GOLA WANĘ

petak , 24.04.2015.

Doručak u hotelu bio je već uobičajeno turski obilan, ali budući da sam ipak u Vanu, htio sam pravu stvar, pa sam se poslije doručka i malo odmora uputio do grada po još jednu turu pravog vanskog doručka. Moram priznati da me pomalo razočarao – onaj u Istanbulu je bio obilniji, a za nižu cijenu. Ovdje sam platio 25 lira. OK, s obzirom na to da nisam došao gladan, bilo mi je taman, ali sam se opekao, jer sam otišao u jednu od doručkovaonica preporučenih u Lonely Planetu (a znamo da kad oni nekoga preporuče, cijene neminovno idu gore, nikako da naučim). Opekao sam se i doslovno, primivši neoprezno ručku posudice s jajima na oko pomiješanima s mesom (sudžukom, mislim), koja je upravo bila izvađena iz pećnice. Jagodice kažiprsta i srednjaka lijeve ruke dobile su svoje.
Nakon drugog doručka sam se otišao raspitati u putničku agenciju kako stoje s autobusima za Urmiju. Ispostavit će se da ne postoji direktan bus do Urmije, nego samo do granice, koju prelazim pješice i onda lovim prijevoz s iranske strane. Taksisti navodno znaju biti nemilosrdni u pogledu cijena. U suprotnom smjeru, od Urmije do granice, iznos bi trebao biti 5 dolara. Dodatni je problem što je idući dan petak, neradni dan u Iranu, tako da mjenjačnice u Urmiji neće raditi, pa ću prve riale morati pribaviti na granici, a tamo tečaj nije baš najbolji. Najbolje bi bilo ostati još jedan dan u Vanu, ali mi se ne plaća još 70 lira za sobu.
Vraćam se u sobu, srediti VPN-e za Iran. Navodno bi ti koje sam skinuo trebali svugdje raditi. Testiram ih na zanimljiv način – naime, Turska također blokira jednu vrstu stranica, a to su porno-stranice. Uključujem VPN, pornjava radi. Generalna proba odrađena, vidjet ćemo sutra kako će skakati na Rodosu, ovaj, u Zapadnom Azerbejdžanu (iranskoj provinciji čiji je Urmija glavni grad).
Glavni razlog radi kojega sam ja došao u Van (osim, jasno, doručka) jest da na zadovoljavajući način odradim posjetu otoku Akdamar, koji smo posjetili 2010., kada smo se vraćali iz Zakavkazja. Tada smo stigli na zadnji brod i uspjeli se na otoku zadržati svega 15 minuta, jer su nas požurivali natrag. Sad imam više vremena, pa ću mu se stići detaljnije posvetiti. Razmišljao sam čak da iz fore uzmem nekoliko komada prljave odjeće i operem ih u jezeru (navodno se zbog visokoalkalnog sadržaja vode u jezeru Van može prati rublje bez deterdženta), ali sam zaključio da bih imao problema sa sušenjem, pa sam odustao.
Odlazim na stajalište dolmuşa, jedan blok sjevernije od Beşyola, odakle kreću dolmuşi za sva bliža i dalja mjesta uokolo jezera. Prvi dolmuş za Gevaş i Akdamar je već pun, upravo se sprema otići. Ulazim u idući, koji se polako puni tijekom idućih desetak minuta. U času kad je već gotovo posve pun, čujem kako netko izvana zbunjeno sa stranim naglaskom pita „Akdamar?“ Bacam pogled, i da, to su Austrijanci. Znao sam da ćemo se opet sresti. Oni me ne vide, jer su stakla dolmuşa zatamnjena, a odmah ih usmjeravaju u idući, prazni dolmuş, jer naš upravo kreće. Neka, vidjet ćemo se na brodu ili otoku…
Vožnja do Akdamara traje skoro sat vremena. Nije to toliko daleko, ali dolmuş svako malo staje, jer ili netko ulazi i izlazi, ili pak vozač mora nešto ukrcati za sebe… Dolazimo u Gevaş, mjesto kojih 3-4 km udaljeno od pristaništa za Akdamar, ali malo uvučeno u kopno. Tu izlazi većina putnika. Ali sad dolmuş ne kreće dalje dok se ne napuni novim putnicima za sljedeće mjesto niz obalu, zvano Balaban. Vozaču se nikad ne isplati voziti dolmuş koji nije potpuno pun (uostalom, riječ „dolmuş“ povezana je s glagolom „puniti“ – usp. riječ „dolma“ za punjeno povrće). Srećom, to traje samo desetak minuta, te sam konačno nakon nekih sat vremena od polaska na pristaništu. Dok je u Vanu bilo sunce, ovdje se već pošteno naoblačilo, a koliko vidim, sa zapada, tamo oko Tatvana, približava se i nešto ozbiljnije.
Dok hodam prema brodu, netko mi s njega maše („otkako te ne volim, netko mi s broda maše“). Naravno, Austrijanci. Došli su prije mene, vjerojatno dolmuş nije toliko zastajkivao. Čekamo da se skupi još ljudi, pa da krenemo na plovidbu. Brodić je mali, većinom sjedimo na gornjoj palubi, unutra ni nema mjesta. No kako počinje kišica, prebacuju nas na drugi, veći brod, koji ima propisni salon. Nakon još 15-ak minuta čekanja skupilo se dovoljno ljudi i napokon isplovljavamo. Prošli smo put na toj ruti plovili u kasno kolovoško popodne, a krajolik oko jezera bio je pješčanožućkast. Danas su ta ista brda zelena, na vrhovima prekrivena snijegom, i više izgleda kao da smo na nekom jezeru u Švicarskoj, ili možda čak i Norveškoj.
Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, a poznat je po armenskoj crkvi Sv. Križa (Surb Hač), koja potječe iz 10. st., a u njoj se do 1895. nalazilo i sjedište jednog od katolikosata Armenske apostolske crkve (katolikosati su organizacijske jedinice slične nadbiskupijama). Nakon smrti posljednjega katolikosa, te Armenskog genocida, crkva je napuštena, a obližnji samostan srušen. U genocidu su redovnici pobijeni. Crkva je također trebala biti srušena 1951., i već je započeto njeno rušenje (stradala je srećom samo kapelica pored glavne crkve), da bi u posljednji čas bila zaustavljena apelom jednog visokog vojnog dužnosnika. Crkva je inače značajna po reljefima na svojoj fasadi, koji prikazuju biblijske scene, premda se u tim prikazima vide i utjecaji umajadske i sasanidske umjetnosti. Zanimljivo, 1915., tijekom genocida, turski su vojnici zidove crkve koristili za vježbe gađanja. Rupe od metaka i danas su na nekim mjestima prevelike da bi ih se sakrilo. Kakav to mora biti um koji može ovakav nesumnjivi spomenik kulture poželjeti zatrti samo zato jer mrzi tradiciju koja ga je sagradila? Na um mi pada ustaška prisila banjolučkih Srba, Roma i Židova da ručno sruše hram Sv. Trojice u Banjoj Luci, dizanje u zrak džamije Ferhadije u istom gradu, ili Aladža džamije u Foči, mnoge džamije koje su stradale u oslobađanju Balkana od Turaka, mnoge crkve koje su razorene u ratovima na području bivše Jugoslavije… Umjetnička vrijednost neke građevine ne smije ovisiti o tome tko ju je i radi čega gradio. Nažalost, svjedoci smo stalnog uništavanja povijesne baštine, zgražamo se nad onime što radi ISIL, a radili su to i naši drugima.
U trenutku dolaska na otok, kiša već pošteno sipi i nije baš za šetkanje uokolo. Sipi taman toliko da znate da neće ubrzo prestati, kao što bi bio slučaj s pljuskom. Brzinski fotografiram crkvu izvana, srećom da smo ju pred 5 godina pošteno isfotografirali sa svih strana, tako da možete vidjeti te slike na Psihoputologiji :D . Ulazimo unutra, mračno je kao u rogu, ne može se puno vidjeti, ali barem ne pada kiša. No nakon kojih desetak minuta obišli smo sve zakutke crkve i nemamo pametnijeg posla nego ponovno van. Kiša ne jenjava, po otoku se ne možemo šetati, ne mogu ni fotografirati, da mi fotoaparat ne pokisne… Austrijanci su, da stvar bude bolja, ponijeli hranu za piknik. Ovako jedino što nam svima preostaje jest zbuksati se u kafić koji se nalazi malo dalje od crkve, i popiti čaj. Austrijanci su izvadili svoju hranu i navalili. Nakon nekih pola sata-40 minuta kažu nam da bismo morali ići. Kiša ne jenjava, drugi turisti više ne dolaze na otok, jer će se brzo i smračiti, tako da je naš brod zadnji koji će danas otići s otoka. Većina ljudi je već dolje („svi su dole“), trebali bismo i mi krenuti. Tako dakle, drugi pokušaj dolaska na Akdamar, ponovno bezuspješan. Izgleda da ću i četvrti puta morati dolaziti u Van – ako ništa drugo, postoji i Kuća vanskih mačaka, koju ovaj puta nisam stigao pogledati, a kako ih nikad nisam vidio uživo (mislio sam da sam jednu vidio na jednoj izložbi mačaka, ali to je bila angora, druga Turkinja), to mi je prilika, jer se iste ne smiju službeno iznositi iz Turske (osim možda za izložbe).
Po dolasku na kopno odmah nas čeka dolmuş za Van, a u međuvremenu počinje lagano i sniježiti. Vrijeme vožnje do Vana kratim razgovorom s Austrijancima, ponajviše s jednim od dvojice frajera, koji izgleda kao tipični Nijemac, crveni obrazi, svijetloplava kosa (rekli bismo „kuruzna“) i lagani brčići. Kasnije ću doznati da se zove Thomas – zapravo, jedino za njega sam doznao kako se zove.
U Vanu (još) ne pada kiša. Budući da Austrijanci isto ne znaju kako će prema Iranu, odlazimo se svi zajedno još raspitati u nekoliko agencija, ali odgovor je uvijek isti – ima autobus ili dolmuş do granice, a dalje se snalazi sâm. Oni još kažu da će se konzultirati s internetom, pa vidjeti, možda mi se čak pridruže na putu do Urmije, pa onda nastave za Tabriz. Pitaju me hoću li kasnije na večeru s njima. Dogovaramo se u pola 9 kod njihovog hotela (koji je malo dalje od Beşyola na Cumhuriyet caddesi), a potom zakratko odlazimo svaki u svoje hotele.
Na večeri mi kažu da su se ipak odlučili ići direktno za Tabriz i to preko Kap1köya, mjesta koje je uglavnom poznato kao željeznički prijelaz. Kažem im da ćemo se možda sresti u Tabrizu, ako tamo ostanu dulje od dva dana, ja bih trebao stići u nedjelju. U razgovoru otprilike doznajem čime se bave – Thomas je fotograf i multimedijski umjetnik, jedna od dviju cura radi kao socijalna radnica, druga je radiolog, dok se za drugog frajera ne sjećam više točno što radi, također nešto posve neovisno o ostalima, mislim nešto tehnički. Čak nisam uspio doznati ni u kojim su međusobnim odnosima, iako mi se čini da su radiologinja i ovaj četvrti tip u vezi, ali ovo drugo dvoje mi ne izgledaju tako. Nalazimo neku kebabdžinicu, srećom imaju i vegetarijanska jela (ovaj četvrti tip je vegetarijanac – ne znam kako će se snalaziti po Iranu, gdje se prehrana uglavnom svodi na kebabe), a poslije još odlazimo na nešto slatko u obližnju slastičarnicu. Thomas i ja razmjenjujemo kontakte, ako budemo u isto vrijeme u istom gradu, mogli bismo se susresti još koji put. Oni će najdalje ići do Jazda, meni će dotamo sigurno trebati kojih dva i pol tjedna, šanse su mršave, tim više jer im se čini da će radi kiše u sjevernim predjelima što prije nastojati otići prema jugu, do Kašana i još dalje. Vidjet ćemo. To su ti kratki susreti na putovanjima, stranci u nepoznatom gradu postaju saveznici barem na dan-dva, a potom im se sudbine opet raziđu… Pozdravljamo se ispred njihovog hotela, ja se povlačim na spavanje, dok nad Vanom lagano počinje padati snijeg.
Turska me dočekala kišom i hladnoćom, Turska me ispraća na isti način. Odlazim u zemlju koja teško da će me ispratiti s vremenom s kojim ću u nju ući, budući da ću iz nje izaći u žarkom Beludžistanu. Dva tjedna Turske bila su mi sasvim dovoljna da se uželim promjene. Ni u Iranu neće svi znati engleski, iako u hotelima obično hoće – barem je tako bilo ondje gdje sam odsjedao na svom prošlom putu po Iranu. Ujedno se sutra na granici pozdravljam s latinicom za iduća gotovo tri mjeseca – iduću latinicu na javnim natpisima vidjet ću tek u Vijetnamu. OK, bit će je po putokazima, možda i tablama s imenima ulica, ali više neće biti dominantno pismo. Vrijeme je ujedno i za promjenu vremenske zone. Vrijeme je za hvatanje ukoštac s restrikcijama interneta. Hoću li imati Fejsbuk, doznat će se vrlo skoro. Ako moj VPN-trik ne uspije, ostaje vam čitati me na blogu. Da, znam, bit će teško bez slika, ali barem ćete imati uvid u to gdje sam i što se sa mnom događa.
Pradomovino, drži se, stižem…