Zašto (ne) ići u Ghom?

srijeda , 06.05.2015.

Gotovo svi kojima sam spomenuo odlazak u Ghom (ukupno 4 osobe, od kojih 3 cure) postavili su mi pitanje zašto želim ići tamo. Pa eto, taj grad, kojih stotinjak kilometara južno od Teherana, sjedište je iranske šijitske duhovnosti, te na neki način mjesto odakle Islamska Republika crpi svoju snagu. Zbog toga dobiva disproporcionalno više novca nego ostali iranski gradovi, te se u njemu stalno nešto novo izgrađuje. Grad ima oko milijun stanovnika, a njegov značaj proizlazi iz svetišta Hazret-e Masume, koje označava mjesto na kojem je sahranjena Fatime, sestra imama Reze. Reza je inače osmi od dvanaestorice imama u koje vjeruje najveći broj šijita, te ujedno jedini koji je sahranjen u Iranu (u Mašhadu). Zbog toga ima posebno značenje za Irance, pa je tako Reza često ime među Irancima (katkada se javlja i kombinacija s imenom prvog imama, Alireza). Karizma se prenijela i na njegovu sestru, pa je tako Ghom postao hodočasničko središte, ovdje su se počele otvarati brojne medrese, a šijitski studenti iz čitavoga svijeta počeli pristizati u njih. Tako je tamo u drugom desetljeću 20. st. u Ghom na vjerske studije pristigao i mladi Ruhollah Musavi, iz mjesta Homein, koji će sedamdesetak godina kasnije, u suton vlastitog života, postati jedna od najznačajnijih političkih ličnosti 20. st. U vrijeme šaha, Ghom je bio središte otpora bezbožničkom režimu u Teheranu, a danas, kada Teheranom vlada paradigma ponikla iz Ghoma, on služi kao lučonoša šijitskoga pravovjerja nasuprot dekadencije Teherana. I doista, u Ghomu nećete vidjeti žene koje nose marame, ne dao Allah da im koja vlas proviri – tamo je jedina prikladna ženska odjeća čador. Šećući ulicama Ghoma možete si zamisliti život u Homeinijevu Iranu – konzervativne bogobojazne žene u čadorima, vjerski dostojanstvenici s maramama na glavama (u Ghomu jedini koji nose marame na glavi su muškarci), te mladi studenti željni stjecanja novih znanja u ghomskim medresama. Ne znam kako ih gledati – kao još jedan naraštaj kojemu se ispire mozak i pretvara ih se u buldoge Islamske Republike, ili kao svježe mlade snage koje će znati odgovoriti izazovima vremena i reformirati sadašnju anakronu paradigmu.
Irancima nije jasno zašto bi itko bez dovoljno dobrog razloga išao u Ghom. Vjernike čudi što kao nemusliman imam ondje tražiti, a nevjernike čudi što uopće imam ondje tražiti. Impresivan hram oko kojega se sve vrti zapravo nije ništa posebno u usporedbi s drugim iranskim vjerskim objektima, tim više jer se stalno dograđuje i većina objekta je prilično recentna. Ali, kad je već blizu i kad prije dvije godine nisam bio – hajdemo pogledati.
Teheran je i uz metro ogroman grad, tako da često izgubite i po sat vremena između dviju točaka koje čak i nisu na različitim krajevima grada. Zato su mi dani u Teheranu subjektivno trajali kraće od drugih na putu. Djelomično je to stvar i rutine – tu sam već drugi put, poznam grad, a i zastao sam na 4 dana, što znači da sam se već skoro udomaćio i da cesta zove. Ghom mi je bio uhodavanje za nastavak puta.
Nažalost, vrijeme mi nije bilo naklonjeno, u Ghomu je čak padala i kiša, a kako sam se otputio pješke od terminala do centra grada (nekih 5 km), tako sam malo i pokisnuo. No kišica je bila većinom dobrodošlo osvježenje, iako je u sebi sadržavala i dosta pijeska, što se vidjelo po žućkastim mrljama koje su ostavile njene kapi.
Budući da osim hrama i susjedne džamije imama Hasana u Ghomu doista nema gotovo ničega za vidjeti, nisam se previše ni udaljavao od hrama. Nasuprot hramu je jedna mjenjačnica, a kako sam stigao do kraja s novcem, bilo je vrijeme za promjenu novih 100 dolara. No mjenjačnica je zatvorena, a jedina šansa su mi ulični mjenjači, koji znaju nuditi nepovoljan tečaj. Pitam ih koliko za 100 dolara, oni mi daju 3 300 000 riala. Zapravo tečaj isti kao onomad u Tabrizu. Mijenjam i sad sam negdje na polovici love namijenjene Iranu, a još nisam stigao do polovice boravka ovdje. Doduše, kod Zari sam uštedio djelomično na lovi, ako još uspijem srediti spavanje preko CS-a u Esfahanu, vratit ću se u normalu.
U hram službeno ne smiju nemuslimani. Budući da je unutra ionako stalni muving nisam ni pokušavao ući, promotrio sam hram izvana, razgledao njegova dvorišta u ulaze, te fotografirao, iako se službeno to ne bi smjelo. No nisam dobio nikakvo upozorenje, samo nekoliko čudnih pogleda (iako su ti pogledi možda bili i zato što sam stranac – no u Ghomu ima dosta stranaca, kad se uzme u obzir da je to svjetski centar šijizma).
Kupujem još sohun, lokalni kolač od pistacija, badema, šafrana i kardamoma. Za uz čaj navečer. Potom uskačem u taksi koji me vozi do terminala, gdje me već čeka bus za Teheran. Skoro sam rekao „za doma“, udomaćio sam se u Teheranu.
Napokon sam se uspio dogovoriti s Mostafom, pa se nas dvojica nalazimo u pola 8 na trgu nazvanom Haft Hoz, kako mi je on rekao. Trg se danas zove Nabovat, ali ljudi i dalje koriste njegovo predrevolucionarno ime (čak i moja Google karta na latinici piše Nabovat, a na farsiju Haft Hoz). Srećom mi je Zari jutros objasnila kako doći do tamo. Nakon što se nađemo, uzimamo svaki po jednu granitu (mješavina voćnog soka i mrvljenog leda) i sjedamo, poput Iranaca, na travu. Iranci jako vole sjediti na travi, organizirati piknike, općenito imaju prilično afirmativan osjećaj prema prirodi, što se ne bi moglo zaključiti kada se vidi kako izgleda većina iranskih gradova, pogotovo na rubovima.
Mostafa radi kao profesor engleskoga u jednom jezičnom institutu u Teheranu. Inače je dosta atipičan za Iranca: niska je stasa, govori mirno i staloženo i govori vrlo dobar engleski (očito, ako ga predaje). Upoznali smo se preko zajedničkog frenda, kada smo pred dvije godine išli u Iran nakon puta smo se našli da prokomentiramo s njime kako nam se svidio Iran. On je u Hrvatskoj bio na postdiplomskom i zapravo je rekao da mu ne paše hrvatski mentalitet, imao je osjećaj da nismo posve iskreni, da smo distancirani i posredni…a to su osobine koje je teško prihvatiti nekomu iz totalno drugačije, otvorene kulture. Zato mu je bilo drago kada su minule njegove dvije godine u Zagrebu i trebao se vratiti u Teheran. Komentiramo razlike između naših zemalja, moj trenutni boravak u gradu i putovanje općenito, na njemu se doista vidi da voli Iran i da mu je žao što ga ova vlast guši. On tvrdi da će možda za 10 godina Iran biti posve liberaliziran, jer je ljudima već lagano dosta, a trenutni Vrhovni vođa Ali Hamnei je već star i bolestan, kada umre možda se pojave neki novi i pozitivniji vjetrovi, kojima će se ukinuti bezrazložne zabrane koje sputavaju iransko društvo i čine ovu zemlju mjestimice totalnim Apsurdistanom.
Lagano pada noć nad grad, stotine svjetala se pale, promet i dalje neumoljivo teče… Ima nekog šarma u ovom ružnom i kaotičnom gradu. Grad u kojem gotovo nitko ne želi vlast koja se u njemu nalazi, grad u kojem se i danas naslućuje kakav je bio život u doba šaha…Teheran vam se ipak nekako uspije uvući pod kožu. A kad još dodate prekrasne i ponosne Iranke koje čak i u skučenim okvirima hidžaba uspijevaju istaknuti svoju privlačnost – sušta suprotnost bulama u Ghomu – Teheran doista postaje grad u koji biste se možda još kojiput poželjeli vratiti. Mostafa i ja diskutiramo o političkom životu Irana, o Hatamijevu dobu, o Ahmadinežadovu dobu, o Rafsandžanijevoj ulozi u dovođenju Hamneija na položaj Vrhovnog vođe i kasnijem raskolu među njima dvojicom (situacija pomalo podsjeća na onu Kosorice i Karamarka)…Dobro je poznavati nekoga tko je i političan i znade dobar engleski kojim to može prenijeti. Zato je razgovor s Mostafom potrajao preko 2 sata, u nekoliko se navrata spustila sitna kišica, bez osobite neugode… Napokon iza pola 10 se rastajemo, ja odlazim metroom do doma, no dok dođem od metro stanice do doma, već je 15 do 11. Ispričavam se Zari, zadnja mi je večer kod nje, ali sam isto tako htio popričati s Mostafom, ona razumije. Sjedamo na večernji čaj, te otvaramo pakiranje sohuna koje sam donio iz Ghoma i kao zahvalu za gostoprimstvo i za grickati uz čaj. Zari je opet umorna, pa se povlači ranije na spavanje, ja još moram samo ovo napisati i odoh i ja u horizontalu. Teško je i biti društven i pisati blog…