Divljim Kurdistanom

utorak , 21.04.2015.

Ujutro sam na doručku uočio da nije riječ o kineskom bračnom paru, već o dvjema Kineskinjama, kako će se ispostaviti, mami i kćeri. Mami je to drugi put u Turskoj, kćeri prvi. Bile su Istanbulu, doletjele u Malatyu, a onda će za Göreme u Kapadokiji. Obje govore prilično nerazumljiv engleski, doznao sam samo da kćer radi u kadrovskoj službi (tj. ljudskim resursima, kako se to sada zove – postali smo sirovine koje se eksploatira), da ima ukupno 15 dana godišnjeg u čitavoj godini, da je udana već 12 godina i da nema djece. To sam sve doznao tijekom dana, ne tijekom doručka – zapravo, sva ova pitanja postavljao im je Ramazan (kojega ću u nastavku zvati Ramo, jer i on sâm sebe tako zove). Ramo se pojavio točno na vrijeme, no onda je morao s njima obaviti razgovor koji je obavio sa mnom večer prije. Mama je nešto negodovala oko cijene od 150 lira po osobi, jer je po vodiču pisalo skoro dvostruko jeftinije, ali činjenica je da je u međuvremenu lira oslabjela, a cijene malo otišle gore, posebice benzin (Turska ima jednu od najviših cijena benzina na svijetu – a ipak se stalno vozikaju). Ja sam, moram priznati, očekivao i više - pred 5 godina nas petorica platili smo 200 lira za kraću turu od ove, samo Nemrut i natrag. Na kraju smo se ipak svi dogovorili, te smo oko pola 9 krenuli na put od nekih 11,5 sati. Uputili smo se prilično lošom cestom od Malatye prema Kâhti, koja prolazi gore Antitoros, kojemu pripada i Nemrut. Budući da sam ja sjedio naprijed, više sam razgovarao s Ramom od Kineskinja, pa smo se tako dotakli mnogih tema – općenito turizma, turskoga neznanja stranih jezika, vjere, Kurda… Ramo je engleski naučio radeći u turizmu u Antalyi, i vjerojatno na još nekom usputnom tečaju. Kaže da se do prije nekoliko godina u Turskoj engleski učio isključivo na sveučilištima, u osnovnim i srednjim školama nije se učio nijedan strani jezik. Nečuveno. Srećom, otprije nekoliko se godina to promijenilo, ali svejedno će trebati vremena da te generacije stasaju. Začuđujuće, slično je bilo i u Mađarskoj – dakle, dvije države čiji su jezici poprilično nerazumljivi strancima i čiji bi se govornici morali potruditi da nauče strane jezike ako žele uspješno komunicirati, nisu u svojim školskim programima imale učenje stranih jezika.
Pomalo sam oprezno spomenuo Kurde, no onda je Ramo sâm nastavio priču. On ne voli PKK, smatra ih prodavačima magle koji profitiraju na siromaštvu ljudi iz tih krajeva, obećavajući da će im nacionalna država riješiti sve probleme. Kaže „Ja sam Kurd, ali moja je domovina Turska. Ja smatram da mi Turska omogućava sve što mi treba, a prednost toga što sam Kurd vidim isključivo u tome da znam jedan jezik više.“ Isto tako kaže da on ne razumije Kurde iz Iraka, veli da je gledao televiziju iračkog Kurdistana i da je vro slabo razumio što govore. Budući da sam ga tijekom dana imao prilike dosta puta čuti kako govori kurdski s lokalnim stanovništvom ili na telefon, primijetio sam da kad govore kurdski svi oni ubacuju dosta turskih izraza. Priča on tako kurdski (kužim po tome da ne razabirem nijednu riječ, osim povremeno „yek“ = jedan i „na“ = ne), a onda odjednom ubaci „otuz lira“ (30 lira) ili „bir hafta“ (tjedan dana). Vjerojatno isto tako ovi iz iračkog Kurdistana ubacuju mnoštvo iračkih arabizama i zato se ne kuže.
Čini mi se doduše da je Ramo pomalo naivan u toj svojoj percepciji PKK-ove borbe i tursko-kurdskih odnosa – u jednom drugom trenutku je pak rekao „Nekad je u Malatyi bilo dosta Armenaca, ali onda su se odselili u Francusku.“ Da, odselili su se. Onako, došla im želja da si kupe vilu na Azurnoj obali ili zamijene Anatoliju Središnjim masivom…
Spomenuli smo i Erdoana i njegove ambicije oko promjene ustava kako bi si povećao ovlasti. Izgledalo mi je kao da se baš ne slaže s time. Nakon što sam rekao „ali ljudi ga vole“, on je rekao „Da, vole ga! Neki ljudi…“ Nekako mi se čini da Ramo nije glasač AKP-a…
Nakon skoro tri sata vožnje kroz spektakularne brdske pejzaže i nekoliko foto-pauza kako bi Kineskinje poslikale svakakve detalje (kćer je sa sobom nosila nekakvu lutkicu koju je fotografirala na raznim mjestima i čak oponašala kako ta lutka razgovara s njima – Ramo i ja smo komentirali kako joj očito fali dijete i da ga vjerojatno ne može imati, pa ovako to nadomješta), stigli smo do rimskog mosta preko rijeke Cendere. Most je sagrađen u 2. st. po Kr., u čast rimskoga cara Septimija Severa. Smješten je na mjestu gdje rijeka Cendere napušta kanjon i razlijeva se u široko ravničarsko korito. Sa svake strane mosta nalazila su se po dva korintska stupa, kao vratnice, od kojih su danas sačuvana tri. Uokolo mosta zadržava se nekoliko pasa lutalica, ali su dobroćudni.
Poslije mosta krećemo opet uzbrdo. Iduće je odredište Eski Kâhta (Stara Kâhta), lokalitet na kojem se nalazilo istoimeno mjesto prije njegovog seljenja u ravnicu. Danas se na tom mjestu nalaze ruševine utvrde iz doba Mameluka, u 13. st., nazvane Yeni Kale (nova tvrđava), no trenutno se obnavljaju pa je zatvoreno. Fotografiramo stoga samo iz podnožja impresivnu utvrdu smještenu na kamenoj gromadi iznad neuglednog seoca. U ovim se krajevima vidi koliko je Turska još uvijek siromašna zemlja. Sela izgledaju kao neka koja sam viđao po albanskim brdima. Ramo je u našem razgovoru spomenuo i Turguta Özala, za kojega kaže da ga narod istočne Turske jako voli, jer je omogućio razvoj tih krajeva, pomogao u dovođenju struje u mnoge zabačene krajeve (između ostalog, on je zaslužan za izgradnju Atatürkove brane na Eufratu, koja je doduše omogućila razvitak elektropotencijala na toj rijeci, ali je isto tako proizvela kulturocid jer su mnogi vrijedni arheološki lokaliteti nestali pod vodom). Kaže kako u primjerice Diyarbak1ru Özalova slika često stoji odmah uz Atatürkovu, toliko im je značajan.
Sljedeća stanica je Arsameia, poznata i kao Eski Kale (stara tvrđava), nekadašnja prijestolnica malog helenističkog kraljevstva Komagene, koje je bilo smješteno između većih i značajnijih država poput Armenije, Partskog Kraljevstva i kasnije Rimskog Carstva. No kako to obično biva, često beznačajne države imaju kojekakve megalomanske luđake na čelu, pa se to dogodilo i Komageni. No o tome kad dođemo do vrha. Na lokalitetu Arsameije nalazi se nekoliko očuvanih stela koje prikazuju vladare i bogove, kao i dva podzemna hrama, od kojih je ulaz u prvi zatvoren (Ramo kaže da je to bila smočnica u kojoj su ovi iz utvrde na vrhu brda čuvali hranu, Lonely Planet kaže da je bio podzemni hram Mitre, komu vjerovati? S obzirom na dosadašnja iskustva, Rami. Doduše, ima arheologa koji tvrde da je to podzemna grobnica kralja Mitridata I.), a u drugi se spuštaju stepenice kojima nema kraja, tj. isti se ne vidi. Spuštam se nekih desetak stepenica, ali onda ne znam što bih, pa se vraćam nazad. Ramo za ovaj drugi ulaz tvrdi da je to bio tajni ulaz (ili izlaz) u dvorac. Arheolozi nemaju odgovora. Iznad ulaza u taj tunel nalazi se stela na kojoj se Mitridat I. rukuje s golim Heraklom. Budući da se istomu vidi ud, Kineskinje se kikoću, a potom se naslikavaju pored stele. U jednom času kćer kao da viče Heraklu „Give me son.“, a Ramo i ja se zgledamo i zaključimo da je ona teorija koju je on prije postavio plauzibilna. Pitam ga još nešto o tom podzemnom prolazu, znade li koliko dugo ide unutra, on kaže da misli da ide 1008 metara (a ide 158 – jedino ako nije pobrkao „hundred“ i „thousand“, što i ne mora biti čudno ako se sjetimo one cure s recepcije). Taman u tom času iz tunela, posve neočekivano izlazi nekih dvoje Nizozemaca, koji tvrde da su išli do njegovog kraja (čudno, nisam im čuo glasove dok sam se spuštao unutra). Kažu da su na dnu stepenice vrlo skliske, da je mračno i poprilično jezivo, a na kraju je tunel urušen.
Nakon još malo kineskog naslikavanja, krećemo i mi prema parkingu gdje smo ostavili auto. Tu je jedna od nekoliko prodavaonica suvenira, gdje se uglavnom prodaju likovi glava s Nemruta, iako ima i jedna stvar koja mi se čini fora – crna šalica na kojoj se, kada se u nju uliju vruća voda, iznenada počnu pojavljivati slike Nemruta, kao na nekoj termosenzibilnoj prevlaci. Da ne putujem s ruksakom, čak bih i investirao u jednu takvu, ni ne košta puno – 10 lira, kao ona moja čaša soka od nara u Istanbulu.
Sad krećemo na završni dio. Cesta do vrha još nije posve izgrađena, idemo nekim zaobilaznim putem, malo sam i zadrijemao od čitavog drmusanja… Budi me zaustavljanje, jer su Kineskinje vidjele nekakvu magnoliju u cvatu koja ih je oduševila, pa se moraju slikati pored nje. Doista, oduševljava što raste u zavjetrini na gotovo kamenoj pustopoljini. Ovdje već poprilično puše, a zapusi snijega visoki su i do tri metra. No to je stari tvrdi snijeg, vidi se da ovdje nije sniježilo sigurno u zadnjih desetak dana. Napokon dolazimo do kraja ceste, gdje je parkiralište i nekakav restorančić, a odatle vodi uređena šetnica sa stepenicama prema samom vrhu. Vrh je trenutno u magli. Ja sam danas ponio i majicu s dugim rukavima, za svaki slučaj, no odlučujem se samo obući jaknu preko svoje uobičajene ljetne pamučne majice. To je testiranje vjetronepropusnosti jakne u ekstremnim uvjetima. U Istanbulu je izdržala, ali tamo sam bio toplije odjeven. Kineskinje se zabundavaju, uzimaju debele zimske jakne, štitnike za lice, rukavice…kao da idu na Himalaju. Ramo ostaje kod auta, kaže Kineskinjama da slijede mene, ja sam već bio na vrhu (doduše, došao s druge strane), ali znam se snaći. Krećemo uzbrdo u isto vrijeme, ali one odmah zastaju radi fotografiranja. Meni se ne da čekati, pa produžujem. Šetnica ne ide do kraja, nego se zadnji dio uspona mora pentrati po pravoj planinarskoj stazi, s dosta trusnim kamenjem. Udari vjetra su siloviti, čak me na mahove sprečavaju da se penjem. No jakna odlično polaže ispit – dapače, čak se i znojim u njoj. A nabavio sam ju na rasprodaji za samo 550 kn. Sjajna investicija.
Ono što se nalazi na Nemrutu djelo je megalomanije Antioha I. Theosa Komagenskog, koji je u svojoj višekonfesionalnoj državi odlučio uspostaviti sinkretistički kult koji bi uključio grčko-rimske i perzijske bogove, ali je usput u panteon ubacio i sebe i svoje pretke (zato ovaj epitet „theos“). Za svetište kulta odabrao je 2134 metra visok vrh planine Nemrut, na kojem je pristupio opsežnim radovima. Prvo je praktički dao ukloniti čitav vrh planine, te umjesto toga sagraditi umjetan tumul ispod kojeg se vjeruje da je pokopan (arheolozi se ne usuđuju dirati tumul, jer se boje da bi moglo doći do njegovog potpunog kolapsa). S triju strana tuluma napravljene su ceremonijalne terase, od kojih su dvije dovršene, a treća je trebala biti neka vrsta ulaza. Istočna je terasa bila za plebs, a zapadna za uglednike, pa su tako kipovi bogova na istočnoj terasi mnogo viši, dok su na zapadnoj praktički u razini posjetitelja, sugerirajući da su ti uglednici zapravo jednaki bogovima. Detaljno sam o Nemrutu pisao na Psihoputologiji na putopisu po Zakavkazju. Tadašnji prizori Nemruta koje sam imao u glavi, strahovita vrućina i sunčeva pripeka – posve neusporedivo s današnjim vremenom. Uspinjem se do puteljka koji spaja dvije terase i prvo krećem na zapadnu. Ovdje je snijeg visok sigurno metar, nadam se samo da je dovoljno čvrst da ne propadnem. Nestvarno izgleda što iz snijega proviruju samo kape na glavama bogova i Antioha (čiji su kipovi naravno među bogovima). Druge stvari, kao što su stele, posve su pod snijegom. Ovuda se mota još neki tip, koliko vidim, tu je još neka školska ekskurzija, rekao bih viši razredi osnovne škole, valjda je on jedan od odgovornih za njih.
Odlazim na istočnu terasu. Iako je s te strane pristup Nemrutu zatvoren, zbog snijega na cesti, na istočnoj strani zapravo ima manje snijega, te se vide sve skulpture. Ono što je novo u odnosu na prije 5 godina, sve su ograđene, napravljen je i novi drveni mostić po kojem se hoda, a tu su i neki improvizirani stolići. Ne znam što se događa, je li to samo zimska zaštita, ili su stvarno posjetitelji oštećivali spomenike. Sjedim neko vrijeme sâm u tišini, slušajući fijukanje vjetra, čekajući hoće li se Kineskinje konačno pojaviti. Nakon desetak minuta krećem nazad nizbrdo, no Kineskinje ne vidim nigdje. Propuštam školarce, a zatim lagano krećem prema dolje, pitajući se jesu li Kineskinje odustale. Nisu, Ramo je sâm u autu. Sjedam pored njega u toplo, kažem mu da sam negdje izgubio ove dvije i da se nadam da su možda bile na zapadnoj terasi dok sam išao prema dolje. Čekamo. Nakon nekih pola sata-40 minuta, meni pada na pamet da one možda misle da sam i ja gore i da čekaju da se pojavim kako bismo svi krenuli nzbrdo. Ramo na telefon naziva svog prijatelja koji je na vrhu planine, tamo naime čuva skulpture (zamislite posla, šetkati se po takvom vjetru kroz zapuhe snijega i paziti da slučajno nema luđaka koji bi takav kijamet iskoristili za atak na kulturnu baštinu) i pita ga je li možda vidio dvije Kineskinje. Kako ne, gore su i ne prestaju slikati. S tim će se prijateljem Ramo čuti još nekoliko puta, ovaj će u međuvremenu prokomentirati kako je njemu koji gore radi teško izdržati u takvim uvjetima, a kamoli ovima dvjema. Da skratim, pojavile su se nakon skoro dva sata, promrzle, ali oduševljene, vjerojatno s nekoliko stotina slika Nemruta. Pred kraj su čak imale sreće s vremenom – čak su i oblaci odustali od Nemruta, pa je sunce obasjalo vrh.
Uslijedila je vožnja od opet neka tri sata do Malatye, drugom cestom, koja se spaja s cestom kojom smo mi išli prije 5 godina (i koja je danas puno uređenija nego onda, mi smo se vozili nekih 3 sata od Malatye do Nemruta, ali sa sjeverne strane). U Malatyu smo se vratili oko 8 navečer. Inače, ulazak u grad s istoka doista izgleda svjetski, imate osjećaj da ulazite u lijepo uređen velegrad – brza cesta s nad- i podvožnjacima, po kojoj vozi novootvorena linija malatijskog brzog trolejbusa, koji spaja kampus s centrom grada (Malatya ima jedno od najvećih sveučilišta u Turskoj, naravno nosi ime Turguta Özala), zeleni pojas na sredini, osvjetljenje, moderne zgrade…sve to u samo 5 godina. Iako se kriza sve više osjeća i u Turskoj, a slojevi stanovništva su sve siromašniji, ovo površinsko lickanje gradova stvarno ostavlja impresivan dojam, dojam zemlje koja strelovito napreduje. Ili barem neki u njoj napreduju.
Prilično umoran od puta ostavio sam nabrzinu stvari u hotelu, potom ubacio nešto u kljun u obližnjoj ćevabdžinici, a potom se latio sređivanja fotografija. Iznenadilo me kucanje na vratima i posve neočekivani room service u vidu tanjura s 4 šnite rolade, čašicom čaja i tanjurom s kriškama jabuke i naranče. Ne znam čime sam to zaslužio, vidio sam da je tip koji je to donio imao toga još, očito za druge sobe, ali u svakom mi je slučaju dobro došlo kao dopuna večeri.
Mogao bih ovu noć malo dulje odspavati, sljedeću sam opet u vlaku…