Ispod marelica

ponedjeljak , 20.04.2015.

Kao zemlja koja pretendira na razvoj turizma, Turska ozbiljno oskudijeva ljudima koji poznaju strane jezike – čak i engleski je problem za mnoge konobare i recepcionare. U Istanbulu još kako-tako, tamo je ipak protok turista dovoljan, no čim odmaknete u Anatoliju, a pogotovo kada dođete ovako istočno, tu su ljudi sa znanjem engleskoga u turizmu ekstremna rijetkost, a ako ga i znaju, govore ga vrlo loše i s vrlo lošim izgovorom. Danas sam se opet uvjerio u to, došavši u hotel u Malatyi. Iako je hotel oglašen na Booking.comu, što implicira da mogu očekivati i strane goste, na recepciji nitko ne zna nijedan jezik osim turskoga. Srećom (?) se tamo zatekao jedan tip koji „govori“ engleski, pa mi je dao neke najrudimentarnije informacije. Točnije, pričao je on još toga, ali to ni Bog Isus ne bi razumio. Spominjao je i neke vojnike NATO-a u Afganistanu, no nisam shvatio je li on bio dio okupacijskog tima ili netko drugi. Barem mi je rekao da mogu uzeti hotelski doručak, iako još nisam službeni gost.
Ukratko, prvo su mi rekli da će soba biti spremna u 3. Onda u 2. Onda mi je cura na recepciji rekla „twenty two, on iki“. Čisto da se razumijemo, „on iki“ je 12 – dakle ne zna ni brojeve na engleskome. Procijenio sam da mi se onda isplati malo prolunjati centrom Malatye i pokušati pronaći turistički ured ili barem gospodina Kemala, legendarnog turističkog organizatora, proćelavog tipa s fudbom i brkovima Miše Kovača, koji nam je prije 5 godina pomogao oko ture na Nemrut, a kasnije sam vidio u još nekoliko putopisa kako su se autori preko njega uspjeli dokopati Nemruta. On je svoj ured imao u jednoj čajdžinici u vrtu na glavnom trgu. No čini se da se u međuvremenu nešto u gradu preuređivalo, tako da sada sve izgleda malo drugačije, a tamo gdje je nekad bio park, sada je veliki trg sa statuom 0smeta 0nönüa, ispod kojega je istoimeni šoping-centar. Prošetao sam se malo uokolo, Malatya kakvu pamtim bila je prilično kaotična, danas je mnogo ugodnija. Ili se grad pripitomio (u što sumnjam), ili ja sada drugačije promatram turske gradove, a možda sam i bez ruksaka opušteniji (zapravo, to je svakako točno).
Kako nisam našao Kemala, javio sam se SMS-om gospodinu Ramazanu, koji je u Lonely Planetu naveden kao glavni za ture na Nemrut, a njegovo su mi ime dali i jutros u hotelu. Nije mi ništa odgovorio, no kad sam se vratio u hotel, tamo su me čekale novosti. On je zvao recepciju (ja sam mu rekao gdje sam smješten), a potom me cura s recepcije uspjela spojiti s njim. Ukratko, on mi je rekao kako se zbog snijega još ne mogu raditi uobičajene ture na Nemrut u kojima se prenoći u hotelu ispod samog vrha, tako da se vidi i zalazak i izlazak sunca, nego se rade kraće dnevne ture. Zapravo je moja prvotna ideja bila otići iz Malatye s turom na Nemrut, tamo prespavati, te se drugi dan pješice preko vrha spustiti do Kâhte, najbližeg grada na južnoj strani i otamo uloviti bus za Malatyu. Imao bih oko 8 sati vremena za stići od vrha do Kâhte, što nije toliko velika udaljenost, tim više jer je nizbrdo. Naravno, veliki bih ruksak ostavio u Malatyi, ne bih s njime klipsao po brdu. Ramazan mi je rekao da će on idući dan u 8 ujutro biti u hotelu, pa se tada možemo dogovoriti oko detalja, da on ima rješenje.
Za sobu međutim rješenja nema. Prošlo je 12, prošlo je već i 1. U hotelu je neki tip iz Indije, koji danas odlazi, a također ima problema sa sporazumijevanjem s osobljem. On odlazi u 2 i ide na aerodrom. Pokušava se dogovoriti s osobljem da mu naruče taksi. Spasonosno rješenje jest da ovi iz osoblja nazovu Ramazana (koji je trenutno negdje na turi) da prevede ovomu što mu oni žele reći. Čini se da je Ramazan jedina osoba u krugu od nekoliko desetaka kilometara koja zna engleski. Koliko sam shvatio iz onih par poluengleskih rečenica koje je tip na recepciji uspio sklepati, oni kažu Indijcu da može i ranije otići iz sobe, kako bi se ona počistila. On kaže da nema potrebe, ako može biti do 2 u sobi, bit će, to mu je praktičnije. Ono što meni u tom času pada na pamet jest – nije li Indijčeva soba zapravo ta koju ja trebam dobiti? Ja međutim neću istrčati s takvom tvrdnjom jer sam možda krivo shvatio – ali očekujem od recepcionara da, ako je moja pretpostavka istinita, kaže Indijcu „Ovaj čovjek čeka na vašu sobu, olakšajte mu“. On mu međutim ništa ne govori, pa ovaj odlazi natrag u sobu. Potom ja pitam kada konačno mogu u svoju sobu. Sada opet nazivaju Ramazana da meni objasni. Dakle, postoje dvije sobe koje odgovaraju mojoj narudžbi, ali u jednoj navodno nema jednog prozora, a druga se mora očistiti. Prema tome, sva je prilika da je u toj drugoj Indijac.
Napokon, negdje oko 2 Indijac silazi, ali sad nastaje još neka komplikacija s plaćanjem – kažu mu da mora platiti još „twenty four lira“ (14, naime), ali mu ne znaju objasniti zašto. Prije nego su opet iskoristili džoker zovi, izgleda da shvaćaju što su zeznuli i kažu Indijcu da nema problema – iako mu nisu objasnili ni zašto ga je moglo biti.
Sad napokon mogu obaviti check-in i dobiti ključ od sobe, te se konačno popeti na drugi kat. No onda još moram čekati u hodniku, jer čišćenje nije gotovo. Stvari mogu ostaviti, ali neka izvolim još malo pričekati. Kad me napokon pripuste u sobu, primjećujem da je sobarica u vratima zaboravila čitav svežanj svojih ključeva…
Tuširam se, i po prvi puta na putovanju perem rublje – doduše samo čarape, jer njih mogu oprati ručno, a već sam kritično s njihovom zalihom. Ostatak rublja pokušat ću oprati u Vanu ili kad uđem u Iran.
Potom odlazim u šetnju. Imao sam namjeru zaletjeti se busom do Battalgazija, stare Malatye, mjesta danas udaljenog kojih 11 kn od centra, navodno autobusi idu često, piše u Lonely Planetu… Nakon sat vremena čekanja sam odustao. Ili je lokacija odakle idu busevi krivo označena, ili je nedjeljom popodne vozni red prerijedak… Neka, s obzirom da onda otpada spavanje na Nemrutu, izgleda da ću čitav utorak biti još u Malatyi, pa mogu tada riješiti Bettelgazi i obližnji Aslantepe. Jedino najavljuju kišu za utorak…
Dao sam se umjesto toga u obilazak Malatye. Grad je to od kojih 500-tinjak tisuća stanovnika, najpoznatiji u svijetu po marelicama. Između 65 i 80% svjetske proizvodnje sušenih marelica dolazi iz Malatye. S obzirom da riječ „marelica“ dolazi od Prunus armeniaca (armenska šljiva), sasvim je jasno koji je narod nekoć obitavao u području od Malatye na istok. Turska riječ za marelicu je naravno kay1s1, od čega u srpskome kajsija. Korijeni Malatye su još u hetitskom naselju Melid, u čijem se korijenu krije indoeuropska riječ za med. Grad je sve do 19. st. bio smješten malo dalje, upravo kod današnjega Battalgazija, koji se sve donedavno zvao Eskimalatya – Stara Malatya. Na današnjem je mjestu utemeljen 1838. Naravno, kao i većina gradova u istočnoj Anatoliji, i Malatya je 1915. naglo izgubila dio stanovništva, a u gradu danas više ne postoji nijedna armenska crkva (postoje ruševine jedne, negdje u predgrađu). No jedan od poznatih Malatijaca bio je i Hrant Dink, istaknuti novinar armenskog porijekla, urednik dvojezičnog lista Agos, koji je bio poznat po kritikama turskog negiranja Armenskog genocida, uslijed čega je nekoliko puta završio u zatvoru zbog povrede famoznog članka 301. turskog ustava, koji govori o „vrijeđanju turskosti“. Na kraju ga je to stajalo i života, jer ga je 2007. ubio mladi ultradesničar. Kasnije je nastao veliki skandal kada su obavljene slike na kojima policajci na mjestu uviđaja čestitaju mladiću na podvigu koji je izveo, te poziraju s njim pored turske zastave. Srećom, suspendirani su.
Osim Dinka, još su dvije važne osobe turske povijesti porijeklom iz Malatye. 0smet 0nönü, prvi premijer Republike Turske i Atatürkov nasljednik na mjestu predsjednika, te Turgut Özal, također prvo premijer, pa onda predsjednik Turske tijekom osamdesetih i ranih devedesetih. Özal je inače zapamćen kao čovjek koji je ekonomski liberalizirao Tursku, bio vjeran američki saveznik tijekom Zaljevskog rata i ponovno zatvorio granicu s Armenijom zbog Armensko-azerbejdžanskog rata. No istovremeno je poveo inicijativu za priznavanje Armenskog genocida, budući da je smatrao da nedodirljivost tog pitanja previše kompromitira Tursku, a priznavanje onoga što se dogodilo prije 75 godina ionako ne bi previše utjecalo na Tursku danas. Turgut Özal iznenadno je preminuo dok je bio na dužnosti predsjednika, 17. travnja 1993. (oho, dakle evo mene oko 22-godišnjice njegove smrti u rodnom mu gradu!), a nakon toga su ti nerazumni glasovi o genocidu utihnuli. Özalova je udovica zatražila ekshumaciju tijela, budući da je sumnjala da joj je muž otrovan. To je i učinjeno, 2012., a nalazi su otkrili da je u tijelu bilo 10 puta više DDT-ja od normalne razine. Je li razlog bilo isticanje Armenskog genocida, inicijativa za političke pregovore s Kurdima ili pak Özalova nastojanja za čvršćim povezivanjem turkijskog svijeta, nije poznato. Stao je mnogima na žulj.
Šetnja Malatyom otkriva mi ugodan grad, koji ima neku zgodnu vibru, slično Eskişehiru, ali na drugi način. Ovo je bučnije (dijelom tomu još doprinose i kombiji s reklamama stranaka koji stalno kruže gradom uz trešteću glazbu – izbori su blizu, za samo dva i pol mjeseca), kaotičniji je promet (eskišehirski je centar gotovo pješačka zona), ali grad izgleda moderno i pozitivno. Na istočnom dijelu centra uređena je šetnica uz kanal, čime je nastala neka malo otmjenija avenija, s brojnim kafićima, restorančićima i noćnim klubovima. Nema tu nešto osobito puno atrakcija (tek nekoliko obnovljenih starih kuća, od kojih je u jednoj etnografski muzej), većina ih je u okolici grada (bilo neposrednoj, kao Battalgazi i Aslantepe, bilo daljoj, kao Nemrut), ali dovoljno je prošetati Malatyom, gledati ljude…stiče se dojam da je manje konzervativna od Kayserija. O tome sam govorio. Ovo su već gotovo pa kurdski krajevi (iako u Malatyi Kurda nema osobito mnogo, oni su dalje na jug i jugoistok), žene nisu toliko konzervativne.
Nakon večere (yourtlu kebap) vraćam se u hotel. Ubrzo mi zvoni telefon u sobi. Ramazan je u hotelu i pita me mogu li sići da se sada dogovorimo. Ukratko, kaže mi da tura koju on organizira zapravo i obilazi one atrakcije s južne strane Nemruta, koje me najviše i zanimaju. Kažem mu da sam pred 5 godina već bio u Malatyi i na Nemrutu i da mi iskreno nije čak toliko ni do samog vrha. On mi kaže da bi me se morao sjećati ako sam bio tu prije 5 godina, ali ja mu kažem da se nismo sreli, da smo putovanje dogovorili s Kemalom. On se onda ozari i kaže kako je Kemal njegov kolega s kojim je radio 8 godina u organizaciji tura – a onda je Kemal prije mjesec dana preminuo. Eh, što ti je život. Prolaziš ovako kroz neki grad svakih 5 godina, imaš jednu jedinu osobu koju poznaješ – i onda doznaš da je umrla. Razmišljam si gdje su svi drugi ljudi koje sam sreo na putovanjima, razmijenio pokoju riječ…jesu li živi, zdravi, što rade, čime se bave… Putovanja su kolaž kratkih susreta. S tim da, za razliku od mjesta koja posjećujemo i na koja se uvijek možemo vratiti, za ljude ne možemo biti sigurni hoćemo li ih zateći tamo gdje smo ih ostavili, ili bilo gdje drugdje. Kemal je eto otišao na mezarje, kao i njegov sarajevski imenjak možda tek malo ranije…
Ukratko, Ramazan sad radi sâm. Kaže mi da sutra može organizirati turu, ima još jedan kineski bračni par, išli bismo obići južnu stranu Nemruta i tamošnje znamenitosti, krećemo oko 8, a povratak je kad nama bude odgovaralo. Ukupno tura košta 450 lira, znači po osobi 150 lira. Samo da ne odustanu, jer se onda ni meni ne isplati… Ujedno to znači još jednu noć više u Malatyi. Meni paše.
Vrijeme je dakle krenuti na Nemrut…