Muke po Couchsurfingu

Naravno, stvar je zvučala predobro da bi bila istinita. Ujutro oko 8 dobio sam poruku od svog nesuđenog domaćina u Eskişehiru da ima neku konferenciju na koju je posve zaboravio i da me neće moći ugostiti. On mi ne može nikog preporučiti tko bi me možda alternativno ugostio, no može mi naći jeftini hotel. Hvala lijepa, ali to mogu i sam, pokušat ću ipak još srediti nešto preko CS-a. Šaljem općeniti zahtjev (dakle, ne individualno) na lokalne diskusije za Eskişehir, u nadi da će se ipak netko javiti, držim fige, ali za svaki slučaj provjeravam i situaciju s hostelima u Eskişehiru. Studentski je to grad, trebalo bi biti smještajnih kapaciteta. Ima JEDAN hostel. Srećom, mjesta ima. Odlučujem se ne rezervirati, možda bude nešto od couchsurfera dok dođem dotamo. Ostavljam svoj kontakt-broj i odlazim na doručak, iako mi je apetit naglo splasnuo uslijed ovakvog razvoja događaja. Taj Couchsurfing je za mene doista kao uklet.
Većina ho(s)tela u Istanbulu ima restoran na vrhu zgrade, tako da je uobičajeno jesti s pogledom na ostale krovove. Osjećaj je kao da ste u nekoj arkadnoj kompjutorskoj igri, gdje se morate prebacivati s krova na krov. Ili kao poligon za parkuraše. Nejednake su visine, obično su na krovovima raznorazni servisni uređaji, klime, agregati, bojleri…što daje šarolik prizor. Još jedno od autentično istanbulskih iskustava…
Očekivano, od CS-a ništa. Pakiram stvari i krećem u misiju dolaska do polazišta. Budući da do Eskişehira idem vlakom, a na toj dionici vozi jedino YHT (Yüksek H1zl1 Tren – Vlak velike brzine), moram se dočepati njegove polazne stanice u Pendiku, u jednom od azijskih predgrađa. Zato moram prvo metroom do Kartala, a potom tamo čekati bus. Metro Kad1köy-Kartal jedini je u azijskom dijelu i otvoren je 2012. U konačnici će ga produžiti i do Pendika, ali zasad moram improvizirati.
Iako sam o Kartalu čuo glasine da je opasan kvart, ne primjećujem ništa takvo. Riječ je o gradskoj četvrti s oko pola milijuna ljudi, otprilike u središnjem dijelu azijskog Istanbula. Ime mu znači „orao“, a tako se inače zove i model turske automobilske tvrtke Tofaş, koja je radila aute po Fiatovoj licenci. Autobusnu stanicu nakon izlaska iz metroa nalazim brzo, a piše da autobus dolazi za 8 minuta. Odlično.
Nakon 8 minuta autobusa nema. Nema ga ni nakon 15 minuta. Sad već lagano postajem nervozan. Jesam li uopće na pravom mjestu? Jesam, ako tu piše da ta linija prolazi ovuda. Jesam li na pravoj strani ceste? Sudeći po položaju sunca, ja sam na zapadnoj strani, znači taman na cesti prema Pendiku. A onda primjećujem nešto što me umiruje – sat na displeju ide 10 minuta naprijed, a sva su vremena prilagođena tom pogrešnom vremenu. Budući da autobus ide svakih 20-ak minuta, čini se da je otišao netom prije mog dolaska, a onih 8 minuta s početka treba čitati kao 18. Dakle, ubrzo bi trebao…
Bio sam u pravu. Gotovo točno po voznom redu pojavljuje se autobus i za manje od 10 minuta sam na kolodvoru u Pendiku. Budući da za YHT vrijedi Balkan Flexipass, moram kupiti samo rezervaciju, koja bi trebala koštati 15 lira. Službenik natuca engleski, a usto im je još pao sistem, pa bi vrijeme dok se ponovno digne iskoristio za čavrljanje. No nažalost ne uspijevamo razmijeniti previše informacija, budući da on očito misli da se ja samo pravim da ne razumijem turski, i da ću svejedno razumjeti ako mi se obrati na njemu. Uspio je doznati da sam iz Hrvatske (H1rvatistan! Slaven Bilić! Beşiktaş! – o tome kako je izgovorio Bilićevo ime da ne govorim, skužio sam to samo preko Beşiktaşa), da sam lingvist (onda bih valjda trebao razumjeti turski?) i provjerio je li istina da Hrvati imaju veze s kravatama. No ugodno iznenađenje – za ekonomsku klasu, rezervacija je besplatna. Eto, ponekad izgubiš, ponekad dobiješ…
YHT zahtijeva sigurnosnu provjeru aerodromskog tipa, no putnici se ne drže baš aerodromskih procedura, nego se svi preguravaju, ubacuju gomilu prtljage na pokretnu traku, jedni drugima uklizavaju pred onim portalom senzora za metal…iako vlak polazi za 20 minuta i svi će stići obaviti pregled. Eh ta guranja, na to ću se morati priviknuti u jugoistočnoj Aziji i ne biti obziran prema drugima. Srećom, moja mi dva ruksaka u tim trenucima daju komparativnu prednost, budući da se u gužvi snalazim kao stegosaur, uklanjajući manje sretnije pojedince okretom oko svoje osi s „frižiderom“ na leđima.
Srećom, u vlaku postoji wi-fi. Nažalost, od CS-a ništa novo. Uveseljava vijest da u hostelu i dalje ima mjesta. Valjda se neće popuniti u predstojećih 2,5 sata, koliko traje vožnja do Eskişehira (budući da u ovom dijelu YHT još uglavnom koristi normalnu prugu).
Negdje iza Kocaelija pozdravljam se s morem. Iduće more koje ću vidjeti bit će Tonkinški zaljev, tek za tri mjeseca. Do tada ću proći čak i preko točke najudaljenije od svih mora. Ubrzo vlak ubrzava na svoju maksimalnu brzinu 250 km/h. Brzina se ne osjeti toliko, iako pruga nije posve poštelana, pa ga malo baca lijevo-desno. U tunelima brzina pada na nulu. Naime, podaci o brzini vlaka vuku se s GPS-a, a njegovog signala u tunelu nema.
Pomalo se uspinjemo na Anatolsku visoravan, iako je krajolik u ovim dijelovima još uvijek sličan Europi. Ovo je područje u antici bilo područje Frigije, gdje je živio indoeuropski narod o čijem se mjestu na stablu Indoeuropljana ne zna baš puno – prema jednoj teoriji, Frigijci su preci Armenaca. Najpoznatiji frigijski kralj je Mida, koji je imao neugodan običaj da sve što dotakne pretvori u zlato (tako da nije mogao ništa jesti rukama, kćer mu je postala zlatni kip i slično), a i narasle su mu magareće uši, budući da je u glazbenom natjecanju Pana i Apolona bio protiv Apolona, pa mu je ovaj rekao da ima uši kao magarac. Frigijci su svijetu dali osobitu vrstu kape, koja se kroz Francusku revoluciju popularizirala kao znak slobode, nosi ju Marianne, a nalazi se i na američkom grbu.
Današnji Eskişehir ima oko 650 000 stanovnika i sjedište je dvaju velikih sveučilišta, što gradu daje živahnu vibru. Ime je zapravo ironično – iako znači „Stari grad“, većinom je moderan, sa zgradama građenim u drugoj polovici 20. st. Jedini stari dio je negdašnja čaršija. U gradu živi velika skupina Krimskih Tatara, koja se ovamo doselila tijekom zadnjih 300-tinjak godina, a oni su ostavili svoj pečat i na lokalnoj kuhinji. Njihov specijalitet je ç1 börek, sirovi burek, gdje se tijesto u obliku slova D puni sirovim mljevenim (goveđim ili janjećim) mesom i maslinovim uljem, te se onda to prži u dubokom ulju. Osim toga, u Eskişehiru je i velika zrakoplovna baza, tako da nad gradom stalno prelijeću vojni avioni. Grad leži uz rijeku Porsuk, koja lijeno teče kroz centar, a uz nju su napravljena šetališta s brojnim kafićima. Centar grada zove se Adalar, iako tu zapravo nema otoka, osim jednog manjeg točno ispred mog hostela, na kojem se nalazi nekadašnja gradska vijećnica Tepebaş1. Hostel sam inače našao prilično lako i brzo, a ne samo da su imali mjesta – izgleda da sam jedini gost u hostelu.
Centar Eskişehira ima ugođaj centra nekog srednjoeuropskog grada, recimo u Austriji. To zvuči čudno, budući da je arhitektura posve neaustrijska, ali urbanističko planiranje, tramvajska pruga, otvorene terase na pločniku…izgleda nekako „domaće“. Južno od centra nalazi se Odunpazar1, stara čaršija, koja je zapravo jedini stari dio grada. Još južnije je Hamamyolu, drugi centar, zapravo široko šetalište s dugačkim jezercem na sredini, gdje su uokolo postavljene klupe po kojima eskišehirci sjede i uživaju.
Činjenica da je smješten na Anatolskoj visoravni odražava se na klimu – noći i zime su ovdje prilično hladne, premda preko dana znade upeći. Nedaleko Eskişehira je jedno od rijetkih mjesta u svijetu gdje se vadi mekani mineral zvan morska pjena (Meerschaum), od kojega se obično izrađuju ukrasne lule (zato i tursko ime lületaş, kamen za lule).
Jučerašnje sam popodne iskoristio za šetnju čaršijom i Hamamyoluom, te za kušanje ç1 böreka, a pala je i prva boza u Turskoj. Razlika između naše balkanske i turske boze jest u tome što se turska boza ne pije, nego je mnogo gušća, poput pudinga, jede se žlicom, a Turci na nju još stavljaju i cimet. Moram priznati da mi je balkanska bolja. Vjerojatno stvar navike… Za večeru sam uzeo kumpir, osobito jelo od pečenog krumpira koji se razreže, unutrašnjost mu se preradi u pire, a potom ga se nadjene s čime god želite – vrhnjem, sirom, maslinama, ajvarom, papričicama, ribanom mrkvom… To je svojevrsni turski street food, iako se najčešće ne može jesti na ulici, s obzirom da ga toliko prekrcaju (ili sam to samo ja nezasitan?) da bi vam sve ispadalo. U večernjim satima promenada uz Porsuk oživi i tada imate dojam da ste negdje u Španjolskoj ili tako gdje. U svakom slučaju, unatoč neugodnom iskustvu s Couchsurfingom, čini se da dolazak u Eskişehir nije bio promašaj. Hvala Stefanu na preporuci.
Još sam danas ovdje, pa ću malo detaljnije pretražiti grad…