Teheranski metro

Osim što spašava grad od veće zagađenosti i ubrzava cirkulaciju građana, teheranski je metro odlična prilika za uvid u društvenu sliku ove velike zemlje. Prvo, ovdje vidite razne narode koji čine Iran. Većina Iranaca izgledaju kao Europljani, možda je pokoji malo tamnoputiji, ali recimo da bi mogli proći kao ljudi s Balkana, pa čak i zapadnije od toga. No zamijete se i oni tamnije boje puti, vjerojatno Beludži s jugoistoka zemlje ili izbjeglice iz Afganistana, koji dolaze u Iran bježeći od strahota u svojoj domovini, a ovdje postaju obavljatelji najnižih poslova: čistači ulica, bauštelci, katkada i obični prosjaci. Ne treba zaboraviti da dio Afganistanaca nisu većinski Paštuni, već upravo Perzijanci, koji govore dari, afganistansku varijantu farsija. Zapadni Afganistan, tamo oko Herata, dugo je bio dio Irana i zapravo pripada drugom kulturnom krugu od ostatka zemlje. Zatim tu ima i kosookih – ponešto iranskih Turkmena, koji žive na sjeveroistoku zemlje, ponešto Tadžika, budući da se tadžički jezik smatra posebno standardiziranom verzijom farsija (da, to je možda nekima novost – za razliku od žitelja ostalih postsovjetskih „stanova“, Tadžici nisu turkijski, već iranski narod), pa tako mnogi dolaze u Iran, koji je njima ono što je turkijskim narodima iz srednje Azije Turska – velika majka.
Osim demografskog stanja, tu se vide i druge društvene pojave. Recimo, jedan od dijelova folklora su prodavači koječega. Obično imaju neku torbu ili veliku vreću, te prolazeći uzduž vlaka prodaju kojekakve potrebnije i manje potrebne stvari – od stolnjaka, žvakaćih guma, plana Teherana s kartom Irana na drugoj strani, džepnih svjetiljki, uložaka za cipele, žileta, slušalica za mobitel ili vokmen, pa sve do plastičnih noseva koji imaju zviždaljku kojom se aktiviraju dva ona rastežuća papira, kao na onim rođendanskim puhalicama, pištolja koji ispaljuje mjehure od sapunice i sličnih gluposti. Vrlo sam rijetko vidio da itko išta kupuje, a stalno prolaze kroz vagone – osim možda u najvećim gužvama. Od njihove su nasrtljivosti u vlaku sigurna samo tri vagona – prvi, zadnji, pola drugog i pola predzadnjega. Tamo su naime isključivo žene, pa tako svaki prodavač zastaje pred salunskim vratima koja odvajaju taj dio od ostatka kompozicije (s izuzetkom nekoliko starijih vlakova, uglavnom su vlakovi modernijeg tipa, gdje je čitavo vozilo jedna cjelina, s vagonima povezanim zglobom), te samo nastavlja izvikivati svoju ponudu kroz vrata.
Danas sam se po drugi puta uputio u palaču Golestan, ovaj je puta bila otvorena. Sagrađena na mjestu nekadašnje teheranske citadele, palača je svoj oblik počela dobivati kada je Agha Mohammad Han Ghadžar 1794. odabrao Teheran kao svoju prijestolnicu. Tako je započeo uspon toga skromnog sela, i to, ironično, pod dinastijom za koju se kaže da je najviše upropastila Perziju, rasprodavši državna bogatstva kako bi mogla financirati svoj luksuzni život (zvuči poznato?). Mnoge zgrade u sklopu Golestana kasnije su srušene (neke i izgrađene) u doba dinastije koja je naslijedila Ghadžare, točnije u doba oca i sina Pahlavija. Obojica su i krunjeni u kompleksu Golestana, mlađi doduše nekih 20-ak godina nakon što je došao na vlast.
Zgrade u Golestanu zahtijevaju zasebnu ulaznicu za svaku, stoga se odlučujem biti racionalan i uzeti ulaznicu za samo jednu zgradu, muzej povijesne fotografije. Naime, Nasser-ol Din Šah, koji je vladao od 1848-1896. zanimao se jako za novi izum zvan fotografija, pa je i sâm odlučio malo se zabaviti tom umjetnošću. Rečeni Nasser je inače skoro Britancima prodao prava na ekskluzivnu eksploataciju svih iranskih resursa, uključivo rudnike, željeznice i banke, i to za poprilično mizernu sumu od jednokratnih 40 000 funti (tadašnjih doduše, ali…), te još 10 000 funti godišnje idućih 25 godina. No kad je vijest procurila, javnost ga je htjela razapeti, pa je tako povukao tu ideju. Sama galerija je zanimljiva, super je vidjeti kako je recimo Perzepolis izgledao prije stotinjak godina, također i neka druga mjesta koja smo posjetili pred dvije godine. No fotografija nema previše, ja bih rekao da ih je ukupno možda tridesetak. OK, tada se nije peglalo memorijsku karticu, nego je izrada svake fotografije (od snimanja do razvijanja) bila izuzetno mukotrpan proces, pa se radilo racionalnije. Ali zanimljivo je vidjeti zoroastrijski toranj tišine u funkciji, šahov harem, eunuhe, njegovu zbirku cirkuskih nakaza i slično.
Nakon Golestana ne želim previše komplicirati stvari, pa odmah krećem metroom na sjever. Želim naime ručati, a Iranci imaju navadu da su radna vremena restorana prilagođena normalnom vremenu jela, tj. rade dvokratno. Kako je već oko pola 3, a treba i doći do sjevernog Teherana, mislim da je bolje ne gubiti vrijeme.
Crvena linija metroa, linija 1, presijeca grad okomito, povezujući podalborška naselja s mjestima daleko na jugu grada, skoro kod aerodroma Imam Homeini. Sjeverni terminal linije je Tadžriš, nazvan po obližnjem trgu. Kako se teren uspinje mnogo brže no što to, s obzirom na parametre, može željeznička pruga, tako se stanica Tadžriš nalazi na 70 metara dubine i iz nje se izlazi kroz čak petere pokretne stepenice (i ne, nije najdublja stanica na svijetu, ima ih mnogo dubljih – recimo, Arsenalnaja u Kijevu, koja ima oko 105 metara dubine). Već po izlasku se osjeća da je zrak ovdje bolji nego u gradu, čak je i malo svježije. Za ovaj me dio grada vežu lijepa sjećanja otprije dvije godine. Dajem se u potragu za jednim restoranom u kome smo tada jeli, koji poslužuje gilansku kuhinju (Gilan je regija Irana uz Kaspijsko jezero, poznata po osobitoj kuhinji). Nije baš najjeftiniji, ali hrana je izvrsna. Iako se lokacije sjećam u magli, uspijevam ju pronaći bez ikakvih poteškoća. Restoran je u podrumu, svira neka glazba na klasičnoj gitari, za razliku otprije dvije godine ovaj puta konobari znaju engleski (tada smo sa sobom imali Iranca, pa nam to nije ni trebalo). Odlučujem se za mješavinu toplih predjela, koja se zapravo svodi na nekoliko jela u kojima figurira patlidžan, te za glavno jelo koje je meso u nekom posebnom sosu koji se radi od godže sabz (onih zelenih šljiva od dan ranije), maslinova ulja, oraha i leće. Sos je fin, ali poprilično kiseo. Usto uzimam i čitav vrč ajrana. Porcije su obilne, hrana je zasitna, ali ipak uspijevam slistiti obrok u cijelosti. Provodim još neko vrijeme u restoranu, koristeći besplatni wi-fi. Obrok za jednu osobu ispada 470 000 riala, što je po današnjoj računici oko 120 kn. Pred dvije godine platili smo manje od pola te cijene.
Još malo šetkam po ovom kvartu, za otići dalje prema planini trebao bi mi taksi, a to sada ne mislim plaćati. Vraćam se do metroa i krećem opet prema centru, gdje obilazim armensku katedralu Sv. Sarkisa. Arhitektonski nije neki spektakl, dosta je moderna, ali je to zapravo centar armenske vjerske zajednice u Teheranu. Okolne ulice ne nude osobito spektakularnu arhitekturu, ali upravo u tom dijelu Teheran izgleda nekako najviše europski, te biste si, da nema natpisa, mogli zamisliti da ste u nekom njemačkom ili belgijskom gradu.
Kako vrijeme u Teheranu brzo leti, jer su relacije velike, već je skoro 7 sati u času dok dolazim na stanicu Taleghani i čekam svoj metro. No u to je doba špica i svi metroi sa sjevera su dupkom puni. Ne može stati ni igla. Nakon što sam propustio tri, u četvrti se nekako uspijevam ugurati, opet se čudeći posvemašnjoj prometnoj nekulturi putnika teheranskog metroa. Prvo, oni koji uđu u kola, odmah stanu i nemaju se nikakve potrebe udaljiti dublje od vrata, čak i ako ne izlaze na sljedećoj stanici. Dobro, to rade i u zagrebačkim tramvajima, pogotovo ako su niskopodni. Drugo, kada dolazi vrijeme izlaska, ja, koji sam se odmaknuo od vrata, moram se probiti van. Pritom masa ljudi stoji pored vrata i ne pada im na pamet izaći privremeno na peron da bi oslobodili mjesto za ove koji doista izlaze. Treće, kada se probijete kroz gungulu ljudi U vlaku, morate se probiti kroz živi zid koji tvore oni koji žele ući u vlak, a postavljeni su u liniji paralelnoj s vratima, i na par centimetara od njih. I još ne čekaju da uopće izađete, nego čim se vrata otvore navaljuju na njih i pokušavaju ući. Ukratko, sad mi je jasno kako dolazi do onih pregaženja u Meki.
Na Trgu Imama Homeinija presjedam na drugi metro, u kojem mi se obraća jedan sredovječni tip na dobrom engleskom, u Lacoste majici (ako nije lažnjak – na teheranskom bazaru navodno postoji cijela ulica koja prodaje isključivo našivke za pojedine marke, dakle ne odjeću lažnih marki, već priliku da si vi sami falsificirate odjeću). No ni znanje engleskoga ga ne čini mnogo kreativnijim u prvom i drugom pitanju. Tu me malo potegao za jezik pa ja – možda malo previše osorno – kažem kako mi je grozno što me to ljudi stalno pitaju, jer imam osjećaj da stalno ponavljam jedno te isto. Srećom, tip se ne ljuti, pa tako malo razgovaramo o politici, svjetskoj i domaćoj. Kaže da je svojedobno živio u SAD-u, čini mi se da je jedan od onih tipova koji idealiziraju SAD. Kritizira sadašnju vlast (ne doduše Ruhanija, već čitav sistem islamske republike). Pitam ga misli li da je za vrijeme šaha bilo bolje. On kaže da jest, da je postojala demokracija, sloboda govora… Ne znam baš na koju slobodu govora misli, kad je Homeini vrijeđao šaha, morao je bježati iz zemlje da spasi živu glavu. Iako je Sepah (sadašnja vjerska policija) brutalan, nije ni Savak (šahova tajna policija) bio puno bolji, dapače. Ne branim islamsku republiku, ali za vrijeme šaha je bilo bolje jedino u smislu sekularnosti. Ekonomski i socijalno bilo je mnogo teže, barem za većinu stanovništva, profitirala je jedino uska elita. Doduše, lik mi tada kaže jednu stvar zbog koje mogu razumjeti njegov stav. Kaže „Ja nisam musliman. Ja sam baha'i.“ Onda nabraja diskriminaciju prema baha'ijima u Iranu, koja je prilično brutalna – ne mogu na sveučilišta, imaju problema kod zapošljavanja, oskvrnjuju im groblja… Kažem mu kako je on prvi baha'i kojega sam upoznao, a on se čudi, kaže kako u Hrvatskoj sigurni ima baha'ija, kako postoji hram… Ne, bojim se da većina ljudi u Hrvatskoj uopće nije ni čula za tu vjeru, koja se smatra sljedećim logičnim korakom u abrahamskoj tradiciji.
Vraćam se doma oko 9. Pikirao sam oko 8, ali me zadržao metro. Malo je prekasno da se sada nađem s Mostafom, onim momkom kojega znam iz Zagreba. Mislim da ću ipak odgoditi sastanak za idući dan, ako on to može. Inače živi relativno blizu mog smještaja, tako da se ne moramo tražiti po gradu. Umjesto toga, Zari je ta večeru kupila fallude, osobitu slasticu koju sam probao prošli puta kad sam bio u Iranu i svidjela mi se. Riječ je o rezancima od rižina tijesta, prelivenima šerbetom i zaleđenima, koji se kasnije preliju sirupom od višnje i limunovim sokom. Sjajno ljetno osvježenje. Inače je riječ o specijalitetu iz Širaza, ali se proširio diljem Irana.
Danas je Zari dosta umorna, kaže da se prošle noći nije naspavala, tako da me ranije ostavlja da sređujem fotke i pišem ovaj zapis, a i ja ću se morati ranije dignuti jer idem na poludnevni izlet u Qom.