Marame

Kad sam pred godinu i pol doletio iz Teherana u Istanbul i sjeo u metro koji me od aerodroma vozio prema gradu, ono što je bilo osvježavajuće bilo je svakako vidjeti nepokrivene žene. Kosa koja slobodno leprša, kratki rukavi, suknje…ali i muškarci u kratkim hlačama, općenito oslobođenje od strogih pravila hidžaba. Posebno je bilo zanimljivo gledati Iranke u avionu, koje su sve do jedne skinule svoje marame vjerojatno čim smo napustili iranski zračni prostor. I tu dolazimo do ironije – da se sutra ukine zakon o obaveznom hidžabu u Iranu (koji je brojem stanovnika otprilike jednak Turskoj), postotak žena koje bi ga nastavile nositi bio bi vjerojatno osjetno manji nego u liberalnoj i sekularnoj Turskoj. Ja osobno u Tursku zalazim od 2009., i primjećujem kako iz godine u godinu raste broj pokrivenih žena. Isprva su hidžab nosile prvenstveno starije žene, a mlađima je to eventualno bio zgodan modni dodatak (sjećam se kako sam 2009. vidio u Istanbulu jednu mladu curu, kosa pokrivena, ali odjeća pripijena i sve se ocrtava). No kako vrijeme odmiče, a posebno sada, kada sam dulje u kontinuitetu izložen boravku u turskoj kulturi, opažam sve veći broj mlađih djevojaka kako nose propisani, krotki hidžab. Nije to više lepršava marama ispod koje proviruje pokoji zločesti čuperak, već marama s podmaramom, duge majice koje prekrivaju stražnjicu, hlače koje ne smiju pokazati ni gležanj (ispod su ionako sokne)… Viđam i srednjoškolke tako odjevene, i nisam siguran što da mislim o tome. Svakako, to je njihov izbor, možda čak i zaštita od dobacivanja turskih mačo-tipova, ali opet izgleda pomalo tužno da se nešto što je prije 90 godina proglašeno anakronizmom danas vraća na velika vrata. Istina, moguće je uočiti određene uzorke – na određenim lokacijama, kao što je npr. bazar, bit će puno više pokrivenih žena, a to je slučaj i u konzervativnim gradovima poput Kayserija (vidjet ću kako će biti kako budem išao dalje na istok, jer sad ulazim u kurdsko područje, a kod njih žene imaju mnogo ravnopravniji položaj), a i ono što još uvijek daje nadu jesu slučajevi kada vidim skupinu prijateljica u kojoj su neke pokrivene, a neke ne. To ukazuje na poštovanje osobnog izbora drugih, bez nametanja. Samo se nadam da u nekom trenutku takva prijateljstva neće puknuti upravo zbog toga kao mogućeg razloga.
Neke su Turkinje prilikom nošenja marame i jako praktične – vidio sam jednom tako jednu koja je uglavila mobitel između marame i uha i tako dobila svojevrsni hands free. Isto tako, pomalo me sram to priznati, ali opazio sam da me činjenica da je neka žena pokrivena katkada natjera na drugačije ponašanje prema njoj, ali ne pristojnije, naprotiv. Recimo, ako hodajući ulicom slučajno oduzmem prednost pokrivenoj ženi, bit će mi manje neugodno, budući da moja podsvijest reagira s „ona je ionako odabrala pokornost“. Grozno sam se osjetio kad sam osvijestio tu reakciju, ali istina je da to može biti jedna od poruka koje takva osoba odašilje, barem za nekoga izvan te kulture. Zanimljivo, tu reakciju nisam imao u Iranu, upravo zato što je tamo hidžab zakonski propisan i nije stvar osobnog izbora.
Drugi dan u Kayseriju iskoristio sam za obilazak atrakcija koje grad nudi, iako su one locirane prilično blizu, tako da mi je trebalo relativno malo vremena da ih sve obiđem, a kako je sunce pošteno upeklo, to je zapravo bilo i dobro. Već sam spomenuo većinu tih atrakcija, bizantsku tvrđavu, armensku crkvu, medicinsku medresu i nekoliko džamija, od kojih su najzanimljivije one iz seldžučkog razdoblja, budući da su stilom mnogo neuglednije od kasnijih osmanskih, a minareti (ako ih imaju) su im često debeli i masivni. Postoji i muzej posvećen Seldžucima, smješten upravo u negdašnjoj medicinskoj medresi, ali shvatio sam da je većina objašnjenja na turskome, pa sam ga odlučio preskočiti. Seldžuci su inače bili prva turska dinastija, koja je tamo negdje od 11. st. zavladala Anatolijom i većim dijelom Bliskog istoka, a kultura im je bila miješano tursko-perzijska. Oko 14. st. polako ih potiskuju Osmanlije, pa njihovi glavni gradovi Konya i 0znik padaju u drugi plan u korist Burse i kasnije Istanbula.
Ono što sam uspio probati jest čuvena kajserska past1rma. Za ručak sam ponovno uzeo tanjur mant1ja i pide s past1rmom. Čim sam zagrizao prvi komad, shvatio sam da to nije bila najpametnija odluka. Past1rma je naime užasno slana, daleko slanija od npr. pršuta ili pancete. Meso kao meso nije loše, iako ima specifičnu aromu i miris, ali zbog slanoće bi past1rmu trebalo mnogo štedljivije koristiti. Obično Turci i jedu samo par šnitica za doručak, no ovdje je toga bilo previše. Svejedno, uspio sam ju u potpunosti savladati, i čak nisam ni previše ožednio. Za desert sam uzeo već spomenuti tavuk göşu, puding od pilećih prsa. S obzirom da je bio preliven karamelom, ukupan je okus bio poput rožate, pileća se prsa nisu ni osjetila, osim možda u obliku sitnih vlakanaca koja bi mi tu i tamo zapela između zuba.
Kako mi vlak za Malatyu polazi u pola 2 ujutro, ostatak popodneva ubio sam šetkajući se ulicama Kayserija, promatrajući gradski život, sjedeći malo u velikom parku u centru, sve dok se oko 6 nisam vratio u hotel i prionuo na sređivanje fotografija i pisanje ovog posta. Ima tako gradova u kojima vam nikad nije dosta vremena, a ima i gradova za koje vam je dovoljno pola dana, a onda ostatak vremena promatrate lokalni život. Koji u Kayseriju nije nešto osobito zanimljiv, budući da je riječ o velikom, ali i poprilično konzervativnom gradu. Vrijedilo ga je doći vidjeti, smatram da ga se nepravedno preskače u korist Kapadokije, ali isto tako mislim da ne treba forsirati ostanak u njemu dulje od potrebnog.
Prije šest godina noćnim sam vlakom došao u Kayseri, sada ću ga napustiti dalje prema istoku. Inače, to iskustvo otprije šest godina bilo je također nadrealno na svoj način, jer smo na kraju proveli ostatak noći na kolodvoru, čekajući da ujutro krenu busevi za Kapadokiju, a u sjećanju mi je ostalo da su vlakovi poprilično kasnili. Koliko sam prethodne noći čuo (hotel mi je relativno blizu kolodvora), oko 20 do 2, taman po voznom redu kroz Kayseri je prošao neki vlak, nadajmo se upravo onaj koji meni treba, te se ufam da će tako biti i noćas.
Na kolodvoru uobičajena galerija likova, nekoliko staraca koji već uvelike hrču, pomalo i pijani, nekoliko studenata s velikim torbama, koji iz nekog razloga preferiraju vlak nad autobusom… Jedina neobična pojava je jedna mlađa žena, tamnoputa ali izblajhana, koja se ponaša poprilično čudno. Prvo je razgovarala s nekim ljudima u čekaonici, i to se činilo normalno (uzmite u obzir da nemam pojma što im je govorila, ali razgovor mi je izgledao smisleno). Onda je počela razgovarati sama sa sobom. Pa je izvadila slušalice i uštekala ih u nešto – prvo sam mislio da je mobitel i da priča na hands free, ali onda je ispalo da je to mp3 player, pa je počela i pjevušiti to što sluša. Onda se opet upustila u sasvim normalan razgovor s ljudima do sebe. Kada je negdje oko 20 do 1 stigao Dou Ekspresi, vlak za Erzurum i Kars koji je pokupio većinu ljudi u čekaonici, i ona je izišla na peron s ostalima. Ubrzo se vratila, vukući za sobom prtljagu, potom je mrmljajući nešto iz iste te prtljage izvukla drugu odjeću i otišla se presvući. Sada je legla na klupu i zaspala. Ne znam što izvodi, i živo me zanima ide li na moj vlak. Glede njega, zasada nema obavijesti da kasni, dakle ako je sve u redu, trebao bih oko pola 10 ujutro stići u Malatyu – svjetsku prijestolnicu marelica i vrata Kurdistana. U sobu ne mogu prije 1 sat, zato se nadam da ću uspjeti pošteno odspavati u vlaku…
Naposljetku, evo i mog vlaka, točno na vrijeme. Ova ostaje spavati na klupi, ja se smještam u poprilično prazan vagon, imam dva sjedala taman za sebe, mogu čak i leći (doduše, u fetalnom položaju), te odspavati nekih 5-6 sati. Budim se iza Sivasa, već je svanulo, no ponovno u sinusoidi idućih 2 sata uranjam u san i izranjam iz njega. Vidim da se krajolik uvelike promijenio, vozimo se kroz klance i stijene uvelike nagrižene erozijom, sve dok se potom krajolik ponovno ne upitomi, pretvori ponovno u zelena polja u kojima sve više počnu prevladavati voćnjaci marelica, što je znak da je Malatya blizu. Pruga ovdje radi zaokret, prvo ide od Kayserija prema sjeveroistoku, pa se zatim od Sivasa spušta naglo na jugoistok, i zato takva promjena krajolika. Na istok od Malatye ponovno će krajolik postati ovakav, ovo su zadnji trzaji srednjeanatolske stepe, prije nego što ju u potpunosti potisnu brda Torosa, Ararata, Zagrosa…
Malatya izgleda ugodnije nego je se sjećam otprije 5 godina, hotel nalazim lako, ali za useljavanje u sobu morat ću pričekati do 3, ili barem do 2, dok oni to ne počiste…