Opet na cesti

četvrtak , 07.05.2015.

Boravak u Teheranu odviknuo me je od putovanja. Bio je to drugi grad u kojem sam se zadržao 4 noći, ali u Istanbulu sam se selio iz Europe u Aziju, pa je to ipak bilo malo putovanje. Kod Zari sam se međutim opustio, raspakirao većinu stvari, a i sama atmosfera njezina doma bila je mnogo intimnija od ho(s)tela. Brzo sam se udomaćio, i premda, kada se osvrnem na boravak u Teheranu, možda i nisam toliko mnogo razgledao, opet su mi se dani činili puni događaja, vjerojatno zbog socijalnog momenta. Zari, Marjam, Mostafa…troje Iranaca koji svi pokazuju drugačije lice ove države, lice koje želi pobjeći od povezivanja s Azijom, s Bliskim istokom, s muslimanskim fanatizmom - lice koje je Iran djelomično imao za vrijeme šaha, lice države koja unatoč svojoj povijesnoj vezanosti za Bliski istok želi biti dijelom zapadne civilizacije. Možda bi bilo bolje za cjelovitiju sliku da sam razgovarao i s nekim konzervativnijim, ali pitanje je bi li taj netko konzervativniji htio razgovarati sa mnom. U svakom slučaju, nekako mi se tijekom boravka u Teheranu vratila vjera u Iran, a i u Couchsurfing. Stoga moram sada zajahati taj val i nastaviti s pozitivom dalje.
A to „dalje“ su pustinjski gradovi središnjeg i jugoistočnog Irana. Ulazim u drugu polovicu svoga boravka u Iranu i tek sada stvari postaju zanimljive. OK, još tri grada na putu poznajem, ali tamo iza Jazda, za tjedan dana, počinje terra incognita.
Ujutro smo Zari i ja opet uživali u jednom od njezinih jednostavnih, a obilnih doručaka. Kod nje sam prvi puta probao kombinaciju koja mi je izvrsna, a zapravo je vrlo jednostavna – vrhnje i pekmez. Slatkoća pekmeza se sjajno sljubljuje s kiselošću vrhnja i temeljnom aromom kruha i stvara izuzetnu puninu okusa. Kasnije smo još slistili jednu dinju i popili još čaja, a onda je došlo vrijeme rastanka. Ponovno me vozi do stanice metroa, pozdravljamo se uz moj poziv da svakako dođe u Hrvatsku (koji prihvaća – oduševila se kad je vidjela sliku Plitvičkih jezera), te mi na rastanku daje zagrljaj. Srećom, u autu smo, inače bi nas možda vjerska policija privela. Odlazim metroom do Južnog terminala, gdje odmah nalazim bus za Kašan. Prije dvije godine išao sam u suprotnom smjeru – iz Kašana na Južni terminal, pa onda još malo vrzmanja po gradu i na aerodrom. Hvata me neka nostalgija za tim prošlim putovanjem, za ekipom u kojoj sam putovao, unatoč trzavicama… Putovanje u grupi ima svojih prednosti i nedostataka. Grupa amortizira gnjavatore koji vas salijeću, omogućava da podijelite jedan taksi i prođete jeftinije, isto to i za sobu…ali isto tako vas čini autističnima, izolira vas od okolne kulture, barem ako ste previše usmjereni jedni na druge. Kad putujete sami onda ste fleksibilniji, ali morate i paziti na više stvari odjednom. Često si tijekom ovog putovanja postavljam pitanje jesam li uopće svjestan u što sam se to upustio. Zasad sam još uvijek na poznatom terenu, vidjet ću kakve će stvari postati kada uđem u Pakistan. Toga me dijela puta i najviše strah, barem u smislu osobne sigurnosti. Za Kinu pretpostavljam da će biti gnjavaža s jezikom, pismom i buljenjem u mene (još ću ja žaliti za Iranom…), u jugoistočnoj Aziji će me tretirati kao hodajući bankomat, ali sumnjam da ću se igdje naći u realnoj opasnosti za vlastiti život. Vjerojatno neću ni u Pakistanu, ali tamo su šanse najveće.
No prije Pakistana moram se još nauživati u onome dijelu Irana gdje je srce perzijske kulture. Kašan je dobar početak. Grad u oazi 200-tinjak km južno od Teherana poznat je po atmosferičnom bazaru i nekoliko prekrasnih tradicionalnih perzijskih kuća. Arhitektura perzijskih kuća slična je onoj rimskih – prema ulici su neugledne i zatvorene, a onda se odjednom pred vama otvori unutrašnje dvorište, obično koncentrirano oko bazena s vodom i fontanom, a iz dvorišta se ulazi u razne prostorije kuće. Takav je i Han-e Ehsan, hotel u kojem odsjedam u Kašanu. Tu smo bili i dvije godine ranije, zadnje spavanje u Iranu. Ovaj puta sam u dormitoriju u podrumu. Cijena je najjeftinija dosada (500 000 riala po noći), jedini je problem da soba malo smrdi na vlagu. I ima komaraca. No tko zna kakvi me još smještaji čekaju…
Čim sam izašao iz busa, hapao me jedan taksist. Dok me vozio do hotela, pokušao si je svakako osigurati da me vozi i do Abijanea, sela u koje ću na izlet u petak. No kako mu je znanje engleskoga prilično rudimentarno, nije najbolje shvatio (ili nije želio shvatiti) moje obrazloženje da mu ne mogu ništa obećati dok ne doznam kako se kreću cijene. On mi nudi vožnju za 800 000 riala, što mi se čak čini i povoljno, s obzirom na udaljenost (oko 160 km ukupno tamo i natrag). Ali, ako mogu birati, radije bih s nekim tko ne pokazuje toliku gorljivost, jer to znači da je željan novca. A to je meni uvijek negativno.
Naravno da mi se prikrpao do recepcije, pokušavajući si valjda osigurati službenost gaže. Mladić na recepciji srećom govori dobar engleski, pa preko njega pokušavam ispitati je li cijena koju mi ovaj nudi dobra. On kaže da jest, ali opet, možda su i njih dvojica u nekom dilu. Ha dobro, dogovaram se da me ovaj pokupi u petak u 10 na recepciji. Nadam se samo da neće biti strahota poput Eskandarija (tako se naime piše, ne Iskenderi), ili svinja poput onoga koji me vozio do Taht-e Solejmana. Znanje engleskoga mu ne obećava, nadam se da može voziti šutke.
Predvečerje u Kašanu provodim šetajući njegovim bazarom, promatrajući prodavače i arhitektonski ustroj istoga. Bazari su čudesna pojava. Teško je reći jesu li to zgrade, natkrivene četvrti ili nešto treće. Kašanski je relativno lagan za snaći se, ima više-manje jednu glavnu ulicu, s pokojim kratkim odvojkom, nije labirint niza zakutaka poput tabriškog ili teheranskog. I iznutra izgleda relativno novo – svodovi su prekriveni žbukom, a ne golim kamenom, a postoje i razne nove nadogradnje koje mjestimično podsjećaju na neku stariju zagrebačku robnu kuću. Na povratku u hotel sustiže me neki tip i kreće s uobičajenim pitanjima. Zauzimam svoj uobičajeni defenzivni stav (to mi je nesvjesno, jer sam u Hrvatskoj skeptičan prema svakomu tko me zaustavi na ulici), dok tip ne kaže da je iz Afganistana. Znam da sam možda licemjer, osjećam više simpatije za njega samo zato što je iz napaćene zemlje, što nema nužno veze s time kakav je on kao osoba. Otprilike kao da u školi dajete bolje ocjene djetetu iz disfunkcionalne obitelji, neovisno o pokazanom znanju. Malo razgovaramo putem do mog hotela, a on mi potom daje broj da mu se javim sutradan, ako želim da me provede gradom. To ne, ali opet, možda bih mogao od njega čuti štogod zanimljivoga o Afganistanu ili Afganistancima u Iranu. Razmislit ću o tome, možda ga cimnem za ručak ili večeru. Da, tip je rekao da se zove Hassan, rekao bih da je u ranim dvadesetim.
Moja večera je ovaj puta u restoranu u sklopu hotela, a uzimam fesendžan, tradicionalni specijalitet koji je zapravo gusti sos od soka od nara i oraha (ima valjda još začina unutra, ali nisu mi poznati), koji se prelije po mesu. Prilog je naravno riža. Fesendžani koje sam jeo u Iranu variraju. Prvi put sam ga jeo s užasno suhim mesom, koje mi je sve pokvarilo. Drugi je bio dobar, a ovaj treći opet lošiji, iako ne zbog mesa. Svejedno, prvi pošteni obrok nakon onoga u gilanskom restoranu (dan kad sam išao u Ghom nisam pojeo ništa osim doručka i usputnih stvarčica), tako da mi prija. Nakon večere sjedenje u dvorištu uz žubor vode bilo bi ugodno da nema komaraca. Zato se trudim nadrljati dnevnički zapis iz ovog dana koji srećom nije bogat doživljajima, pa uteći pred komarcima u vlažni podrum. Nazdravlje.