Istok-zapad telepatski

Iako je hostel u kojem sam odsjeo bio vrlo udoban i čist, tip na recepciji je pravo rasulo. Jutros ga nije ni bilo, srećom da smo sve drugo obavili ranije, premda vjerujem da bih se mogao pokupiti i ne plativši, sumnjam da bi skužio. Ostavio sam stvari i otišao u šetnju. U hostelu na azijskoj strani rekao sam pojaviti se u 3 popodne. Prvo sam, poslušavši Anđelkov savjet, odlučio investirati u Istanbulkart – karticu za javni prijevoz s kojom je vožnja mnogo povoljnija, umjesto redovnih 4 lire košta 2,5 ili manje, ovisno koliko se često vozite (no za razliku od londonskog Oyster carda nema onaj maksimalni dnevni iznos nakon kojeg se vozite besplatno). Istanbulkart košta 10 lira, s tim da su na njoj već 4 lire učitane vrijednosti (no na mojoj nije bilo – kupio sam ju na običnom kiosku, a trgovac mi je prodao praznu, ali ne za 6 lira, koliko prazna vrijedi, već za punu cijenu od 10). Na nju si kasnije sami unosite iznos i taj iznos vam stoji gore dok ga ne potrošite (znači, možete se vratiti nakon godinu dana u Istanbul i to će i dalje biti tamo – barem se nadam). Odmah nakon kupovine kartice uletio sam u razgovor s još jednim trgovcem, koji me pokušao nagovoriti da pogledam njegovu prodavaonicu tepiha. Nakon što sam mu prilično osorno dao do znanja da me ne zanima, on me prekorio s „Nemoj biti grub. Samo te tražim da dođeš i pogledaš.“ Moj je odgovor bio „Ne znam kako da vam ovo kažem da ne bude grubo, ali to me ni najmanje ne zanima, to mi je gubitak vremena, a svoje vrijeme cijenim. Doviđenja.“ Vještine otkantavanja s Kube morat će proći malo intenzivniji tečaj, jer orijentalni su trgovci kao pitbullovi, a doista mi se ne da svakom objašnjavati da putujem s ruksakom preko čitave Azije i da ne mislim ništa kupovati.
I opet sam završio na doručku koji me držao cijeli dan, ne možda toliko obilnom kao dan ranije, ali svejedno zasitnom. Između ostaloga, uključivao je ovaj puta jaja na oko i kajmak s medom. Doznao sam odakle dolazi prozračnost tog turskog kajmaka – radi se od bivoljeg mlijeka. Dakle, sličan je mozzarelli, samo je za razliku od nje kremast i ima ponešto okusa. Uz med se fenomenalno stapa – istočna je Anatolija inače čuvena po medu i sirevima, ima baš ovdje u ulici gdje mi je hostel u Kad1köyu jedna prodavaonica anatolskog meda, a prodaju i zanimljiv desert – jogurt s gustim medom. Odlična kombinacija.
Inače, turska riječ za med je „bal“. Turska riječ za krv je „kan“. Odatle ona pučka etimologija da je Balkan zemlja krvi i meda, od čega je Angellina Jolie napravila film.
Po povratku prema hostelu napravio sam mali zaobilazak u pravcu džamije Sulejmanije, kako bih locirao grob mimara Sinana, najvećeg osmanskog graditelja, koji mi je dosad uvijek promicao. Kad sam ga našao, shvatio sam i zašto – nalazi se u vrtu iza visokog zida, pa ga je teško uočiti.
Oko 2 sam krenuo na azijsku obalu, u hostel u kojem sam dosada već dvaput bio i mogu posvjedočiti da je dobar, iako lošiji od ovoga na europskoj strani. Nakon brzinskog check-ina, ubrzo sam se opet uputio natrag na europsku stranu (sad kad imam Istanbulkart, ništa mi nije teško – a čak me ni ne plaćaju za sponzorski tekst :D ), sa željom da se odvezem uz Zlatni rog do lokaliteta zvanog Piyerloti. Lociranje odakle točno kreće brod uz Zlatni rog potrajalo je neko vrijeme, prilikom kojega sam dvaput prešao amo-tamo preko mosta Galata.
Most Galata jedan je od najkultnijih mostova na svijetu, s obzirom na mikrosvijet odnosa koji se na njemu isprepliću. Poznati nizozemski novinar Geert Mack (to je onaj koji radi dokumentarističku seriju U Europi) napisao je esej-knjigu Most, posvećenu upravo mostu Galata. Ovo je zapravo peta inkarnacija mosta na tom mjestu, a postoji od 1994., kada je zamijenila prethodnu, oštećenu u požaru, koja je potom otegljena uz Zlatni rog i ostavljena da tamo trune. Iako je prva verzija mosta Galata podignuta tek 1845., sultani su već ranije razmišljali o podizanju mosta na tom mjestu, pa su svoje prijedloge svojedobno dali i Leonardo da Vinci i Michelangelo (danas bi se reklo da su se prijavili na tender). Takav bi most u to vrijeme bio najdulji na svijetu, ali ipak se nije realizirao (manja verzija Leonardova projekta realizirana je 2001. na jednoj lokaciji u Norveškoj). Most je dvokatni, na gornjem se katu odvija promet, a ispod je neka vrsta terase s restorančićima koji uglavnom poslužuju ribu. Na sredini se donja razina prekida, kako bi ispod mosta mogli nesmetano prolaziti brodovi. Most se inače može i dizati, za prolaz većih brodova. Zanimljivo je da su radi toga morali riješiti problem tramvajskog gornjeg voda, tako da tramvaji preko središnjeg dijela voze na zalet. Most je pun kojekakvih prodavača, švercera, šibicara i inog gradskog polusvijeta. Ali ono što je najtipičnije za ovaj most, to su ribiči. Deseci njih zabacuju štapove preko ograde mosta i pecaju, u jednom od najfutilnijih rituala gradskog života Istanbula. Da, oni su nesumnjivo simbol grada, tim više jer ponekad (recimo u noćnim satima) shvatite da je riječ o gotovo redovnim ljudima, koji tamo imaju trajno „parkirane“ svoje štapove (noću na mostu ostanu samo štapovi, nonšalantno naslonjeni na ogradu, ako slučajno riba baš tada zagrize). Ali ako razmislimo, ideja pecanja je opuštanje. Samo vi, voda i tišina. Ne promet 16-milijunskog grada, tramvaji i autobusi koji vam tutnje za leđima, dovikivanje prodavača, topot stotina nogu uokolo vas na mostu… Zatim, tu je upitno ulovi li se išta. Ispod mosta u Zlatni rog ulaze poprilično veliki brodovi gradskog javnog prijevoza, kao i oni za turističke obilaske Bospora. Njihovi bi motori trebali plašiti ribe. Naposljetku, ako nešto i ulove, kakva je kvaliteta te ribe? Zlatni rog je zaljev, tu voda slabije cirkulira nego u Bosporu, a i Bospor je prljav – spaja dva zatvorena mora, od kojih je Crno odlagalište svih onih zagađenja koje u njega donose Dunav, Dnjepar i Don. No neki se Istanbulci čak i kupaju u Bosporu ii Zlatnom rogu, pa čemu čuđenje ako jedu ribu iz Zlatnog roga? Jedu se čak i školjke, dagnje, a znamo da njih zovu „morskim čistačima“ – tako što svu prljavštinu povuku u sebe. Kakogod bilo, s obiju strana mosta i na njegovoj donjoj etaži sve vrvi od ribljih restorana, ali mislim da ta riba ipak dolazi iz malo daljega, iz Mramornog mora ili još dalje. Tradicionalni istanbulski specijalitet je bal1k ekmek, dosl. „riba kruh“, svojevrsni sendvič od komada pržene ribe s gradela, stavljen u pola štruce kruha, s još nekim povrćem usput. Kažu da nisi pravi Istanbulac dok to ne probaš. Hvala, nemam ambicije…
Nakon što sam se konačno ukrcao na brod koji vozi duž Zlatnog roga, odvezao sam se njime do četvrti Eyüp, smještene na mjestu gdje Zlatni rog skreće prema sjeveru. Tu se nalazi turbe Mehmed-paše Sokolovića, ali i brdo nazvano Piyerloti, prema Pierreu Lotiju, što je zapravo bio pseudonim jednog francuskog pisca koji je sve u svemu u Istanbulu proboravio nekoliko tjedana, ali je on očito na njega ostavio toliko tragova, da je podržao Turke u borbi za osamostaljenje, tj. uspostavu republike. Loti je tijekom tih nekoliko tjedana često zalazio na navedeno brdo, a šuška se da se u Istanbulu i zaljubio…
Na obronku Piyerlotija koji se spušta prema Zlatnom rogu, nalazi se groblje, jedno od najvećih u Istanbulu. S obale Zlatnog roga do vrha brda vozi žičara. Gužva je bila ogromna, čekao sam nekih 40-ak minuta, budući da postoje samo dvije duple kabine, koje primaju maksimalno 32 ljudi, ali su zavisne jedna o drugoj, pa kad jedna ide gore, druga dolazi dolje, što znači da svakih 5 minuta gore ode otprilike 16 ljudi. A na vrhu brda – poprilično razočaranje. OK, gore je šuma, ima i nekoliko barova – a onda s druge strane brda vidiš ostatak grada, koji se već popeo na brdo sa stražnje strane. Otprilike kao osjećaj kad se uz gadne muke uspnete na neki vrh, a onda s druge strane vidite cestu koja vodi do vrha.
Nisam se zadržavao previše na Piyerlotiju, spustio sam se kroz groblje, pješice, i onda ostao razočaran kad sam shvatio da zadnjeg broda, koji je po voznom redu trebao ići u 20.45, nema. A taman sam se veselio vožnji niz osvjetljeni Zlatni rog i panoramskim slikama.
Morao sam se vratiti autobusom do Sirkecija, nekadašnje kultne željezničke stanice na koju je stizao Orient express, a danas uglavnom puste, budući da je izgradnja Marmaraya posve poremetila željeznički promet u gradu, te onda odlučio tim istim Marmarayem prijeći natrag u Aziju. Vožnja ispod Bospora je sasvim obična, kao bilo koji drugi metro, nemate nikakav osjećaj da ste ispod mora. Jedino što se spuštate jako duboko u podzemlje, barem na europskoj strani. na azijskoj je pliće, pa ubrzo i izlazi na površinu. Marmaray bi se trebao protezati nekih 70-ak km, od Halkal1ja na europskoj do Gebzea na azijskoj strani, kad bude skroz završen. Govorim o putničkoj liniji, pruga će se naravno posve povezati i integrirati u željezničke sustave Europe i Azije.
Zapravo, jučerašnji dan bio je poprilično siromašan događajima. Izgleda da mi se lagano javlja osjećaj da bih trebao krenuti dalje. Ali ne prije nego danas još odem obići Prinčevske otoke…