Autobusi

Postoje te neke nevidljive kulturološke linije koje presijecaju zemljopisnu kartu, dijeleći kulturološki pojedine zemlje: preferencija za pivo – preferencija za vino, puni radni dan – siesta u popodnevnim satima, ispijanje kave – ispijanje čaja, i tomu slično. Tako bih rekao da postoji i linija koja odvaja zemlje u kojima je preferirani način puta željeznica i one u kojima je to autobus (zanemarit ćemo one u kojima se obično, zbog veličine i dobrog standarda, preferira avion). Željeznicu tako preferira većina europskih zemalja, osim Balkana i onih zemalja koji željeznicu nemaju (Island, Cipar, Malta), Indija, Japan, Kina i možda još pokoja, a autobuse gotovo sve ostale. Uspoređujući Hrvatsku i Mađarsku, kao dvije države u kojima sam najviše boravio, primijetio sam da u Mađarskoj često uopće ne znam ni postoji li autobusna linija između dvaju velikih gradova, jer mi je toliko prirodno ići željeznicom, za koju znam da je točna i ostvaruje povoljne veze za presjedanja – dok u Hrvatskoj željeznicom nekamo idu samo mazohisti i railfanovi, a i ovi potonji sve manje. U ostalim državama bivše Jugoslavije to je još rjeđe.
Turska u tom pogledu nije iznimka. Ima ona željeznice, ali njezina je mreža prilično rudimentarna i zapravo podosta baštini mrežu nekadašnjih stranih investitora, u prvom redu Carigradsko-bagdadske željeznice. Povrh svega, vlakovi su do prije nekoliko godina bili izuzetno spori – između Istanbula i Ankare putovalo se i preko 10 sati, a vlak do istoka Turske, do Erzuruma ili Karsa, vozi još i danas dan i pol. Umjesto toga, Turska je investirala u razvoj cesta, stvorivši mrežu dobrih prometnica (ne nužno autocesta) koje povezuju istok i zapad te izdužene zemlje, nastavljajući se dublje u Bliski istok, prvenstveno prema Iranu. No za razliku od ostatka zemalja jugoistoka Europe, u kojima autobusi, premda preferirano prijevozno sredstvo, nisu uglavnom nimalo luksuzniji od vlakova, Turci su shvatili, pogotovo u intenzivnoj međusobnoj konkurenciji, da je nužno investirati u stvaranje kvalitetnih autobusa, kako putniku ne bi bilo neugodno sjediti i po dvadesetak sati na liniji od Istanbula do Vana, npr. I tako su turski autobusi počeli ličiti na luksuzne putujuće salone, s kožnim sjedalima, stjuardom koji vam donosi vodu, čaj ili grickalice, naravno i klimom… Čistoća autobusa je besprijekorna, na gotovo svakom odmorištu (zakonski svaka dva sata vožnje mora biti jedan odmor) autobusi se peru izvana, stjuard prolazi periodično po autobusu i skuplja smeće…kultura putovanja autobusom je na zavidnoj razini. Doduše, posljednjih se godina počelo uvelike investirati u željeznice (Marmaray, mreža brzih pruga kojima su zasada povezani Istanbul, Ankara i Konya, a gradi se već i prema Izmiru), a pojavilo se i nekoliko low cost aviokompanija baš iz Turske (Pegasus, AnadoluJet), tako da se u pogledu prometa Turska sve brže integrira.
Ja sam jučer po prvi puta na ovom putovanju putovao turskim autobusima (od Sofije do Istanbula vozila me bugarska kompanija Matpu), i to Metro Turizmom, najcjenjenijom i najluksuznijom turskom autobusnom kompanijom. Koliko vidim, još su poboljšali autobuse, sada u svakom redu imate samo tri sjedala (dva s jedne strane prolaza i samo jedno s druge strane), uz svojevrsni in-drive entertainment, a stjuardi sada imaju i mala kolica kojima prolaze po busu. Jedino još uvijek ostaje problem mjesta za noge, tu ih Iranci šišaju, budući da su oni izbacili nekoliko redova sjedala i dobili još luksuznije autobuse. Cijena za 4,5-satnu vožnju od Ankare do Kayserija bila je prilično niskih 25 lira (oko 65 kn). Jedva sam dočekao da se pokupim iz one grozote od sobe, a kad sam sišao na recepciju tamo nije bilo nikoga, tako da je to presudilo u mojoj dvojbi da li da ih uopće obavijestim za one stvari u ormaru. Ništa, dat ću si oduška u recenziji… Na kolodvor sam stigao brzo i bez problema, odmah našao autobus, koji je krenuo točno po voznom redu, iako je po dolasku u Kayseri malo kasnio. Autobus naravno ima i internetsku vezu, iako ona zna posve iznenadno puknuti, vjerojatno ovisi o općoj pokrivenosti tog područja internetskim signalom. Krajolik se postupno mijenja, od zelene visoravni uokolo Ankare (iako i tamo ima brežuljaka) postaje sve krševitiji, a po boji stijena, čini se da ima sve više onih vulkanskog porijekla. Čak je i ankarska citadela podignuta na jednoj takvoj gomili okamenjene lave. Dosad sam Anatolijom putovao uglavnom ljeti, kada je pejzaž spržen, tako da me iznenadila količina zelenila. U jednom času sam malo zadrijemao, a kad sam se probudio vozili smo se kroz brežuljkaste livade koje su me neobično podsjećale na onu Teletubbie podlogu za desktop u Windows XP-u. Nažalost, dok sam izvadio fotoaparat kut se promijenio i slika više nije imala efekta.
Središnja Anatolija mnogo je razigranijeg reljefa. Iznad Kayserija se uzdiže Erciyes, s 3916 metara peti najviši vrh Turske, koji je čak i u ove dane propisno zasniježen (uostalom, što se čudim, pa pred 10 dana je u Bugarskoj još bio snijeg), za koji se kaže da se s njega, za vedrih dana, može vidjeti i Sredozemno i Crno more (doduše, to je tvrdio Strabon, a u ono vrijeme je zrak bio malo čišći nego danas). Erciyes je vulkan, a vjeruje se da mu je posljednja erupcija bila 253. pr. Kr., što znači da ga se ne može smatrati ugaslim. Naslage vulkanskog materijala koji je Erciyes izbacivao stoljećima, poslužile su nastanku neobičnih reljefnih formacija, tzv. eolskih stupova, u Kapadokiji, regiji koja se pruža nekih 70-ak km zapadnije od Kayserija. Upravo sam zahvaljujući Kapadokiji i ja 2009. bio u Kayseriju, ali samo na jedno jutro. Tada mi je Kayseri postao najistočnija točka do koje sam u životu dobro – sve dok iduće godine nisam otišao u Gruziju. Trenutno je to iranski Jazd – još manje od mjesec dana.
Ove godine odlučio sam izostaviti Kapadokiju, ipak je to prilično turistička regija, a mene više zanimaju manje posjećene destinacije (premda naravno neke turističke zamke neću moći izbjeći), pa sam se stoga odlučio bolje pozabaviti Kayserijem. Riječ je o vrlo starom gradu, još iz doba Hata, koji se tada zvao Mazaka, pa Eusebia, te onda naposljetku Caesarea, od čega je (što dokazuje kako se to ime klasično izgovaralo – Kajsareja, a ne Cezareja) nastalo i današnje ime. Grad je bogat spomenicima iz seldžučkog razdoblja, kada je bio drugi najvažniji grad sultanata (nakon Konye). U središtu se nalazi oko 1500 godina stara bizantska tvrđava, od koje su danas uglavnom ostali samo zidovi, dok se u prostoru unutar nje nalazi posve moderan gradski centar. Osim nje, tu je i nekoliko vrijednih seldžučkih džamija, kao i prva medicinska medresa u povijesti, nazvana po Gevher Nesibe, sestri seldžučkog vladara Kajkhusreva I., koja je umrla od tuberkuloze. Vrijedi istaknuti i armensku crkvu Surp Krikor Lusavorič (Sv. Grgura Prosvjetitelja), danas nažalost zapuštenu i zatvorenu. U Kayseriju je, u kršćanskoj obitelji, rođen i mimar Sinan, najpoznatiji osmanski arhitekt. Zanimljivo je da je u Kayseriju postojala snažna kršćanska zajednica kroz čitavu povijest kršćanstva, sve dok se prvo nije riješio problem Armenaca, a potom je uslijedila i „razmjena stanovništva“ s Grčkom (Kapadokijski Grci su bili poznata i kompaktna skupina, a jedan od njenih najpoznatijih pripadnika je redatelj Elia Kazan). Danas Kayseri spada u tzv. Anatolijske tigrove (skupina nekoliko gradova u unutrašnjosti Male Azije koji ostvaruju strelovit gospodarski rast, kao što su Konya, Denizli, Gaziantep, Bursa, Kocaeli i Kahramanmaraş, premda se ovamo ubrajaju i još neki manji gradovi), otprilike je veličine Zagreba, a svojedobno je aplicirao za mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda po broju novopokrenutih proizvodnih djelatnosti u jednom danu: 139. Specifičan ekonomski pristup koji se odvija u Kayseriju, inače vjerski dosta konzervativnom gradu, neki sociolozi nazivaju „islamskim kalvinizmom“.
Razvitak grada prilično je uočljiv – kada smo mi bili u Kayseriju pred 6 godina, autobusni se kolodvor nalazio na rubu grada, praktički u poljima. Danas je područje oko njega već poprilično izgrađeno. Čak i jučer, dok sam se vozio do centra grada, morali smo raditi obilazak i potom gmizati u koloni budući da se upravo gradi nadvožnjak kojim se dio dotadašnjeg bulevara pretvara u brzu cestu fizički odvojenu od gradskog prometa. Inače, zanimljivo je da je gotovo sva nova stanogradnja u Turskoj neboderskog tipa, čak i na mjestima gdje se ti neboderi baš ne uklapaju, recimo na izoliranim vrhuncima brda. Ako se neki od vas sjećaju, to izgleda slično situaciji u igri Sim City, kada odjednom započne strelovit razvoj grada, pa se iz ničega počnu pojavljivati neboderi, okruženi niskim obiteljskim kućama i poljima. Tako izgledaju turski velegradovi – šume nebodera posvuda, čak i kad nagrđuju panoramu.
I u Kayseriju sam okušao sreću s Couchsurfingom. Tri zahtjeva + jedan kolektivni na lokalnim diskusijama – dvojica su mi rekli da već nekoga imaju, a treći mi je rekao da me ne može primiti jer „nemam referenci, a i mora učiti za ispite“. Kad sam mu rekao da je upravo njegov način razmišljanja razlog zašto nemam reference pokušao se ispričati, reći da me ipak može primiti…ali ja jednostavno nisam želio odsjesti kod nekoga za koga sam imao osjećaj da me odlučio ugostiti iz grižnje savjesti, a ne zato što bi me stvarno želio upoznati. Ne želim odsjedati kod ljudi koji pročitaju moj profil i sve što vide jest „gle, on nema referenci, neću ga primiti“. To je plitko. Također, iz njegovih se poruka vidjelo da poprilično ratuje s engleskim, tako da vjerujem da bi mi to još dodatno uzrokovalo komplikacije. Kako mi na općeniti zahtjev nitko nije odgovorio, odlučio sam se za liniju manjeg otpora i rezervirao hotelsku sobu. Srećom ne trošim onoliko koliko sam planirao, pa si to mogu priuštiti. Mislim da ću idući Couchsurfing tražiti tek u Iranu, tamo je to navodno dosta popularno.
Hotel u Kayseriju je pravo osvježenje nakon Ankare, čista i uredna soba, isto takva kupaonica (OK, tuš malo propušta vodu, ali to nije toliki problem), a u kupaonici me uz sapunčić dočekao i paketić s dva štapića za čišćenje ušiju. To doista nisam nikad doživio. Imam i uključen doručak – a sve košta 60 lira za jednu noć (ona u Ankari je koštala 50 lira po noći). Inače, jedan od najvećih gušteva kad putujem mi je osjećaj kada smrdljiv i znojan dođem konačno u sobu, raspakiram se, stanem pod tuš, simbolički sperem sa sebe put, te sam potom posve pročišćen i spreman na nova iskustva na novom odredištu. Kao svojevrsna mini-katarza.
Još prilično umoran od Ankare i puta, nisam previše žurio s izlaskom, tako da je već bilo prošlo 6 kada sam krenuo u grad – prvenstveno riješiti pitanje hrane. Ionako sam ovdje još cijeli jedan dan (vlak za Malatyu mi polazi u noći sa subote na nedjelju), pa ću tada slikati, a sada sam se želio u miru prošetati i kušati nešto od lokalnih specijaliteta. Kayseri je poznat po past1rmi, govedini sušenoj na zraku, koja se onda prešana prodaje (komadi toga izgledaju kao boksačke rukavice), kao i po mant1ma, malim valjušcima koji su inače uobičajeni za čitavu srednju Aziju. No za razliku od onih koje smo Anđelko i ja jeli u turkmenskom restoranu u Istanbulu, ovi su iznimno maleni, izgledaju više kao malo veći komadi tarane, i naravno nisu punjeni, nego se kuhaju u nekoj vrsti ragua i još poslužuju s jogurtom. Zapravo, možda bi bili najsličniji idrijskim žlikrofima (što i nije bogznakakva paralela, ako ne znate što su žlikrofi :D ).
Pronašao sam jedan restoran s kayseri mutfa1 (kajserskom kuhinjom), uzeo upravo mant1je (u Bosni postoje „mantije“, ali to je jelo druge vrste – ovo je bliže klepama, premda su i klepe slične ovim drugim, srednjeazijskim mant1ma, a ne kajserskim), uz juhu od leće i ajran – i shvatio da mi je to zapravo bio jedini pravi obrok u danu, izuzev jedne pogače na autobusnom kolodvoru u Ankari i nekoliko grickalica u autobusu. Ima to svoje prednosti, ta smanjena glad, pomaže mi uštedjeti lovu za bolji smještaj…
Otišao sam u sobu leći malo ranije nego noć ranije, kako bih se naspavao za landranje po gradu i noć u vlaku, no nakraju sam opet bio budan do iza 2.