplicirano za objasniti.
Selo ima svega nekoliko stalnih stanovnika, uglavnom su to bakice koje nose bijele marame s crvenim ukrasima, koje izgledaju kao stolnjaci. Bakice se mogu vidjeti kako sjede ispred kuća i prodaju razne proizvode od jabuka (koje očito ovdje dobro uspijevaju, unatoč visini): sok, ocat, sušene jabuke i lavašak od jabuka. Lavašak je slatkiš koji se radi od, pretpostavljam, ukuhanog voća, tako da se dobije kruta masa, koja se potom preša u ploče debljine papira. Onda se to jede tako da se trgaju komadi od te ploče. Ovisno o voću, lavašak varira od jako kiselog do polukiselog. Ovaj od jabuka je polukiseo.
Činjenica da je Abijane zabačeno selo koje sve donedavna nije imalo puno kontakta s vanjskim svijetom, ogleda se i u tome što se u Abijaneu još uvijek govori dijalekt koji je povijesno bliži srednjeperzijskom nego modernom farsiju. Nažalost, ja ga nisam ima prilike čuti, jedino sam komunicirao s bakicom od koje sam kupio lavašak, a ona mi je rekla cijenu na farsiju. Prije tog lavašaka pojeo sam aš, juhu koju sam htio naručiti dan ranije, ali nije bila svježa. Ovaj aš nije bio od ječma, već od graha, s rezancima, začinima (đumbirom ili paprom – bio je pikantan), pomalo kiselkasta okusa, ne znam točno od čega…ali odličan. Radnja u kojoj sam ga kupio zapravo je vjerojatno nečija kuhinja u kojoj ga kuhaju u velikom kotlu iz kojega ga onda serviraju.
Sat i pol vremena bilo mi je dovoljno da se nauživam u atmosferičnosti, slikovitosti i ašu, te da pobjegnem od dosadnjakovića s „Where are you from?“ i „Welcome to Iran!“ sentencijama. Već sam dva tjedna ovdje, dosta mi je više tih pitanja. Morat ću si izraditi majicu s odgovorima na ta pitanja na farsiju. Makar bi i onda vjerojatno pitali, ako me pitaju odakle sam čak i dok drže moju putovnicu u ruci…
Mansuri me čeka kod auta, smije se kad vidi da sam kupio lavašak, no ne zna mi objasniti zašto mu je to smiješno. Nudim ga, opet se smije. Ha dobro, nećeš, ne moraš. Krećemo nazad, ovaj puta vožnja traje kraće jer nema kolone u kojoj smo vozili do Abijanea. Negdje tijekom vožnje Mansuri se predomislio glede lavašaka, pa ipak traži da mu dam malo. Kad izađemo na glavnu cestu lagano me vožnja uspavljuje, pa kunjam. On me pita želim li možda otići u pustinju. Neka, hvala. Pitao me i za vrt Fin, no tamo sam bio pred dvije godine. Očito mu nije dosta ova vožnja, on bi još zaradio. No ja inzistiram da me po povratku u Kašan vozi u hotel. Dajem mu dogovorenih 800 000 i još dodajem 100 000, zbog čekanja, iako mi to baš i nije drago, čini mi se da je previše koncentriran na lovu. Oduševljen je s tih 100 000 više. Ha dobro, to smo obavili, odlazim se malo odmoriti u hotel, a onda ću do Šahzade-je Ibrahim i arheološkog nalazišta Sialk.
Nakon kojih sat i pol izlazim na ulicu na kojoj se dobro vidi da je petak. Većina radnji je zatvorena, promet je mnogo rjeđi, nema baš ni taksija, a sada mi treba jedan da me odbaci do Šahzade-je Ibrahim, to je kojih 5 km od mene, a ipak je prevruće za hodati, plus što nemam gdje kupiti ništa za okrepu. Nakon dosta tumaranja konačno pronalazim jedan otvoreni dućan, gdje kupujem jedan Istak od jagode, a potom se dajem u potragu za taksijem, koja traje dulje od očekivanog. Naposljetku mi staje tip s običnim autom. Objašnjavam mu što hoću, da me odveze do šahzade, pričeka 2-3 minute dok ja poslikam, te me potom odveze do Sialka. Prvo mi pokazuje 70 000, onda kada sjednem me opet počinje nešto pitati, što ja ne razumijem. Pobogu zar ti ljudi ne kuže kad netko izgovori nekoliko jedva sklepanih riječi na njihovom jeziku, da to znači da ne zapitkuješ dalje? S druge strane si mislim kako mi lingvisti zbog profesionalne deformacije pokušavamo uvijek najviše komunicirati jezično, zanemarujući druge komunikacijske kanale, a vjerojatno se dosta poruka može shvatiti i neverbalnom komunikacijom, crtanjem, glumom i slično. Naposljetku, Jasen Boko je prošao Put svile (dakle išao je putem kojim i ja idem), a ne zna nijedan jezik osim engleskoga. I svejedno je uspio iskomunicirati sve što je htio.
Ukratko, shvatio je da želim i šahzadu i Sialk, pa je to onda 100 000 riala.
Šahzade-je Ibrahim sagrađen je za vrijeme Ghadžara, a poznat je po stropovima obojanim u europskom stilu. Njih nažalost nisam vidio, budući da su se unutra skupljali ljudi, pa nisam htio smetati, već sam uglavnom fotografirao izvana, točnije sa strane vrta. U cijelom kompleksu šahzade nalazi se velik broj šehidskih grobova. Kult šehida Iračko-iranskoga rata još je uvijek jak, jer podsjeća na borbu koju je mlada Islamska Republika morala voditi kako bi opstala. Rat je inače započeo Irak, u želji da iskoristi unutrašnju političku nestabilnost Irana nakon revolucije, te dođe do naftnih izvora i bogate regije Huzestan, nastanjene većinom Arapima. Pritom su iza Iraka stajali Amerikanci (Saddam je tada još bio saveznik), ali su tu akciju šutke podupirali i Sovjeti, budući da nikomu nije bilo drago vidjeti uspjeh Islamske Republike. Irak je na početku napredovao, ali su se Iranci brzo vratili na početne položaje. No onda su Iranci prešli u ofenzivu, želeći se u konačnici dočepati Nadžafa i Karbale, dvaju šijitskih svetih gradova na teritoriju Iraka. To je nepotrebno produljilo rat za još 5-6 godina, prouzročivši bombardiranje Teherana, egzodus stanovništva iz pograničnih regija u najdalji veliki grad – Mašhad, koji je tada narastao i postao drugi najveći grad u Iranu. 1988. Homeini je „popio gorku pilulu“ i pristao na primirje, budući da je zemlja bila poprilično izmučena ratom. Imena šehida danas nose brojne ulice i trgovi, škole, kulturne ustanove, njihova lica gledaju nas sa zidova ili se njihovi likovi u obliku kipova koče s kojekakvih javnih površina.
Nakon doista 2-3 minute u šahzadi izlazim van, ali sada moram čekati vozača koji se zapričao s nekim poznatima. Krećemo prema Sialku. On me nešto opet pita. Nakon što mu po tko zna koji put kažem da ne razumijem, čini mi se da shvaćam da me želi pitati kamo nakon Sialka. Kako kamo, pa rekao sam do Sialka i onda si slobodan. To mu pokušavam i reći. Kažem mu „na montazer“ („ne čekanje“), na što on kaže „la entezar“, što bi trebalo biti isto to, ali na arapskome. Govori li on to arapski sa mnom? Kakav Babilon…
No shvatio je što želim. Dajem mu 100 000, ali sad želi 120 000, jer kaže da me čekao kod šahzade. Više sam ja zapravo čekao njega, ali dobro. Lopov ostaje lopov. Dajem mu 120 000, ali mi se odmah vraća tako što opet neprimjetno ušetavam u kompleks Sialka, uštedjevši na ulaznici.
Sialk je kompleks dvaju brežuljaka za koje se pretpostavlja da su bili zigurati (zapravo, jedan je to posve sigurno bio), a datiraju iz oko 3000 g. pr. Kr. No na lokalitetu su nađeni i stariji nalazi, lončarija i kosturi iz oko 5500-5000 g. pr. Kr. Prema tome bi Sialk mogao biti stariji lokalitet od mnogih nalazišta u Mezopotamiji. Većina lončarije danas je raznesena, bilo u Nacionalnom muzeju u Teheranu, ali i po stranim muzejima (u svjetlu nedavnog divljanja ISIL-a po sjevernom Iraku, još će ta pljačka ovdašnjih nalaza za zapadne muzeje ispasti dobra odluka).
Na Sialku se stoga nema baš puno za vidjeti (srećom, nisam ni platio ulaznicu), ali mi se čini da sam nakon mjesec dana na putu po prvi puta suočen s probavnim problemima. Nadam se da nije aš, nego da me Istak otvorio. Kakogod bilo, sada se vidi prednost čučavaca. Sjećam se kada sam prvi puta ugledao čučavac, bilo je to u nekom kafiću u Trstu, bio sam klinac i znam da sam zgroženo pitao mamu što je to. Nije mi bila jasna ta rupa u podu nad kojom moraš balansirati. Tek ću kasnije shvatiti da su mnogo higijenskiji, a potrebno je malo prakse da se nauči balansirati i, pogotovo, ispirati nakon čina. U Iranu redovno svaki čučavac ima crijevo s vodom, tako da je lako oprati se, samo morate paziti da se ne polijete po odjeći. Pranje umjesto korištenja toaletnog papira, osim što je ekološkije, ujedno ne iritira stražnjicu. Ne znam postoje li neke statistike o učestalosti hemeroida u islamskim zemljama. U svakom slučaju, još se jednom pokazuje kako su muslimani mnogo čišći od zapadnjaka.
Nakon Sialka krećem pješke prema hotelu. Šetnja je to od kojih sat vremena, većinom kroz nezanimljiva predgrađa Kašana. Okoliš neposredno uz cestu je neuređen, kuće su neugledne…malo me čak podsjeća na albanska predgrađa. S druge strane, centar grada je lijep, ulice su uokvirene drvoredima, ima dosta sjene…lijep iranski gradić. Podsjeća na manju verziju Jazda.
U hotelu za večeru želim uzeti ghorme sabzi, ali ga nemaju. Uzet ću zato neke ćufte s rižom, a potom se opet prepustiti hranjenju komaraca. Da, to je u biti jedina zamjerka ovom hotelu, previše krvopija koje se vjerojatno liježu u onom bazenu nasred vrta…