Spomenik jednom megalomanu

petak , 01.05.2015.

Dakle, posljednja atrakcija u blizini Zandžana koju je trebalo vidjeti, bila je Soltanije. Zato sam se ujutro uputio prema trgu Honarestan, gdje stoje taksiji i minibusevi koji voze dotamo. Odmah mi prilazi jedan tip, pitam ga koliko, on me pita želim li dar baste ili na dar baste. Dar baste znači „zatvorenih vrata“, što znači da je taksi samo vaš, dok u slučaju na dar baste vozač može stati i pokupiti još koga usput. Kažem mu drugu varijantu, ali me on dovodi do auta i kaže da može ipak direktno za 100 000 riala. OK. Krećemo u pravcu jugoistoka, a vozač pokušava zapodjenuti razgovor. Čudni su ti Iranci, pod svaku cijenu žele razgovarati, čak i ako vide da sugovornik ne razumije farsi. Vjerojatno je i ovdje prisutna ona blesava ideja da će te druga osoba razumjeti ako ponavljaš glasnije jedno te isto. Još da uspore, da pokušaju malo razgovijetnije…ne. Očito je to sve posljedica nedostatka stranaca u ovoj državi, ljudi se jednostavno ne mogu staviti u poziciju stranaca koji ne znaju njihov jezik.
Soltanije je danas malo mjesto od kojih 9000 ljudi, sagrađeno ciljano 1302. kako bi postalo glavnim gradom ilhanidske države. No 1384. grad je razorio Timur, te je tako ostao nerealiziran, ali s jednim nestvarnim spomenikom. Riječ je o mauzoleju ilhanidskog sultana Oldžeitua, koji je tijekom svog života promijenio nekoliko vjerskih opredjeljenja. Kada je bio šijit, na nagovor svoje omiljene priložnice došao je na ideju da prenese posmrtne ostatke Alija (Muhamedova zeta i prvoga imama po šijitskom vjerovanju) iz iračkog Nadžafa u Soltanije. Time bi Soltanije postala drugo najsvetije mjesto šijitizma, nakon naravno Meke. U tu je svrhu sagradio ogroman mauzolej s najvećom ciglenom kupolom na svijetu i trećom najvećom uopće (nakon Sante Marie dei Fiori u Firenci i Aje Sofije – dimenzije kupole su 25,5 metara u promjeru i 48,5 metara visine). No islam zabranjuje ekshumaciju, tako da nadžafski ulema nije dozvolio prijenos, pa je Oldžeitu ostao s praznom zgradom, te je umjesto toga odlučio da to bude njegovo posljednje počivalište, što se i dogodilo, 1317.
Taksist me vozi do mauzoleja i to mi dodatno naplaćuje, tako da sve skupa ispada 150 000. Stvarno ću poludjeti s tim lopovima. Još 150 000 pljujem za ulaz u mauzolej (prije 2 godine ulaznice su bile 50 000 riala, sada su 100-150), i onda me unutra dočeka razočaranje jer se kupola obnavlja, što znači da je unutrašnjost zakrivena skelama. Svejedno je moguće steći dojam o velebnosti građevine već izvana, a unutra vrijedi pogledati Torbat Hane, mjesto gdje je Oldžeitu naumio smjestiti Alija, te katakombe kamo je na koncu smjestio sebe. Uspinjem se spiralnim stepenicama na prvu galeriju, koja je unutrašnja i kružno obilazi oko središnje prostorije točno ispod kupole, a potom i na drugu, koja je vanjska i s koje se pruža pogled na čitavu Soltanije, s još nekoliko važnih spomenika u blizini mjesta. Sâm mauzolej sagrađen je unutar kraljevske citadele, a ostale građevine unutar citadele mogu se vidjeti u arheološkim iskapanjima odmah pored mauzoleja. Mauzolej je, osim što ima najveću kupolu od cigle u svijetu, značajan i po tome što je prilikom njegove izgradnje prvi puta u povijesti upotrijebljena struktura dvostrukog luka. Suvišno je i reći da je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Osim mauzoleja, u Soltaniji se nalazi i grob Mule Hasana Kašija, pjesnika na Oldžeituovu dvoru, kao i pretpovijesni tumul zvan Tape Nur, gdje je nađena keramika iz oko 5000. g. pr. Kr. Oba ova lokaliteta su izvan granica mjesta, pa se ja odlučujem još obići treći, najbliži, mauzolej Čelebi Oglua, Rumijevog učenika iz 14. st. Pored mauzoleja nalazi se i tekija (derviški samostan). Sâm mauzolej je iznutra prilično ogoljen, a koliko mi se čini, upravo ga farbaju, jer se osjeća miris zidne boje, a vidim i neke vreće složene uz zidove. No lijepo je unutrašnje dvorište tekije.
Dajem se u potragu za taksijem koji bi me vratio u Zandžan i odlučujem ovoga puta ne popuštati, točno provjeriti cijenu i držati je se. No sad nikako da nađem taksi. Mjesto nije veliko, ali recimo da sam ga prehodao skoro posve uzduž, dok konačno nisam našao taksiste na trgu na samom ulazu u mjesto. Jedan mi maše, pitajući „Zandžan?“ Pitam ga koliko, on mi odgovara „bist pandž sad toman“. To je dakle 25 stotina tomana = 2500 tomana = 25 000 riala. Evo, o tome govorim kada govorim o njihovoj neprilagođenosti strancima. On prvo veli broj isključivo na farsiju, zatim ga kaže u neobičnom formatu i još u tomanima. Srećom, pokazuje mi koje novčanice bih mu trebao dati. Kako je tako jeftino? Onda shvaćam – riječ je o savariju, ne o taksiju. Savariji su nešto poput međugradskih taksija, ali oni, poput minibuseva, kreću kad se napune. U trenutku moga ulaska ja sam drugi putnik, na prednjem sjedalu već sjedi jedan tip. Nadam se da nećemo predugo čekati, moram se iz sobe odjaviti najkasnije u 2 (uobičajeno u iranskim hotelima – i dosta praktično, možete imati mirno jutro, bez žurbe), a sada je skoro podne. Ubrzo dolazi i treći tip, i sad si mislim hoćemo li čekati i četvrtoga (obično idu 4 osobe + vozač, ako je veći auto, može i 5 osoba + vozač, s tim da su dvije na prednjem sjedalu), no vozač pali motor i kreće, ali ubrzo doista stiže i četvrti, tako da otraga postaje malo skučeno. Srećom, taj četvrti ne ide skroz do Zandžana. Za manje od pola sata smo na trgu Honarestan, no odande imam skoro još pola sata do svoga hotela. Odlazim prije toga još pogledati nekoliko stvari, između ostaloga i Rahtašor Hane, javnu praonicu rublja, gdje se rublje do prije nekoliko desetljeća pralo na ruke. Nažalost, stižem u 1.05, a otvoreni su do 1. Neka, barem sam uštedio još 100 000 riala.
Zandžan je diljem Irana poznat po svojim kvalitetnim noževima, ali je u iranskoj povijesti poznat i po tragičnom pokolju baha'ija, pripadnika nove vjere koja se pojavila sredinom 19. st. i praktički tvrdila istu stvar koju je tvrdio i Muhamed – da je Božja objava progresivna, da kako ljudi duhovno napreduju, bivaju spremnima za sve savršeniju objavu i da se to vidi po tome što su neke ranije objave ljudi iskrivili. No za Muhameda, Kur'an je najsavršenija objava i nema bolje od nje, dok za Baha'ullaha (proroka baha'i vjere) to nije bio slučaj, on je smatrao da će se Bog i dalje objavljivati ljudima. Budući da je baha'izam zadobio dosta sljedbenika, to je uznemirilo vodeće muslimanske krugove, koji su se odlučili agresivno obračunati s baha'ijima, te je 1851. u Zandžanu izveden strašan pokolj, koji je vodio tadašnji politički vođa Amir Kabir, koji je po funkciji bio nešto poput premijera. Karma je kasnije dohvatila i samog Kabira, uslijed spletaka zbog toga što su se na dvoru bojali jačanja njegovog utjecaja zatočen je u kašanskom vrtu Fin i ubijen (ili se sâm ubio, nije jasno – cinici bi rekli da je nad njime izvršeno samoubojstvo).
Vraćam se u hotel, kupim stvari, odjavljujem se i krećem klipsati prema terminalu. Stvarno je vruće, danas je temperatura oko 30°, posve nevjerojatno da sam se prošli petak probijao kroz mećavu. Na terminalu već stoji bus za Ghazvin (odnosno za Teheran, putnike za Ghazvin ostavlja na autoputu kod izlaza za grad). Moj prvi V. I. P. bus u Iranu, iako ne osobito luksuzan – ali dobivamo sokiće i neki kolač. Tu se događa zanimljiva situacija. Naime, iako je bus već krenuo s perona, vozač pod svaku cijenu želi imati pun autobus (to je kao i s minibusom), pa tako još nagovara kojekakve ljude uokolo da ipak krenu za Teheran. I dolazi neka mlađa cura, plaća kartu i odlazi nekamo otraga, prema kraju busa. U međuvremenu je bus krenuo, kad, za minutu-dvije, evo te cure nazad, traži novce i izlazi. Iako nisam razumio što je rekla kondukteru, mislim da znam u čemu je bio problem. U vozilima javnog prijevoza postoji svojevrsna segregacija po spolovima. U gradskim autobusima u ravnini srednjih se vrata nalazi štanga koja autobus dijeli popola. Žene moraju biti iza te štange. (Iako se to ne poštuje svugdje, recimo u Esfahanu pred dvije godine svjedočio sam da je cura s kojom smo tada bili u društvu normalno sjela u prednji dio – čak se ni ne sjećam je li bus imao štangu.) U teheranskom metrou prvi i zadnji vagon kompozicije, te pola drugog i predzadnjeg rezervirani su ekskluzivno za žene, a ostali su miješani. U međugradskim autobusima jedino pravilo je da muškarac i žena ne smiju sjediti jedno pored drugoga (osim ako su u rodu ili braku). I to je vjerujem danas bio problem s tom curom u busu – više nije bilo slobodnih „ženskih“ mjesta. U takvim trenucima si pomislim kako Iranu ništa ne koriste ni moderne autoceste, ni nuklearni program, čak ni to što su većina studenata na sveučilištima žene – ovakva glupost zasjeni sve dobre stvari. Naravno, ako sam ja dobro prokljuvio razlog zašto je ta cura sišla. No nebitno – čak i da sam krivo shvatio, takvo pravilo svejedno postoji. Čak se i u savarijima ljudi premještaju tako da ne bi završili pored žene s kojom nisu u rodu.
Za nekih dva sata sam kod izlaza za Ghazvin, za tri sata u hotelu. Cijena sobe je 850 000 riala, najskuplja do sad, ali u usporedbi s onom u Zandžanu, koja je koštala samo 50 000 riala manje, ova soba je super, prostrana, krevet je mekan, imam čak i toaletni papir u kupaonici, što je rijetkost u Iranu (pisat ću još o WC-ima)… Jedino i opet ne radi Internet u sobi, pa moram u predvorje, na recepciju, snalaziti se.
Ghazvin je osnovao sasanidski kralj Šapur I. u 3. st. po Kr., što znači da je za iranske pojmove to mlad grad. Svoj je procvat doživio u doba Seldžuka u 11. st., te kasnije u doba Safavida u 16. st. U to je doba Ghazvin postao i prijestolnicom Perzije, koja je ovamo premještena iz Tabriza, prije iduće seobe u Esfahan krajem tog stoljeća. Šahovi su stolovali u palači Čehel Sotun (40 stupova, zanimljivo, istoimena palača – ali ne vladarska, već za odmor – postoji i u Esfahanu), koja je kasnije dosta izmijenila oblik u doba Ghadžara. Ghazvin osim toga ima sačuvana i dvoja gradska vrata, kao i vrata Ali Ghapu, kojima se ulazilo u kraljevski posjed, svojevrsni zabranjeni grad unutar grada (zanimljivo, i Ali Ghapu postoji u Esfahanu, kao palača). Osim toga, kao i svaki veći perzijski grad, Ghazvin ima i slikoviti bazar, nekoliko džamija, među kojima se ističe glavna, Masdžed-e Džame, građena u još jednom stilu koji je tipično perzijski. Naime, riječ je o džamijama koje imaju četvrtasti oblik, ali unutar njih se nalazi veliko dvorište, prema kojem su sa svake strane svijeta otvoreni veliki portali koji se nazivaju ajvan. Prostorija za molitvu nalazi se praktički između svakog od parova ajvana, tako da zapravo postoje 4 odvojene prostorije za molitvu. Nažalost, Ghazvinci su u Iranu žrtva poprilično neugodnog stereotipa – smatra ih se predatorskim homoseksualcima.
Oko pola 9 se vraćam u hotel radi toga što imam jedan dogovor na netu i onda na recepciji vidim troje Nijemaca koje sam dan ranije i toga jutra vidio u svom hotelu u Zandžanu. Dan ranije su se na recepciji raspitivali za Taht-e Solejman, također su dobili ponudu za aranžman od 3 milijuna riala. Na kraju vele da su to obavili danas (kad prije? vidio sam ih još na doručku u hotelu, a znamo da za Taht-e Solejman treba sigurno 6 sati…morali su biti ekstremno brzi), i to za 1 500 000, kao i ja (barem ako izuzmemo kaznu). Pada mi na pamet ideja – sutradan sam mislio ići u dolinu Alamut, kao i oni, pretpostavljam (što mi potvrđuju). Predlažem da uzmemo zajedničku turu, podijeljeno na 4 neće nas izaći puno. Oni pitaju za cijenu hotelske ture, ona iznosi 2 500 000 riala. Kažu da će se još raspitati uokolo, pa će javiti i meni. Odlaze na večeru, ja nažalost ne mogu s njima ovaj put. No dok sam završio s onim što sam radio, izlazim iz hotela i nalijećem na njih. Našli su još povoljniju turu, navodno za 1 600 000, tj. 400 000 po osobi. Izvrsno, to je dogovoreno, jedino što krećemo već u 8, tako da će to biti kratka noć.
Već je 10 sati, svi restorani se zatvaraju, propala mi je prilika da danas kušam lokalni specijalitet ghimeh nasar, janjeći gulaš sa sjeckanim pistacijama. Vraćam se u hotelski restoran, ali prije toga kupujem još vodu u obližnjem perzijskom fast-foodu. Unutra je jedan tip, vidio sam ga izvana, no kada uđem unutra, kao da je u zemlju propao. Nema ga nigdje. Onda u jednom času vidim kako se diže od ispod šanka, ali opet zaranja. Postaje mi jasno – čovjek se moli, tj. klanja. Nije baš propao u zemlju, ali se prostire po njoj. Malo mi je neugodno što ga ometam, no pričekat ću da završi. Ubrzo zastalno izranja s poda i obavljamo transakciju. Inače, kad smo već kod molitve, u Turskoj je pjev muzejina pet puta dnevno strašno prodoran, kako su džamije poredane puno gušće nego crkve, kada krene ezan to se ori sa svih strana. U Iranu je to nekako suptilnije. Ezani su rjeđi (šijiti su objedinili pet dnevnih molitava u tri, premda su vjernici slobodni klanjati i u drugo vrijeme, kao ovaj trgovac), a i pjev mujezina je nekako tiši, mističniji, druga je melodija, možda čak i tekst… Vidjet ću kako će biti u Pakistanu, tamo su opet suniti.
Za večeru uzimam džodži kebab, pileći kebab, s brdom riže sa šafranom, te naravno opet ne dobivam nož. No zato je kebab već narezuckan taman dovoljno da se razdvaja na šnite. Zapravo, ako izuzmemo prilično mršavi doručak, ovo mi je jedini obrok ovoga dana. A ni za njega nisam osjećao posebnu glad. Ne znam je li to od stresa koji putovanje nužno stvara (neki dobiju proljev, a meni se očito smanji apetit) ili od vrućine, tek, ono što potrošim na taksiste, kazne, ulaznice i slično, uštedim na rjeđem jedenju. Vidjet ćemo kako će biti u nastavku puta. Ne bih htio izgubiti apetit, kulinarski moment je jako važan na mojim putovanjima…
OK, idem sad spavati, ujutro je rano ustajanje…