Moderato cantabile

srijeda , 22.04.2015.

Odabrao sam ovaj naslov zbog toga što je dan uglavnom obilježila duga, očajna kiša, a na kraju dana (točnije, već debelo u novom) mene će odvesti vlak. Naravno, našlo bi se tu još nekih motiva, u hladnoj sobi hotela bit ću slobodan, ostavit ću kuću, navike, ljude i poći, a ne znati gdje (i doista, znam kamo idem i kuda idem, ali gdje idem, tj. kroz kakav se to sve svijet odvija, to ne znam), ali za početak je i to dovoljno.
Dan viška koji sam spletom sretnih okolnosti dobio u Malatyi (jer sam dan ranije vidio da je udaljenost od Nemruta do Kâhte neprehodiva u onom vremenu koje sam ja mislio, tako da mi je Ramina tura sjela ko budali šamar) odlučio sam iskoristiti za obići već spomenuti Battalgazi (tj. Staru Malatyu), u koji sam se bezuspješno uputio još u nedjelju, kao i u arheološko nalazište Arslantepe. Budući da sam u nedjelju sat vremena čekao bus za Battalgazi na mjestu označenom u Lonely Planetu, pitao sam idući dan Ramu odakle točno polaze autobusi. On mi je onda nacrtao isto mjesto na kojemu sam čekao i rekao da autobusi idu svakih 15 minuta. Rekao sam mu da meni u sat vremena nije prošao nijedan, na što se on počeo snebivati i tvrditi da sam sigurno čekao na krivom mjestu. Onda smo utvrdili da mislimo na isto mjesto, a ja sam ponudio rješenje da možda nedjeljom popodne idu rjeđe.
Jutros sam se odjavio, ostavio stvari u hotelu rekavši da ću doći po njih navečer, te pitao tipa na recepciji odakle polaze autobusi za Battalgazi. Tip mi je gestikulacijama (jedva natuca engleski) pokazao prema onom istom mjestu gdje sam čekao dva dana ranije. Pitam ga koji broj autobusa trebam, on to ne zna. Kaže da pitam na informacijama, ali da bi na autobusu trebalo pisati Battalgazi. Odlazim opet okušati sreću na spomenuto mjesto. 20 minuta kasnije, nakon što ništa nije prošlo (tj. prošlo je, ali ne ono što meni treba) krećem do mjesta gdje se nalazi informacijski punkt za malatijski javni prijevoz, na glavnom trgu. No ne stižem upitati – na vratima se nalazi karta javnog prijevoza, gdje su uredno prikazani autobusi koji voze za Battalgazi – ali nijedan s mjesta na koje upućuju Lonely Planet, Ramo i tip s recepcije. Toliko o općoj obaviještenosti. Autobusi polaze s glavne ceste, nekadašnje obilaznice, koja danas prolazi kroz grad, slično zagrebačkom Autoputu, a to je dva bloka sjevernije od centra. Dolazim na rečeno mjesto i pokušavam kupiti kartu. Jedna vožnja je 1,75 lira. Dajem taj iznos tipu na blagajni, koji odmahuje glavom, pokazuje mi karticu za dvije vožnje i da to košta 4 lire. Neću to, daj mi kartu za jednu vožnju. Mislim da me pokušava smuljati… Uzimam svojih 1,75 lira i odlazim. Kupit ću direktno kod vozača. (Kasnije ću doznati da me nije pokušavao smuljati, nego stvarno nema individualnih karata, 2 vožnje je minimum, dok je 1,75 iznos jedne vožnje koji se skida s vrijednosne kartice.)
Dolazi i moj autobus, ulazim unutra, dajem vozaču iznos govoreći kako nemam kartu, ali očekujem da mi on proda jednu. On to ne može, nema karata. Pokazuje mi da odem na kiosk. E sad, kako da mu na jeziku koji ne znam (pogotovo ne znam glagole – moje znanje turskoga su uglavnom imenice, pridjevi, glavni brojevi i neke zamjenice) objasnim slučaj s tipom na kiosku? Odlučujem se stoga praviti blesav. Vozač moli nekoga da svoju vrijednosnu karticu provuče još jednom, za mene. Jedna žena to čini, a ja joj dajem svojih 1,75 lira.
Krećemo prema Battalgaziju. Vožnja do tamo traje nekih 10-ak minuta (ipak je to kojih 10 km od Malatye), ali kada izađem iz autobusa, uviđam da kiša (koja je u Malatyi počela padati taman kad sam izašao iz hotela) ovdje ne pada. Battalgazi je mjesto koje se naziva i Eski Malatya, Stara Malatya, jer je ovdje zapravo većinu svoje povijesti bilo naselje Malatya/Melid, sve dok u 19. st. nije prebačeno malo jugozapadnije. U principu, mjesto izgleda sasvim obično, a kako sam sišao odmah na ulazu u mjesto, dok hodam prema centru izgleda mi kao da ulazim u neko mjesto u Hrvatskoj. Ne vidi se nijedna džamija, niti tipično turska arhitektura, priroda je slična nekim predjelima Hrvatske… U Tursku me vraća prizor jednog minareta i turbeta kraj kojih prolazim. Ubrzo dolazim i do ostataka ostataka zidina kojima je grad nekad bio okružen. Malo dalje je Ulucami, najveća džamija u mjestu, građena još u doba Seldžuka, s perzijskim arhitekturalnim utjecajem središnjeg dvorišta s 4 ajvana (dekorativna portala) jednim nasuprot drugome. Kasnije su taj utjecaj odbacili, jer se u lokalnoj klimi nije baš pokazao najpraktičnijim, džamiju je bilo teško grijati – tako da je ovo jedina džamija tog tipa u cijeloj Turskoj. Ušao sam unutra, volim džamije, zbog tepiha na podu su nekako toplije od crkava, jedino je tlaka stalno skidati cipele. Središnje je dvorište poprilično malo, danas zastakljeno, a njegovi su zidovi nagrđeni klima-uređajima.
Krećem dalje, prema središnjem trgu mjesta, gdje se nalazi još jedna džamija, kao i obnovljeni karavansaraj iz 17. st. Ulazim pogledati unutrašnje dvorište karavansaraja, pa me neka žena poziva na gornji kat, da bacim pogled iz višega na dvorište, te usput razgledam i jednu prostoriju gdje se tka. Pretpostavljam da je riječ o rukotvorinama koje onda prodaju. Kako ne znam turski, a i pobojao sam se da će me navući na prodaju, ispričao sam se i brzo zbrisao dalje. Iako dalje nisam više imao kamo. Tu je još glavni trg mjesta, s obaveznim Atatürkovim spomenikom i njegovim čuvenim citatom Ne mutlu Türküm diyene „Kako je sretan onaj koji može reći „Ja sam Turčin!““ Izjava danas zvuči malo na liniji priča o nebeskom narodu, ali zapravo je riječ o tome da je riječ „Turčin“ do Atatürka bila pogrdni naziv, naziv za seljake, primitivce – elita se zvala Osmanlije, pa je Atatürk emancipirao upravo te seljake, eliti nije vjerovao. Obilazim još i ulicu obnovljenih starih osmanskih kuća, kojima su na fasadama izrađeni ornamenti od keramičke plastike, a potom je vrijeme za povratak u Malatyu. Ovaj puta ne znam ni gdje bih mogao kupiti kartu, pa stoga koristim priliku da šmugnem u bus dok je vozač vani (to je zadnja stanica, pa tu ima pauzu). Bus kreće i prvo radi krug po Batalgaziju, kupeći ljude, da bi stao i pored neke srednje škole koja mi, sudeći po imenu, ali i po odjeći učenika, izgleda kao da je vjerska ili barem konzervativna. Svi su dečki u nekoj vrsti odijela, ali još je zanimljivija odora koju nose djevojke – sve imaju maramu na glavi, ali isto tako nose i suknje slične onima koje nose britanske školarke. OK, možda malo duže, ali recimo da im se vide noge od polovice listova nadolje – u debelim čarapama, doduše. Neobična kombinacija.
Vraćam se u Malatyu u kojoj je kiša u međuvremenu također prestala. Međutim, kako se vraćam na onu istu stanicu s koje sam krenuo i na prvo putovanje, kiša ponovno počinje i to ovaj puta stvarno ozbiljno, neugodno ozbiljno. Pravi pljusak, mravci koji skaču, usto još hladni vjetar koji zakreće kišu, pa više ni pod nadstrešnicom nismo suhi. Prošao je jedan dolmuş (minibus) za Arslantepe, taman dok sam pokušavao namjestiti fotić da mi ne kisne. Napokon dolazi i bus, neka krntija. Opet ista taktika kao i u Battalgaziju, dok se on vani šetka, ja uskačem Fosbury flopom u bus. Arslantepe je također u pravcu Battalgazija, ali imaju odvojene autobusne linije. Teoretski sam mogao iz Battalgazija udariti poprijeko lokalnom cestom, ali nisam želio eksperimentirati. Vjerojatno bi me na putu zatekla ova ista kišurina - koja se u trenutku dok silazim iz autobusa već pretvorila u rominjanje, ali svejedno nije baš idealno za šetanje, a kamoli za fotografiranje. Od autobusnog stajališta imam kojih 5 minuta hoda do Arslantepea.
Lavlji brežuljak (kako prevodimo Arslantepe) dobio je ime po dvjema skulpturama lava koje su uokvirivale ulazna vrata naselja, a čitavo su vrijeme ostale iznad zemlje, pa je lokalno stanovništvo po tim lavovima nazvalo čitav brežuljak. Riječ je o arheološkom nalazištu s dosad 8 identificiranih slojeva, u rasponu od kasnog bakrenog doba, do bizantskog razdoblja. Vjeruje se da je Arslantepe prvo naselje u kojemu su pronađene palače koje nisu bile vladarske, već administrativne. Neki ga zovu „mjestom gdje je rođena birokracija“. Arslantepe leži na rubu tzv. Plodnog polumjeseca, te se ovdje zarana razvila poljoprivreda i sjedilački način života. Informativni panoi opisuju taj put (nisam se previše zadržavao, budući da sam ušao u 20 do 5, a u 5 zatvaraju), od toga kako su pojedine obitelji ostvarile prednost u vidu većih zaliha hrane, te su onda to koristile za ostvarivanje boljeg društvenog položaja…tako su se stvarale prve elite. U egalitarnom društvu elita su, više po prestižu nego po imetku, bili poglavice i vračevi. Sada su ovi gospodari hrane postali toliko moćni da su mogli utjecati čak i na poglavice i vračeve i držati ih u šaci (sjetimo se i danas financijera pojedinih predizbornih kampanja). Staza vodi kroz kompleks, koji danas najvećim dijelom čini ta birokratska palača. Na kraju piše o opadanju moći Arslantepea, budući da su ljudi iz brdâ, koji su u Arslantepe dolazili svašta prodavati, ujedno bili percipirani kao opasnost koja pretendira na bogatstvo grada, te se sve više krenulo u izgradnju obrambenih objekata, a ranija se ideologija prosperiteta izgubila (usporedimo danas obrambeni zid na granici SAD-a i Meksika). Arslantepe će isto tako biti posljednje i najistočnije utočište Hetita, nakon razaranja njihove prijestolnice, a prije no što posve nestanu kao narod. A onda je pomalo sišao s povijesne pozornice.
Razmišljam kako je čudan osjećaj biti na rubu Plodnog polumjeseca. Pojam iz škole, koji je uvijek bio negdje daleko. OK, Bliski istok nije toliko daleko, ali nije da baš puno ljudi ide na ovu stranu. Čovjek uvijek pomisli da krajolik Plodnog polumjeseca mora izgledati kao Irak, velike rijeke s uskim pojasom zelenila uz njih, pokoja usputna močvara – a uokolo pustinja. A krajolik oko Malatye je daleko od toga. Iako, naravno, ni Irak pred nekoliko tisućljeća nije bio tolika pustinja.
Daleko sam od doma, kad se sjetim karte Europe u našem osnovnoškolskom kabinetu iz zemljopisa, ubrzo ću ispasti s nje, a opet nemam neki osobiti osjećaj da sam tako daleko odmakao. Očito putovanje u manjim koracima na kraju subjektivno svaku iduću destinaciju približava ishodištu. Nekako se bojim da će mi ovo čitavo putovanje smanjiti Zemlju, jer ću shvatiti da se do njenog drugog kraja može doći u 10-11 mjeseci vrludanja i zastajkivanja.
Vraćam se do autobusnog stajališta i čekam svoj bus za Malatyu dobrih pola sata. Već je trebao doći, po voznom redu izvješenom na staklu kućice pored nadstrešnice, gdje bi se trebale prodavati karte (ali ne prodaju se). Zaključujem da on vjerojatno iz Orduzua (kako se zove selo pred kojega je Arslantepe) ide alternativnim putem natrag u Malatyu, slično onomu iz Battalgazija, pa se upućujem do centra ovog poprilično otužnog mjesta. Kiša je posve prestala još u času kada sam izašao iz kompleksa Arslantepea.
U centru dočekujem autobus, koji se ipak vraća istim putem. Ali opet nemam gdje kupiti kartu. Srećom, otvorio je oboja vrata, pa ja ulazim kroz srednja, koristeći gužvu koju stvara neki stari na prvim vratima. Treća besplatna vožnja danas.
Po povratku u grad, odlazim prvo nešto pojesti (ručak i večera, sve u jednome), uzimam 0skender kebap (svojevrsnu platu od komadića mesa i peciva u sosu od jogurta i paradajza garniranu s povrćem) i ajran. Uobičajeno uz pečeno meso pijem ajran, bolje mi paše od soka ili vode. Potom se vraćam u hotel po stvari, ali odlučujem iskoristiti internetsku vezu, neću je imati gotovo čitav idući dan. Sjedam na trosjed pored recepcije i pokušavam raditi svoje. Tu je onaj tip s recepcije od jutros i njegov frend, koji je mislim Arapin, ili barem dvojezičan. Obojica stalno nešto zapitkuju, iako vide da se ja pokušavam udubiti u ono što radim. U međuvremenu ovaj s recepcije odlazi van zapaliti cigaretu, a kad se vrati okupira ga neki drugi posao, pa me više ne gnjavi. Ali njegov frend ne odustaje. Te odakle sam, te koje sam vjere, te što radim…a sve na miješanom tursko-arapskom. Pokušavam mu reći da radim nešto i da nemam vremena za razgovor. Čini se da nije shvatio, jer i dalje misli da mora razgovarati sa mnom, da je to znak dobronamjernosti, pa mu opet objašnjavam da me pusti na miru, sada već pomalo nervoznim glasom. Upalilo je, ovaj se put povukao. Pokušao mi je doduše viriti preko ramena i uzeti mi kabel za prebacivanje slika s fotoaparata na kompjutor, pretpostavljajući da je to kabel za punjenje mobitela... Da, na to nepoštivanje osobnih granica i prava na privatnost ću se također morati pripremiti, pogotovo s mojom nemogućnošću multitaskanja, moglo bi biti problema i nepredviđenih reakcija prema ljudima koji ne vide ili ne mogu shvatiti da rađenje jednog posla znači „ne mogu trenutno razgovarati s tobom“.
Oko 9 krećem na kolodvor, autobusom. Po dolasku na stanicu, tj. na mjesto gdje se prodaju karte, uviđam onu svoju zabludu s karticom i to da je minimalna ona od dvije vožnje. Meni sada treba jedna i glupo mi je platiti više nego mi treba, pa umjesto toga ipak krećem pješice prema kolodvoru, za što bi mi trebalo nekih pola sata-45 minuta hoda. Nakon što sam prešao polovicu puta ponovno počinje kišiti, isprva lagano, ali ubrzo pravi pljusak. Nesiguran jesu li moje torbe vodootporne, stajem pod nadstrešnicu na ulasku u malatijski ured Turske središnje banke, misleći koliko ću dugo zaglaviti ovdje, hoće li ovako padati do pola 3 ujutro. Srećom, jenjava već za par minuta vjerojatno je bio u pitanju samo jedan oblak.
Malatijski kolodvor izgleda jako lijepo uređeno, osvijetljeno, ali bez ikoga u čekaonici. Je li im prerano ili nitko ne ide u pravcu jezera Van – sjećam se gužve u Kayseriju, gotovo čitavu noć. Ovdje nikoga, a zgrada je mnogo manje ofucana. Sada treba ubiti vrijeme do pola 3…