Lokacija: Rajski vrt

ponedjeljak , 27.04.2015.

Kada sam se dva dana ranije prijavio u hotel u Urmiji, i rekao da trebam sobu na dvije noći, tip na recepciji mi je napisao iznos od 700 000 riala. Zaključio sam da je to iznos za obje noći zajedno – po LP-u bi soba u tom hotelu trebala koštati 15 dolara, ovo je bilo 24 dolara, dakle 12 dolara po noći, vjerojatno neki izvansezonski popust, blablabla. No jutros, iznenađenje – 700 000 riala je cijena JEDNE noći. Dakle, ja sam ne osobito blistavu sobu, s kupaonicom u kojoj je zahodska školjka rasklimana, u kojoj se vrata ne daju zatvoriti bez ključa, u kojoj ne hvata Internet, u hotelu gdje recepcionar ne govori engleski…plaćao 24 dolara za jednu noć. Čini mi se da ću morati obavijestiti LP o promjenama koje su nastupile.
Odlazim pješice do autobusnog kolodvora. Mislio sam ići na taksi, ali me začudo nitko nije zahaltao, tako da sam prehodao svih tih 2-3 km do kolodvora. A na kolodvoru naravno kaos. Iako je iranski autobusni promet dobro uređen, kolodvori su poprilično nezgodni za korisnike. Naime, uglavnom ne postoji središnji ured prodaje karata, niti središnji vozni red, već morate otići u ured neke agencije i tražiti kartu izravno kod njih. Naravno, uokolo kolodvora vise taksisti koji vas žele ščepati i uvjeriti vas da je bolje da vas oni odvezu do rečene destinacije nego autobus. I da, vi možete putovati iz Tabriza za Esfahan, što je oko 1000 km udaljenosti, oni će vas uvjeravati da je bolje da idete s njima nego busom. Sad si zamislite situaciju gdje ja s dva ruksaka dolazim na kolodvor, pojma nemam koje agencije voze za Tabriz i kada, da bih pročitao treba mi malo vremena (znam čitati perzijski, ali uz malo koncentracije), a ovi se odmah bacaju na mene sa svih strana. Da stvar bude gora, među taksistima se vrzmaju i agenti pojedinih agencija koji traže putnike za njihove autobuse koji ubrzo kreću. To je načelno u redu, samo što je teško razlikovati tko je taksist, a tko agent, zato što se Iranci svi odijevaju poprilično uštogljeno, pa ćete naletjeti i na taksista u odijelu – a ako preventivno ignorirate svakoga, misleći da je taksist, možete zabunom ignorirati i nekog od agenata. Ja stoga jednostavno ulazim u ured prve agencije pred kojom sam se našao i pitam imaju li bus za Tabriz. Nažalost, nemaju, ali mi kažu da moram tu par ureda niže. Jasno, ime ureda mi ne kažu. Čim sam izašao, evo taksista. Naglašavam, „Tabriz, no taxi, no savari, autobus!“ (savari je inače neka vrsta međugradskog taksija, koji je skuplji od autobusa, ali jeftiniji od privatnog taksija). Ovi su se uskokodakali na farsiju, svaki i ima nešto za reći, a sve je to meni posve nerazumljivo i vrlo vjerojatno irelevantno. Srećom se pojavljuje neki tip iz agencije koji me spašava iz ralja taksista i usmjerava u jedan ured. Na zidu vidim da imaju buseve za Tabriz, čak i V. I. P. (koji su malo luksuzniji od običnih, nazvanih mahmuli). Cijena za V. I. P. je 100 000 riala, za obični 50 000 riala. Nešto mrdaju, opet im ne radi sistem, ili printer, na kraju mi tip rukom ispisuje kartu, jer autobus za koji mi ju izdaje polazi u 11.30, a sada je već 11.34. Cijena – 80 000 riala. E sad, misli li da sam ja zbunjen, pa ne vidim cijenu na zidu ili je to nekakva cijena u zadnji čas, ne znam. Naposljetku, možda je bus V. I. P., pa sam dobio čak i popust…
Naravno da nije V. I. P., čini se da su me opet smuljali. Ovaj Iran u prva tri dana ispada skuplji nego ga se sjećam. Ha ništa, barem nisam puno čekao na bus… Krećemo na dvoipolsatni put od Urmije do Tabriza. Put vodi novom cestom preko jezera Urmija, tj. preko onoga što je od njega ostalo. Čak je i izgradnja ceste i nasipa kojim ona ide još dodatno poremetila kolanje vode u jezeru i zabila još jedan čavao u lijes. Jezero izgleda tužno. Uz cestu viđam tek pijesak s ponekom lokvicom. zatim naslage soli, brodove na suhom, tek ponešto vode u istočnom i sjevernom dijelu jezera. Bojim se da je za jezero Urmija prekasno, da će doživjeti sudbinu Aralskoga jezera, preuzet će ga pustinja, eventualno će se manje zaslanjeni dijelovi tla pretvoriti u obradive površine, i to je to. Od triju svetih jezera Armenije ostat će dva (dapače jezero Sevan se u zadnja dva desetljeća čak puni vodom, budući da su ekolozi uspjeli spriječiti da mu se dogodi slična stvar kao i Urmiji), a jezero Van će tako postati najveće na Bliskom istoku.
Nakon jezera Urmija tonem u neki polusan, glava me boli još od jutros, ne neizdrživo, ali dovoljno da ju osjetim. Još dvojim da li da u Tabrizu ostanem samo jednu noć ili dvije, po planu. Pred dvije smo godine bili jedan dan u njemu, stigli obići više-manje sve, sad mogu tek malo prošvrljati i vidjeti ima li kakvih noviteta. Ali opet, već poznam grad, što znači da se osjećam kao kod kuće. Zanimljiv je taj fenomen s putovanjima, barem kod mene. Ako sam u nekom gradu boravio makar jedan dan, kada idući put dođem u njega, već smo si stari znanci. Odlučujem ipak ostati dvije noći, otkrio sam nešto zanimljivo u okolici, što bih želio istražiti.
Na kolodvoru me odmah zaustavlja jedan taksist, pitam ga koliko do hotela Azarbajdžan, on mi kaže 80 000. Prihvatljivo, znam otprilike koliko je to vožnje. Hotel Azarbajdžan sam odabrao čisto zato što mi je izgledao najpovoljniji od onih navedenih u LP-u, ali na TripAdvisoru ima strašno loše recenzije (naravno da sa, poslao i jedan zahtjev preko CS-a, ali mi je tip odgovorio da je trenutno zauzet. Očekivano.). Ništa, idemo vidjeti kakav je hotel. Na recepciji žena govori engleski – prvi plus. Cijena jednog noćenja je 800 000 riala – još skuplje nego u Urmiji. Minus. Penjem se u sobu, izgleda čišće nego ona u Urmiji, Internet je opet slab u sobi, ali barem imam pred sobom na hodniku stolić za koji mogu sjesti i tamo je signal OK. Posteljina upakirana u najlonske vreće, svježe oprana. Plus. Ubrzo mi na vrata jedna ženska donosi još i dvije vode, dvije Fante i dva voćna soka, za minibar. Ne izgleda mi kao da se dodatno naplaćuje. Vidjet ću u utorak ujutro je li to plus ili minus. Kupaonica urednija od one u Urmiji, s nevjerojatnim rješenjem (tog se nitko nije sjetio): u kupaonici naime postoje i normalni zapadni zahod i čučavac, s tim da čučavac ujedno ima i ulogu slivnika. Tuš je naravno otvoren, tj. cijela kupaonica (koja je čak i dosta prostrana) je tuš-kada. S čučavcem kao odvodom.
Osvježavam se (toploj vodi treba valjda 5 minuta da dođe do tuša), a potom se dajem u potragu za nekim jelom koje bi već moglo biti spoj ručka i večere. Prošla su 4 sata, valjda će dan još dovoljno dugo trajati nakon ručka kako bih mogao proći glavne punktove. Odlazim u jedan restoran u kojem sam bio sa svojim haharima prije dvije godine, velika prostorija u podzemlju, bio je to naš prvi ručak u Iranu i sjećam se da su imali u ponudi i druga jela osim dosadnih kebaba. Ulazim u restoran i vidim kako mi neke Iranke mašu na pozdrav. Pogledam malo bolje i shvatim da to nisu Iranke, već Austrijanke. :D Prva pomisao mi je „kog će im vraga te marame na glavi“, a onda se lupam po čelu i shvatim da je i njima obavezno pokrivanje glave. Uglavnom, oni su svratili ovamo na ručak prije polaska za Esfahan. Prvotno su se mislili zadržati dulje u sjevernom Iranu, ali vrijeme oko Vana ih je ponukalo da se pokušaju što prije dokopati druge klimatske zone. Iako je i ovo već drugačija klima, a po prognozi idućih će dana biti redovito preko 20°. Nakon Esfahana će u Jazd, pa možda ipak u Širaz, za koji su prvo mislili da neće… Budući da ću ja u Esfahanu biti za skoro dva tjedna, prilično je izgledno da se nećemo susresti više na ovom putu. Jedino ako oni na povratku iz Širaza ne stanu u Kašanu, za nekih desetak dana, možda se tamo susretnemo.
Austrijanci odlaze, a ja naručujem. Dobra je stvar što uz svako jelo dobijete i pravo na posjet salata-baru (ne osobito izdašnom, moram reći) i juhu od ječma i žutike (suprotno imenu, žutika je biljka koja daje male crvene plodove, bogate C vitaminom. Od njih Iranci često rade sok.). Za glavno jelo uzimam neki gulaš s celerom, pravo osvježenje u kulinarskoj ponudi, premda ne neki spektakl. Prilog je riža uz koju vam u Iranu obavezno serviraju komad maslaca kojim onda zamastite tu rižu.
Nakon ručka krećem na predviđenu rutu obilaska centra i šireg centra grada, namjerno se koncentrirajući na sve osim na bazar. To ću sutradan. Obilazim džamiju Mosalla, koju su gradili i pred dvije godine, sada izgleda dovršenije, čak sam čuo i mujezinov poziv iz nje, tako da je možda čak djelomično i otvorena za posjetitelje. Impresivna džamija gradi se odmah pored ostataka stare citadele, bilo je i nekih upozorenja da bi to moglo ugroziti citadelu (kopanje za temelje džamije, pa vibracije od bušilica itd.). Ali, Allah ima prednost. Uspijevam uslikati gradsku vijećnicu, istom gerilskom taktikom kao i onu u Urmiji. Odlazim ponovno do Plave džamije, pred dvije godine nismo mogli ući, došli smo prekasno, a mislim da se ovima nije dalo ni plaćati ulaznicu. Danas ju plaćam, košta 100 000 riala (stvarno pljačka, mi smo plaćali ulaznice po 50 000), džamija je iznutra lijepa i impresivna, ali vrijedi li pola moga današnjega ručka? Zapravo, kad tako napišem, onda možda i vrijedi.
Ono što fascinira kod Plave džamije jest to da je ona praktički 200 godina bila ruševina, jer je stradala u potresu 1779. Tek je 1960-ih jedan entuzijast pokrenuo akciju za obnovu džamije, koja se odonda pomno rekonstruira, a pogotovo su sredstva izdašna u doba Islamske Republike. Naravno, interijer više nije posve prekriven plavim keramičkim pločicama, kao što je bio nekad (većinom su nastradale u potresu), ali već je pogled na dvije obnovljene kupole dovoljno impresivan. Da, peh Irana jest da je seizmički vrlo trusna zemlja, a opet s toliko vrijednih povijesnih spomenika koji mogu nestati u trenu (kao što je bio slučaj s bamskom citadelom, ali o tome kada dođem do Bama).
Nakon Plave džamije upućujem se na sjever, preko rijeke Quri. Dvije godine ranije uokolo nje trajali su opsežni radovi na izgradnji metroa koji je trebao biti pušten u promet 2014. – ne znam je li pušten, vidio sam doduše nešto što liči na ulaz u metro nedaleko citadele, i neke su žene ulazile u podzemlje. Trebat ću to provjeriti… U predjelu sjeverno od rijeke nalazi se Mauzolej pjesnika, gdje se želi okupiti posmrtne ostatke preminulih tabriških pjesnika, kao svojevrsni panteon. Zgrada je modernistička, građena 70-ih, ali ovih se dana obnavlja, tako da joj nisam mogao ni prići, nekmoli ući u nju. Prošetao sam stoga uokolo četvrti, naluknuo se u kompleks Muzeja Ghadžara (vladarske dinastije koja je vladala sve negdje do 1920-ih, kada je Reza-šah Pahlavi - otac onog Mohammada Reze Pahlavija koji je 1979. pobjegao iz zemlje - izveo državni udar, pa se ubrzo nakon toga proglasio šahom), no nažalost nije se vidjelo ništa osim vrta, zgrada je dobro skrivena.
Tabriz, kada ga gledate sa zaobilaznice, izgleda prilično ružno. Centar je međutim zanimljiv, s najvećim natkrivenim bazarom na svijetu, Plavom džamijom, a ubrzo izgleda i Mosallom. No ipak je teško shvatiti kada vam netko kaže da Tabriz navodno leži nedaleko mjesta gdje se nalazio Rajski vrt. Gledajući današnji sprženi krajolik, gola brda, skoro dvomilijunsku gradsku košnicu, ne možete si ni zamisliti nešto slično Rajskom vrtu ovdje.
Po povratku u sobu uviđam da nemam struje u sobi. Odlazim prijaviti stvar na recepciji, oni nazivaju nekog tipa, ja se vraćam u sobu i skužim da je struja u međuvremenu došla. Ispričavam se tipu koji se pojavio, kažem mu da je sređeno. Odlazim potom pred sobu, sjedam za stolić i obavljam Internet, potom se vraćam u sobu i uviđam da opet nema struje. Spuštam se na recepciju, tip mi objašnjava da imam nekakav glavni prekidač koji moram uključiti, onda će struja doći… Vraćam se u sobu i primjećujem iznad vrata sobe osigurač. Prebacujem sklopku, ali ništa se ne događa. Zovem na telefon tipa s recepcije, rekao mi je ako zapne da ga zovem. On dolazi i pritišće sklopku koja se nalazi u hodniku, odmah pored ulaznih vrata sobe (i koju sam ja automatski stisnuo svaki put pri ulasku, misleći da ona pali svjetlo u sobi). Ta sklopka je glavni prekidač za sobu. Ne morate uopće gasiti trošila, tom sklopkom isključujete sve. Ako niste tupson kao ja, naravno.
Ništa, odoh zaliječiti glavobolju snom…