Ispodradarske atrakcije Istanbula

Prvi sunčani dan na mom čitavom putu odlučio sam iskoristiti da bih posjetio dvije lokacije koje su mi preporučili dan ranije. Ujedno sam se našao s Anđelkom, momkom iz Hrvatske kojeg znam s jednog pub-kviza, a koji je sada na stipendiji u Istanbulu, gdje radi na projektu istraživanja veza Turske i Jugoslavije između dva svjetska rata, te Turske i postjugoslavenskih republika. Inače je završio povijest i turkologiju, što se čini kao idealna kombinacija, no nažalost, u Hrvatskoj ne misle tako. Kaže kako se nada da će doći u priliku intervjuirati Süleymana Demirela prije no što umre, budući da mu je dotični izuzetno važan za tematiku kojom se bavi (Demirel je inače jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu).
Anđelko živi na kampusu sveučilišta na kojem je na stipendiji, sat i pol udaljenom od Taksima, gotovo na crnomorskoj obali. Isprva smo se trebali naći navečer, ali onda je on zaključio da je bolje da se nađemo po danu, s obzirom da mu je navečer vrlo teško doći do doma. Dogovorili smo se u podne kod Milliona, stupa koji je označavao nulti kilometar u Bizantskom Carstvu. Imao sam vremena prije toga skoknuti u Yerebatan Sarn1c1, Cisternu baziliku, veliko spremište vode još iz doba cara Justinijana, gdje se čuvala voda za čitav stari dio grada. Površine od oko 9800 m2, cisterna je imala zapreminu od oko 80 000 m3 vode. Strop cisterne podržava ukupno 336 stupova, visine 9 metara svaki. Većina stupova dopremljena je iz ruševina drugih građevina. Zidovi cisterne debeli su 4 metra. Tijekom svoje je povijesti nekoliko puta obnavljana i održavana (Istanbul leži u seizmički aktivnom području i potresi su ostavili traga), a u današnjem je obliku od 1987., kada su sagrađene platforme po kojima se hoda (nekad se unutrašnjost obilazilo čamcima). Danas se u njoj nalazi vrlo malo vode, u kojoj plivaju ribe. Posebna su atrakcija dva stupa u sjeverozapadnom dijelu, koje podržavaju kapiteli u obliku Meduzine glave, nepoznatog porijekla. Postoji i stup s tzv. kokošjim očima i dekoracijama u obliku suza, za koji se kaže da predstavlja suze za robovima poginulim tijekom gradnje cisterne. Cisterna se inače pojavljivala u nekoliko filmova, npr. Iz Rusije s ljubavlju, a u njoj se događa i dio radnje romana Inferno Dana Browna.
Nakon što sam obavio masovnoturistički dio, našao sam se s Anđelkom, pa smo se uputili prema manje razvikanim atrakcijama. Prva od njih bila je crkva Sv. Marije od Izvora s manastirom Bal1kl1 (tj. „ribljim“), smještena izvan Teodozijevog zida, u kvartu koji se zove Zeytinburnu (tj. Maslinski rt) i ima dosta lošu reputaciju. Sam kompleks manastira s okolnim grobljima (pravoslavnim, armenskim i asirskim) smješten je u vrlo mediteranskom okruženju, s podosta hrastova crnika. Crkva Sv. Marije od izvora jedno je od najsvetijih mjesta istanbulskih pravoslavaca. Današnja je crkva podignuta 1835., ali samo svetište datira još iz bizantskih vremena. I njega je navodno podigao Justinijan, nakon što su mu ukazali na postojanje čudesnog izvora u blizini. Staro je svetište često rušeno i ponovno izgrađivano, dok nije posve srušeno prilikom turske opsade Konstantinopola. Kako rekoh, obnovljeno je u 19. st., a tursko ime dolazi od činjenice da danas u izvoru (koji se nalazi u podzemnoj kripti pored same crkve) također plivaju ribe, kao u Cisterni bazilici. U dvorištu pred crkvom nalazi se nekoliko grobova s natpisima na karamanlidskom – varijanti turskoga kojom su govorili Turci pravoslavci (dakle, ne pravoslavni Grci na području Turske, već etnički Turci pravoslavci – i takvi postoje, iako malobrojni), a koja se piše grčkim alfabetom. U dvorištu pored, pak, nalaze se grobovi ekumenskih patrijarha, nominalnih poglavara čitavog pravoslavnog svijeta, no oni zbog autokefalnosti pravoslavnih crkava nemaju toliki autoritet kao pape u katoličanstvu.
Prošetali smo potom do crkve Hora (nazvane tako jer se nalazila u polju izvan naseljenog područja), službeno crkve i manastira Svetog Spasitelja u polju, jednog od najljepših spomenika bizantinske sakralne arhitekture u Istanbulu. Crkva potječe iz 11. st., kasnije je nadograđivana i dopunjavana, pogotovo impresivnim freskama, da bi početkom 16. st. bila pretvorena u džamiju. Od sredine 20. st. je muzej i posve sekularna građevina. Danas se nažalost obnavlja, tako da smo mogli vidjeti samo narteks i postraničnu kapelu (pareklesiju), no već je i to prilično impresivno, budući da se zapravo u tim dijelovima nalazi glavnina fresaka. Još nisu obnovljene (trenutno se obnavlja glavna lađa crkve), tako da mogu misliti kakve će biti kada zasjaju u punom sjaju.
Željeli smo posjetiti i obližnju džamiju Mihrimah, nazvanu tako po kćeri Sulejmana Veličanstvenog, ali se ista obnavljala, pa nismo mogli ući. Krenuli smo potom skroz na drugi kraj, preko Zlatnog roga, u Beyolu (tj. Galatu), gdje se nalazi vanska doručkovaonica. U Turskoj općenito (a rekao bih i šire u islamu), kultura doručaka izuzetno je raširena – uostalom, ona poslovica o tome da treba doručkovati kao kralj, ručati kao običan čovjek, a večerati kao siromah navodno je arapska. A Van (grad na istoku Turske – doći ću i do njega) se čak i u turskim mjerilima odlikuje obilnim doručcima. Stoga se diljem Turske proširila tradicija vanskih doručkovaonica, a jedna od njih nalazila se upravo ondje kamo smo se zaputili. Da ne duljim, vanski doručak koji smo dobili činili su po sjećanju: plata rajčica i krastavaca, tvrdo kuhana jaja, ajvar, masline (crne i zelene), nekoliko vrsta sira, kajmak (ali turski kajmak, koji je nešto posve drugo od ovog našeg – riječ je o vrlo prozračnom i laganom vrhnju), cac1k (mnogima poznatiji u grčkoj varijanti tzatziki, lagana salata od krastavaca s jogurtom i začinima – grčka varijanta je više namaz, a ovo je sličnije bugarskom taratoru), tahini, med s komadićima saća, mješavina meda, tahinija i neke paste od lješnjaka, nešto slično Nutelli, pekmez od jagoda, kruh na koji se sve to maže…i čaj. U neograničenim količinama, serviran u staklenim čašama, po tursku (mit je da Turci nešto osobito piju kavu – ne piju ju više od nas, ali se zato nataču čajem, te, posebno u zimskim mjesecima, salepom, osobitim napitkom od brašna kaćuna, koji se radi s mlijekom ili vodom i posipa cimetom). U ugodnom razgovoru trebalo nam je gotovo sat i pol da to sve probavimo. Potom smo se rastali, jer smo obojica imali drugih obaveza, Anđelko se vratio nekom tekstu koji prevodi, a ja sam se u 7 morao naći s nekim na internetu. Ne pretjerano gladan izašao sam još u večernju šetnju i pojeo neku laganu večeru, neko pecivo s maslinama i neki puding s voćem i šafranom, takvo što. Inače, turske se slastice mogu raščlaniti na dvije vrste – jedna su kojekakvi kolači od vučenog ili lisnatog tijesta, poput baklave, kadaifa i sličnih, sve obilato zaliveno šerbetom; a druga su razni pudinzi, uključujući i sütlaç (sutlijaš, tj. rižu na mlijeku, samo što ju oni obično još zapeku u pećnici). Osobito je zanimljiv tavuk gösü, puding koji se radi s dodatkom raskuhanih pilećih prsa. Zvuči odvratno, ali što mislite, od čega se dobiva želatina? Svojedobno sam probao i nije loše, iako ima mali zaokus (aftertaste :D ) po pečenoj piletini.
Inače, jedna stvar koja je poprilično zanimljiva u Istanbulu jest da je on unatoč toj ogromnosti u svom središnjem dijelu zadržao taj neki nivo grada po mjeri čovjeka. Zgrade su dovoljno male (i poprilično uske, ali relativno visoke) da se čovjek ne osjeća kao patuljak, kao npr. među njujorškim neboderima. Isto tako, Istanbul nema širokih gradskih bulevara – postoje takve ulice, ali one su više nekakve brze gradske prometnice, a ne velegradske avenije uz koje se nižu kuće, kao što je recimo slučaj u Parizu ili čak Budimpešti. U većini ulica Galate imate osjećaj kao da ste npr. u nekom istarskom gradiću – uske strme ulice kroz koje se jedva provlače automobili, sasvim neprimjerene gradu takve veličine. Srećom, Istanbul nije imao svog baruna Hausmanna pa da poruši pola grada radi velikih ravnih linija bulevara. Zato se Istanbul izgrađuje na druge načine. U zadnjih desetak godina strahovito se poboljšala prometna infrastruktura, pogotovo u smislu javnog prijevoza – metro se gradi na više strana (čak i tamo prema Anđelku), a najimpresivniji projekt je već dovršeni Marmaray – podzemni tunel ispod Bospora, koji povezuje željezničke mreže Europe i Azije i omogućava direktnu željezničku vezu između recimo Londona i jugoistočnog Irana. Tunel je zasada otvoren samo za putničke vlakove, no ubrzo će kroz njega tutnjati i teretni (a znamo da je teretni promet jedini isplativ na željeznici, putnički se svugdje subvencionira, osim u Japanu, jedino tamo posluju s plusom u putničkom prometu), dok je najveći graditeljski izazov pritom bio seizmički rasjed koji se nalazi vrlo blizu tunela, i stoga je bilo važno osigurati ga od bilo kakve katastrofe u slučaju potresa. Navodno su uspjeli, nekom posebnom protupotresnom izolacijom, nadajmo se da neće biti u prilici testirati njegovu izdržljivost u tako ekstremnim uvjetima.
Jedan od razloga tako silovite gradnje jest i vrlo dostupna masovna radna snaga – Turska je mnogoljudna zemlja s relativno mladim stanovništvom, tako da nije teško naći mnogobrojnu i jeftinu radnu snagu. Turci se ne boje raditi „niske“ poslove, za razliku od zapadne Europe, gdje su takve poslove dosta dugo obavljali – Turci. Danas ih obavljaju Rumunji i Bugari.
Nakon dvije noći u europskom Istanbulu, sad ću se prebaciti na dvije noći u azijski dio, u Kad1köy – doslovce Sučevo selo, iako je to neistina, budući da Kad1köy tijekom povijesti nije nikad imao svog kadiju. To je ime jednostavno turska adaptacija postklasičnog grčkog Halkidon, tj. Kalcedon, gdje se održao jedan od crkvenih koncila (onaj na kojem su se odvojile tzv. monofizitske crkve – iako je to pogrešan naziv – poput recimo armenske). Azija je jeftinija, a ipak planiram još malo do europskog dijela, imam još par ideja što obići…