Sulejmanovo prijestolje

četvrtak , 30.04.2015.

Začudo, na tvrdom se krevetu prilično dobro spava.
Razlozi zbog kojih sam došao u Zandžan jesu Taht-e Solejman i Soltanije. Nadao sam se da ću prvi dan stići dovoljno rano u grad da odem pogledati Soltanije, pa nisam. Nadao sam se i idući dan, pa nisam. Na kraju ću morati ujutro trećeg dana do Soltanije, prije polaska za Ghazvin. Put za Taht-e Solejman pojeo mi je gotovo cijeli dan. Taht-e Solejman nalazi se usred ničega, pa je put do tamo moguć na dva načina – ili ranojutarnjim minibusom do Dandija, pa taksijem do Taht-e Solejmana i natrag, pa opet iz Dandija za Zandžan minibusom – ako ga ima. Ranojutarnji minibus iz Zandžana polazi u 9, i nakon toga više nema ničega – a kako je doručak u hotelu od 8 do 9, nisam mogao nikako stići na njega. Odlučio sam se stoga uzeti taksi direktno iz Zandžana. Nije jeftino, po mom vodiču trebalo bi koštati 40 dolara, što znači oko 1 500 000 riala, ali je najsigurnije. Nakon doručka odlazim na recepciju pitati tipa koliko bi koštao taksi do Taht-e Solejmana i natrag, on mrtav hladan kaže 3 000 000 riala. U tom času ne znam jesu li cijene toliko otišle gore, ali ono što znam jest da ću morati razmisliti, propitati se kod taksista. Odlazim usput promijeniti još novaca, trebat će mi. Mjenjačnicu bih mogao naći negdje na bazaru. Prolazim bazarom uzduž i poprijeko, zavirujem u kojekakve zakutke, postoji hrpa draguljarnica, ali nijedna mjenjačnica. Mislim si, možda draguljari mijenjaju i novce, tako smo mi pred 2 godine u Kašanu. Ulazim u nekoliko draguljarnica i pitam za „change money“, dobivam bijele poglede ili odmahivanja. Potom se odlučujem pitati na farsiju „sarrafi kodžast?“. I tu sad dolazimo do briljantnog savjeta koji vam daju svi turistički vodiči, kako će malo znanja lokalnog jezika biti jako dobro prihvaćeno. Prihvaćeno je toliko dobro da mi na moje pitanje gdje je mjenjačnica oni elaborirano odgovaraju na farsiju, na što se ja mogu samo smješkati i uljudno kimati, a potom otići dalje u potragu za nekim tko će manje pričati, a više crtati; ili reći „farsi namifanam“ („ne razumijem farsi“), nakon čega me jedan tip odvodi do križanja unutar bazara, pokazuje rukom u jednom smjeru i kaže mi nešto poput „pasaž taran“. Pasaž znam što je, to je naziv za natkrivenu šoping ulicu, ali ovu drugu riječ ne kužim. Krećem u rečenom smjeru, nadajući se da ću pronaći mjenjačnicu. Vraga. Izlazim iz bazara, skrećem desno po ulici Imama Homeinija, ali nalazim samo mesnice, turističke agencije, prodavaonicu mobitela…radim krug i vraćam se u bazar. Naposljetku u jednoj draguljarnici vidim nešto poput tečajne liste. Ulazim i pitam za sarrafi, to nije ovdje, ali mi tip crta na papiru, opet spominje taj „pasaž taran“, ali vidim da to treba biti kad izađem iz bazara i skrenem desno (dakle kao i prije), ali s druge strane ceste. Drugo skretanje. Za prvo mi kaže nešto od čega razabirem riječ „ghermez“, što je „crvena“. OK, znači desno, traži na drugoj strani nešto crveno i iza toga je pasaž. Izlazim, skrećem desno, na prvom uglu je neki hotel koji ima crvenu ploču, a iza toga piše „Pasaž TEHERAN“ (s time da ovi to gutaju, pa ispada „taran“). Nalazim mjenjačnicu, ali je zatvorena. No vidim da je tip očito skoknuo samo nekamo nakratko, unutra je sve ostavljeno kao da je netko taj čas izišao. Taman se dajem u potragu za drugom mjenjačnicom i vidim jednu na katu iznad, kad evo tipa. Pitam ga za tečaj, ovdje je još povoljniji – 3 340 000 za 100 dolara. Daj odmah promijeni 200. Oboružan lovom dajem se u potragu za taksistima. Na prvom križanju prilazi mi jedan. „Ta Taht-e Solejman, jek sat montazer va ta Zandžan – čand toman?“ Moj klimavi farsi: „Do Taht-e Solejmana, jedan sat čekanja i do Zandžana – koliko tomana?“ Frajer kaže 150 000 tomana, tj. 1 500 000 riala. Točno pola iznosa od onoga u hotelu. Može, to mi je nekako u skladu s onim što sam očekivao. Sjedam u auto i tip počinje mljeti na farsiju. Kužim da me pita nešto s „kodžast“ („gdje“), pa mu odgovaram „Krovasi“, jer već automatski očekujem da me pita odakle sam. No on nastavlja pitati. Ja mu kažem „Farsi namifanam, azari namfanam“, nadajući se da će začepiti i voziti u miru. No on iz nekog razloga i dalje inzistira s pitanjima. Tek nakon nekog vremena shvatim da on mene pita do kojeg Taht-e Solejmana hoću da me vozi. Kako do kojega, postoji samo jedan. On onda spominje grad, šahr, city. Grad je Dandi, a taj je 50 km udaljen od Taht-e Solejmana. Koji vrag? Taht-e Solejman, ne Dandi. On kaže da je 150 000 do Dandija, ako hoću do Taht-e Solejmana, onda je 200 000. Tu mi puca film i izlazim iz auta. Ne možeš mi usred vožnje mijenjati cijenu. Ako si skužio da si se zeznuo na svoju štetu, tvoj problem. Vraćam se i tražim novi taksi. Pitam jednog vozača, on mi govori nešto iz čega po gestikulaciji otprilike zaključujem da je njemu to predaleko (to je inače 150 km u jednom smjeru) i da neka pitam nekoga drugoga. Krećem pitati dalje, no ovaj prvi taksist izlazi iz auta i pridružuje se kolegama u raspravi na azerskome oko toga koliko bi to trebalo koštati i tko bi to mogao obaviti. Ja stojim u sredini i ne kužim ništa osim brojeva, a ovi kokodaču. Prvo kažu 100 000 riala, onda kažu da je to samo jedan smjer, a s povratkom je 150 000. OK, to štima. Na kraju se dogovaramo i ja ulazim u auto nekog malo jačeg tipa koji izgleda kao netko tko bi u filmu bio typecastan za razrednu budalu. On ponavlja 150 000, potom me vozi nekamo na istok grada, što je meni sumnjivo, pogotovo kada stignemo na autobusni terminal. Sve je međutim u redu, on je samo išao nešto administrativno obaviti. Nakon što se vratio, pokušava upaliti auto, ne ide. Diže haubu i pali ga na kleme. No krasno, bit će veselo ako ostanemo tako negdje u nedođiji. No auto je ostatak vremena palio bez problema (riječ je inače o Saipi Sabi, iranskoj verziji Kie Pride). Potom još odlazi na pumpu, gdje primjećujem da je gorivo znatno poskupilo od prošlog puta – litra benzina sada je 1,75 kn, dok je pred 2 godine bila oko 0,60 kn. Može se činiti smiješno, ali to je gotovo 300%-tno poskupljenje. Kao da želi biti siguran da smo se razumjeli, vozač vadi jednu novčanicu (zapravo ček) od 500 000 riala i kaže „üç“ (tri na azerskome), misleći da će vožnja koštati tri takve, tj. 1 500 000. OK, shvatio sam.
Vožnja do Taht-e Solejmana traje skoro 2 sata, cestom koja ide preko nekoliko planinskih lanaca, povremeno s dosta zavoja, na kojoj se često zateknu kamioni koji voze kamen iz kamenoloma iza Dandija (zato onaj Calcimin od dan ranije). Na usponima primjećujem da auto slabije vuče. Je li do motora ili razrjeđuju benzin, ne znam. Naposljetku, nakon dva sata vožnje koja me pomalo i uspavala, stižemo u Taht-e Solejman.
Ovaj lokalitet nalazi se u brdima usred ničega (nema ni signala za mobitel), a riječ je o nekadašnjem zoroastrijskom svetištu Azergošnasb iz 3. st., doba Sasanida. Zoroastrijci inače kao manifestaciju Ahure Mazde smatraju svaki izvor svjetlosti, bio on sunce, vatra, rafinerijska baklja, žarulja ili nešto drugo. U to vrijeme jedini stalni izvor svjetlosti bila je vatra, i zato su se u zoroastrijskim hramovima obično nalazile vječne vatre koje su simbolizirale Ahuru Mazdu. Zato su pogrešno muslimani mislili da zoroastrijci obožavaju vatru, što je isto kao da tvrdite da kršćani obožavaju dva unakrsno položena komada drveta. No u to se vrijeme zoroastrizam već pomiješao s nekim drugim religijskim vjerovanjima, gdje su vatri pridodana još tri elementa: zrak, voda i zemlja. Za zrak se pobrinuo vjetar kojeg u ovim predjelima ima jako puno, a za vodu kratersko jezero koje se nalazi u sredini lokaliteta. Voda je otrovna, ali su ju svejedno koristili u hramu Anahite, božanstva vode. Jezero inače izbacuje oko 90 litara vode u sekundi, a navodno je vrlo duboko (ne zna se koliko). Vulkanske pare koristile su se za održavanje vječne vatre u ateškadi (zoroastrijskom hramu vatre).
Kad su stigli muslimani, lokalni su se zoroastrijci našli na teškim mukama, jer su znali da će svetište biti razrušeno. Stoga su se dosjetili jadu, koji je bio čest na ovim prostorima – kako bi spasili građevine, tvrdili su da je to prijestolje kralja Solomona (Sulejmana), znajući da muslimani poštuju sve likove iz Tevrata i Indžila (Tore i Evanđelja), te da ih stoga neće razrušiti. Maskiranje je bilo uspješno, kompleks je preživio. U 13. st. Ilhanidi (Mongoli koji su vladali Perzijom) koristili su lokalitet kao mjesto za ljetni odmor svojih kanova, a lovačka palača koju su sagradili danas služi kao svojevrsni muzej sačuvanih fragmenata, poput amfora, komada keramičkih cijevi kojima se usmjeravalo vulkanske pare i sl. Nakon Ilhanida stigli su Timurovi Mongoli, a nakon toga je kompleks ipak razrušen, sve dok ga arheološki radovi u 20. st. nisu vratili u javnost. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Ja sam se sa svojim taksistom dogovorio da se vratim za 40 minuta, što mi je bilo dovoljno da prolunjam kompleksom i pofotografiram ga. Lokacija je doista spektakularna, a prilikom upisa u popis gostiju (što moraju svi napraviti na ulazu) vidim da je tu i neka grupa Slovenaca. Mogao sam se njima prikrpati, jeftinije bi me došlo… Nažalost, natpisi uz građevine su dosta šturi, a malo ih je dvojezičnih. Zato se i ne može u potpunosti steći dojam o lokalitetu, trebalo bi kupiti neku brošuru i detaljno sve pregledati, za što baš i nemam vremena. Svejedno, i ovako se može steći dojam o veličini i izgledu kompleksa kada je bio cjelovit.
Vraćam se do taksija, uzimam još dvije vode, za sebe i vozača, i krećemo nazad. Na jednom mjestu preko ceste nam prelazi kornjača, na drugom vidimo dva vuka kako nonšalantno prolaze cestu 20-ak metara ispred našeg auta. Mislim da je to prvi puta da u životu vidim vukove u divljini. Ako nisu šakali.
U jednom trenutku nas i auto ispred nas zaustavlja policija. Vozač odlazi van s ispravama, ja sjedim u autu i jedina mi je briga što ako me legitimiraju. Pasoš mi je u hotelu, kao i osobna, kod sebe imam jedino kreditnu karticu kao dokument s imenom, ali bez slike. Vele da bi se uvijek trebalo nositi fotokopiju pasoša i vize, baš za ovakve situacije. Ah…
Srećom, mene nitko nije dirao, ali je vozač pobrao 400 000 riala kazne. Ne znam jedino da li zbog prebrze vožnje ili zbog pretjecanja preko pune crte. Nije ni važno, nije moj problem.
Ostatak vožnje do Zandžana protječe u miru, a i vozač više ne pretječe preko pune crte, vozi mnogo opreznije, naučilo ga je pameti. Stižemo u Zandžan, tražim ga da me ostavi na trgu Enghelab, dajem mu 1 500 000 riala i još 100 000 kao napojnicu. I tu sad počinje veselje. On naime kaže da treba platiti i za onu kaznu, 400 000 riala, da mu dam još 300 000. Ja govorim da to nije moj problem, on je kriv. Ali ne znam farsi i ne mogu se ni svađati s njime, osim ako ga idem loviti na galamu, što ne želim. Procjenjujem situaciju. Odvezao sam pojas, držim novce u ruci. Mogu mu dati to što imam i izaći iz auta. Ali, na tuđem sam terenu, lako sam uočljiv kao turist, imam veliki fotoaparat oko vrata što znači da ne mogu lako pobjeći i ne znam je li taksist spreman na nasilje (izgleda kao izbacivač). Želim li riskirati? Tu radim glupost i plaćam tih 400 000 riala. Je li bila glupost? Gledano financijski, svakako jest – on nije imao pravo svoju neodgovornu vožnju prelamati preko mojih leđa, nisam ga ja tražio da se žuri i pretječe preko pune crte. No mogu li zbog tih 400 000 riala riskirati naguravanje, razbijeni fotoaparat ili tko zna kakve druge probleme? S jedne strane, to je ona škola koju svatko mora jednom platiti kako bi drugi puta očekivao takve stvari (meni iskreno nije bilo ni nakraj pameti da uopće pomislim da bi on tražio od mene da mu platim kaznu – ma čak i da je bilo pola kazne, moja odgovornost u tom prekršaju je nikakva). S druge strane, očekivanje takvih stvari vodi u ono o čemu sam govorio neki dan – nepotrebnu sumnjičavost i očekivanje prevare. Vozač u Tabrizu je bio dobričina, ovaj je na kraju ispao đubre, iako se većinu dana činio OK. Kako se postaviti prema idućem? Ne znam, stvarno ne znam, budući da su taksisti kao štapići od sladoleda – tek na kraju doznaš jesu li nagradni ili ne.
Poprilično zlovoljan se vraćam u hotel, šaljem poruku Aliju da bih mogao večeras s njim popiti čaj, da si malo popravim dojmove, jer me taj Taht-e Solejmanj zapravo koštao tri negativna iskustva: frajer na recepciji koji traži duplo veću cijenu od realne, prvi taksist koji mijenja cijenu usred vožnje i drugi taksist koji traži da mu ja plaćam kaznu za njegovu neodgovornu vožnju. Naravno, nije Taht-e Solejman kriv, to je krasan lokalitet, samo su se uz njega vezale neugodne stvari. Ali prihvaća poziv i dogovaramo se u pola 9 ispred moga hotela. Taman se stignem istuširati, srediti fotografije... U pola 9 sam pred hotelom, Ali dolazi s nekih 5 minuta zakašnjenja, ispričava se (još jedna pogrešna stvar koju ljudi misle o Irancima – oni su jako točni, nema tu javašluka), a s njim je i njegova žena, koja se mislim zove Fatime. Kao i većina Iranaka, i ona je ljepuškasta, iako pomalo sramežljiva. Razumije malo engleskog, ali slabije nego Ali (iako ni on ne briljira). Ona ima 29 godina, on 32. Vjenčali su se lani u ljeto. Ona je Kurdinja (Kurtkinja? Kurdica?) iz Kermanšaha, on je Azer (iako za sebe kaže da govori turski – iranski Azeri se često nazivaju Turcima, premda su em šijiti, em im se jezik razlikuje od turskoga, iako su slični). Prvo odlazimo u neki fensi šoping centar, ali dok čekamo lift nešto pričamo o tome kako sam gladan i kako bih uz čaj nešto i pojeo. Ali me pita želim li jesti iransku hranu. Zašto ne, zato sam i tu. Oni razmišljaju postoji li neko tradicionalno mjesto i onda se upućujemo nizbrdo, da bismo završili – tamo gdje i dan ranije, u bivšem karavansaraju. Ovaj puta uzimam dizi ili abgušt, karakteristično jelo koje se služi u zemljanom ćupu, a sastoji se od bujona na vrhu (koji se odlije u posebnu zdjelu i jede s komadićima kruha), te mješavine slanutka, začinâ, janjetine i još ponekog povrća (nama je bio paradajz), koja se mora zgnječiti posebnim batom u gnjecavu kašu. Zvuči odvratno, ali je zapravo dosta ukusno, pogotovo ako se gore stavi još malo jogurta. Poslije večere uzimamo i čaj. Iranci čaj piju kao i Turci, iz čašica (iako većih nego Turci), a šećer u njega stavljaju na dva načina. Ako imaju šećer u kockama (bolje rečeno u kojekakvim nepravilnim poliedrima), onda taj poliedar drže među zubima i čaj piju preko njega (ne znam kakav to efekt ima na sjekutiće). U drugom slučaju imaju šećer žućkaste boje (ne znam je li to od nerafiniranosti ili dodaju neki začin, možda šafran) koji je kristaliziran oko štapića (slično kao što smo u školi morali raditi kristale modre galice) i onda se taj štapić tutne u čašicu i lagano otapa.
Tijekom večere pričamo o raznim stvarima. Ali je simpatičan – donio je laptop na kojem ima Google Translate, pa ako mu zatreba neka riječ, on ju ukuca u program, koji mu ju izbaci na engleskome. Pričam im događaje od danas, oni se osjećaju jako odgovornima i ispričavaju mi se za to što mi se dogodilo, kao da oni imaju nekakve veze s time. Kod Iranaca je čini se jak taj strah od kolektivne krivnje, strah da jedan neodgovoran pojedinac ne upropasti sliku o čitavom narodu. A njima je taj imidž jako važan. Govorim im i o tom neugodnom osjećaju koji imam kao stranac, kao da svi bulje u mene, a ja se jednostavno želim izgubiti, stopiti u masi na bazaru, biti neprimjetni unutrašnji promatrač. Jasno mi je da to neću moći u jugoistočnoj Aziji, ali ovdje bih mogao. Čak mi i Ali kaže da ličim na Iranca i da dan ranije, u busu, nije bio siguran jesam li Iranac ili stranac, sve dok nisam izvadio fotoaparat. Zaključak, Iranci ne fotografiraju. :D
Pred kraj večeri vidim zanimljivu varijantu ta'arofa – kažu mi „umoran si, trebali bismo ići“. Prva dva puta sam otklonio mogućnost da sam umoran (i stvarno, nisam), ali izgleda da oni zapravo žele reći da su oni umorni, ali to nije pristojno, jer bi to značilo da otpiljuju gosta. Naposljetku krećemo prema mom hotelu, gdje se još opraštamo uz duge želje za sretnim nastavkom puta. Čak mi je Ali rekao da se nada da ćemo se vidjeti idući dan, iako znade da idem u Ghazvin, a da on radi do negdje 5-6 popodne. Opet ta'arof. Nema veze, ovi dragi ljudi su mi ipak spasili dan i hvala im na tome. Zanimljivo, prethodni dan me Ali pomalo nervirao u busu dok je svojim zapetljanim engleskim pokušavao doznati nešto o meni, ali onda sam prihvatio njegovu pomoć i danas je ispalo čisto u redu. Zapravo, to je jedino što je ispalo u redu. Uz tečaj dolara, naravno.
Dakle, još ostaje Soltanije, pa Ghazvin…