Perzijanci

srijeda , 29.04.2015.

O Iranu i njegovim ljudima na Zapadu uglavnom vladaju predrasude. Razlog za to započinje već u osnovnoškolskoj nastavi svjetske povijesti. Uče nas tako kako se mala i hrabra Grčka, koju volimo zato što je kolijevka demokracije, filozofije, Olimpijskih igara, slobodne muške ljubavi i tko zna čega, našla nasuprot primitivnim tiranima Perzijancima s istoka, koji su se iz nekog razloga napenalili na Grčku i odlučili pod svaku cijenu ugroziti taj bastion slobodnog svijeta, to predziđe civilizacije. Zamislite, ti glupi Perzijanci su bili toliko iracionalni da su išli bičevati more samo zato što su im njegovi valovi odnijeli njihov pontonski most. Uloge su jasno podijeljene, naposljetku ti kukavni i priglupi Perzijanci, nakon što su prvo nadjačali Spartance pukom izdajom nekog bijednika, propisno bivaju izdevetani, jednom na Maratonskom polju, drugi put kod Salamine – a onda se na koncu pojavi Aleksandar Veliki koji ih natjera u bijeg i nizanje poraza za porazom, ostavljajući iza sebe krš i lom, sve dok Perzija ne poklekne i pretvori se u veliko helenističko carstvo. Darije i Kserkso su puki tirani, ali Aleksandar, koji radi istu stvar u suprotnom smjeru, je Veliki.
Ono što nam međutim izmaknu iz fokusa jest da Grčka nipošto nije bila u cijelosti ono za što ju izdaju – Sparta je tako bila primitivna mačističko-militaristička država s vrlo strogom društvenom hijerarhijom i provođenjem socijalnog darvinizma za one koji su bili premekoputni za vojsku, a i u bajnoj Ateni demokracija je bila samo za odabrane, tj. slobodne. Dok su Perzijanci bičevali more, Grci su proricali po letu ptica, ubijali životinje samo da ih spale i slično. Istovremeno se ne spominje s druge strane izvrsna uređenost Ahemenidskog Carstva, države koja je prva u povijesti uvela poštansku službu, koja je gradila velebne infrastrukturne projekte, koja je također imala razvijenu filozofiju i umjetnost (između ostaloga, čini se da su Perzijanci, a ne Židovi, prvi uveli koncept transcendentnog monoteističkog Boga, u sklopu zoroastrizma)…u judeokršćansko-helenističkom poimanju svijeta nema mjesta za Perzijance, oni su jedan od primjera opasnosti koja uvijek dolazi s istoka, otkad je svijeta i vijeka.
Potom Perzija u nastavi svjetske povijesti postaje tek fusnota. Eventualno se spomene da je Kras, Cezarov i Pompejev sudrug u Prvom trijumviratu, nastradao u ratu s Partima, koji su živjeli tamo negdje u Perziji. Perziju nam opet spomenu tek u sklopu arapskih osvajanja i širenja islama, pa tako mnogima ostane predodžba da su Iranci zapravo Arapi. Muslimani su i pišu kao Arapi i još su divljaci koji mrze sve zapadno – ergo, Arapi su. I onda se nakon toga o Perziji ne čuje više gotovo ništa, osim možda Teheranske konferencije za vrijeme Drugog svjetskog rata. U povijesti književnosti, ako ostane prostora, možda se spomenu Firdusi ili Omar Hajjam, uz naravno priče iz 1001 noći. Starije generacije (pogotovo ženske) sa sjetom će se sjetiti šaha Mohammada Reze Pahlavija i toga kako je bio naočit, a onda se pojavio onaj primitivac Homeini i sve upropastio.
Ukratko, prosječni zapadnjak o Iranu nema blagog pojma, pa ostane nemalo iznenađen kada shvati da je riječ o modernoj razvijenoj državi, koja unatoč teškim ekonomskim sankcijama i dalje razvija svoju tehnologiju, oslanjajući se prije svega na vlastite resurse (kojih ima sasvim dovoljno – riječ je o ogromnoj zemlji, velikoj kao dvije Turske, a ugura se tu i još jedna Bugarska). Iznenadi se i kad shvati da Iranci ne hodaju okolo u haljama i s maramama na glavama, nego se odijevaju poprilično zapadnjački (istina, s nekih 40-ak godina zakašnjenja – i kravate su no-no, budući da podsjećaju na razdoblje šaha). Iranke doduše nose marame, ali i tu se primjećuju pomaci, pogotovo otkako je Ruhani na vlasti (pred dvije godine izgledalo je mnogo konzervativnije nego danas – sada možete vidjeti Iranke koje hidžab nose tako da si naprave punđu u produžetku tjemena, te maramu jednostavno objese na tu punđu, tako da im je pokrivena jedino stražnja strana glave; većina mladih su vrlo profinjeno našminkane, a jučer sam vidio i jednu koja je ispod tunike koju nosi većina mlađih žena umjesto hlača nosila tek obične hulahopke, doduše debele, ali ocrtavala joj se linija nogu; također sam vidio i jedan par koji hoda ulicom držeći se za ruke, što bi u vrijeme Homeinija povlačilo bičevanje). Naravno, Iran i dalje ima smrtnu kaznu (kao npr. i SAD), povremeno se trenira strogoća na nekim pojedincima (homoseksualcima, ženama koje se pojave bez hidžaba ili s lošim hidžabom u javnosti…), ali slične se stvari događaju npr. i u Turskoj (zemlji s najviše zatvorenih novinara na svijetu) ili Pakistanu („faktor stabilnosti u regiji“).
Ako gledamo samo na razini ljudi, Iranci su izuzetno ljubazna i znatiželjna čeljad. Čak i ako ne znaju engleski, potrudit će se dati vam do znanja da vam žele dobrodošlicu u svoju zemlju (u ovim je krajevima gost blagoslov), obavezno će vas pitati odakle ste, brinuti se za vas dok ste pod njihovom ingerencijom. Čak i ako dolazite iz zemalja u kojima Iran ne kotira osobito visoko (pa i iz samog Velikog Sotone), Iranci će znati napraviti razliku između vas i vaše države. Srećom, mi nismo Veliki Sotona (unatoč političkom kursu naše vrhuške koja uspješno navigira u Sotonin anus), Hrvati u Iranu jako dobro kotiraju. Tu nećete doživjeti blijede poglede kada im kažete da ste iz „Krovasi“ (s naglaskom na posljednjem slogu – francuski utjecaj je popriličan u farsiju), nećete se morati vaditi preko Jugoslavije i Tita (moram priznati da ni ne znam kako Tito kotira u Iranu, znam da si je bio dobar sa šahom, a obojica su umrla nekako u slično vrijeme). Poveznica je naravno nogomet, ali ne naš čuveni „brend“, već prije svega treneri. Miroslav Blažević vodio je reprezentaciju i nogometni klub iz Kermana, Branko Ivanković reprezentaciju, Zlatko Kranjčar Sepahan iz Esfahana…i njihova su imena dobro poznata Irancima (ne znam doduše da li i Irankama).
Jučer ujutro sam ponovno promijenio novce kako bih mogao platiti sobu u hotelu – za 100 dolara dobio sam 3 300 000 riala. Računam da će mi to biti dovoljno do subote, tim tempom ostajem unutar budžeta. Prilikom odjave iz hotela na recepciji je opet ona ženska koja ne zna engleski. Pokušavam ju pitati kojim busom trebam do terminala i gdje je stanica. Ona ne zna. Zove nekoga, ni taj drugi ne zna. No pored recepcije je neki tip koji me potom odvodi do susjednog lokala, gdje neki drugi tip natuca engleski. On mi kaže broj autobusa (160) i kamo otprilike trebam ići. Potom me, za provjeru, pita jesam li zapamtio broj. To je ono o čemu sam govorio, žele biti sigurni u to da su se pobrinuli za vas.
Dolazim na terminal gradskih buseva i kupujem kartu. Čovjek koji prodaje karte daje mi drugi broj autobusa na koji moram ići (104). Vjerovat ću njemu, ipak mu je to posao. Srećom, autobus broj 104 stoji na stajalištu, tako da pitam i putnike u njemu. Sve je u redu, taj je moj. Ukrcavam se, a ubrzo se sa mnom u razgovor upušta mladić s druge strane prolaza. Ne zna baš dobro engleski, ali za osnovni razgovor je dovoljno. Pita me uobičajene stvari, odakle sam, kako se zovem (iako volim svoje ime, ono mi stvara vraške probleme kada se predstavljam strancima, koji se nikad nisu susreli s takvim imenom – i uvijek, ali uvijek, kada ga izgovore, izgovaraju ga Krešmir, bez i u drugom slogu – neovisno jesu li Englezi, Francuzi, Nijemci, Maltežani, Kubanci, Mađari, Turci, Iranci…), kako mi se sviđa Iran… Potom me pita neobičnu stvar – zašto idem autobusom, a ne taksijem. Kažem mu da mi je jeftinije, a i može se pričati s ljudima, dok taksisti obično ne znaju engleski (malo mu podilazim, nije da sam baš tip od small talka). Nabrajam mu kamo sve mislim ići u Iranu, on se snebiva i kaže da se on uglavnom nije maknuo iz Tabriza. Bez obzira što mi je prije toga on rekao da bih trebao vidjeti i druge gradove po Iranu. :D
Nakon što smo iscrpili najosnovnije, prepuštamo se svaki svojim mislima. On silazi kod Umjetničkog sveučilišta, pita me želim li možda doći s njim vidjeti gdje studira. Odbijam, a on ne inzistira. Naravno, jasno je da je ta njegova ponuda bila čisti ta'arof, taman posla da ću ja s ruksacima sići s busa koji me vozi na terminal i ići razgledavati sveučilište.
Ta'arof je važan koncept u iranskoj kulturi koji ponekad može dovesti do neugodnih ili iritantnih situacija ako niste u njemu izvježbani. Riječ je o nekoj kombinaciji uslužnosti i spašavanja obraza. Ta'arof nalaže da netko nešto ponudi, čak i ako to zapravo nije u mogućnosti osigurati ili bi mu to stvorilo komplikacije. Druga osoba to mora odbiti, čak i ako to u stvari želi. Onda prva osoba mora inzistirati na ponudi, druga na odbijanju, sve dok jedna od njih ne kaže „u redu“. Ako su obje usklađene, na kraju će ponuđač prvi odbiti ustrajati i tako će situacija ispasti povoljna za njega – ponudio je, to je odbijeno i sad se nije uvalio u probleme. No moguće su i situacije da obje osobe završe tako da rade ono što zapravo ne žele – prva je ponudila nešto što nije htjela, druga je prihvatila ono što nije htjela, nadajući se da će prva osoba to shvatiti kao kontrata'arof… Turist će se s ta'arofom susresti npr. u situaciji kada nekoga pitate koliko ste dužni za neku robu ili uslugu, a on vam kaže da je to besplatno. Naravno da nije i vi ste budala (ako ne znate za ta'arof) ili gnjida (ako znate) ako nakon toga slegnete ramenima i udaljite se. Trebate svejedno ustrajati da on „popusti“ i kaže vam cijenu, te onda podmiriti svoj račun.
Autobus me dovozi do terminala gdje odmah nalazim bus za Zandžan, uz samo dva problema – kreće za sat i pol i nije V. I. P. Prvo rješavam pisanjem dnevnika, drugo ću tek vidjeti. Ali da, poskupili su. Recimo, karta Tabriz-Teheran s V. I. P. busom danas košta 350 000 riala – oko 80 kn. Pred dvije godine koštala je 60 kn. Svejedno, to je vožnja od 600 km i još je uvijek bagatelno jeftino, ako usporedite npr. cijenu karte Zagreb-Dubrovnik. Do Zandžana (5 sati vožnje) je 120 000 riala, nekih 27 kn. Toliko košta Zagreb-Samobor, ako idete s popularnim Autoteroristom…
Bus je u rangu malo boljih hrvatskih buseva, ali dobivam malo mjesta, jer sam smješten taman iza drugih vrata, pa je preda mnom ono čudo koje liči na šank. Pored mene sjedi neki mlađi tip koji je veći dio vožnje do Zandžana prespavao, ali je uredno zauzeo i trećinu mojeg mjesta razbaškarivši se dok je spavao. Vožnja traje kojih četiri sata, poprilično je monotona, jer se vozimo autoputom, a zbog sunca koje udara taman u našu stranu busa, navukli smo zastor i slabo se što može vidjeti van. Negdje oko 70 km prije Zandžana moj se suputnik budi i počinje komunicirati sa mnom. No izgleda da bolje čita i piše engleski nego što ga govori. Nakon uobičajenih uvodnih pitanja, te nakon što sam mu rekao da iza Zandžana idem u Ghazvin, ispada da je on razumio da idem u Calcimin, što je rudnik u Dandiju, gradu nedaleko Zandžana. Potom me pita bavim li se rudarstvom, na što mu kažem da se bavim jezicima, ali on ne razumije riječ „language“, pa mu i to moram pojašnjavati. Kada je shvatio što je to, pita me što točno radim s jezicima. Izgleda da je ljudima koncept lingvistike nejasan, pa često misle ili da predajem neki jezik ili da sam prevoditelj. Objašnjavati im što točno radim stvarno nema smisla. Moj me novi poznanik tada traži mejl adresu i broj mobitela za Whatsapp. Općenito mi je takva neposrednost malo neugodna, ali takvi su Iranci. Par razmijenjenih replika i već ste si dobri. Čudi me da mi to ne pali s couchsurferima (trebam li reći? – poslao sam jedan zahtjev u Zandžan, dobio odgovor nakon što sam se već smjestio u hotel, da je tip navodno u Španjolskoj). Moj mi suputnik objašnjava da je na doktoratu iz mehanike na sveučilištu u Tabrizu, ali inače je iz Zandžana. Teško se izražava na engleskome (bolje nego ja na farsiju, doduše), tako da je razgovor pomalo zamoran. No po dolasku u Zandžan pita me idem li odmah u hotel i znadem li koji. Znadem. Silazimo ranije, kod željezničkog kolodvora, odakle imamo oko 500 metara do moga hotela, smještenoga u samom centru, pored trga Enghelab. Pomaže mi s nošenjem stvari do hotela. Ulazimo na recepciju, čini se da tip na recepciji uopće ne zna engleski, tako da mi je dobrodošla pomoć moga suputnika (tek ću kasnije doznati da se zove Ali – čovjek mi se naime navečer doista javio mejlom). Imaju dvije vrste soba, jedna je 800 000, a druga 1 200 000 riala. Odlazim pogledati ovu jeftiniju i čini mi se OK. Iako, puno je manja od one u Tabrizu, a za istu cijenu. Iz nekog razloga, Zandžan je skup. Wi-fi ovaj puta radi samo u predvorju, a plaćanje je unaprijed. Tek sam promijenio novce i već ostajem sa samo 1 200 000 riala. Bogme mi neće to izdržati do subote, a ovakvim tempom mi neće biti ni dosta love koju sam namijenio za Iran. Moram pod hitno srediti spavanje kod nekoga u Teheranu, Qazvin ne obećava, ni hoteli ni ekipa na CS-u. Ali pravi užas počinje kada se pozdravim s Alijem i vratim u sobu. Madrac na krevetu je tvrd kao klada. Ne znam čime ih pune, ni onaj u Tabrizu nije bio mekan, ali ovo je užas. I još je ulegnut na jednom mjestu, pitanje je kakva će mi ujutro biti kičma.
Dok sam se spremio za šetnju, već je pao mrak. Koliko vidim, Zandžan baš i nema nešto osobito atraktivnih spomenika, nekoliko džamija, bazar i to je to. U Zandžan se dolazi radi atrakcija u okolici, koje ću ja obići sutradan. Koliko će me to koštati, ne znam. Mogao bih minibusom za Dandi (možda stvarno odem u taj Calcimin), pa onda do Sulejmanova prijestolja, ali minibusevi navodno polaze već u 9 ujutro, ako ga propustim, onda sam u gabuli. A uzeti taksi direktno bilo bi možda preskupo samo za jednu osobu.
Večeram u restoranu uređenom u bivšem karavansaraju, gdje se sjedi na platformama poput ogromnih niskih stolova (uobičajena stvar u Iranu, sjedi se po turski) i gdje naručujem kaški bademdžan, kremu od patlidžana sa začinima. Iako je zapravo riječ o predjelu, meni je sasvim dovoljno za večeru. Barem na hrani štedim, mislio sam da ću više jesti na putu, ali obično me doručci izvuku za veći dio dana. Vidjet ćemo kako će biti u Kini, Vijetnamu…
Vraćam se u hotel i šaljem poruku Mostafi, momku kojeg sam upoznao u Zagrebu, gdje je on bio na nekakvom poslijediplomskom. On živi u Teheranu, možda mi pomogne oko smještaja. Kaže da ovu subotu izbiva iz grada, jer je praznik (1. maj), ali da se vraća u ponedjeljak, pa da ga onda podsjetim da se nađemo. Ja mu naravno nisam izravno rekao može li mi pomoći oko smještaja, očekivao sam da on to ponudi, no kako nije, ostaje mi još jedna nada, jedna polunada i Couchsurfing. Sutra ću kontaktirati ovu drugu nadu, pa vidjeti.
Inače, kad već toliko komentiram taj Couchsurfing, moram priznati da sam kasnije dobio ponude za kaučeve i u Eskişehiru i u Kayseriju – ali redovno nekoliko dana nakon što sam već napustio te gradove. Navodno obavijest o tom mom zahtjevu u zadnji čas ljudima dođe u inboxe tek nekoliko dana kasnije, što znači da bih trebao slati zahtjeve po pet ili više dana prije nego što uopće dođem u taj grad ako se želim ičemu nadati. Ima li netko s iskustvom na CS-u tko mi može potvrditi da nisam lud ako šaljem zahtjev za kaučem dva dana ili dan prije dolaska u neko mjesto? Je li moguće da samo zbog toga dobivam odbijenice?
Kakogod, idem se baciti u krevet – i nadati se da mi on neće uzvratiti udarac…